Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-84/09 (R. L. i V. L.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-84/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 84/09, rješavajući apelaciju Radenka Latinčića i Veljka Latinčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Latinčića i Veljka Latinčića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001482 od 14. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-07-000-649 od 27. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radenko Latinčić i Veljko Latinčić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, koje zastupa Vinko Đuđić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 10. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001482 od 14. oktobra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-07-000-649 od 27. juna 2008. godine. Apelanti su 10. marta 2009. godine dopunili apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 077-0-P-07-000-649 od 27. juna 2008. godine, u ponovnom postupku, u pravnoj stvari apelanata protiv tuženog N.P. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja smetanja posjeda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje da ih je tuženi smetao u mirnom i faktičkom posjedu parcele k.č. broj 1502 iz p.l. broj 124/3 k.o. Gradina, tako što je 13. jula 2006. godine nasilno uklonio drvenu kapiju-vratnice postavljene na ulazu u navedenu parcelu, pokidao ih i bacio na zemlju, te što je 19. maja 2007. godine pomjerio ogradu u unutrašnjost parcele apelanata, označene kao k.č. broj 1502, kao i da se naloži tuženom da odmah prestane sa smetanjem apelanata u njihovom mirnom posjedu navedene parcele i zabranjuje da ubuduće na navedeni ili sličan način smeta apelante pod prijetnjom novčane kazne. Također, apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.235,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je istakao da je utvrdio da je drugoapelant dugogodišnji neposredni i faktički posjednik parcele označene kao k.č. broj 1502 iz p.l. broj 124/03 k.o. Gradina, da je tuženi faktički posjednik parcela označenih kao k.č. broj 1495/3, k.č. broj 1495/4 i k.č. broj 1495/5, sve upisane u p.l. broj 122/01 k.o. Gradina na imenu Radenka Latinčića sa 1/1 dijela, da se između navedenih parcela, koje u faktičkom posjedu drže drugoapelant i tuženi, nalazi parcela označena kao k.č. broj 1501 iz p.l. broj 124/3 k.o. Gradina, koja u naravi služi kao put koji niz godina koriste apelanti, tuženi i treća lica, te da su parcele k.č. broj 1502 i k.č. broj 1501 u katastarskom operatu upisane na prvoapelantovo ime, koji je drugoapelantov sin, sa 1/1 dijela. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra, te iskaza svjedoka, prvostepeni sud je zasnovao pravni zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 78. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90; u daljnjem tekstu: Zakon) za pružanje posjedovne zaštite apelantima.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001482 od 14. oktobra 2008. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je Rješenje Osnovnog suda broj 077-0-P-07-000-
649 od 27. juna 2008. godine. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je naveo da su relevantne činjenice za odluku o zahtjevu za utvrđenje smetanja posjeda sljedeće: ko je zadnji mirni posjednik, čin smetanja i protupravnost. Dalje, drugostepeni sud je istakao da iz utvrđenja prvostepenog suda jasno proizlazi da su apelanti i to prvoapelant kao posredni posjednik i drugoapelant kao neposredni posjednik u posjedu parcele k.č. broj 1502, te da je na nedvosmislen način utvrđeno da parcelu k.č. broj 1501 koriste kao put apelanti, tuženi te treća lica radi dolaska do svojih kuća. Drugostepeni sud je konstatovao da navedene činjenice nisu sporne ni prema razlozima žalbe. Naime, apelanti u žalbi tvrde da tuženi nema pravo služnosti puta na parceli k.č. broj 1501 i ukazuju na to da do svoje kuće može doći i na drugi način bez korištenja parcele k.č. broj 1501. Međutim, pri činjenici da i žalba tvrdi da tuženi koristi parcelu k.č. broj 1501 za dolazak do svoje kuće, proizlazi zaključak da je tuženi u posjedu prava služnosti puta na parceli k.č. broj 1501, u smislu odredbe člana 70. stav 3. Zakona.
5. Drugostepeni sud je istakao da tuženi tokom postupka nije sporio da je izvršio smetanje posjeda na način opisan u tužbi i tužbenom zahtjevu, odnosno uklonio kapiju i uklonio ogradu (koju je kasnije drugoapelant postavio na mjestu kapije). Na osnovu provedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka geometra, te iskaza svjedoka, proizlazi da se cijela parcela k.č. broj 1501, koja u naravi i ima oblik puta, prema posljednjem mirnom i faktičkom posjedu koristila kao put, a da je ograda tuženog bila postavljena na granici parcela k.č. broj 1495/3 i k.č. broj 1501, dok je sporna kapija apelanata bila postavljena na granici parcela k.č. broj 1501 i k.č. broj 1502. Drugostepeni sud je naveo da se na osnovu navedenog stanja stvari izvodi zaključak da je tuženi 13. jula 2006. godine izvršio uklanjanje kapije apelanata sa parcele broj k.č. broj 1501, ali neposredno nakon što je saznao da je drugoapelant na navedenoj parceli postavio spornu kapiju, odnosno onemogućio tuženog da se koristi predmetnom parcelom radi dolaska do svoje kuće. Također, sud je ocijenio da sve okolnosti konkretnog slučaja, koje se tiču uklanjanja kapije, upućuju na zaključak da se tuženi, vezano za navedenu radnju smetanja, koristio pravom na samopomoć, u smislu odredbe člana 76. Zakona, jer iz utvrđenja prvostepenog suda nedvosmislenim proizlazi da je tuženi posjednik prava služnosti puta na parceli k.č. broj 1501, pa kako su ga apelanti onemogućili da se tim pravom koristi (drugoapelant je pomjerio kapiju u parcelu k.č. broj 1501), tuženi je, koristeći se pravom na samopomoć, kapiju uklonio, kako bi omogućio da na dosadašnji način koristi svoje pravo služnosti puta. Drugostepeni sud je konstatovao da pravo na samopomoć isključuje protupravnost, pa je slijedom toga isključena i odgovornost tuženog za smetanje posjeda uklanjanjem kapije.
6. Dalje, drugostepeni sud je istakao da tuženi u predmetnom postupku nije sporio ni da je 19. maja 2007. godine sa parcele k.č. broj 1501 uklonio ogradu koju je drugoapelant postavio na mjestu kapije uklonjene 13. jula 2006. godine. Međutim, apelanti nisu dokazali da je tuženi navedenu ogradu pomjerio u parcelu k.č. broj 1502, kako se to tvrdi u činjeničnim navodima tužbe i tužbenog zahtjeva (ograda nije zatečena na licu mjesta, a tuženi je uputio apelante da ogradu odnosno kapiju postave na raniju lokaciju, granicu parcela k.č. broj 1501 i k.č. broj 1502). Drugostepeni sud je konstatovao da, shodno navedenom, apelanti nisu dokazali da ih je 19. maja 2007. godine smetao tuženi na način kako su to naveli u tužbi, te da je slijedom navedenog pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 78. Zakona, tj. da se apelantima u ovoj parnici pruži posjedovna zaštita. Također, sud je naveo da je neprihvatljiva žalbena tvrdnja apelanata da su stanjem katastarskog operata apelanti dokazali svoj posjed na parcelama k.č. broj 1501 i k.č. broj 1502, jer je posjed, u smislu odredbe člana 70. st. 1. i 2, čija se zaštita traži, u ovoj posjedovnoj parnici faktičko stanje, a ne pravo.
7. Najzad, drugostepeni sud je istakao da u konkretnom slučaju posjed apelanata na navedenim parcelama tuženi nije sporio, kao i da ni tokom postupka, a ni prema navodima žalbe, nije sporno da je parcelu apelanata označenu kao k.č. broj 1501 koristio tuženi kao put radi dolaska do svoje kuće, te da, shodno tome, proizlazi da tuženi ima posjed prava stvarne služnosti i pri tome, suprotno žalbenim navodima, nije relevantna okolnost da li je tuženi pravo služnosti i stekao. Dakle, kao posjednik prava služnosti puta preko navedene parcele, apelant uživa pravo na samopomoć prema odredbi člana 76. Zakona. Drugostepeni sud je na kraju naveo da apelanti kao vlasnici ili pretpostavljeni vlasnici parcele k.č. broj 1501 i k.č. broj 1502, ukoliko smatraju da tuženi neosnovano svojata pravo služnosti preko njihovih nekretnina, mogu zatražiti vlasničkopravnu zaštitu, negatornom tužbom iz člana 42. Zakona, te da bi tek u toj parnici bile relevantne tvrdnje apelanata da tuženom ne pripada pravo služnosti puta na njihovim nekretninama i da mu se ubuduće zabrani da te nekretnine koristi kao put (zaštita od uznemiravanja).
8. Apelanti se žale da su im osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava iz člana 1. Sporazuma o ljudskim pravima. Apelanti ističu da oni ne osporavaju korištenje puta tuženom, ali da su oni posjednici i vlasnici navedenog puta i da jedino oni mogu odlučiti na koji način će se navedeni put koristiti. Također, apelanti navode da svako ima pravo da slobodno raspolaže svojom imovinom, a ko tvrdi suprotno, dužan je da to dokazuje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoja rješenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Također, Ustavni sud zapaža da su apelanti paušalno naveli i povredu prava iz člana 1. Sporazuma o ljudskim pravima, ne precizirajući o kojem se sporazumu radi, te je i ovaj navod očigledno (prima facie) neosnovan.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović