Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2602/08 («Bunjo» DOO Sarajevo)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2602/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2602/08, rješavajući apelaciju «Bunjo» DOO Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija «Bunjo» DOO Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001648 od 3. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽ-07-000010 od 19. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps- 329/03 od 20. novembra 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1. «Bunjo» DOO Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hamid Džandžanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001648 od 3. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ- 07-000010 od 19. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-329/03 (14147) od 20. novembra 2006. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 4. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Od Općinskog suda je 13. maja 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 09 65 Ps 014147 03 Ps.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. septembra 2008. godine, Kantonalni sud 26. septembra 2008. godine, Općinski sud 18. septembra 2009. godine i tužitelj 23. septembra 2009. godine.
5. Općinski sud je 10. juna 2011. godine dostavio na uvid fotokopiju spisa broj 09 65 Ps 014147 03.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. decembra 2008. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Općinski sud I u Sarajevu je 10. juna 2002. godine na tužiteljev prijedlog donio Rješenje o izvršenju broj Ip-2553/02. Tim je rješenjem sud obavezao apelanta da tužitelju kao tražitelju izvršenja isplati na ime duga iznos od 286.064,00 KM sa zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
9. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor Općinskom sudu I u Sarajevu. Sud je Rješenjem broj Ip-2553/02 od 15. jula 2002. godine usvojio prigovor, rješenje o izvršenju ukinuo i stavio van snage, te je odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom.
10. Postupajući povodom tužbe, Općinski sud je donio Presudu broj Ps-329/03 (14147) od 20. novembra 2006. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga isplati iznos od 238.908,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 6. juna 2002. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana. Istom presudom je odbijen preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza: uvidom u Ugovor o naknadi za uređenje gradskog građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: ugovor) broj 02-023- 4250/99 od 28. juna 2000. godine, koji je zaključen između tužitelja i apelanta, pratećih izvoda iz poslovnih knjiga iz kojih je vidljiv dug od 286.064,00 KM, elaborata orijentacionih troškova uređenja gradskog građevinskog zemljišta za lokalitet Poslovna zona Šip, koji je tužitelj izradio u novembru 1999. godine, a čiji troškovi ukupnog uređenja iznose 49.889,005 KM, akta Općine Centar Sarajevo, Općinske službe za upravu za oblast prostornog uređenja, urbanizma i komunalnih poslova broj 07/A-364/98 od 17. augusta 1998. godine, iz kojeg je vidljivo da su na predmetnom lokalitetu prvo izgrađena dva objekta - apelantov objekt i benzinska pumpa, zatim iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke M. G. od 25. februara 2006. godine i 19. juna 2006. godine i dokumentacije uz nalaz, te saslušanjem apelanta i vještaka, zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev djelimično osnovan. Općinski sud je naveo da je ugovorom koji su uredno potpisali i ovjerili i tužitelj i apelant utvrđeno da su ugovorne strana usaglasile da naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta iznosi 408.659,00 KM, te da će se naknada uplatiti tako što će se iznos od 122.598,00 KM platiti u roku od 10 dana od dana potpisivanja ugovora, a zatim iznos od po 35.758,00 KM u sedam jednakih rata od kojih prva dospijeva 7. novembra 2000. godine, a posljednja 7. januara 2002. godine. Sud je, također, naveo da su ugovorne strane dogovorile da se rješenjem Općine Centar Sarajevo apelantu kao investitoru izda urbanistička saglasnost za izgradnju poslovnog centra na lokalitetu Bare – Poslovna zona Šip, da korisna površina prostora koji će se dobiti izgradnjom predmetnog objekta iznosi 1.322,52 m², da troškovi uređenja gradskog građevinskog zemljišta orijentaciono iznose 309,00 KM po m² korisne površine koja će se dobiti izgradnjom objekta, te da naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta iznosi 408.659,00 KM. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka sačinjenog na osnovu finansijske dokumentacije, što je i među strankama nesporno, utvrdio da je apelant 18. jula 2000. godine tužitelju isplatio iznos od 122.598,00 KM, te da mu nije isplatio iznos od 286.064,00 KM koliko je tužitelj i zatražio tužbom. Zatim, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužiteljev zahtjev osnovan do iznosa od 238.908,00 KM, a da nije osnovan preostali dio tužbenog zahtjeva od 47.156,00 KM. Sud je obrazložio da je iz dopunjenog nalaza vještaka kojem nije prigovorila niti jedna strana utvrdio da je iznos od 47.156,00 KM apelant uložio u opremanje lokacije, nakon preuzimanja navedenog zemljišta u posjed i slobodno raspolaganje, pa je umanjio tužbeni zahtjev za navedeni iznos smatrajući da je to iznos koji je tužitelj morao uložiti prije nego što je predmetnu nekretninu predao u posjed apelantu. Sud je, dalje, naveo da je nalaz vještaka, kao i njegov iskaz dat na ročištu za glavnu raspravu, u cijelosti prihvatio budući da je dat nakon uviđaja na licu mjesta, te detaljne analize cjelokupne dokumentacije koju su mu prezentirali tužitelj i apelant. Sud je istakao da se vještak u svom nalazu precizno izjasnio o tome koje su bile tužiteljeve obaveze prema zaključenom ugovoru o naknadi za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, te da je naveo da je članom 5. ugovora utvrđena tužiteljeva obaveza koja se sastoji od pripremanja građevinskog zemljišta i uvođenja apelanta u posjed zemljišta u roku od 30 dana od dana predaje izvedbenog projekta, odnosno objekta tužitelju. Prema nalazu vještaka, sud je utvrdio da je tužiteljeva obaveza bila da izvrši opremanje gradskog građevinskog zemljišta do granice građevinske parcele, te da uskladi dinamiku opremanja zemljišta s dinamikom izgradnje objekta. Cijena uređenja gradskog građevinskog zemljišta je utvrđena u iznosu od 309,00 KM po m² korisne površine objekta, a uzeta je iz elaborata orijentacionih troškova uređenja gradskog građevinskog zemljišta za lokalitet Poslovna zona Šip. Vještak je u svom nalazu konstatirao da je Općina Centar 11. novembra 2000. godine apelantu izdala građevinsku dozvolu za izgradnju poslovnog centra na lokalitetu Bare u Sarajevu. Dalje, sud je naveo da je iz zapisnika od 3. novembra 2000. godine vidljivo da je apelantu predata lokacija sa izvršenim nasipanjem i nabijanjem tla na visini kote temeljenja objekta 558,60 m visine. Nasipanje nasutog materijala je izvela firma GP «Bosnaputevi», a finansirao tužitelj. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da je tužitelj prema zaključenom ugovoru iskoristio svoj položaj i trenutno stanje apelanta koji je imao obavezu započeti sa izgradnjom predmetnog poslovnog objekta, te da navedeni iznos od 309,00 KM po m² ne odgovara stvarno uloženim sredstvima za izgradnju predmetnog poslovnog prostora. S tim u vezi, sud je naveo da je Odlukom o umanjivanju osnovice za određivanje naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta od 25. maja 2000. godine («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 11/00; u daljnjem tekstu: Odluka o umanjivanju osnovice za određivanje naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje) utvrđena visina naknade u IV zoni građevinskog zemljišta u iznosu od 300,00 KM, pojašnjavajući da apelant u toku postupka nije dokazao da tužitelj nije uložio odgovarajuća sredstva za uređenje navedenog građevinskog zemljišta. Dalje, sud je istakao da je zapisnikom o prijemu građevinske parcele, koji je apelant potpisao, utvrđeno da se lokacija predaje sa izvršenim nasipanjem i nabijanjem tla, te da se u takvom stanju predaje tuženom na raspolaganje. Sud nije prihvatio niti ostale apelantove prigovore oko rokova i načina plaćanja, ocijenivši da je to volja ugovorenih strana, te da je visina naknade određena u skladu sa Odlukom o umanjivanju osnovice za određivanje naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje, upravo onako kako je to i utvrđeno zaključenim ugovorom. Budući da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj uložio određena sredstva za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, te da apelant nije dokazao da je tužitelj iskoristio njegov trenutni položaj i utvrdio veću cijenu od stvarne, sud je naveo da je udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu u cijelosti pozivajući se na odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je, također, obrazložio da je prilikom donošenja odluke uzeo u obzir i iskaz apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka, koji je ocijenio kao protivrječan ostalim dokazima provedenim u toku postupka. Sud je pojasnio da je u toku postupka utvrdio da je apelant odmah uplatio avans od 30%, a da ostali iznos nije platio, te da sudu nisu ponuđeni dokazi da je utvrđena cijena naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta veća od stvarne. Sud je, također, naveo da je odluku o kamatama donio u skladu sa članom 277. stav 1. ZOO-a, a u vezi sa članom 2. stav 1. Zakona o visini stope zakonske zatezne kamate, te apelanta obavezao da na iznos glavnog duga uplati zakonske zatezne kamate počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kako je to tužitelj i zatražio u postupku.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-07-000010 od 19. aprila 2007. godine žalba tužitelja i apelanta izjavljena protiv prvostepene presude je odbijena, a prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice i na činjenično stanje, koje je i prema ocjeni ovog suda potpuno i pravilno utvrđeno, primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava i dao detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni prigovor kojim prigovara na valjanost ugovora, budući da tužitelju nije predao bezuvjetnu bankarsku garanciju da će platiti ugovorenu naknadu, na što se obavezao ugovorom. Kantonalni sud je naveo da ovaj prigovor nije od utjecaja na valjanost ugovora jer je to što se od apelanta nije tražila garancija moglo biti samo na tužiteljevu štetu a ne apelantovu, naglašavajući da takva garancija nije bitan sastojak ugovora, te da je ugovor i bez nje valjan. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da je i ostale istaknute apelantove žalbene navode ocijenio kao neosnovane budući da je apelant u žalbi samo ponovio sve ono što je prvostepeni sud već imao u vidu prilikom donošenja prvostepene odluke.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001648 od 3. jula 2008. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-07-000010 od 19. aprila 2007. godine je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim apelantove revizione navode da ugovor između njega i tužitelja nije zaključen zbog toga što apelant tužitelju nije dao bezuvjetnu bankarsku garanciju da će platiti ugovorenu naknadu, a na što se obavezao ugovorom. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je netraženje garancije moglo biti samo na štetu tužitelja a ne tuženog, te da takva garancija nije bitan sastojak ugovora, ocjenjujući da je ugovor i bez navedene bankarske garancije valjan. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovan i prigovor da je u konkretnoj pravnoj stvari trebalo primijeniti odredbe zaključka Kantona Sarajevo o utvrđivanju bazne cijene za određivanje naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, te Odluke o umanjivanju naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta od 10. maja 2001. godine, ističući da navedene odluke u vrijeme potpisivanja spornog ugovora nisu ni postojale. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je u to vrijeme na snazi bila citirana odluka od 25. maja 2000. godine, prema kojoj je visina naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta za poslovni prostor u IV zoni građevinskog zemljišta bila istovjetna cijeni iz spornog ugovora i iznosila 300,00 KM po m², s tim da se, prema stavu 2. člana 1. citirane odluke, cijena mogla uvećati do visine stvarnih troškova uređenja, a kako je to i ugovoreno u članu 1. tačka c) ugovora kojim je određena orijentaciona cijena naknade iznosom od 309,00 KM po m². Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, nebitno što je ta cijena u 2001. godini određena iznosom od 250,00 KM/m². Vrhovni sud je, također, naveo da se i apelant spornim ugovorom obavezao da će naknadu platiti u ugovorenim iznosima, a prema činjeničnom stanju za koje je ovaj sud vezan, zadnji ugovoreni iznos za isplatu duga dospio je 7. januara 2002. godine, međutim, apelant je do tada samo platio dio duga u iznosu od 122.598,00 KM, tj. prvi dio ugovorenog iznosa. Vrhovni sud je istakao da su nejasne i paušalne revizione tvrdnje da ni tužitelj nije izvršio svoje obaveze, pojašnjavajući da apelant ne navodi koju obavezu iz člana 5. predmetnog ugovora tužitelj nije izvršio, niti zbog čega on ne bi bio dužan izvršiti svoju obavezu (član 122. ZOO-a). Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe čl. 17, 148. stav 1. i 262. stav 1. ZOO-a, te člana 71. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90, te «Službeni list RBiH» br. 3/93 i 13/94), kada su donijeli osporenu odluku i apelanta obavezali da tužitelju isplati preostali iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Vrhovni sud je, također, naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena ni apelantova prava iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ocjenjujući da se apelant u reviziji neosnovano pozvao na navedena prava.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Apelant je iznio hronologiju događaja u ovom predmetnom postupku navodeći da, suprotno stavu redovnih sudova, shodno odredbama člana 74. st. 1. i 2. ZOO-a, obaveza iz ugovora nije nastala budući da je ugovor zaključen pod odgodnim uvjetom (predaja bezuvjetne garancije), pa kako taj uvjet nije ispunjen, budući da on tužitelju nije dao bezuvjetnu garanciju da će platiti ugovorenu naknadu, samim tim nije nastala ni njegova obaveza. Dalje, ističe da se radi o dvostrano obaveznom ugovoru, te da je i tužitelj morao da izvrši svoju obavezu prema navedenom ugovoru, a koja se odnosila na uređenje zemljišta, pa da tek onda od njega zahtijeva naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Apelant navodi da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka učinjeno nespornim da tužitelj predmetni ugovor nije izvršio pa samim tim i ne može tražiti utuženi iznos. Dalje navodi da se ugovor ne može smatrati zaključenim i zbog toga što sudovi nisu primijenili pozitivnopravne propise koji reguliraju oblast uređenja gradskog građevinskog zemljišta, a koji su važili u vrijeme kada su sporne obaveze nastale. Također, navodi da je nejasno kako je sud mogao dosuditi kamatu na iznos duga koji apsolutno ne postoji, budući da akcesorno potraživanje nosi sudbinu glavnog duga, a da je dokazao da dug ne postoji. Apelant, također, ističe da su sudovi proizvoljno i diskriminacijski primijenili materijalne propise obavezujući ga da izmiri veću naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta od one utvrđene odlukama Skupštine Kantona, zbog čega je doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale građane. Također je istakao da se jedino od njega zahtijevala isplata u rokovima i to «ugovora» koji «ne smatra zaključenim» ilustrirajući primjer da vlasnici susjednih lokacija (benzinska pumpa i dr.) uopće nisu platili naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, te da protiv njih nisu pokretani postupci. Apelant smatra da je ovakvim pristupom prema jednoj grupi građana u odnosu na drugu grupu građana «zbog njihovog političkog mišljenja (nepripadanje određenoj partiji - Stranci za BiH) očito da se radi o različitom tretmanu bez postojanja legitimnog cilja».
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prilikom odlučivanja o reviziji ocijenio sve apelantove navode i ispitao sve razloge na kojima je zasnovana drugostepena presuda koja se osporava revizijom, te navodi da nije utvrdio povredu apelantovih prava. Dalje, ističe da je u odluci iznio razloge pri kojima ostaje. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana jer je odluka donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje odluke.
16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je nakon detaljne analize cjelokupne dokumentacije, te provodeći i vještačenje posredstvom vještaka građevinske struke utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 238.908,00 KM. Prilikom donošenja ove odluke sud je imao u vidu činjenicu da između parničnih stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o naknadi za uređenje gradskog građevinskog zemljišta broj 023-4250/99 od 28. juna 2000. godine, koji su uredno potpisale i ovjerile obje strane, a kojim je dogovoreno da naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta iznosi 408.659,00 KM, te je dogovoren način isplate navedenog iznosa koji se odnosi na uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Sud nije prihvatio apelantov prigovor da je iznos utvrđen zaključenim ugovorom previsoko postavljen, niti je prihvatio apelantove navode da je tužitelj iskoristio svoj položaj i njegovu trenutnu situaciju da bi ga obavezao na plaćanje većeg iznosa naknade od onog koji je stvarno utrošio na uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Svoje uvjerenje sud je detaljno potkrijepio i obrazložio nalazeći pri tome da apelant svoje navode u postupku nije dokazao. Sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, istakao je da apelant ove navode ni na kakav način nije dokazao, a utvrđujući osnov tih navoda sud je proveo i vještačenje posredstvom vještaka građevinske struke, čiji je nalaz u cijelosti prihvatio, a koji se u svom nalazu detaljno izjasnio o vrsti, te količini i cijeni radova koje je obavio tužitelj, kao i radova koje je obavio apelant. Upravo na osnovu tog nalaza sud je odbio preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva za onaj iznos koji je apelant uložio da bi navedeno zemljište bilo privedeno njegovoj namjeni. Prema tome, neosnovana je i apelantova tvrdnja da je povrijeđeno i pravo iz člana 14. Evropske konvencije jer je sud odluku donio na osnovu relevantne dokumentacije i vještačenja u toku postupka.
17. Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90, 29/90, te «Službeni list RBiH» br. 3/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 71.
Naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta plaćaju investitori građevine koje se gradi na tom zemljištu.
19. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list SRBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 74. st. 1. i 2.
Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice.
Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo.
Član 99. stav 2.
(1)Odredbe ovog ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2)Pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 148. stav 1.
Ugovor stvara prava i obaveze za sve ugovorene strane.
Član 262. stav 1.
Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
20. U Odluci o umanjivanju osnovice za određivanje naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta od 25. maja 2000. godine («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 11/00) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 2. tačka c) Radi poticanja potencijalnih investitora na ulaganja na području Kantona Sarajevo, umanjuju se osnovice za određivanje naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korišćenje (renta) i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta u 2000. godini.
(2.) Visina naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta po m² korisne površine stambenog, proizvodnog i poslovnog prostora iznosi:
c) za poslovni prostor u IV zoni građevinskog zemljišta 300 KM Ako su troškovi uređenja građevinskog zemljišta za izgradnju neke građevine veći od iznosa iz prethodnog stava, investitor je dužan da plati uvećanu naknadu do visine stvarnih troškova uređenja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-07-001648 od 3. jula 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k), člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
27. Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužitelja protiv apelanta radi isplate duga proisteklog iz ugovornog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode. Dakle, proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Suština apelacionih navoda o povredi ovog prava svodi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava.
29. Ustavni sud je već ranije istakao: «Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
30. Imajući u vidu navode apelacije, te svoju raniju praksu, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama ocjenom provedenih dokaza dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja (iz provedenih dokaza, koji su izvedeni i u osporenim presudama detaljno analizirani, utvrđeno je da su tužitelj i apelant zaključili predmetni ugovor koji su uredno potpisali i ovjerili i tužitelj i apelant). Također su utvrdili kao nespornu činjenicu da je apelant tužitelju isplatio iznos od 122.598,00 KM, te da je tužiteljev zahtjev osnovan do iznosa od 238.908,00 KM, dok je odbijen preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva od 47.156,00 KM budući da je iz dopunskog nalaza vještaka utvrđeno da je apelant za uređenje lokacije oko spornog objekta platio za izvođenje radova iznos od 47.156,00 KM. Ustavni sud, također, zapaža da je odluka suda o visini zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga donesena u skladu sa članom 277. stav 1. ZOO-a, te da je dosuđena kamata počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, za što je dato detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama data jasna i precizna obrazloženja za zaključak suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, koja obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantovu štetu, zbog čega se apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neosnovanim.
32. Također, Ustavni sud zapaža da osporene presude redovnih sudova, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge o primjeni zakonskih propisa na kojima su zasnovane, kako u pogledu zaključka da sporni ugovor predstavlja valjan pravni posao, tako i sa aspekta zaključka sudova da je u konkretnom slučaju bila na snazi Odluka o umanjivanju osnovice za određivanje naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje od 25. maja 2000. godine («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 11/00). U odnosu na apelantove navode da sporni ugovor nije ni zaključen jer sadrži uvjet koji nije pribavljen (bezuvjetna bankarska garancija), Vrhovni i Kantonalni sud su ocijenili da bezuvjetna garancija nije bitan sastojak ugovora, te pojasnili da u konkretnom slučaju predmetni ugovor predstavlja valjan pravni posao. Prema stavu ovih sudova, činjenica da apelant nije tužitelju predao bezuvjetnu garanciju nije od utjecaja na valjanost ugovora jer je netraženje bezuvjetne garancije moglo biti samo na tužiteljevu štetu, a ne i apelantovu. Dalje, redovni sudovi su obrazložili da je Odlukom o umanjivanju osnovice za određivanje naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje od 25. maja 2000. godine utvrđena visina naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta za poslovni prostor u IV zoni građevinskog zemljišta u iznosu od 300,00 KM. Zatim su pojasnili da se, prema stavu 2. citirane odluke, cijena mogla uvećati do visine stvarnih troškova uređenja, kako su tužitelj i apelant i ugovorili u članu 1. tačka c) ugovora, odredivši orijentacionu cijenu naknade iznosom od 309,00 KM po m². Također, prema zaključku sudova, neosnovano je apelantovo pozivanje na Odluku o umanjivanju naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta od 10. maja 2001. godine i Zaključak Kantona o utvrđivanju bazne cijene za određivanje naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta broj 01-23-185/01 od 10. maja 2001. godine, jer ovi akti u vrijeme potpisivanja predmetnog ugovora (28. juni 2000. godine) nisu ni bili doneseni.
33. Stoga, u situaciji kad je tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu duga od apelanta za preostali iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta zbog neizvršenja ugovorene obaveze iz člana 2. predmetnog ugovora i kad je ocjenom provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije isplatio dosuđeni iznos, čija visina je utvrđena u skladu sa Odlukom o umanjivanju osnovice za određivanje naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korištenje i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da su osporenim odlukama redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su u konačnici usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da plati preostali iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, jer su utvrdili da apelant nije ispunio ugovorenu obavezu čije (ne)ispunjenje apelant nije ni osporavao tokom predmetnog postupka.
34. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama za svoje stanovište o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, konkretno ZOO-a i Zakona o građevinskom zemljištu, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud nije mogao zaključiti da u obrazloženjima sudova postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju.
35. Dalje, vezano za ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant učestvovao u svim fazama postupka, te da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelant u odnosu na tužitelja bio drugačije tretiran. Također, apelant je imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, kao i revizije o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju osporene odluke naveo razloge za svoje odlučivanje. Dakle, nesporno je da je apelant imao pristup sudu i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa, ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.
36. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
38. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, a u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Nediskriminacija
39. Apelant se žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
40. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
41. Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je predmetni postupak naplate potraživanja pokrenut protiv njega zbog toga što ne pripada određenoj političkoj stranci kao i da je zbog toga samo od njega traženo da u rokovima izvrši plaćanje novčanih iznosa iz zaključenog ugovora, dok to isto, navodno, ni od koga drugog nije traženo, nisu potkrijepljeni bilo kakvim relevantnim dokazima. Stoga su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazloženju odluka za svoje stavove dali detaljne, jasne i logične razloge. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer apelant nije ponudio bilo kakav dokaz o tome da je drugačije tretiran u odnosu na lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović