Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/09 (F. M.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-92/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 92/09, rješavajući apelaciju Fehe Maglić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fehe Maglić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001826 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-849/03 od 21. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Feha Maglić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Svetozar V. Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 12. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001826 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-849/03 od 21. jula 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-849/03 od 21. jula 2008. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena Ifeta Puhalac (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade štete plati iznos od 8.267,00 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se računaju od 6. maja 2003. godine do isplate kao i da joj naknadi troškove postupka. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.160,00 KM, dok je odbijen višak tužbenog zahtjeva tužene preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu 6. maja 2003. godine protiv tužene radi naknade materijalne štete koju joj je tužena pričinila krajem 1997. godine, tako što je sa apelantičine kuće u potpunosti uklonila ulazno stepenište i verandu, zazidala ulazna vrata i na njihovo mjesto postavila jedan mali prozor, te otvorila ulaz s druge strane kuće, postavivši nekoliko ulaznih stepenica i provizornu verandu, pa je usljed uklanjanja ploče nad verandom i stepenicama i pomjeranja pregradnog zida, došlo do vidnih pukotina na apelantičinoj strani stambenog objekta, čime joj je prouzrokovana šteta u iznosu od 8.267,00 KM, a za koju je kriva tužena, jer je zbog popravke svog objekta ugrozila apelantičinu kuću i dovela do oštećenja na njoj. Tužena je u potpunosti osporila apelantičin tužbeni zahtjev i istakla prigovor zastare.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su saslušani svjedoci i izvršen uvid u mnogobrojnu dokumentaciju, sud je kao nesporno utvrdio da su na apelantičinoj kući izvedeni građevinski radovi u ljeto 1997. godine. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je utvrdio da je apelantičino potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, tim članom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Stoga je sud, imajući u vidu činjenicu da je članom 360. stav 1. ZOO propisano da zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze, odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Sud je u toku postupka utvrdio kao tačnu činjenicu da je fizičke promjene na apelantičinoj kući tužena izvršila u toku 1997. godine, a da je apelantica tužbu podnijela 6. maja 2003. godine. Sud je naveo da, kada bi se uzeo kao datum nastanka štetnog događaja – izmjene fizičkog izgleda apelantičine kuće, 1999. godina, kad je apelantica saznala za nastalu štetu, prema stavu 1. člana 276. ZOO apelantičina potraživanja naknade štete su zastarjela za tri godine, tj. krajem 2002. godine. S obzirom na to da je sud utvrdio da su fizičke promjene na apelantičinoj kući izvršene 1997. godine, to je, prema odredbi člana 376. stav 2. ZOO, u svakom slučaju njeno potraživanje zastarjelo, jer je prošlo pet godina od dana kada je nastala šteta. U skladu sa navedenim, sud je zaključio da je prigovor zastare osnovan, pa je odbio apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu štete.

4. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-001826 od 12. novembra 2008. godine odbio apelantičinu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda prema kojem je apelantica vlasnica predmetne kuće na kojoj su izvedeni građevinski radovi 1997. godine u vrijeme kada je tužena vršila sanaciju svog objekta, koji je u neposrednoj blizini apelantičine kuće, pa da je, zbog povećane opasnosti za radnike koji su izvodili radove na njenoj kući, a po upozorenju građevinske inspekcije, bilo neophodno izvršiti rekonstrukciju apelantičinog objekta u dijelu ulaza u kuću i dogradnje konstrukcije radi otvaranja novog ulaza, a što je sve rađeno po odobrenju tadašnjeg korisnika apelantičine kuće Ž.Ć. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica u to vrijeme bila izbjegla sa područja Opštine Banja Luka, te da je toku 1999. godine saznala i vidjela promjene na kući u fizičkom smislu, kada je došla u posjetu, ali da je tužbu prvostepenom sudu za naknadu štete podnijela 6. maja 2003. godine. Osim toga, Okružni sud je naveo da iz razloga prvostepene presude proizlazi da je sud kao početak roka zastarjelosti potraživanja naknade štete uzeo 1997. godinu, zaključujući da je apelantičino potraživanje zastarjelo s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe prvostepenom sudu 6. maja 2003. godine. Pri tome prvostepeni sud je ocijenio da je šteta pričinjena 1997. godine, ali da je apelantica za fizičke izmjene izgleda kuće saznala 1999. godine, pa s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, njezino potraživanje je zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO (u subjektivnom roku od tri godine) krajem 2002. godine.

5. Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantičini žalbeni navodi kojima tvrdi da je vratila u posjed svoju kuću 5. jula 2000. godine (kuću joj je predalo Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica), kada je zvanično mogla saznati za nastalu štetu, pa s obzirom na vrijeme kada je tužba podnesena, smatra da njeno potraživanje nije zastarjelo, pogotovo što kao izbjeglica nije mogla za štetu znati prije tog datuma s obzirom na to da svojoj kući nije smjela, niti mogla prići prije odluke državnog organa. Međutim, Okružni sud je istaknuo da je 19. juna 1996. godine Narodna skupština RS donijela odluku kojom je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da, u tom smislu, više nije bilo objektivnih prepreka za podnošenje tužbe za naknadu štete nadležnom sudu neposredno, putem pošte ili posredstvom punomoćnika, čime bi došlo do prekida rokova zastarjelosti. Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana 376. stav 2. ZOO, kojim je određeno da u svakom slučaju potraživanje naknade štete zastarijeva za pet godina, od kada je šteta nastala. Osim toga, Okružni sud je naveo da primjena odredbi ZOO koje se odnose na rokove zastarjelosti predstavlja opravdano i zakonito miješanje vlasti u pravo tužilaca na naknadu štete koju su pretrpjeli. Naime, ograničenje rokova za sudsku zaštitu (podnošenje tužbe) predstavlja opravdanu potrebu države radi obezbjeđenja pravne sigurnosti, budući da institut zastarjelosti potraživanja predstavlja potrebu radi sprečavanja zloupotrebe prava građana i eventualne nemarnosti u ostvarivanju tih prava.

6. Apelantica se žali na to da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što su sudovi pogrešno zaključili da je nastupila zastara potraživanja. Apelantica smatra da je ovaj pravni odnos trebalo posmatrati sa aspekta odredbe člana 383. ZOO, kojom je propisano da: «Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze», ističući da je imala nesavladive prepreke da uđe u svoju kuću, u kojoj su boravila druga lica, te da nije imala spoznaju o nastaloj šteti ili o obimu, vrsti i visini te štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je zastarjelo apelantičino potraživanje nastale štete, što je u smislu utvrđenja vremena nastanka štete, saznanja za štetu i vremena podnošenja tužbe činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine).

11. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu Odluku broj AP 150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

12. Dovodeći prethodni stav u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, u skladu sa odredbama ZOO, utvrdili da je apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu štete zastario. Za ovakav svoj zaključak redovni sudovi su dali detaljno obrazloženje koje Ustavnom sudu ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno. Naime, iz utvrđenja sudova proizlazi da su građevinski radovi na apelantičinoj kući izvedeni 1997. godine, da je apelantica za te radove saznala 1999. godine, a da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari sudu podnijela 6. maja 2003. godine. Dakle, sudovi su zaključili da je u konkretnom slučaju prošao i subjektivni zastarni rok (član 376. stav 1. ZOO prema kojem šteta zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo), i objektivni zastarni rok (član 376. stav 2. ZOO prema kojem potraživanje u svakom slučaju zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala) u kojima je apelantica imala pravo da zahtijeva naknadu štete. Osim toga, Ustavni sud smatra da su u osporenim presudama sudovi jasno obrazložili da apelantica nije bila opravdano spriječena da pokrene sudski ili drugi zakonom propisani postupak, navodeći da je Odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti iz kojih razloga više nije bilo objektivnih prepreka za podnošenje tužbe za naknadu štete, u smislu člana 383. ZOO. Međutim, kako je apelantica tužbu podnijela po isteku objektivnog roka iz člana 376. stav 2. ZOO, to jest po isteku od pet godina od dana od kada je počeo da teče rok zastare, to je irelevantno kada je apelantica saznala za štetu, jer je protekao objektivni rok.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Sudovi su detaljno obrazložili svoje odluke pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu apelantičinih žalbenih navoda. Apelantičino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničeg što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja navedenog prava koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelantica povredu prava na imovinu vidi i u činjenici da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda, Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/09 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio