Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/09 (Dž.Dž)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pristup sudu
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-59/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 59/09, rješavajući apelaciju Dž.Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž.Dž. podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-06-00 3072 od 3. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž.Dž. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 6. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-06-00 3072 od 3. novembra 2008. godine.

2. Apelantica je Općinskom sudu u Mostaru 13. oktobra 2003. godine podnijela tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Fedralnog ministarstva odbrane, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi isplate. Odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud u Mostaru je Presudom broj P.715/03-II od 11. maja 2005. godine, koja je pravosnažna 30. marta 2006. godine, obavezao izvršenika da apelantici isplati plaće za februar i mart 2001. godine sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, regres za 2000, 2001. i 2002. godinu sa zakonskim zateznim kamatama i troškove parničnog postupka, kako je bliže navedeno u izreci presude.

3. Apelantica je 31. maja 2006. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-06-003072 od 16. juna 2006. godine odredio predloženo izvršenje.

4. Apelant je 3. jula 2006. godine zatražila od Oćinskog suda donošenje dopunskog rješenja o izvršenju, ističući da u rješenju koje je doneseno povodom njenog prijedloga nije odlučeno o troškovima postupka.

5. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-I-06-003072 od 29. augusta 2006. godine dopunio prethodno rješenje od 16. juna 2006. godine u dijelu koji se odnosi na apelantičine troškove, odredivši ih u visini od 285,00 KM. U odstalom dijelu rješenje o izvršenju je ostalo neizmijenjeno.

6. UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: banka) je 11. decembra 2007. provela navedeno rješenje o izvršenju, te je dopisom broj 09-3-6094-1-5/07 od 14. februara 2008. godine obavijestila sud o izvršenju rješenja, i to glavnice sa pripadajućom kamatom u ukupnom iznosu od 4.708,65 KM, a sud je fotokopiju te obavijesti dostavio apelantici na znanje.

7. Dopisom od 3. januara 2008. godine apelantica je pismenim podneskom obavijestila Općinski sud da je izvršenik 11. decembra 2007. godine djelomično postupio po rješenju o izvršenju i uplatio joj dio duga u visini od 4.708,65 KM, ali da kamate nisu pravilno obračunate.

8. Općinski sud je Zaključkom broj 065-0-I-06-00 3072 od 3. novembra 2008. godine konstatovao da je izvršenje određeno rješenjem tog suda provedeno u dijelu u kojem je određeno namirenje apelantice kao tražioca izvršenja na računima izvršenika kod banke, a u skladu sa obavijesti banke od 14. februara 2008. godine o izvršenju rješenja u cijelosti, i to glavnice sa pripadajućom kamatom u ukupnom iznosu od 4.708,65 KM, čime je izvršni postupak okončan.

9. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje, po apelantičinom mišljenju, ogleda se u proizvoljnom postupanju suda, te kršenju prava na pristup sudu. Naime, apelantica navodi da Općinski sud u izvršnom postupku nije u cijelosti proveo svoju odluku, a niti je u tome postupku izvršenik u cijelosti postupio po rješenju suda. Apelantica smatra da «apelantov dužnik» nije obračunao kamatu shodno Zakonu o visini stope zatezne kamate, već je primijenio odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH. Apelantica dalje ističe da je Općinski sud bio dužan naložiti «izvršenikovom dužniku» da u cijelosti provede odluku ovog suda. Zbog takvog postupanja, apelantica je ostala uskraćena za novčani iznos na ime neisplaćenih kamata. Dalje, apelantica navodi da ima pravo na kamatu i bez obzira na to da li je pretrpjela štetu ili nije (čl. 277. i 288. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), budući da sama kamata predstavlja određeni vid naknade onog što je izgubila nekorištenjem novca od vremena kada joj je taj novac trebalo da isplati tuženi. Stoga, apelantica smatra da je povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Konačno, apelantica navodi da je odlukom Općinskog suda stavljena u diskriminirajući položaj u odnosu na druge desetine osoba koje su tražile zaštitu svojih prava pred Općinskim sudom, a koje su u cijelosti namirile dug od Federacije BIH na ime neisplaćenih plata i naknada za korištenje godišnjeg odmora sa kamatom shodno izvršnoj ispravi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, a u vezi sa načinom na koji je Općinski sud primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao identično pravno pitanje, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1600/08 od 27. oktobra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio da je Općinski sud proveo sve radnje predviđene ZIP-om, te dostavio rješenje o izvršenju banci na provođenje, te da je kasnije banka uputila dopis Općinskom sudu da je u cijelosti provela predmetno izvršenje. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nakon provedenog izvršenja obavijestila Općinski sud da rješenje o izvršenju nije u cijelosti provedeno, te da je ostala uskraćena za novčani iznos na ime neisplaćenih kamata. Ustavni sud naglašava da sud, prema ZIP-u, nema mogućnosti da prema bankama poduzme bilo kakve mjere u slučaju neprovođenja dostavljenog rješenja o izvršenju, ali kada banke ne postupaju u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, tražiocima izvršenja, tj. apelantici stoji na raspolaganju djelotvoran pravni lijek propisan članom 175. ZIP-a, prema kome banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetni izvršni postupak u konkretnom slučaju proveden na način kako je to predviđeno odredbama člana 64. ZIP-a, pa zaključuje da su apelantičini navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani. U pogledu apelantičinih navoda da joj je onemogućen pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud postupio po apelantičinom prijedlogu za izvršenje i donio rješenje o izvršenju koje je dostavio banci na provođenje iz čega slijedi da je i tvrdnja kako joj je u konkretnom slučaju onemogućen pristupu sudu, također, neosnovana.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koji bi zahtijevao meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/09 (Dž.Dž) | Sudska praksa | Aktio