Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-98/09 (M. Č.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Član porodičnog domaćinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-98/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 98/09 , rješavajući apelaciju Miće Čekića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Miće Čekića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000249 08 U od 7. novembra 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18-05/2-P 282/08 od 14. jula 2008. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Prijedor, broj S-05-050-18-1409/00 od 22. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mićo Čekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, koga zastupa Miodrag Deretić, advokat iz Prijedora, podnio je 12. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000249 08 U od 7. novembra 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18-05/2-P 282/08 od 14. jula 2008. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Prijedor (u daljnjem tekstu: Odsjek Prijedor), broj S-05-050-18-1409/00 od 22. novembra 2007. godine.

2. Rješenjem Odsjeka Prijedor broj S-05-050-18-1409/00 od 22. novembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18-05/2-P 282/08 od 14. jula 2008. godine, utvrđeno je da je Predrag Trubarac bio član porodičnog domaćinstva Jele Trubarac koja je bila nosilac stanarskog prava na stanu u Kozarskoj Dubici u ulici Miroslava Antića bb, stan broj 23, površine 84,34 m², stan u svojini ODTPI „Knežopoljka“, Kozarska Dubica. Navedenim rješenjem dozvoljeno je Predragu Trubarcu vraćanje u posjed predmetnog stana. Konstatovano je da je Predrag Trubarac uveden u posjed predmetnog stana 31. marta 2004. godine. Utvrđeno je da je predmetni stan koristio apelant kao zakoniti privremeni korisnik na osnovu akta vlasnika o dodjeli stana na korišćenje i da ne ispunjava uslove za alternativni smještaj u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine.

3. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 000249 08 U od 7. novembra 2008. godine odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presude se navodi da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj U-1423/04 od 4. aprila 2007. godine odbio tužbu Predraga Trubarca podnesenu protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-01-1033/04 od 4. novembra 2004. godine kojim je poništeno Rješenje Odsjeka Kozarska Dubica broj 05-050-18-

S-1409-Rj/99 od 22. avgusta 2000. godine kojim je bilo utvrđeno da je Predrag Trubarac nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da se ima vratiti u taj stan, a da apelantu prestaje pravo privremenog korišćenja te stambene jedinice. Predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je izostalo utvrđenje da li je Predrag Trubarac na dan 30. april 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva svoje, sada umrle majke Jele kao nosioca stanarskog prava, te je u tom smislu data uputa tuženom da radi utvrđivanja osnovanosti zahtjeva Predraga Trubarca za povraćaj predmetnog stana zakaže usmenu raspravu na koju se trebaju pozvati stranke i da im se pruži mogućnost da se izjasne o činjenicama i okolnostima bitnim za zakonito rješenje stvari u što spada i utvrđivanje statusa Predraga Trubarca i apelanta i njihovih prava i obaveza u odnosu na predmetni stan.

5. Istaknuto je da je u postupku izvršenja pomenute presude Vrhovnog suda prvostepeni upravni organ donio rješenje od 22. novembra 2007. godine. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Jela Trubarac (majka Predraga Trubarca) po osnovu ugovora o korišćenju stana zaključenog između imenovane i DPTI „Knežopoljka“ iz Kozarske Dubice 1. septembra 1990. godine a da je prije nje nosilac stanarskog prava na istom stanu bio Đuro Trubarac po osnovu ugovora o korišćenju stana zaključenog 25. aprila 1983. godine. Dalje je navedeno da je Jela Trubarac predmetni stan napustila 1993. godine i da se u njega uselio Stanko Grahovac iz Kozarske Dubice 15. marta 1993. godine, a što je utvrđeno iz pravosnažne presude Osnovnog suda P-

215/97 od 10. marta 1998. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev Jele Trubarac i utvrđeno da joj pripada jače pravo na posjed predmetnog stana, da je Predrag Trubarac imao prijavljeno prebivalište na adresi stana u ulici Borka Arsenića od 12. aprila 1984. godine do 22. decembra 1998. godine. Dalje je navedeno da su na ime Predraga Trubarca na navedenoj adresi izvršene uplate komunalnih usluga za mart, april, jun, jul i novembar 1991. godine kao i da je uplaćena komunalna naknada za 1991. godinu i računi za telefonske usluge za januar, februar, mart, maj, jul i novembar 1991. godine, te da je imenovani kao korisnik telefonskih usluga naveden u telefonskom imeniku za Opštinu Kozarska Dubica, na adresi predmetnog stana za 1990/91, da su u podacima o obračunu komunalnih usluga od 10. maja 1991. godine na ime Predrag Trubarac, ulica Borka Arsenića, Bosanska Dubica navedena dva člana domaćinstva za potrošnju vode, da je u podacima Federalnog zavoda za statistiku o popisu stanovništva za 1991. godinu navedeno da je Predrag Trubarac prilikom sprovođenja popisa stanovništva u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine upisan u Opštini Bosanska Dubica na adresi Borka Arsenića bb sa Jelom Trubarac, da je stan do 31. marta 2004. godine koristio apelant po osnovu Rješenja vlasnika stana broj 496/00 od 1. decembra 2000. godine. Apelant je iseljen po osnovu rješenja kojim se predmetni stan vraća Predragu Trubarac. Takođe je navedeno da su saslušane i dvije grupe svjedoka od kojih je prva grupa izjavila da su živjeli u istoj zgradi gdje se nalazi predmetni stan i da su često kontaktirali sa Jelom Trubarac, dok je druga grupa svjedoka izjavila da su više poznavali roditelje Predraga Trubarca i sa njima kontaktirali, s tim da je svjedok D.Š. izjavio da se sa Đurom Trubarcem družio u ribolovu i da je njegovog sina upoznao kad je počeo raditi u istom preduzeću godinu ili dvije prije rata.

6. Prema mišljenju Okružnog suda, pravni stav Ministarstva koje je potvrdilo prvostepeno rješenje je pravilan. Istaknuto je da je za predmetni slučaj relevantna odredba člana 14 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine kojom je propisano da nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6 ZOSO-a ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a odredbe tog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne.

7. Istaknuto je da je svrha primjene navedenog zakona uspostavljanje pravne i faktičke situacije u pogledu imovine kakva je bila na dan 30. april 1991. godine s ciljem otklanjanja posljedica nastalih ratnim dejstvima u BiH. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, za pravilno rješenje predmetne pravne stvari ključno utvrđenje da li je Predrag Trubarac bio član porodičnog domaćinstva svoje majke na dan 30. april 1991. godine.

8. Prema odredbama člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, djeca nosioca stanarskog prava smatraju se članom porodičnog domaćinstva ukoliko sa njim trajno žive i stanuju. Zakonom nije određen vremenski period življenja i stanovanja u stanu da bi se mogao izvesti zaključak šta je to trajno življenje i stanovanje, pa se iz tog razloga navedena činjenica ispituje i utvrđuje u svakom pojedinačnom slučaju koji u sebi podrazumijeva sem neposredno ispoljene činjenice življenja i stanovanja i subjektivni elemenat namjeru da u predmetnom stanu trajno živi i stanuje, što bi značilo da je Predrag Trubarac predmetni stan morao da koristi u svrhu zadovoljavanja svojih stambenih potreba živeći i stanujući sa svojom majkom.

9. Prema mišljenju Okružnog suda, Ministarstvo je, kako je bilo naloženo uputstvima, primjedbama i pravnim shvatanjem Vrhovnog suda datim u pomenutoj presudi, dalo valjane razloge zbog čega je apelantova tužba neosnovana. Istaknuto je da je Predrag Trubarac živio sa svojom majkom do njene smrti, tj. do 1999. godine, što predstavlja logičan zaključak koji proizilazi iz izjava saslušanih svjedoka koje su u skladu sa provedenim pismenim dokazima (prijava prebivališta, računi za plaćene telefonske usluge i komunalije, podaci o popisu stanovništva za 1991. godinu). Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, Ministarstvo pravilno zaključuje da je Predrag Trubarac na dan 30. april 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva sada umrle Jele Trubarac, njegove majke, te da shodno tome ispunjava uslove iz odredbe člana 14 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine da mu se predmetni stan vrati u posjed.

10. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u predmetnom postupku pred upravnim organima kao i pred Kantonalnim sudom pogrešno utvrđeno činjenično stanje koje se odnosi na ključnu činjenicu u predmetnoj pravnoj stvari o tome da li je Predrag Trubarac bio član porodičnog domaćinstva i ekonomske zajednice svoje majke Jele Trubarac u vremenskom periodu od 31. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine u predmetnom stanu. Ističe da je Predrag Trubarac radio u ODTPI „Knežopoljka“ Kozarska Dubica, te je sa navedenim preduzećem formalno raskinuo radni odnos 1. oktobra 1991. godine a stvarno je prestao raditi u preduzeću u martu 1991. godine kada je otišao u Njemačku gdje i danas živi.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se i navodi o kršenju ovih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-98/09 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio