Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-68/09 (R. Č.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-68/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M: Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 68/09, rješavajući apelaciju Refika Čabrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refika Čabrića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-

000 679 od 19. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Mal-06-000 375 od 14. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Refik Čabrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 8. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 679 od 19. novembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-Mal-06-000 375 od 14. septembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-Mal-06-000 375 od 14. septembra 2007. godine apelant je obavezan da zbog docnje u ispunjenju obaveze isplate otkupne cijene stana koji se nalazi u Doboju u ulici Stefana Prvovjenčanog broj 27 (u daljnjem tekstu: sporni stan), a po Ugovoru o otkupu stana (u daljnjem tekstu: Ugovor) broj Ov. 2169/02 od 6. juna 2002. godine, isplati Fondu stanovanja Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatezne kamate na iznos od 1.921,80 KM počev od 22. juna 2002. godine pa do 7. marta 2007. godine, kao i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.799,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 14. septembra 2007. godine kao dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je tužilac podnio tužbu 1. novembra 2006. godine radi ostvarivanja novčanog potaživanja u iznosu od 1.921,80 KM u kojoj je istakao da se Ugovorom od 6. juna 2002. godine apelant kao kupac spornog stana obavezao da će tužiocu isplatiti otkupnu cijenu stana u iznosu od 3.203,00 KM u roku od 15 dana od dana sudske ovjere potpisa na Ugovoru, da je apelant platio dio otkupne cijene stana u iznosu od 1.281,20 KM, a ostao je neplaćen dio oktupne cijene stana u iznosu od 1.921,80 KM koji je trebao platiti starom deviznom štednjom. Na pripremnom ročištu od 21. augusta 2007. godine tužilac je opredjelio tužbeni zahtjev, potražujući iznos glavnog duga zakonske zatezne kamate od 22. juna 2002. godine do 7. marta 2007. godine, kako je pobliže navedeno u izreci presude. Apelant je u odgovoru na tužbu naveo da je tužbeni zahtjev tužioca neosnovan obzirom da smatra da je iznos sredstava za otkup spornog stana po osnovu stare devizne štednje, istog dana kada je podnesen zahtjev za otvaranje jedinstvenog računa vlasnika stare devizne štednje 4. juna 2002. godine i kada je prebačen na njegov račun, plaćen – prebačen i tužiocu na njegov račun. Nadalje, apelant smatra da je banka bila obavezna da sa njegovog računa, ukoliko nije bila plaćena, isplati staru deviznu štednju, da je tek po dobijanju tužbe na odgovor saznao da nije izvršen prenos sredstava stare devizne štednje sa računa otvorenog kod APIF-a Doboj na račun tužioca, koji prenos sredstava – uplata, u navedenom iznosu je izvršena na njegovu intervenciju 7. marta 2007. godine.

4. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio a što je bilo i nesporno među parničnim strankama, da je apelant zaključio Ugovor broj Ov. 2169/02 od 6. juna 2002. godine sa JOP Željeznice Republike Srpske Doboj kao prodavcem (u daljnjem tekstu: prodavac) kupivši na taj način sporni stan za ukupnu cijenu od 3.203,00 KM od kog iznosa je, prema kontroli zakonitog utvrđivanja otkupne cijene stana broj 07-369/02-2168 od 28. maja 2002. godine i listi za obračun otkupne cijene stana koji su sastavni dio Ugovora, trebao platiti 40% u iznosu od 1.281,20 KM, koji iznos je plaćen odmah po zaključenju Ugovora o otkupu, a 60% starom deviznom štednjom odnosno iznos od 1.921,80 KM, koji iznos, prema izvještaju o promjenama i stanju sredstava APIF-a Doboj, apelant nije platio na dan 4. juna 2002. godine, niti prije podnošenja predmetne tužbe, prema finansijskoj kartici Ugovora na dan 16. oktobar 2006. godine, već je taj iznos na račun tužioca plaćen 7. marta 2007. godine, nakon podnošenja predmetne tužbe, prema izvještaju o promjenama i stanju sredstava APIF-a Doboj, čime je otkupna cijena stana iz Ugovora od strane apelanta u cijelosti izmirena.

5. Osnovni sud je utvrdio da je među strankama sporno – da li postoji ili ne obaveza apelanta da tužiocu na ime iznosa glavnog duga, shodno opredjeljenom tužbenom zahtjevu, isplati zakonske zatezne kamate za period od 22. juna 2002. godine do 7. marta 2007. godine, troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na iste. Osnovni sud je, također, utvrdio da apelant nije ispoštovao odredbu člana 5. Ugovora, pošto nije platio ugovorenu cijenu stana i to u staroj deviznoj štednji u roku od 15 dana od ovjere ugovora, odnosno do 21. juna 2002. godine. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, shodno tome i apelant za dio svoje obaveze prema Ugovoru, obzirom da je druga ugovorna strana – tužilac,odnosno vlasnik stana ispunila svoju obavezu koja se u istom ugovoru navodi, odnosno predala u posjed sporni stan apelantu i apelant je postao vlasnik istog. Osnovni sud je također naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do raskida Ugovora, bez obzira što dio otkupne cijene stana koji se trebao platiti starom deviznom štednjom nije uplaćen od strane apelanta i bez obzira što u odredbi člana 5. Ugovora stoji da se ugovor smatra raskinutim po samom Zakonu ukoliko kupac, u premetnom slučaju apelant, u ugovorenom roku ne ispuni svoju obavezu. Naime, apelant je tražio ispunjenje ugovora održavajući na taj način ugovor na snazi, čime je postojala njegova volja da se ugovor ispuni u potpunosti, odnosno izvrši i obaveza plaćanja otkupne cijene stana od strane apelanta starom deviznom štednjom, a svakako je to bila i volja apelanta kao lica koje je postalo vlasnikom tog stana, što je u skladu sa odredbom člana 125. ZOO.

6. Osnovni sud je također naveo da nije sporno da je apelant, na osnovu Ugovora izvršio otkup spornog stana i postao njegovim vlasnikom, što je utvrđeno na osnovu rješenja Republičke uprave za geodetsko i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 20-952-K-

2086/02 od 27. septembra 2002. godine i potvrde Uprave od 4. jula 2002. godine. Međutim, bez obzira na to, u Ugovoru, a niti u bilo kojem zakonskom propisu, se ne navodi da je uslov za upis prava vlasništva na spornom stanu isplata cjelokupne kupoprodajne cijene prije upisa tog prava, obzirom da je obaveza kupca bila da uplatu otkupne cijene stana izvrši u roku od 15 dana od dana ovjere potpisa na tom ugovoru kod suda. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvještaja o promjenama i stanju sredstava na dan 4. juni 2002. godine i na dan 7. marta 2007. godine utvrdio da apelant nije u navedenom roku iz Ugovora uplatio cjelokupni iznos otkupne cijene stana odnosno iznos u staroj deviznoj štednji, niti je taj iznos plaćen prije podnošenja tužbe, već je taj iznos plaćen 7. marta 2007. godine u toku vođenja predmetnog postupka. Osim toga, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant trebao ispuniti svoju obavezu plaćanja i dijela otkupne cijene stana u staroj deviznoj štednji u ugovorenom roku, jer nije zaključen ugovor o otkupu stana na otplatu, što apelant nije učinio, time je sa ispunjenjem svoje obaveze pao u docnju shodno odredbi člana 324. ZOO. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 277. stav 1. ZOO propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu, a obzirom da je apelant zadocnio sa ispunjenjem svoje prethodno navedene ugovorne obaveze, jer je istu trebao izmiriti do 21. juna 2002. godine, do kada je tekao rok za ispunjenje, a koji je istekao sa 22. junom 2002. godine kada je pao u docnju, a istu obavezu je ispunio tek 7. marta 2007. godine, tužiocu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 1.921,80 KM za period od 22. juna 2002. godine kada je pao u docnju do 7. marta 2007. godine kada je izvršena upalata dijela otkupne cijene stana u staroj deviznoj štednji. Očitujući se na apelantov prigovor da je banka trebala automatski da izvrši prenos sredstava sa njegovog računa, te da je nije odgovoran što je banka propustila to da uradi u ugovorenom roku, Osnovni sud je ukazao da niti jedan zakonski propis ne upućuje na obavezu banke kod koje je tuženi imao otvoren devizni račun da automatski. bez odobrenja tuženog kao vlasnika tih sredstava izvrši prebacivanje iznosa otkupne cijene stana u staroj deviznoj štednji na račun tužioca. niti je tuženi imao bilo kakav posebno zaključeni ugovor sa bankom da to ona u njegovo ime može činiti bez njegovog posebnog odobrenja, niti je takav ugovor tokom postupka prezentiran. Shodno navedenom, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio presudu broj 013-0-Gž-07-000 679 od 19. novembra 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan tužiočev zahtjev za nakandu troškova odgovora na žalbu u iznos od 353,10 KM. Okružni sud je, imajući u vidu predmet spora kao i utvrđene činjenice u prvostepenom postupku, ocijenio da je bez osnova apelantov žalbeni prigovor da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, obzirom da apelant u žalbi, kada je u pitanju činjenično stanje, nije istaknuo ništa bitno što bi bilo suprotno utvrđenju prvostepenog suda nego uglavnom ponavlja navode iz odgovora na tužbu, a koje je prvostpeni sud nakon ocjene svakog provedenog dokaza za sebe sa iscrpno izloženom sadržinom provedenih dokaza, pravilno ocjenio kao neosnovanim i pravilno sudio kao u izreci prvostepene presude. S obzirom na navedeno, apelant je, kada je u pitanju činjenično stanje, upućen na razloge prvostepenog suda date u obrazloženju pobijane presude, a činjenična utvrđenja prvostepenog suda kao pravilna u cijelosti je prihvatio i Okružni sud. Najzad, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja tužioca, jer je apelant isti prvi put izino u žalbi, a prema odrebi člana 207. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prigovor zastare koji nije iznijet pred prvostepenim sudom ne može se iznositi u žalbi.

8. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Suština apelacionih navoda svodi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je APIF, odnosno banka, bio dužan da bez njegovog naloga izvrši prenos sredstava sa njegovog privatizacijskog računa na račun tužioca i da se radi o odgovornosti za ispunjenje novčane obaveze koja tereti APIF, odnosno banku, a ne njega. Konačno, apelant smatra da su osporene presude suprotne zakonu i u pogledu troškova parničnog postupka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelant nije izvršio uplatu dijela ugovorene cijene na ime otkupa stana jer nije dao nalog banci da prenese sredstva sa njegovog računa stare devizne štednje na račun tužitelja u ugovorenom roku. Takođe je utvrđeno da ne postoji zakonski propis koji obavezuje banku da to uradi automatski, niti je apelant ponudio dokaz sudu da postoji poseban ugovor između apelanta i banke koji bi je obavezivao da to uradi bez apelantovog naloga, pa je iz tog razloga za period u kojem je apelant bio u docnji apelant obavezan da plati zakonsku zateznu kamatu na glavni dug. Također, Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-68/09 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio