Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/09 (H. Z. i S. S.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-49/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 49/09 , rješavajući apelaciju Hajre Zgodić i Safije Svraka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajre Zgodić i Safije Svraka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 017-0-Gž-07-000-204 od 26. novembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-I-

06-000549 od 7. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajra Zgodić i Safija Svraka (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Sarajeva, koje zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijele su 3. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 017-0-Gž-07-000-

204 od 26. novembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-I-06-000549 od 7. marta 2007. godine.

2. Sporazumom o visini naknade za eksproprisane nekretnine (u daljnjem tekstu: Sporazum) broj 06-473-5-20/91, koji je Mujesira Zuko (u daljnjem tekstu: prednica apelantkinja) 23. januara 1992. godine pred Opštinskom upravom za geodetske poslove i katastar nekretnina Rudo zaključila sa JP Elektroprivreda BiH - HE na Drini - DP za izgradnju HE Višegrad, obavezana je JP Elektroprivreda BiH - HE na Drini - DP za izgradnju HE Višegrad da prednici apelantkinja kao vlasnici eksproprisanih nekretnina isplati iznos od 113.159,00 dinara.

3. Na osnovu Sporazuma broj 06-473-5-20/91 od 23. januara 1992. godine, apelantkinje su 22. decembra 2006. godine Osnovnom sudu podnijele prijedlog za izvršenje protiv «Hidroelektrane na Drini» AD iz Višegrada kao pravni slijednik JP Elektroprivreda BiH na Drini - DP za izgradnju HE Višegrad (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja. U prijedlogu su istakle da je njihova majka Mujesira Zuko u međuvremenu umrla i da im je izvršenik dužan platiti iznos pobliže naveden u prijedlogu za izvršenje sa kamatom i troškovima postupka i to prenosom i pljenidbom novčanih sredstava sa transakcijskog računa u Razvojnoj banci Višegrad i prenosom zaplijenjenih iznosa na transakcijski račun njihovog punomoćnika.

4. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 091-0-I-06-000549 od 4. januara 2007. godine odredio predloženo izvršenje.

5. Odlučujući o prigovoru koji je protiv Rješenja o izvršenju broj 091-0-I-06.000549 od 4. januara 2007. godine izjavio izvršenik, Osnovni sud je Rješenjem broj 091-0-I-06-000549 od 7. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 017-0-Gž-07-000-204 od 26. novembra 2008. godine, usvojio prigovor izvršenika, obustavio izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju broj 091-0-I-06-000549 od 4. januara 2007. godine i ukinuo sve sprovedene radnje.

6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je prigovor izvršenika izjavljen na rješenje o izvršenju zbog zastare potraživanja osnovan. Naime, Sporazumom od 23. januara 1992. godine postignut je sporazum o visini naknade za eksproprisane nekretnine između majke apelantkinja i pravnog prethodnika izvršenika. Taj sporazum, kako dalje navodi Osnovni sud, ima snagu izvršnog rješenja. Prema dokazima u spisu proizilazi da je majka apelantkinja umrla 25. novembra 2003. godine, a da su presumptivni nasljednici prvog nasljednog reda apelantkinje. Osnovni sud je citirao odredbu člana 379 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu ZOO), kojim je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Odlukom Predsjedništva Srpske Republike BiH od 15. aprila 1992. godine proglašena je neposredna ratna opasnost, a potom i ratno stanje koje je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto 19. juna 1996. godine, pa je Osnovni sud zaključio da se može smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje prednice apelantkinja da se obrati sudu podnošenjem zahtjeva za izvršenje, u skladu sa članom 383 ZOO-a. Dakle, prednica apelantkinja je imala mogućnost da od 19. juna 1996. godine, ukoliko joj izvršenik nije isplatio naknadu za eksproprisane nekretnine, podnese prijedlog nadležnom sudu za izvršenje. S obzirom na to da u spisu nema dokaza da je prednica apelantkinja podnosila zahtjev za izvršenje a da su apelantkinje kao zakonske nasljednice prijedlog za izvršenje podnijele 22. decembra 2006. godine, Osnovni sud je zaključio da je prigovor zastare izvršenika osnovan jer je od 19. juna 1996. godine do 22. decembra 2006. godine, kao dana podnošenja prijedloga, protekao rok duži od deset godina, koji je propisan članom 379 stav 1 ZOO-a.

7. Navodi apelantkinja da im nije dostavljen Sporazum nemaju uticaja jer je prednica apelantkinja znala za postojanje Sporazuma s obzirom na to da ga je i zaključila pa ukoliko naknada nikada nije bila isplaćena, ona se mogla interesovati, odnosno tražiti od nadležnog organa da joj se Sporazum dostavi. Osnovni sud ne može računati rok zastarjelosti od dana kada je Sporazum dostavljen apelantkinjama jer je za Sporazum znala njihova prednica i Sporazum je imao snagu izvršnog naslova sa danom zaključenja, a što bi bilo protivno odredbi člana 379 stav 1 ZOO-a kojim je jasno propisan rok zastare u konkretnom slučaju.

8. U obrazloženju odluke Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio prigovor izvršenika, te je o tome dao jasne i valjane razloge. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na to da prednica apelantkinja nije nikada primila Sporazum koji je zaključen 23. januara 1992. godine, Okružni sud je istakao da su ti navodi neosnovani jer iz zapisnika o usmenoj raspravi koji je sačinjen 23. januara 1992. godine u prostorijama Opštinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Rudo proizlazi da je punomoćnik prednice apelantkinja prisustvovao usmenoj raspravi i potpisao Sporazum a iz tačke V Sporazuma proizilazi da je Sporazum uručen strankama na licu mjesta. Okružni sud je, takođe, istakao da žalba pogrešno smatra da je od uticaja što su apelantkinje kao zakonske nasljednice majke Mujesire Zuko navedeni Sporazum primile tek u septembru 2006. godine jer se u vrijeme zastarjelosti računa i vrijeme njihovog prednika, odnosno početak zastarjelosti se ima računati na način kako je to učinio prvostepeni sud. Apelantkinje, takođe, pogrešno smatraju da je smrću njihove prednice 2003. godine prekinut rok zastare jer je čl. 387 i 388 ZOO-a decidirano predviđeno kada se zastarijevanje prekida, a to je samo u slučaju kada dužnik prizna dug i podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom tražioca izvršenja preduzetom protiv izvršenika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđenja obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja. Iz stanja spisa, kako je dalje naveo Okružni sud, jasno proizilazi da izvršenik nije priznao dug, niti je tražilac izvršenja preduzeo navedene radnje za ostvarenje svog potraživanja. Iz spisa proizilazi da izvršenik nije izvršio isplatu novčane obaveze prema zaključenom Sporazumu ali ta činjenica može predstavljati osnov za pokretanje posebnog sudskog postupka radi ostvarenja potraživanja apelantkinja ali ne može predstavljati razlog zbog kog izvršenik ne bi mogao istaći prigovor zastare. Polazeći od nesporne činjenice da je Sporazum zaključen 23. januara 1992. godine i da se njime korisnik eksproprijacije-izvršenik obavezao da će ranijem vlasniku isplatiti iznos naknade u roku od 15 dana od dana potpisivanja Sporazuma, a da je prijedlog za izvršenje podnesen 22. decembra 2006. godine, Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je usvojio prigovor izvršenika o zastarjelosti potraživanja iz razloga što je do dana podnošenja prijedloga za izvršenje proteklo više od deset godina.

9. Apelantkinje smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje smatraju da se u konkretnom slučaju radi o njihovoj imovini i pravo na imovinu ne može zastarjeti pa se zastara ne može primijeniti u ovakvim slučajevima. Apelantkinje su istakle da sudovi zastaru računaju od ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, tj. od 19. juna 1996. godine, što je nepravilno jer je opštepoznato da ni poslije godinu dana nije postojala sloboda kretanja niti se smjelo putovati, pošte i sudovi nisu radili, što predstavlja nesavladivu prepreku da se sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, te shodno članu 383 ZOO-a zastarijevanje ne teče za taj period. Iz navedenog se jasno vidi da sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo niti su pravilno utvrdili činjenice, te su apelantkinje predložile da se apelacija usvoji i da se ukinu osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelantkinja o kršenju njihovih prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je usvojen prigovor izvršenika i obustavljeno izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju broj 091-0-I-06-000549 od 4. januara 2007. godine. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju apelantkinja koje je utvrđeno Sporazumom koji je zaključen pred Opštinskom upravom za geodetske poslove i katastar nekretnina Rudo i koji ima snagu izvršnog rješenja pa se u pogledu rokova zastarjelosti za potraživanja utvrđena «odlukom drugog nadležnog organa» primjenjuju odredbe člana 379 stav 1 ZOO-a. Redovni sudovi su obrazložili da su apelantkinje prijedlog za izvršenje Sporazuma broj 06-473-5-20/91 od 23. januara 1992. godine podnijele po proteku roka koji je propisan odredbom člana 379 stav 1 ZOO-a. Takođe su redovni sudovi obrazložili da se smrću prednice apelantkinja nije prekinuo rok zastarjelosti jer su čl. 387 i 388 ZOO-a decidirano predviđene situacije kada se zastarijevanje prekida, a to je samo u slučaju kada dužnik prizna dug i podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom tražioca izvršenja preduzetom protiv izvršenika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđenja obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, a što se u konkretnom slučaju nije desilo.

14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantkinja o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantkinje imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović