Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-893/08 (G.D.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-893/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 893/08, rješavajući apelaciju G. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-

07-000180 od 12. septembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-64/05 od 27. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G.D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sokoca, podnio je 24. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000180 od 12. septembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-64/05 od 27. novembra 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. maja 2008. godine, 22. decembra 2008. godine i 10. februara 2009. godine.

2. Odlučujući o podnesenoj apelaciji Ustavni sud je prvobitno svojom odlukom AP-893/08 od 14. septembra 2010. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

3. Apelant je 22. novembra 2010. godine podnio zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda broj AP 893/08 od 14. septembra 2010. godine koji je Ustavni sud usvojio 8. juna 2011. godine budući „da je apelantova apelacija, koja je podnesena 18. marta 2008. godine, bila blagovremena“.

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj K-64/05 od 27. novembra 2006. godine apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme radnjama preciznije označeno u tački 1. i 2. izreke presude, počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Navedenom presudom apelantu je za krivično djelo razbojništva opisano u tački 1 izreke presude uvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično djelo razbojništva opisano pod tačkom 2 izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, te je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest (6) godina i šest (6) mjeseci, a shodno odredbama člana 57. KZ FBIH u izrečenu kaznu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

6. U postupku pred Kantonalnim sudom, nakon provedenih brojnih dokaza, utvrđeno je da je apelant 12. augusta 2004. godine, u namjeri pribavljanja imovinske koristi, zajedno sa saučesnicima napao R. Ž. zaposlenu u Unicredit Zagebačkoj banci, otevši joj ključeve od poslovnice banke koju su namjeravali opljačkati, nanijevši oštećenoj lake tjelesne povrede u vidu krvnih podliva u predjelu glave i lica. Nadalje, Kantonalni sud je takođe utvrdio da je 7. septembra 2004. godine apelant sa saučesnicima izvršio pljačku Privredne banke Sarajevo za iznos od 15.000 KM. Kantonalni sud je u toku postupka, a obzirom da je u toku glavnog pretresa došlo do izmjene u sastavu sudećeg vijeća, pročitao iskaze brojnih svjedoka o okolnostima izvršenih krivičnih djela, pročitao iskaze vještaka (sudske medicine, vještaka za DNK i vještaka biološke struke), izvršio uvid u materijalne dokaze i relevantnu dokumentaciju, izvršio uviđaj na licu mjesta, saslušao oštećenu i uzeo nalaz i mišljenja vještaka, utvrdivši da je apelant izvršio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način opisan u tač. 1. i 2. dispozitiva prvostepene presude. Dovodeći u međusobnu vezu iskaze svjedoka u odnosu jedan na drugi kao i u u odnosu na ostale izvedene dokaze, čiji je sadržaj prezentirao u obrazloženju prvostepene presude, sud je pouzdano utvrdio da je djelovanje apelanta u izvršenju krivičnih djela u cijelosti usklađeno sa djelovanjem ostalih saučesnika, pri čemu se njihove radnje međusobno dopunjuju počev od momenta ulaska apelanta i ovih lica u banku. Po mišljenju Kantonalnog suda, svi izvedeni dokazi ukazuju na postojanje prethodnog dogovora između apelanta i saučesnika, na način kako je prethodno utvrđeno, gdje svaki od njih na odlučujući način doprinosi radnji izvršenja ovog krivičnog djela. Na ovakav način po mišljenju suda je u potpunosti dokazano da su se u radnjama apelanta ostvarila sva bitna obilježja bića krivičnog djela razbojništva iz člana 289 stav 2 KZ FBiH, u vezi sa članom 31. istog zakona, a koje djelo mu je stavljeno na teret tačkom 2. optužnice.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je sud provodeći dokazni postupak, nakon saslušanja stranaka i branitelja, pročitao iskaze svjedoka B. B. i V. A. sa zapisnika od 14. decembra 2005. godine, zatim iskaze drugih svjedoka sa zapisnika od 1. februara 2006. godine i 15. marta 2006. godine, pročitao iskaze vještaka, izvršio uvid u uložene materijalne dokaze kao i zapisnik o izvršenom uviđaju na licu mjesta potpisan od ovlaštenih lica MUP-a Sarajevo. Analizirajući vrlo kontradiktorne iskaze ovih svjedoka date u dva navrata, odnosno dio iskaza koji se odnosi na identifikovanje optuženog u učinjenju krivičnih djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret, te opovrgavanju istog, sud je iste cijenio, te u cjelosti prihvatio prvobitne izjave svjedoka koji nedvojbeno upućuju na apelanta kao izvršioca krivičnih dijela. Tezu odbrane da se u iskazima dvojice svjedoka radilo o dogovoru ovih svjedoka da, prihvatajaću sporazumno utvrđenje krivnje, lažno terete optuženog sa ciljem postizanja blažeg kažnjavanja po njih dvojicu sud nije prihvatio. Sud je takođe zaključio da se u konkretnoj situaciji da svjedoci svjedoče s namjerom da izdestvuju za sebe blaže kazne moglo govoriti samo eventualno u slučaju da je do sporazuma o priznanju krivnje došlo nakon davanja iskaza na glavnom pretresu. Također, Kantonalni sud je zaključio da se korištenje zakonske mogućnosti zaključenja sporazuma o priznanju krivnje ne može koristiti kao način diskreditovanja iskaza koji optuženi u drugom krivičnom postupku daje kao svjedok.

8. Kantonalni sud je dalje navedeno da je činjenično stanje koje osnov za utvrđivanje krivice apelanta u izvršenju navedenih krivičnih djela jasno potvrđena iskazima svjedoka i priloženom dokumentacijom, posebno zapisnikom o uviđaju MUP-a Kantona Sarajevo II PU broj 02/3-2-3 Q409/04 od 12. augusta 2005. godine, te iskaza svjedoka I. S. zaposlenog u MUP-u Kantona Sarajevo. Na osnovu svega navedenog, a vezano za tačku 1. optužnice, Kantonalni sud je zaključio da je aktivnost apelanta sa saučesnicima bila upravljena na protivpravno sticanje imovinske koristi, oduzimanje ključeva od ulaza i sefa banke uz prijetnju da će neposredno napasti na život i tijelo oštećene R.Ž. Navedeno je da je i događaj, naveden u činjeničnom supstratu tačke 2. optužnice, takođe potvrđen iskazima svjedoka i objektivnom dokumentacijom u spisu ranije navedenog zapisnika o uviđaju MUP-a Sarajevo. I konačno, prilikom odmjeravanja kazne za apelanta sud je u cijelosti vodio računa o općim pravilima sadržanim u članu 49. stav 1 KZ FBiH, te je imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su se našle na strani apelanta. Od otežavajućih okolnosti sud je našao da je apelant ranije osuđivan za isto krivično djelo, dok je od olakšavajućih okolnosti sud imao u vidu da se radi o relativno mladoj osobi, ocu dvoje djece, te da je u toku cijelog postupka imao korektno držanje.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000180 od 12. septembra 2007. godine, koju je apelant primio 18. februara 2008. godine, žalba kantonalne tužiteljice i apelanta u dijelu koji se odnosi na tačku 2. izreke presude (pljačku Privredne banke Sarajevo) su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena i preuzeta kao utvrđena kazna zatvora od 4 (četiri) godine. Zatim, žalba apelanta u odnosu na tačku 1. izreke prvostepene presude je djelimično uvažena i u tom dijelu presuda preinačena u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni tako da se radnje opisane pod tačkom 1. prvostepene presude pravno ocijenjene kao krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa čl. 28. i 31. KZ FBIH, pa mu je za to djelo primjenom odredbi člana 50. tačka

b) i člana 51. stav 1. tačka a) KZ FBIH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2. (dvije) godine. Međutim, primjenom člana 56. stav 1. KZ FBIH apelantu su uzete kao utvrđene i kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci utvrđena pravomoćnom presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj K.1/04 od 23. juna 2004. godine i kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci izrčena pravomoćnom presudom Kantonalnog suda u Zenici broj K.10/05 od 12. septembra 2005. godine, te je apelant primjenom člana 54. st. 1. i 2. tačka b) KZ FBIH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina i 6 (šest) mjeseci s tim da se u izrečenu kaznu uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru.

10. U presudi Vrhovnog suda je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da je obrazloženje prvostepene presude protivno izreci kao i navodi da je obrazloženje presude protivrječno izvedenim dokazima. Naime, prema zaključku Vrhovnog suda, prvostepena presuda je donesena na osnovu sveobuhvatne ocjene svih dokaza, a za sve dokaze na kojima je utemeljena predmetna presuda data su iscrpna i prihvatljiva obrazloženja koja nisu u suprotnosti sa izrekom. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tačna činjenica navedena u žalbi da je svjedok u toku postupka djelimično izmijenio svoj iskaz dat u istrazi i to tako što je na raspravi izjavio da nije siguran da je apelant prvooptuženom pokazivao zgradu u kojoj je stanovao oštećeni, a u istrazi je istakao da jeste pokazivao zgradu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da smatra da je u postupku ispravno razrješeno pitanje suprotstavljenih iskaza ovog svjedoka te da je ispravan zaključak prvostepenog suda da je svjedok govorio istinu u istrazi budući da je niz odlučnih činjenica koje se odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog djela potvrđen i iskazima drugih svjedoka i drugim dokazima izvedenim u toku postupka. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer se apelant žalio da nije dokazano da su apelant i saizvršioci izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Po mišljenju Vrhovnog suda, osporavanja valjanosti razloga osporene presude po osnovu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka ustvari predstavlja pobijanje te presude iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Povrede odredaba krivičnog postupka su samo formalno navedene i u tom smislu su izostali potrebni razlozi i navodi žalbe. Kada je u pitanju žalbeni osnov povrede krivičnog zakona iz žalbe apelanta, Vrhovni sud je djelimično prihvatio te navode kvalifikujući kao pokušaj krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2 KZ FBiH. Vrhovni sud je istakao da je u pogledu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja nesporno dokazano da je apelant sa saučesnicima počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret iz tač. 1 i 2 izreke prvostepene presude, o čemu je sud dao jasne i uvjerljive razloge. Vrhovni sud je zaključio da se osporena presuda ne zasniva samo i jedino na iskazima određenih svjedoka, nego i na drugim provedenim dokazima, kaoji su cjenjeni pojednično tako i u međusobnoj vezi. Iz tih razloga, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pri čemu nije učinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pa se svi žalbeni prigovori iz žalbe u tom pravcu ukazuju kao neosnovani.

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 6. stav 2. Evropske konvencije kao i člana 6.stav 3. tačka d. Evropske konvencije kao i prava iz člana 2-4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant prigovara da mu je povređeno pravo na odbranu iz člana 312 stav 1 tač. d) i i) ZKP FBiH jer nije saslušan svjedok optužbe koji je trebalo da bude saslušan kao svjedok koji je radio uviđaj na oba krivična djela, a odnosi se na salušanje o okolnostima događaja od 9. aprila 2004. godine. Apelant smatra da bi tog svjedoka koji je radio kao inspektor MUP-a Kantona Sarajevo trebalo ponovo saslušati o pronalasku krvi u prostorijama banke, zatim sačinjenoj službenoj zabilješci od 9. aprila 2004. godine, o osobi koja je bila u banci i nestala nakon izvršenja krivičnog djela, i dr. Nadalje, svjedoci N. M i V. M su sa tužilaštvom sklopili sporazum o priznanju krivice a apelanta naveli kao saizvršioca krivičnog djela, što je uticalo na to da apelant bude proglašen odgovornim za izvršeno krivično djelo. Apelant smatra da tužilaštvo nije ničim dokazalo njegovo učešće u izvršenju krivičnih djela, osim da su se inkriminisani događaji desili. Na ročištu za glavnu raspravu načinjena je bitna povreda odredbi krivičnog postupka kod postupajućeg sudskog vijeća prilikom izvođenja dokaza. S tim u vezi apelant smatra da je u postupku koji je vođen protiv njega povrijeđeno i načelo kontradiktornosti i usmenosti. Apelant zaključuje da je ovakvo postupanje suprotno svim odredbama krivičnog procesnog prava i prava na pravičan postupak, pa predlaže da se predmet vrati na ponovno suđenje.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

14. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, navodne propuste suda u dokaznom krivičnom postupku, kao i uticaj postignutog sporazuma drugih saučesnika na utvrđivanje krivično-pravne odgovornosti i odmjeravanje kazne apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud u vezi sa ovim apelantovim navodima zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Vrhovni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, jasno ukazao da je apelantova žalba insistirala na propustima u dokaznom postupku, jer navodno jedan svjedok koji je kao službeno lice načinio zapisnik o izvršenom krivičnom djelu 12. augusta 2004. godine nije svjedočio na okolnosti događaja od 9. aprila 2004. godine. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda koji je odlučivao o apelantovoj žalbi, takva tvrdnja nema uporišta ni u obrazloženju žalbe, a ni u samom dokaznom postupku koji je prvostepenim sudom proveden. Osim toga, obrazlažući neosnovanost ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je jasno istakao da je u konkretnom krivičnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, kako u pogledu činjenica bitnih za postojanje predmetnih krivičnih djela, tako i krivične odgovornosti apelanta kao njegovog izvršioca, o čemu su u obrazloženju prvostepene presude navedeni jasni i precizni razlozi. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden obiman dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na osnovu sveukupne analize brojnih izvedenih dokaza, uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivici, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena apelantova krivična odgovornost, jer je za svaki prihvaćeni kao i neprihvaćeni dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje mu je izrečena kazna, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na odredbe ZKP FBIH kojima je regulisano pitanje ovlaštenja suda da odbije provođenje nekog dokaza ako smatra da takav dokaz nije od odlučujućeg značaja za ishod postupka. S tim u vezi Ustavni sud smatra da iz konkretnog predmeta proizlazi da činjenica da sudovi nisu izveli dokaz saslušanjem inspektora krim. službe MUP-a Sarajevo I. S. na okolnosti izvšenja krivičnih djela 7. septembra 2004. godine (tačka 2. optužnice), nije bila od uticaja na odluku suda, jer je priložen zapisnik o tome, o čemu su sudovi dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra poroizvoljnim Isto tako sud je detaljno obrazložio da postignuti sporazum o priznanju krivnje dvojice saslušanih saučesnika u izvršenju navedenih krivičnih djela nije bila od uticaja na odgovornost apelanta, o čemu je sud također dao iscrpna i jasna obrazloženja. Kako je Kantonalni sud zaključio, prvobitni iskazi ovih svjedoka nedvosmisleno upućuju na apelanta kao izvršitelja navedenih krivičnih djela i nisu rezultat namjere svjedoka da nagodbom sa tužilaštvom i svjedočenjem protiv optuženog istog lažno terete s ciljem da bi postigli za sebe blaže kazne zbog vlastitog učestvovanja u izvršenju krivičnih djela. Ovo iz razloga što su svjedoci svoj iskaz dali znatno nakon potpisivanja sporazuma o priznanju krivice, da bi se o situaciji da svjedoci svjedoče s namjerom da izdejstvuju za sebe blaže kazne, moglo govoriti samo da je do potpisivanja sporazuma došlo nakon davanja iskaza na glavnom pretresu.

13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi principa prezumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prezumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Povredu člana 6. stav 2 Evropske konvencije, apelant je samo spomenuo, ne navodeći dokaze i činjenice koje tu povredu obrazlažu i dokumentuju. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Cjelokupni krivični postupak je, prema mišljenju Ustavnog suda, vođen na način da se obezbjedi pravo apelanta da se smatra nevinim, sve dok se njegova krivica ne dokaže na osnovu zakona, što predstavlja i suštinu zahtjeva iz člana 6. stav 2 Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornost apelanta niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Vezano za navodne povrede člana 6. stav 3 tačka d), Ustavni sud ukazuje na to da ovaj član Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava odnose na prigovor da sud nije neposredno saslušao inspektora kriminalističke službe MUP-a Sarajevo, čija je izjava priložena uz zapisnik o uviđaju i čije bi saslušanje navodno dovelo do drugačijih rezultata krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant koristio svoje pravo da unakrsno ispita svjedoke, odnosno da dâ svoj komentar na sve dokaze koji je izvedeni pred sudom. Dalje, Ustavni sud uočava da je ove zaključke Kantonalnog suda prihvatio kao pravilne i Vrhovni sud, ne nalazeći bilo kakve nelogičnosti, te ocjenjujući da je, kako je već rečeno, apelant imao mogućnost da te iskaze ospori izvođenjem svojih dokaza, u čemu nije, kako je već zaključeno, tretiran neravnopravno u odnosu na optužbu. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda donesenim u dvije instance dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbama na prvostepenu i drugostepenu odluku, a na koje su u potpunosti odgovorili Kantonalni sud i Vrhovni sud, niti apelant navodi i jednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra sve navode apelanta koji se tiču navodnog kršenja prava iz člana 6. st. 1., 2. i 3. tačka d). Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

19. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obvezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da su predmetne dopune apelacije podnesene nakon proteka propisanog roka, a ne odnose se na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporene odluke, Ustavni sud se neće upuštati u razmatranje ovih apelantovih navoda.

Protokol. broj 7. uz Evropsku konvenciju

20. Ustavni sud ističe da čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju sadrže važne materijalnopravne i procesnopravne garancije za lica protiv kojih se vodi krivični postupak. Odredba člana 2. predviđa pravo na pravno sredstvo osuđenog višem sudu, član 3. normira obavezu države da osuđenom licu naknadi štetu, uz ispunjenje određenih uvjeta, a odredba člana 4. sadrži princip ne bis in idem.

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u smislu garancija iz člana 2. Protokola broj 7. odlučujući o apelantovoj žalbi, ispitao prvostepenu presudu kojom je apelant osuđen za krivično djelo, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, kako je to žalbom bilo zatraženo. Nadalje Ustavni sud zapaža da apelantov predmet ne pokreće pitanja garancija iz čl. 3. i 4. Protokola 7, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete osuđenom licu pod određenim uvjetima, niti konkretni predmet pokreće pitanje krivičnopravnog principa ne bis in idem. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava garantiranih čl. 2., 3. i 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju također očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-893/08 (G.D.) | Sudska praksa | Aktio