Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4010/08 (JU Apoteka «Zdravlje» Zenica)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4010/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 4010/08, rješavajući apelaciju JU Apoteka «Zdravlje» Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Apoteka «Zdravlje» Zenica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-07-001100 od 14. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-06-000 018 od 2. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj Ps-1777/04 od 18. oktobra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Apoteka «Zdravlje» Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijela je 30. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001100 od 14. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pž-06-000 018 od 2. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1777/04 od 18. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-1777/04 od 18. oktobra 2005. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži Kantonalnom zavodu zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da joj solidarno isplate iznos od 1.278.237,48 KM na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti (koristi) sa kamatom i troškovima postupka.

3. Općinski sud je utvrdio da je drugotuženi osnivač prvotuženog i da zakonodavno tijelo drugotuženog svojim aktom nije utvrdilo mrežu zdravstvene djelatnosti shodno članu 37. stav 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti («Službene novine FBiH» broj 27/97), nego ju je donio nakon perioda koji je detaljnije naveden u predmetnoj tužbi. Apelantica je kao državna apoteka (jedinice u Zenici, Kaknju i Zavidovićima) jedina participirala u novčanim sredstvima prvotuženog po osnovu distribucije lijekova sa esencijalne liste do stupanja na snagu važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a nakon toga bila jedna od «ugovornih apoteka» za distribuciju lijekova sa esencijalne liste uz druge «ugovorne apoteke» (privatne) sa kojima je prvotuženi zaključio takve ugovore prema članu 18. Odluke o osnovama i mjerilima za zaključivanje ugovora sa zdravstvenim ustanovama («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» br. 5/01, 11/02 i 13/02, u daljnjem tekstu: Odluka) koju je donijela vlada drugotuženog. Zatim, sud je naveo da je pravni osnov tužbenog zahtjeva izmakla dobit (član 189) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da se kao kriterij za procjenjivanje izmakle dobiti uzima u obzir samo onaj dobitak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, a što je spriječeno štetnikovom radnjom, odnosno propuštanjem. Dalje, sud je imajući u vidu odredbe čl. 35. stav 4, 36. stav 2, 37. stav 2. u vezi sa stavom 3, te član 169. i odredbe čl. 41, 42. i član 170. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, zaključio da se apelantica pozvala samo na one stavove koji se odnose na javne ustanove, pri tome izostavljajući ostale stavove citiranih članova koji se odnose na ostale subjekte koji se bave ovom djelatnošću a koje zakon izjednačava. Dalje, članom 170. Zakona o zdravstvenoj zaštiti je propisano da postojeće zdravstvene ustanove nastavljaju sa radom, te kod apelantice nije nastupio prekid u radu po osnovu isporuke lijekova sa esencijalne liste. Osim toga, navedenom odlukom su propisana mjerila koja se moraju ispunjavati a shodno članu 38. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i ta odluka je donesena 2001. godine. Prema navedenoj odluci, svima koji su podnijeli zahtjev i koji ispunjavaju uvjete, a moraju ih posjedovati ukoliko su registrovani, omogućena je ravnopravna utakmica. Prema članu 18. navedene odluke, ovlašćen je prvotuženi za zaključenje ugovora sa svim koji su se registrovali do 31. decembra 2005. godine. S tim u vezi, data je svima mogućnost da učestvuju pod jednakim uvjetima pa se time nije povrijedilo ničije pravo. Sud je dalje naveo da se kao pitanje postavlja ko može garantovati na natječaju za najpovoljnijeg kupca da bi to bila apelantica, te da je samo ona oštećena u konkretnom slučaju. Naime, Zakon o zdravstvenoj zaštiti uređuje načela, način organizacije i provedbu zdravstvene zaštite, dostupnost građanima i nije donesen radi zaštite javnih ustanova. Sud je dalje naveo da je i nakon donošenja Odluke o mreži zdravstvene djelatnosti uspostavljeno isto stanje i da su u mreži ostale i privatne apoteke. Dalje, sud je naveo da nije mogao prihvatiti nalaz vještaka, koji je izašao iz okvira koji mu je bio stavljen u zadatak, ocjenjujući iga kao iskonstruiran i proizvoljan. Sud je, također, naveo da je apelantica tužbom tražila izgubljenu dobit zbog nepoštivanja Zakona o zdravstvenoj zaštiti i donošenja mreže zdravstvene djelatnosti do 22. maja 1998. godine. Sud je istakao da, ako je izmakla dobit samo onaj dobitak koji se realno mogao očekivati prema redovnom toku stvari, ocjenom dokaza izvedenih tokom postupka sud se nije mogao uvjeriti u to. Dalje, sudu se postavilo pitanje da li je neuspostavljanje mreže zdravstvene djelatnosti u zakonom propisanom roku bila realna pretpostavka za očekivanje dobiti. Prema ocjeni suda, apelantica u toku postupka nije dokazala da joj je nanesena materijalna šteta u vidu izmakle koristi, niti je sud na temelju dokaznog postupka došao do takvog uvjerenja. Sud je, također, istakao da je nesporno da mreža zdravstvene djelatnosti nije donesena, a što je bila obaveza drugotuženog. Međutim, isto tako, prema mišljenju suda, nesporno je da nije dokazana uzročna veza izmakle dobiti sa nečinjenjem. Sud je zaključio da apelantica nije dokazala izgubljenu dobit, niti uvjerila sud u osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno uzročno-posljedičnu vezu između nepostupanja prema odredbama člana 37. st. 2. i 3, odnosno odredbama čl. 41. i 42. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, pa je odlučio kao u izreci presude.

4. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Pž-06-000 018 od 2. aprila 2007. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da prvostepeni sud, zbog toga što nije prihvatio nalaz i mišljenja vještaka finansijske struke, nije učinio bitnu povredu odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je obrazložio da parnične stranke imaju pravo i obavezu da radi dokazivanja svojih navoda predlažu i izvode odgovarajuće dokaze, a da sud svojom slobodnom ocjenom dokaza utvrđuje činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Kantonalni sud je istakao da je obrazloženje prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza u potpunosti prihvatljivo i za ovaj sud. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud odgovorio na pravno pitanje da li je propust drugotuženog da uspostavi mrežu zdravstvenih djelatnosti u rokovima propisanim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti onemogućio apelanticu da ostvari dobit. Zatim, Kantonalni sud je istakao da je zadatak vještaka bio da utvrdi visinu izmakle dobiti, te da se nije mogao upuštati u tumačenje zakonskih propisa što su pravo i obaveza suda. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, sud je istakao da je odredbama člana 119. Zakona o zdravstvenoj zaštiti predviđena mogućnost da djelatnost pružanja zdravstvenih usluga obavljaju i usluge pružaju i privatni zdravstveni radnici, odnosno u konkretnom slučaju citirani Zakon o zdravstvenoj zaštiti dopušta i tzv. privatnu praksu u zdravstvu, pa samim tim i u apotekarstvu. Prema stavu Kantonalnog suda, privatni zdravstveni radnici mogu obavljati privatnu praksu u oblasti zdravstvene zaštite (član 119. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti) s tim da prethodno moraju zaključiti ugovor sa Kantonalnim zavodom zdravstvenog osiguranja. Kantonalni sud je pojasnio da takvu obavezu nisu imali pravni subjekti (kao ni sama apelantica) koji su pružali zdravstvene usluge do stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno protumačio odredbe ZOO da nije postojala obaveza prvotuženog da sa apelanticom ugovori isključivo pravo pružanja zdravstvenih usluga na području Zeničko-dobojskog kantona.

5. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-001100 od 14. oktobra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ocijenio da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantičinoj žalbi, izveo pravilan zaključak da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali utemeljenje za usvajanje tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istakao da naknadno donošenje Odluke o utvrđivanju mreža zdravstvene djelatnosti kao akta zakonodavnog tijela drugotuženog nije u uzročnoj vezi sa štetom po osnovu izgubljene koristi koja je predmet tužbenog zahtjeva pri nespornoj činjenici da je apelantica za vrijeme utuženog perioda sa prvotuženim imala zaključen ugovor za distribuciju lijekova sa esencijalne liste i participirala u novčanim sredstvima prvotuženog. Naime, prema važećem Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i Zakonu o zdravstvenom osiguranju, izjednačen je položaj državnih i privatnih apoteka. Vrhovni sud navodi da je odredbama člana 119. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da do potpune mreže zdravstvenih ustanova primarne zdravstvene zaštite iz člana 37. st. 2. i 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti privatni zdravstveni radnici zaključenjem ugovora sa prvotuženim uključuju se u mrežu zdravstvenih ustanova. Vrhovni sud je, analizirajući citirane odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ocijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda da su registrovane privatne apoteke, kao ustanove za snabdijevanje osiguranih lica lijekovima, zaključivanjem ugovora u smislu člana 18. Odluke uključene u mrežu zdravstvenih ustanova. Vrhovni sud je, također, istakao da je nakon stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti drugotuženi odmah donio Odluku o utvrđivanju mreže zdravstvene djelatnosti (član 37. stav 3), a prvotuženi proveo postupak raspisivanja natječaja za popunjavanje mreže apotekarske djelatnosti i donio odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača (čl. 41. i 42). Vrhovni sud je, shodno odredbama člana 248. ZPP, apelantičinu reviziju odbio kao neosnovanu, konstatirajući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Apelantica u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je krajnji voluntarizam i nedopustivo da prvostepeni sud odredi izvođenje dokaza o osnovanosti i visini pretrpljene štete, stručno ekonomsko-finansijsko vještačenje, a da u postupku predmetni nalaz i mišljenje vještaka ignorira, obrazlažući da je nalaz proizvoljan, iskonstruiran, nerealan i urađen van okvira i zadataka vještačenja. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o zdravstvenoj zaštiti, smatrajući da je smisao odredbe člana 170. Zakona o zdravstvenoj zaštiti da sve do uspostave mreže zdravstvenih djelatnosti samo oni subjekti koji su do tada pružali usluge imaju pravo i mogućnost da i dalje pružaju te usluge. Smatra da pozivanje sudova na odredbe člana 119. Zakona o zdravstvenoj zaštiti nije relevantno s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, te da je tumačenje navedene zakonske odredbe od žalbenog i revizijskog suda apsolutno neprihvatljivo. Ističe da je propuštanjem tuženih da uspostave mrežu zdravstvene zaštite u određenom roku njoj nanesena materijalna šteta u vidu izmakle dobiti a osnov joj je odredba čl. 155 i 189. ZOO. Također, ističe da je presuda Vrhovnog suda u direktnoj suprotnosti sa članom 6. stav 1. i članom 13. Evropske konvencije, budući da joj je nezakonito uskraćeno pravo na isplatu utvrđene naknade štete u vidu izgubljene dobiti. Smatra da je neosnovano uskraćena i za prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojim se štiti pravo na imovinu i očekivani imovinski interes koji bi ona uživala po redovnom toku stvari da su tuženi dosljedno primijenili Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Pored toga, apelantica je u kontekstu kršenja odredbi čl. 6. i 13. Evropske konvencije ukazala i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi sa pravom na pristup sudu i obrazloženu presudu, citirajući presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) u predmetu: Le Compte, Van Leuven i De Mayere protiv Belgije ( 23. juni. 1981. godine stav 51.b), Tinelly& Sons Ltd. i ostali i MC Elduff i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998) u kojoj se navodi da pristup sudu mora biti suštinski, a ne formalan, kao i na presudu u predmetu Hiro Balani protiv Španjolske i X protiv Belgije (1987) (gdje se navodi da su sudovi obavezni dati obrazloženje za svoje presude i odgovore na ključne navode podneska i pravnog lijeka, što je, kako apelantica navodi, očigledno izostalo u ovom postupku). Apelantica je u vezi sa kršenjem prava na pristup sudu ukazala i na presude Evropskog suda Terra Woniningen B.V. protiv Nizozemske (1966), Chevrol protiv Francuske (2003), Rotari protiv Rumunije (2000) i Koskinas protiv Grčke (2002).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, kao ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno, jasno i precizno naveli zbog čega su odbili apelantičin tužbeni zahtjev. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj odluci dao zadovoljavajuće razloge zbog čega je određenim dokazima poklonio vjeru, a drugima nije. Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance iscrpno i detaljno analizirali sve apelantičine prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelantica ponovo postavila u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna.

11. U odnosu na apelantičin prigovor da sudovi nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, u smislu odredbi člana 147. ZPP, prihvatio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem i izvršio vještačenje vještaka finansijske struke s ciljem utvrđivanja visine izmakle dobiti. Općinski sud je obrazložio da je, ocjenjujući ovaj provedeni dokaz, zaključio da je vještak izašao iz okvira uloge i zadatka koje imaju vještaci, te da se bavio pravnim pitanjima, odnosno tumačenjem zakonskih odredbi. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni sud, a nakon njega drugostepeni i revizijski sud, u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka a takvo obrazloženje ne ukazuje na proizvoljnost navedenih sudova. Ustavni sud smatra da apelantica u postupcima pred redovnim sudovima nije bila stavljena u podređen položaj u odnosu na tužene, te da u tom smislu nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.

12. U pogledu apelanatičinih navoda da sudovi, a posebno drugostepeni i revizioni sud, nisu dali valjana obrazloženja u osporenim odlukama u vezi sa žalbenim, odnosno revizionim navodima, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji sud ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, a što je u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije.

13. Dalje, u odnosu na apelantičine navode o nemogućnosti suštinskog pristupa sudu, Ustavni sud zapaža da je o apelantičinoj tužbi meritorno odlučeno u tri sudske instance, te da je apelantica učestvovala u svim fazama postupka. Pri tome apelantici je bilo omogućeno potpuno učestvovanje u toku cijelog postupka. Sud je izveo sve dokaze koje je apelantica predlagala, zatim, apelantica se izjašnjavala o svim izjavama i podnescima suprotne tužene strane, izjavljivala žalbu i reviziju protiv odluka suda o kojima je odlučivano na višim sudskim instancama, a što je, zapravo, suština prava na pristup sudu zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu da je predmetni postupak okončan osporenim presudama koje sadrže jasna i precizna obrazloženja zbog čega je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev, te da apelantici u predmetnom postupku nije uskraćeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantičino pozivanje na navedene presude Evropskog suda.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, te prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost da upotrijebi zakonom propisane pravne lijekove. Činjenica da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, rješavajući o apelantičinoj žalbi i reviziji, donijeli osporene odluke kojim apelantica nije zadovoljna ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini žalbeni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4010/08 (JU Apoteka «Zdravlje» Zenica) | Sudska praksa | Aktio