Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-86/09 (R. Š.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-86/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M: Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-86/09, rješavajući apelaciju Rasima Šadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Šadića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

000585 od 19. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Šadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić advokat iz Tuzle, podnio je 12. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-

Gž-08-000585 od 19. decembra 2008. godine.

2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješavajući u pravnoj stvari JKP «Vodovod i kanalizacija» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate duga, donio presudu broj 032-0-Mal-06-001181 od 14. februara 2008. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu apelant na ime duga za utrošenu vodu za period od 1996. godine do 2003. godine isplati iznos od 585,00 KM. U drugom stavu izreke presude tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 480,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da apelant nije pristao na povlačenje tužbe, zbog čega je zakazana glvna rasprava i proveden dokazni postupak. Sporno se pojavilo pitanje da li je apelant svoj dug izmirio prije ili nakon podnošenja tužbe. Uvidom u karticu komitenta utvrđeno je da je apelant dug čiju je isplatu tužitelj zahtijevao, izmirio u periodu od 3. marta 2003. godine do 28. aprila 2006. godine u iznosu od 536,00 KM, dakle nakon podnošenja tužbe. Međutim, kako je dalje istakao Općinski sud, apelant je svoj dug izmirio nakon podnošenja prijedloga za izvršenje ali prije podnošenja uređene tužbe, pa je tužitelj obavezan naknaditi troškove postupka, jer ih je mogao spriječiti pravovremenim povlačenjem tužbe.

3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tužitelja donio persudu broj 003-0-Gž-08-000585 od 19. decembra 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena a apelant odbijen sa zahtjevom za nakandu troškova postupka u iznosu od 300,00 KM. Kantonalni sud je ocijenio da žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani, budući da je prema odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH imao mogućnost odreći se tužbenog zahtjeva bez pristanka apelanta, u kom slučaju bi se donijela presuda na osnovu odricanja, čime bi se izbjegi nepotrebni troškovi. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka, Kantonalni sud je ocijenio da odgovor na žalbu nije obavezan niti je doprinio razjašnjenju činjeničnog stanja, pa je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 300,00 KM.

4. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da korištenje prava koja stranci u postupku pripadaju predstavljaju troškove koji se moraju nadoknaditi stranci. Apelant sastav odgovora na žalbu smatra svojom nužnom radnjom, a stav suda da navodi iz odgovora na žalbu nisu bili od uticaja na donošenje odluke po žalbi je diskreciono pravo Kantonalnog suda koji je o tom zahtjevu odlučivao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. S obzirom da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog toga što je Kantonalni sud pogrešnom primjenom prava odbio priznati mu troškove za sastav odgovora na žalbu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoju odluku u pogledu troškova odgovora na žalbu, te stoga, smatra da u osporenoj odluci u dijelu koji se tiče naknade troškova prouzrokovanih procesnom radnjom, nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-86/09 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio