Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2605/08 (J. B.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje · čl. 2
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-2605/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2605/08, rješavajući apelaciju Janje Božić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Janje Božić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 049600 08 I.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu broj 71 0 I 049600 08 I u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Janji Božić isplati iznos od 3.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Janja Božić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke podnijela je 28. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3926/98, odnosno zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u izvršnom postupku broj 71 0 I 049600 08 I pred Osnovnim sudom u Banjaluci. Od apelantkinje je 9. septembra 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je ona i učinila 29. septembra 2008. godine. Apelantkinja je dopunila apelaciju 16. decembra 2010. godine i 9. maja 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge Banjaluka (u daljnjem tekstu: APIF) zatraženo je 23. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 13. maja 2009. godine, a APIF 7. maja 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i APIF-a dostavljeni su apelantkinji 4. juna 2009. godine.
5. Ustavni sud je 5. aprila 2011. godine zatražio od Osnovnog suda da ga obavijesti o tome da li je okončan postupak izvršenja Rješenja ovog suda broj I-6801/02 od 4. jula 2003. godine. Osnovni sud je informaciju dostavio 18. aprila 2011. godine.
6. Ustavni sud je 14. i 29. juna 2011. godine od Osnovnog suda zatražio da mu dostavi na uvid predmetni spis. Spis je dostavljen 8. jula 2011. godine i nakon ostvarenog uvida vraćen Osnovnom sudu 12. jula 2011. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Apelantkinja je 29. aprila 1997. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Banjalučke banke DD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete – isplate deviznih sredstava koje je apelantkinja deponovala kod tužene na osnovu ugovora o oročavanju sredstava za dobivanje kredita od 22. decembra 1987. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o oročavanju sredstava).
9. Osnovni sud je Presudom broj P-1083/97 od 5. februara 1998. godine obavezao tuženu da apelantkinji isplati 5.202,57 DM (u daljnjem tekstu: glavni dug), sa 8% ugovorene kamate godišnje, počevši od 22. novembra 1987. godine kao dana zaključenja ugovora o oročavanju sredstava pa sve do 1. septembra 1993. godine, a od 1. septembra 1993. godine pa do isplate i zakonsku zateznu kamatu, te da joj nadoknadi troškove postupka.
10. Okružni sud je Presudom broj Gž-720/98 od 26. novembra 1998. godine, odlučujući o žalbi tužene, potvrdio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na obavezu tužene na isplatu glavnog duga, a ukinuo u dijelu koji se odnosio na plaćanje kamate i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je istaknuto da se tužena neosnovano poziva na odredbe člana 137a. stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju, jer se iz ove odredbe ne može izvesti zaključak da je zabranjeno pred sudom razriješiti konkretni obligacionopravni odnos između stranaka po osnovu ugovora o oročavanju sredstava koji je u konkretnom slučaju zaključen, odnosno da se ovaj zakon ne može retroaktivno primijeniti na konkretni slučaj. Najzad, ukazano je na to da se u razrješenju konkretnog spora mora krenuti od člana 262 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kom je svaka ugovorna strana dužna da svoju ugovorenu obavezu izvrši savjesno u svemu kako ona glasi, a koja nije suspendovana odredbama Zakona o deviznom poslovanju.
11. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj Rev- 124/99 od 14. oktobra 1999. godine odbio kao neosnovanu reviziju koju je tužena izjavila na presudu drugostepenog suda. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tužena po osnovu zaključenog ugovora, po osnovu člana 1035 stav 2 i 1038 stav 2 ZOO-a, u obavezi vratiti apelantkinji navedeni iznos novca, jer je u pitanju depozit po viđenju kod kog se potraživanja deponenta, u konkretnom slučaju apelantkinje, smatraju uvijek dospjelim. Dalje, ukazano je na to da Zakon o deviznom poslovanju ne suspenduje odredbe čl. 1036-1042 ZOO-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o plaćanju i naplaćivanju u stranom novcu, u smislu propisa o deviznom poslovanju, već o vraćanju novčanog depozita kog je apelantkinja kao deponent dala tuženoj po osnovu ugovora o novčanom depozitu. Neosnovanim je ocijenjeno i pozivanje tužene na Odluku o obustavi isplate stare devizne štednje jer je njom regulisano da se ne mogu izvršavati rješenja donesena na osnovu pravosnažnih presuda u stvarima koje se tiču isplate iz osnova «stare devizne štednje», ali ne i da se ne mogu raspravljati pred sudom obligacionopravni odnosi između stranaka po osnovu konkretnih ugovora o novčanom depozitu i ugovora o ulogu na štednju.
12. Osnovni sud je Presudom broj P-3926/98 od 28. februara 2000. godine obavezao tuženu da apelantkinji na iznos glavnog duga isplati kamate i to 8% ugovorenu godišnju kamatu počevši od 22. novembra 1978. godine kao dana zaključenja ugovora o oročavanju sredstava pa do 1. septembra 1993. godine, a od 1. septembra 1993. godine pa do isplate glavnog duga zakonsku zateznu kamatu. U obrazloženju presude je konstatovano da je među strankama nesporno da su sredstva koja čine glavni dug bila oročena kod tužene sa 8% godišnje kamate, te da je tužena obavijestila apelantkinju da zaključno sa 1. septembrom 1993. godine može slobodno raspolagati sredstvima. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je svoju odluku zasnovao na članu 1042 ZOO-a kojim je regulisano da banka plaća kamatu na sredstva koja su kod nje oročena, te na članu 277 ZOO-a kojim je regulisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu.
13. Osnovni sud je povodom apelantkinjinog prijedloga od 5. juna 2000. godine donio Rješenje broj I-1113/00 od 9. avgusta 2000. godine kojim je tuženoj (u daljnjem tekstu: izvršenik) naložio da apelantkinji isplati iznos glavnog duga. Izvršenik je iznos glavnog duga isplatio 29. septembra 2000. godine.
14. Okružni sud je Presudom broj Gž-882/2000 od 11. januara 2001. godine žalbu tužene odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj P-3926/98 od 28. februara 2000. godine.
15. Apelantkinja je 15. marta 2001. godine podnijela prijedlog za izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-3926/98 od 28. februara 2000. godine a koja je postala pravosnažna 11. januara 2001. godine.
16. Osnovni sud je Rješenjem broj I-924/01 od 24. aprila 2001. godine ovaj prijedlog usvojio i naložio izvršeniku da apelantkinji isplati iznos od 117.623,58 KM na ime obračunate zakonske kamate.
17. Osnovni sud je Rješenjem broj I-924/01 od 7. maja 2002. godine usvojio izvršenikov prigovor na rješenje od 24. aprila 2001. godine i odredio da izvršenik apelantkinji treba isplatiti iznos od 22.795,26 KM na ime zatezne kamate.
18. Okružni sud je, odlučujući o apelantkinjinoj i izvršenikovoj žalbi, Rješenjem broj Gž-1437/02 od 15. novembra 2002. godine uvažio žalbe stranaka, ukinuo rješenje Osnovnog suda od 7. maja 2002. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Prvostepenom sudu je naloženo da utvrdi pravno sljedništvo Banjalučke banke AD Banjaluka, koja je prestala postojati 9. aprila 2002. godine, s obzirom na to da njen pravni sljednik (Nova banjalučka banka) nije preuzeo obavezu isplate stare devizne štednje, već je tu obavezu preuzela država.
19. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Rješenje broj I-6801/02 od 4. jula 2003. godine kojim je izvršenik obavezan da apelantkinji isplati iznos od 22.795,26 KM.
20. Protiv ovog rješenja žalbe su izjavili i apelantkinja i izvršenik, pa je cjelokupan spis 22. oktobra 2003. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje.
21. Okružni sud je 11. septembra 2006. godine cjelokupan spis koji je dobio oznaku Gž- 2250/03, a u skladu sa članom 28 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, dostavio APIF-u na verifikaciju potraživanja.
22. U periodu od 2006. do 2008. godine apelantkinja se urgencijama obraćala Okružnom sudu kako bi njen predmet najzad bio okončan.
23. APIF je 28. februara 2008. godine spis vratio Okružnom sudu obavještavajući ga da se apelantkinja do 5. decembra 2007. godine, do kada je trajala verifikacija u Republici Srpskoj, nije dobrovoljno prijavila za verifikaciju, kao i da je za apelantkinju (štedišu) izvršen obračun u smislu člana 4 (Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje), tako da je isknjižena kamata od 1991. do 1998. godine.
24. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-2250/03 od 27. oktobra 2008. godine ukinuo Rješenje Osnovnog suda broj I-6801/02 od 4. jula 2003. godine i predmet vratio na ponovni postupak. U iscrpnom obrazloženju rješenja je, između ostalog, istaknuto da je Okružni sud zaključio da je osnovan izvršenikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je zasnovan na Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 102/06, 124/06, 17/07 i 105/07) i Zakonu o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 1/08). Dalje, ukazano je na to da u konkretnom slučaju potraživanje predstavlja dug iz osnova stare devizne štednje, imajući u vidu definiciju stare devizne štednje iz člana 2 stav 1 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje («Službeni glasnik BiH» br. 28/06, 76/06 i 72/07), koji su država Bosna i Hercegovina i entitet Republika Srpska preuzeli, shodno zakonskim propisima koji regulišu izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, kao singularni zakonski sukcesorni i solidarni dužnici u smislu člana 414 stav 1 a u vezi sa članom 435 stav 1 ZOO-a. S obzirom na to da su BiH i RS predmetni dug «prema zakonu obavezni da izmire (član 30 stav 2 Zakona o izvršenom postupku)», zaključeno je da je sud obavezan pozvati apelantkinju kao tražioca izvršenja da uredi prijedlog za izvršenje tako što će kao izvršenika označiti lica koja su preuzela obavezu da izmire dug po osnovu stare devizne štednje. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud zbog pogrešne primjene člana 30 stav 2 Zakona o izvršnom postupku nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku pravilno primijeni član 30 stav 2 Zakona o izvršnom postupku u vezi sa članom 1 st. 2 i 6 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i propisa za sprovođenje ovog zakona, te da prvo riješi pitanje pasivne legitimacije, a zatim odredi izvršenje u skladu sa čl. 27 i 4 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i izvršne isprave u skladu sa odredbom člana 28 stav 1 Zakona o izvršnom postupku.
25. Osnovni sud je 11. novembra 2008. godine primio spis od Okružnog suda. Predmet je zaveden pod brojem 71 0 I 049600 08 I.
26. Apelantkinja je u podnesku od 14. aprila 2009. godine kao izvršenika označila Unicredit Bank Banjaluka kao pravnog sljednika tužene, te predložila izvršenje na novčanim sredstvima banke na označenom računu.
27. Ročište zakazano za 10. decembar 2009. godine otkazano je na prijedlog apelantkinjinog novoimenovanog advokata zbog njegove spriječenosti u vezi sa drugim predmetom pred istim sudom. Osnovni sud je ročište odložio za 29. decembar 2009. godine.
28. Na ročištu održanom 29. decembra 2009. godine izvršenik je zatražio da mu se dostavi apelantkinjin podnesak od 14. aprila 2009. godine, koji prethodno nije primio, pa je ročište odloženo za 5. februar 2010. godine.
29. Osnovni sud je 5. februara 2010. godine održao ročište na kom su i apelantkinja i izvršenik iznijeli svoje argumente.
30. Osnovni sud je 18. aprila 2011. godine obavijestio Ustavni sud da je potrebno urediti prijedlog za izvršenje i označiti Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu kao izvršenike, a nakon čega će rješenje biti dostavljeno na sprovođenje i postupak okončan shodno članu 64 Zakona o izvršenom postupku.
31. Osnovni sud je Zaključkom broj 71 0 I 049600 08 I od 10. juna 2011. godine apelantkinji vratio prijedlog za izvršenje na ispravku. U zaključku je naznačeno da je u prijedlogu za izvršenje potrebno označiti izvršenika, u skladu sa Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, te Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, kao i u skladu sa Rješenjem Okružnog suda broj Gž-2250/03 od 27. oktobra 2008. godine. Dalje, ukazano je na to da je uz prijedlog dostavljena vjerodostojna isprava – mjenica koja nije ovjerena i potpisana za izvršenika, zatim da nije priložena izvršna isprava sa klauzulom pravosnažnosti i izvršnosti, bilo u originalu ili kopiji, te da prijedlog nije dostavljen u dovoljnom broju primjeraka. Od apelantkinje je zatraženo da navedene nedostatke otkloni u roku od osam dana od dana prijema zaključka. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
32. Apelantkinja smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja ističe da, u trenutku podnošenja apelacije, već osam godina čeka na izvršenje pravosnažne presude. Zbog toga smatra da je onemogućena i u uživanju imovine koja joj pripada. Apelantkinja je zatražila od Ustavnog suda da obaveže Republiku Srpsku «da je obešteti u iznosu od 50.000,00 KM zbog dužine trajanja postupka i onemogućavanja da se koristi svojim novcem».
33. Dopunama apelacije od 29. septembra 2008. godine, 16. decembra 2010. godine i 9. maja 2011. godine apelantkinja je obavještavala Ustavni sud da postupak izvršenja pred Osnovnim sudom još uvijek nije okončan.
b) Odgovor na apelaciju
34. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju iznio hronologiju toka postupka, ukazao na relevantne odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, te se u svemu pozvao na razloge i obrazloženja u pogledu pasivne legitimacije tužene koja je dao u svom rješenju, a zbog čega, prema njegovoj ocjeni, postoje zakonske smetnje za sprovođenje izvršenja.
35. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantkinji isplaćen glavni dug, ali ne i kamata, te je ukazao na to da apelantkinja treba urediti prijedlog za izvršenje tako što će kao izvršenika označiti Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu, a nakon čega će se rješenje dostaviti na sprovođenje, čime će postupak biti okončan u skladu sa članom 64 Zakona o izvršnom postupku. Najzad, ukazano je na to da sudija koji je zadužen sa apelantkinjinim predmetom u radu ima 2000 predmeta, te da bi prilikom odlučivanja o uloženoj apelaciji i tu činjenicu trebalo uzeti u obzir.
36. APIF je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantkinja, stupanjem na snagu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, te shodno članu 27 navedenog zakona, bila dužna da prijavi pravosnažnu sudsku odluku na verifikaciju. S obzirom na to da apelantkinja takvu odluku nije imala, Okružni sud je, u skladu sa članom 28 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, predmet proslijedio APIF-u, koji je bio dužan da sačeka kraj procesa verifikacije (5. decembar 2007. godine), kako se ne bi desilo da se isto lice pojavi u redovnom postupku verifikacije. Nakon toga, APIF je, prema podacima kojim je raspolagao, izvršio obračun u skladu sa zakonom i predmet dostavio sudu na daljnji postupak. Zaključeno je da procedurama sprovedenim u APIF-u sigurno nije došlo do kršenja apelantkinjinih prava.
V.Relevantni propisi
37. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.
Član 36.
Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
41. U konkretnom slučaju, apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer ni nakon 10 godina od kad je pokrenula postupak izvršenja pravosnažne presude ovaj postupak nije okončan. Iako u vrijeme podnošenja apelacije, kao i u vrijeme donošenja ove odluke, predmetni postupak nije okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Prema mišljenju Ustavnog suda, suština apelantkinjinih navoda jeste da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u izvršnom postupku (tj., zbog toga što predmetni izvršni postupak nije okončan) povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer joj je tako uskraćena mogućnost izvršenja pravosnažne sudske odluke.
Pravo na pravično suđenje
44. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
45. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja pokrenula izvršni postupak 15. marta 2001. godine, a taj postupak do dana donošenja ove odluke nije okončan. Prema tome, predmetni izvršni postupak traje 10 godina.
46. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda: složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Ustavni sud zapaža da je izvršni postupak hitne prirode i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na njegovu zakonsku obavezu da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja.
48. Dalje, Ustavni sud zapaža da nadležni sudovi ni nakon 10 godina otkako je apelantkinja podnijela prijedlog za izvršenje nisu donijeli konačnu odluku u predmetnom izvršnom postupku. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je, nakon što je apelantkinja podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja, došlo do izmjene materijalnih propisa koji su, prema ocjeni redovnih sudova, bili od značaja za utvrđivanje prirode apelantkinjinog potraživanja, a što je u određenoj mjeri izvršni postupak očigledno učinilo složenijim, posebno u njegovom pravnom aspektu. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja to nikako ne bi moglo biti opravdanje za ukupno trajanje postupka, posebno imajući u vidu da je relevantni materijalni zakon na koji ukazuje Okružni sud stupio na snagu 2006. godine, odnosno tri godine nakon izjavljivanja žalbi o kojim nije bilo odlučeno pred Okružnim sudom. Takođe, činjenica da je postupak povodom žalbe nakon stupanja na snagu navedenog zakona, odnosno zbog obaveze dostavljanja apelantkinjinog predmeta APIF-u, trajao duže dvije godine, ne može opravdati ukupnu dužinu postupka izvršenja u konkretnom slučaju.
49. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da argumenti Osnovnog suda o broju predmeta, te Okružnog suda o izmjeni zakonskih propisa u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu biti razumno opravdanje za trajanje postupka izvršenja pravosnažne presude 10 godina. Ustavni sud naglašava i da apelantkinjino eventualno nepostupanje po nalogu suda ne umanjuje obavezu suda da donese odgovarajuću odluku, odnosno okonča izvršni postupak prema odredbama Zakona o izvršnom postupku.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
51. S obzirom na to da su apelantkinjini navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji su već detaljno razmotreni, te imajući u vidu zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud neće posebno razmatrati i apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Naknada nematerijalne štete
52. Apelantkinja je zatražila da se Republika Srpska obaveže da joj isplati 50.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava, te da se ovako određena naknada obračunava prema kriterijumima koje je uspostavio Evropski sud, prilagođeno ekonomskoj situaciji u BiH.
53. U vezi s navedenim, Ustavni sud upućuje na utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema tom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.
54. Imajući u vidu činjenicu da u konkretnom slučaju postupak nije okončan ni nakon 10 godina od kad je apelantkinja podnijela prijedlog za izvršenje, te da je shodno zakonu izvršni postupak hitan, apelantkinji se određuje naknada u iznosu od 3.000,00 KM. S obzirom na sjedište Osnovnog i Okružnog suda, ovaj iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada u izvršnom postupku, koji je zakonom određen kao hitan, ni nakon 10 godina od podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja pravosnažne sudske odluke izvršni postupak nije okončan, a razlozi i obrazloženja koje su redovni sudovi ponudili u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu opravdati ovako dugo trajanje postupaka.
56. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simovi