Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-67/09 (E. P., M. P., S. Š. i E. P. iz Konjica)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 229
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 32
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-67/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 67/09, rješavajući apelaciju Edine Prevljak i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64708 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edine Prevljak, Medine Prevljak, Sabire Šahinović i Edina Prevljaka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina Prevljak, Medina Prevljak, Sabira Šahinović i Edin Prevljak iz Konijica (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupaju Semir Guzin i Miro Kebo advokati iz Konjica, podnijeli su 9. januara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 009546 08 Rev i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnje tekstu Kantonalni sud) broj 007-0-
Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine.
2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti broj AP 67/09 od 17. septembra 2009. godine, predmetnu apelaciju odbacio zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: revizija apelanata je bila nedjelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda, broj 56 0 P 009546 08 Rev od 4. decembra 2008. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine. Obzirom da je presuda Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine, punomoćniku apelanata uručena 17. decembra 2007. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 9. januara 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
3. Apelanti su 3. novembra 2009. godine podnijeli zahtjev Ustavnom sudu za preispitivanje odluke broj AP 67/09 od 17. septembra 2009. godine. U zahtjevu za preispitivanje apelanti su, između ostalog, naveli da su već jednom Ustavnom sudu podnosili apelaciju protiv presude Kantonalnog sudabroj 007-0-Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine, tačnije 14. januara 2008. godine, a koja je odlukom Ustavnog suda broj AP 207/08 od 13. maja 2008. godine odbačena kao nedopuštena jer je preuranjena, tj. bio je u toku postupak po o reviziji apelanata koju su izjavili protiv spomenute presude Kantonalnog suda. Apelanti su, dalje, istakli da su, nakon što je Vrhovni sud donio rješenje broj 56 0 P 009546 08 Rev od 4. decembra 2008. godine kojim je odbacio njihovu reviziju kao nedopuštenu podnijeli predmetnu apelaciji broj AP 67/09 koja je odlukom čije se preispitivanje traži odbačena kao nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje. Predložili su da Ustavni sud preispita svoju odluku.
4. Ustavni sud je rješenjem broj AP 67/09 od 29. juna 2010. godine, usvojio zahtjev za preispitivanje svoje odluke broj AP 67/09 od 17. septembra 2009. godine. Ustavni sud je u navedenom rješenju između ostalog istakao Razmatrajući navode apelanata u zahtjevu za preispitivanje predmetne odluke, Ustavni sud zapaža da su apelanti 14. januara 2008. godine podnosili apelaciju protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine, te da je njihova apelacija Odlukom broj AP 207/08 odbačena kao nedopuštena jer je preuranjena. Naime, apelanti su istovremeno sa apelacijom izjavili 14. januara 2008. godine reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, o kojoj u vrijeme donošenja Odluke broj AP 207/08 nije bilo odlučeno. Ustavni sud je u navedenoj odluci dalje istakao da su apelanti nakon donošenja odluke o reviziji, izjavili novu apelaciju 9. januara 2009. godine, a koja je predmetnom Odlukom čije se preispitivanje traži odbačena kao nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Na kraju je Ustavni sud zaključio budući da su apelanti prilikom svog prvog obraćanja Ustavnom sudu blagovremeno podnijeli apelaciju broj AP 207/08 protiv pravomoćne presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine kao konačne odluke u predmetom slučaju, konstatuje se da je i apelacija u predmetu AP 67/09 podnesena u roku predviđenom članom 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da je zahtjev apelanata za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP 67/09 od 17. septembra 2009. godine osnovan.
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07 56 P 009546 06 P od 17. maja 2007. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev Opštine Konjic (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je predložio da sud utvrdi «da na dijelu parcele k.č. broj 1919, zvana Hamzići, u površini od 150 m , upisane u z.k. ul. broj 1083, k.o. Konjic II, (u daljnjem tekstu: sporna parcela) tužitelj ima pravo raspolaganja pa su dosljedno tome utvrđenju apelanti dužni trpiti da se utvrđena površina izdvoji iz parcele k.č. broj 1919, k.o. Konjic II i da se na istoj upiše pravo raspolaganja u korist tužitelja, koji dio nekretnine je prikazan na skici lica mjesta od strane vještaka geometra od 11. aprila 2007. godine i koja je označena tačkama 1, 2, 10. i 11. a koja čini sastavni dio ove presude». Tužitelj je obavezan apelantima nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.193,40 KM.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da tužitelj ima pravo raspolaganja na dijelu sporne parcele pa kako predmet tužbenog zahtjeva nije bilo utvrđivanje postojanja uzurpacije, utvrđeno je da se radi o građansko pravnom sporu i da je sud nadležan za postupanje. Među strankama je nesporno da je predmetna parcela upisana kao suvlasništvo apelanata kako na zgradama tako i na zemljištu. Provedenim geodetskim vještačenjem, kako je dalje naveo Općinski sud, utvrđeno je da dio sporne parcele u površini od 150 m2 odgovara dijelu nekretnine koja je po starom katastarskom operatu bila označena kao k.č. broj 153/1 a koja je bila javno dobro a iz nalaza i skice vještaka se vidi da u ostalom dijelu sporna parcela (k.č. broj 1919) odgovara dijelu ranije parcele k.č. broj 82/1 upisane u PL. broj 665 na ime Hasana Prevljaka a koja je imala površinu 340m2. Iz provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da sporna nekretnina ima granice samo u dijelovima ranije k.č. broj 153/1 i k.č. broj 82/1 i da dio sporne parcele odgovara dijelu nekretnine k.č. broj 153/1 koja je ranije bila javno dobro. Općinski sud je dalje istakao da iz izjava apelanata proizilazi da predmetne nekretnine koriste od 1968 godine i da bi primjenom člana 32. stav 2 Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 6/98 i 29/03) stekli pravo vlasništva protekom 20 godina savjesnog korištenja a što bi se svakako moralo uzeti u obzir i u eventualnom postupku raspravljanja uzurpacije
8. Općinski sud je dalje istakao da se iz zapisnika od 15. septembra 2000 godine vidi da je u postupku izlaganja nekretnina na javni uvid komisija ustanovila da postoji zauzeće dijela nekretnine koji je javno dobro i zavela ga u spisak prigovora. Tužitelj nije ponudio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi na osnovu čega je Geodetski zavod apelantima ipak priznao pravo vlasništva i na zemljištu koje je ranije bilo javno dobro. Na kraju je Općinski sud istakao da je obavljenim uviđajem utvrđeno da se spor odnosi na dio nekretnina gdje su objekti i dvorište apelanata i ne može se zaključiti na osnovu čega je ranije taj dio nekretnine bio proglašen javnim dobrom. Zemljišno knjižni izvadak u koji je bila upisana k.č. broj 153/1 kao javno dobro izdat je 1998. godine ali kako zaključuje Općinski sud, to ne znači da nakon toga nije donesena odluka nadležnih organa kojom se utvrđuje drugačije stanje a što je možda imala u vidu komisija Geodetskog zavoda koja je rješavala o prigovoru u postupku izlaganja nekretnina.
9. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu, broj 007-0-Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine, kojom je žalbu tužitelja uvažio, pobijanu presudu preinačio, tako što je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka zaključio da su apelanti po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na dijelu sporne parcele prihvativši u cijelosti iskaze saslušanih stranka Sabire Šahinović i Medine Prevljak koje su navele da su u posjedu sporne parcele od 1968. godine koju je njihov otac kupio od Š.V. u granicama kakvim su i danas a da su protekom 20 godina savjesnog korištenja stekli pravo vlasništva dosjelošću. Pravni stav na kome prvostepeni sud zasniva svoju odluku Kantonalni sud smatra neosnovanim i neodrživim. Naime, Kantonalni sud je istakao da dio sporne parcele na koji se odnosi tužbeni zahtjev odgovara dijelu k.č. broj 153/1 u površini od 150m2 i predstavlja javno dobro a prilikom izlaganja nekretnina na javni uvid ovaj dio je upisan kao suvlasništvo apelanta.
11. Kantonalni sud je dalje istakao da je na dobrima u općoj upotrebi isključeno sticanje prava vlasništva pa je neosnovan prigovor apelanata da su pravo vlasništva stekli uzurpacijom jer nisu dokazali da im je u postupku pred upravnim organima u skladu sa odredbama Zakona o uzurpacijama («Službeni list SR BiH», broj 6/78) to pravo priznato. Kantonalni sud podsjeća da se svojstvo puta ne gubi uzurpacijom nego odlukom nadležnog organa pa kako apelanti nisu dokazali da im je u postupku uzurpacije priznato pravo vlasništva to je prvostepeni sud pogrešno odbio tužbeni zahtjev zaključivši da su apelanti stekli pravo vlasništva na osnovu dugogodišnjeg posjedovanja dijela sporne parcele. Prvostepeni sud, kako je dalje navedeno, nije vodio računa da se na stvarima u općoj upotrebi ne može dosjelošću sticati pravo vlasništva tako, da se ovim prvostepeni sud nepotrebno bavio jer u tom pravcu nije ni bilo postavljenog zahtjeva. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa predmetu spora Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to član 32. stav 2 Zakona o vlasničko pravnim odnosima, Kantonalni sud je zaključio da je žalba osnovana te je prvostepenu presudu preinačio pozivom na član 229 stav 4. Zakona o parničnom postupku. («Službene novine F BiH» broj 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu: ZPP),
12. Apelanti navode da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava prema apelantima je rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da se sva ključna pitanja vezana za ovaj predmet i to postojanje uzurpacije dijela k.č. broj 153/1 i priznavanje prava vlasništva na tom dijelu odnosno samim tim i gubitak ili zadržavanje statusa javnog dobra, utvrđuju u upravnom postupku pa u konkretnom slučaju sud nije nadležan za postupanje. Apelanti su dalje istakli da se upis prava putem javnog izlaganja vrši po odredbama upravnog postupka pa smatraju da se pravna valjanost rješenja Geodetskog zavoda ne može utvrđivati u parničnom postupku. Osporena presuda nije zasnovana na objektivnim činjenicama pa je i zaključak suda rezultat «subjektivnog ubjeđenja o poimanju pravičnosti» Zbog paušalne i selektivne primjene zakona donesena je nezakonita odluka, odnosno obrazloženje odluke ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 207/08 od 13. maja 2008. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom su apelanti osporavali presudu Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 56 0 P 009546 08 Rev od 4. decembra 2008. godine, revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001030 od 22. novembra 2007. godine, te Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantima 17. decembra 2007. godine, a apelacija podnesena 14. januara 2008. godine proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
15. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi prigovora apelanata koji se odnose na nedostatke u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora.
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci za svoje stanovište dao valjane, jasne i logičke razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1 Evropske konvencije. Kantonalni sud je naveo razloge i dokaze za usvajanje tužbenog zahtjeva obzirom da je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime Kantonalni sud je obrazložio da dio sporne parcele u površini od 150m2 predstavlja javno dobro i da je prilikom izlaganja nekretnina na javni uvid ovaj dio upisan kao suvlasništvo apelanata sa dijelom ¼. Kantonalni sud je obrazložio da se na dobrima u općoj upotrebi ne može sticati pravo vlasništva i da se svojstvo puta ne gubi uzurpacijom nego odlukom nadležnom organa a u konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali da im je u postupku pred organom uprave u skladu sa odredbama Zakona o uzurpaciji to pravo priznato. Također Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, očitujući se na pravni stav prvostepenog suda, jasno i logično obrazložio da se na stvarima u općoj upotrebi ne može dosjelošću sticati pravo vlasništva. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene u spis predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je obrazloženje proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
18. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje primjenu materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da na dijelu sporne parcele imaju pravo raspolaganja osnovan. U odnosu na prigovor apelanata da sud nije nadležan za postupanje u konkretnoj pravnoj situaciji već da je nadležan upravni organ, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je od samog početka tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da tužitelj ima pravo raspolaganja na dijelu sporne parcele, odnosno da se ne radi o utvrđivanju postojanja uzurpacije te se radi o građanskopravnom sporu za koji je nadležan sud u smislu člana 1. ZPP. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović