Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2185/08 (I. H.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 13
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova · čl. 18d
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2185/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2185/08, rješavajući apelaciju I. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž: 656/04 od 30. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P: 530/03 od 20. januara 2004. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. I. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž: 656/04 od 30. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 530/03 od 20. januara 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 16. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 14. novembra i 26. septembra 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 12. marta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. DD „PROJEKT“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je 25. marta 2003. godine Općinskom sudu tužbu protiv apelanta radi iseljenja i predaje stana u posjed. U tužbi je navedeno da se apelant 8. marta 1994. godine bez ikakvog pravnog osnova uselio u stan u ulici Bolnička broj 23/III (raniji naziv Ulica Moše Pijade broj 23), površine 46 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan), tužiteljevo vlasništvo, te je predloženo da se naloži apelantu da se iseli iz predmetnog stana i stan preda u posjed tužitelju, uz naknadu troškova postupka.
7. Presudom Općinskog suda broj P: 530/03 od 20. januara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž: 656/04 od 30. januara 2008. godine, usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev i apelantu je naloženo da se iseli iz predmetnog stana, te ga slobodnog od ljudi i stvari preda u posjed njegovom vlasniku, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. Iz dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka sud je u na osnovu potvrda o koeficijentu položaja pogodnosti Sarajevostana broj 05-619-1/94 od 10. marta 1994. godine i broj 03/1-2-4164 od 13. jula 1998. godine kao nesporno utvrdio da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, a iz Uvjerenja o činjenicama iz službene evidencije Uprave za stambena pitanja odjeljenja Centar i Stari Grad broj 23-04/I-23-800-I/03 od 24. oktobra 2003. godine utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava i korisnik predmetnog stana M. V., ali je stan proglašen privremeno napuštenim jer nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed. Općinski sud je dalje utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bespravni korisnik predmetnog stana, da je tužitelj kao vlasnik stana prvo podnio zahtjev Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo, radi iseljenja iz stana apelanta kao bespravnog korisnika. Imajući u vidu protek roka iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), Uprava je 12. februara 2003. godine zaključkom odbacila tužiteljev zahtjev zbog nenadležnosti za postupanje. Općinski sud je, imajući u vidu odredbu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasničko-pravnim odnosima) kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, kao i nespornu činjenicu da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, a da ga apelant bespravno koristi što je i sam potvrdio u svom iskazu datom sudu, zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan i odlučio je kao u izreci presude. Općinski sud je također odbio kao neosnovane apelantove navode da se u konkretnom slučaju radi o stanu na kojem je nosilac stanarskog prava bio M. V., da je stan proglašen napuštenim jer nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat stana, te da tužitelj kao vlasnik stana takvim stanom ne može raspolagati jer se takav stan prema uputstvu Visokog predstavnika dodjeljuje kao alternativni smještaj. Zaključeno je da ovi apelantovi navodi nisu pravno relevantni za rješavanje konkretne pravne stvari s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu vlasnika stana za iseljenje bespravnog korisnika, a da će se raspolaganje predmetnim stanom vršiti u skladu s važećim pozitivnim zakonskim propisima.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P: 530/03 od 20. januara 2004. godine, navodeći da je prvostepeni sud bio apsolutno nenadležan da postupa po tužiteljevoj tužbi, jer je predmet tužbenog zahtjeva stan koji je proglašen napuštenim, da se u skladu s Odlukom Visokog predstavnika ovakvi stanovi mogu koristiti isključivo u svrhu dodjele kao alternativni smještaj za što su nadležni organi uprave, organi nadležni za primjenu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je prvostepeni sud osporenom presudom neovlašteno i suprotno navedenim zakonima oduzeo pravo Kantonalnoj upravi za stambena pitanja Sarajevo, da se predmetni stan dodijeli kao alternativni smještaj zakonom predviđenoj kategoriji građana, u koju spada i on. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama navoda apelantove žalbe i postupajući prema odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi s članom 236. navedenog zakona, ovaj sud je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zaključivši da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe radi iseljenja apelanta kao bespravnog korisnika iz predmetnog stana. Osim toga tužitelj je, po ocjeni suda, u skladu s navedenom odredbom zakona, kao vlasnik stana imao pravo da traži od lica koji stan bespravno koristi, bez ikakvog pravnog osnova, da mu preda u posjed stan, u smislu člana 30. ZOSO. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio kako razlozi zbog kojih apelant pobija presudu prvostepenog suda nisu bili od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, te kako u postupku nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje je ovaj sud dužan da pazi po službenoj dužnosti, to je postupajući prema odredbi člana 226. ZPP-a, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se žali da mu je osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Apelant ističe da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odluku Visokog predstavnika, jer se radi o napuštenom stanu, koji je proglašen napuštenim jer nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat stana, i da se takvi stanovi u skladu s navedenom odlukom dodjeljuju kao alternativni smještaj, stoga smatra da su sudovi osporenim presudama neovlašteno i, suprotno navedenoj odluci, oduzeli pravo Kantonalnoj upravi za stambena pitanja Sarajevo da predmetni stan dodijeli kao alternativni smještaj zakonom predviđenoj kategoriji građana, u koju spada i on. Apelant dalje ističe da je prije ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini živio kao podstanar u dijelu grada koji se nalazi u Sarajevu, Stara Breka, i da je u predmetni stan uselio 8. marta 1994. godine bez ikakvog pravnog osnova. Naime, navodi da je u stan uselio uz odobrenje vojne komande i Općine Centar, ali da ne posjeduje adekvatne papire da mu je taj stan dat na korištenje. Apelant tvrdi da je stanje u kakvom se nalaze on i njegova porodica iznuđeno ratnim dešavanjima, te da je Općina Centar inicirala rješavanje njegovog stambenog pitanja tako da mu se dodijeli na korištenje drugi napušteni stan, ali da do realizacije ove inicijative nije nikad došlo.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je prvostepenu presudu ispitao u dijelu koji se pobija apelantovom žalbom, i da na temelju odredbe člana 221. ZPP-a nije našao osnov za ukidanje ili preinačenje prvostepene presude. Smatra da je prvostepeni sud potpuno pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, da je dao pravilnu ocjenu dokaza i da je pravilno primijenio relevantne odredbe kako procesnog tako i materijalnog prava. Kantonalni sud ističe da u cijelosti ostaje kod obrazloženja svoje odluke, i smatra da njome nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
12. Općinski sud ističe da su apelantovi navodi neosnovani, da je ovaj sud svoju odluku donio u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, međunarodnim standardima i Evropskom konvencijom, i da su postupanjem suda u cijelosti ispoštovani relevantni zakonski propisi kao i proceduralne garancije. Stoga, smatra da nema niti jednog osnova iz kojeg bi proizašla povreda apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, pa njegove navode smatra neargumentiranim i paušalnim.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list RBiH“ broj 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te „Službene novine FBiH“ broj 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30. stav 1.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
14. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
15. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 31/01 i 15/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13. stav 1.
Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5., kao i stanarskog prava za kojeg je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.
16. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova («Službene novine FBiH» broj 28/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način vraćanja davaocu na korištenje, dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima(«Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 31/01 i 15/02). Član 7. stav 1. i 2.
Davalac stana na korištenje stanovima vraćenim rješenjem nadležnog organa raspolagaće na način da stanove dodjeli po sljedećem prioritetu:
-porodicama svojih radnika poginulih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu.
-svojim radnicima-ratnim vojnim invalidima i invalidima rada, -svojim radnicima demobilisanim borcima, -penzionisanim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje, -deficitarnim kadrovima, -ostalim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje.
Dodjela stanova vrši se na osnovu rang liste utvrđene na prijedlog sindikata davaoca, u skladu sa važećim pravilnikom odnosno opštim aktom.
17. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 176.
(1) Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.
(2) Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom. Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koja se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž:656/04 od 30. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. maja 2008. godine a apelacija je podnesena 18. jula 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant osporava presude Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da su mu ovim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
Pravo na pravično suđenje
25. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije je u postupcima čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.
26. Predmetni postupak se odnosi na iseljenje apelanta, kao bespravnog korisnika, iz predmetnog stana i predaja u posjed stana vlasniku stana, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
27. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer je u postupku pred redovnim sudovima udovoljeno tužiteljevom zahtjevu, a njemu naloženo da se iseli iz predmetnog stana. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odluku Visokog predstavnika, jer se radi o napuštenom stanu, s obzirom da nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat stana, te da se takvi stanovi u skladu s navedenom odlukom dodjeljuju kao alternativni smještaj, pa smatra da su sudovi osporenim presudama neovlašteno i suprotno navedenoj odluci i odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima oduzeli pravo Kantonalnoj upravi za stambena pitanja Sarajevo da predmetni stan dodijeli kao alternativni smještaj zakonom predviđenoj kategoriji građana, u koju spada i on.
28. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
29. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili da su u konkretnom slučaju odlučivali o tužiteljevom zahtjevu da se apelant iseli i preda u posjed stan koji je apelant koristi suprotno članu 30. ZOSO, a u vezi s članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dovodeći u vezu navedene odredbe zakona s utvrđenim činjeničnim stanjem. Obrazloženje koje su dali sudovi je jasno i argumentirano u smislu prava vlasnika predmetnog stana da može tužbom zahtijevati vraćanje u posjed stana prema navedenoj odredbi zakona. Sudovi su pravo tužiteljevog vlasništva na predmetnom stanu utvrdili na temelju dokaza izvedenih tokom trajanja prvostepenog postupka, potvrda Sarajevostana broj 05-619-I/94 i broj 03/I-2-4164, a na temelju potvrde Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 24. oktobra 2003. godine utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Ustavni sud također iz obrazloženja osporenih presuda zapaža da među parničnim strankama nije bilo sporno da apelant od 8. marta 1994. godine koristi predmetni stan bez ikakvog pravnog osnova, što je apelant i sam potvrdio u iskazu datom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na mogućnost da je zakon proizvoljno primijenjen ili da su činjenice proizvoljno utvrđene.
30. Što se tiče apelantovih navoda da su sudovi donoseći osporene presude postupili suprotno Odluci Visokog predstavnika i da su, donoseći osporene presude, oduzeli pravo Kantonalnoj upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da postupi u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i predmetni stan dodijeli kao alternativni smještaj kategoriji lica kojima pripada i apelant, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi jasno očitovali u vezi s ovim njegovim navodima, argumentirano obrazlažući da su u konkretnom slučaju postupali u skladu sa svojim ovlaštenjima propisanim odredbama ZPP-a, te da ovi njegovi navodi nisu pravno relevantni za rješavanje predmetnog spora, jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužitelja i vlasnika predmetnog stana za njegovo iseljenje kao lica koje stan koristi suprotno članu 30. ZOSO, a da će se pitanje daljnjeg raspolaganja predmetnim stanom rješavati u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
32. Apelant se, također, žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da mu je naloženo da iz predmetnog stana iseli i da stan preda u posjed tužitelju.
33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
34. Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
35. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
36. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li predmetni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelant osporava «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
37. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava definirao je domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu AP 1164/08 od 27. maja 2011. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odlučivao o apelaciji Riste Mihajlovića (u daljnjem tekstu: apelant), koji je pokrenuo pravno pitanje prava na dom u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine. U konkretnom postupku tužitelj AD „Vodoprivreda Trebišnjica“ (u daljnjem tekstu. tužitelj) je podnio tužbu Osnovnom sudu u Trebinju radi iseljenja i predaje u posjed predmetnog stana koji je apelant koristio bez ikakvog pravnog osnova, a apelant protutužbu kojom je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Ustavni sud je usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine, kojom je taj sud uvažio tužiteljevu reviziju i preinačio Presudu Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-000 318 od 21. septembra 2006. godine, Presudu Osnovnog suda u Trebinju broj P-198/05 od 15. juna 2006. godine je preinačio tako što je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da se iseli iz predmetnog stana i da ga, slobodnog od lica i stvari, preda u posjed tužitelju. U ovom slučaju Ustavni sud je zaključio da predmetni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, da je miješanje u apelantov dom zasnovano na zakonu jer je imalo legitimni cilj sadržan u poštivanju zakona. U odgovoru na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, i da li uspostavljena proporcionalnost između apelantovog interesa i interesa tužitelja, Ustavni sud je smatrao značajnom činjenicu da apelant predmetni stan nesmetano koristi skoro 20 godina, a da je tužitelj prije ratnih dejstava navedeni stan davao na korištenje. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, nije postojala hitna društvena potreba koja bi opravdala miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma. Ustavni sud je u konkretnom slučaju zaključio da navedeni tužiteljev interes da predmetni stan iskoristi za svoje potrebe ne može prevagnuti nad apelantovim interesom da mu se omogući da predmetni stan u kojem nesmetano živi skoro 20 godina sa svojom porodicom nastavi koristiti.
38. U konkretnom slučaju, a u vezi s Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda AP 1164/08 od 27. maja 2011. godine, kada se radi o pitanju može li se predmetni stan smatrati apelantovim «domom», nesporno je da apelant taj stan koristi od 8. marta 1994. godine, te Ustavni sud smatra da on predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom, s obzirom da je temeljem osporenih odluka apelantu naloženo iseljenje iz stana i njegova predaja u posjed tužitelju, što predstavlja miješanje u apelantovo pravo na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. U vezi s pitanjem da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantov dom izvršeno «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je osporenim presudama primjenom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i člana 30. ZOSO, tužitelj kao vlasnik predmetnog stana zatražio da apelant iz njega iseli i preda ga u posjed, na temelju dokaza da apelant stan koristi bez pravnog osnova, odnosno suprotno odredbi člana 30. ZOSO. Dakle, miješanje u apelantov dom je zasnovano na zakonima, koji su objavljeni u službenim glasilima, a odredbe navedenih zakona su dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja koje uvjete je potrebno ispuniti za povrat stana zainteresiranom licu, odnosno vlasniku stana, odnosno kako neko lice koristi stan na temelju valjanog pravnog osnova.
39. Međutim, u vezi s odgovorom na pitanje da li je u predmetnom postupku miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, i da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelantovog interesa i interesa tužitelja, Ustavni sud je mišljenja da u konkretnom slučaju postoji značajna razlika u odnosu na stav koji je Ustavni sud zauzeo u Odluci o dopustivosti i meritumu AP 1164/08. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o interesu apelanta kao bespravnog korisnika predmetnog stana, da mu taj stan dodijeli kao alternativni smještaj nadležna uprava Kantona Sarajevo, jer se radi o stanu za koji bivši nositelj stanarskog prava nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed. S druge strane, Ustavni sud smatra da je tužiteljev interes da apelanta kao bespravnog korisnika iseli iz predmetnog stana, što je tužitelj pokušavao ostvariti prvo podnošenjem zahtjeva Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo, a nakon toga i tužbom u postupku pred redovnim sudom u skladu s odredbom člana 30. ZOSO, a u vezi s članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Također, Ustavni sud smatra značajnom činjenicom apelantove navode da je osporenim presudama uskraćeno pravo Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da predmetni stan dodijeli kao alternativni smještaj, a da on status bespravnog korisnika predmetnog stana ima od 8. marta 1994. godine, i da nije nikada podnosio zahtjev nadležnom organu (Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo) na koji se poziva u apelaciji, radi ostvarivanja prava na alternativni smještaj u nekom od stanova kojima je taj organ raspolagao. Dalje, imajući u vidu da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda od 30. januara 2008. godine, a da je u međuvremenu Parlament Federacije BiH 12. maja 2005. godine usvojio Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 28/05 kojim su propisani uvjeti i način vraćanja davaocu na korištenje, dodjelu i prodaju stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno stanova za koje bivši nositelji stanarskih prava nisu podnijeli zahtjev za vraćanje u posjed, i kojim je prestala dodjela takvih stanova kao alternativnih smještaja, po mišljenju Ustavnog suda u konkretnom slučaju je postojala društvena potreba koja opravdava miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma i interes tužitelja. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenicu da u skladu s navedenim odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova prevladava interes tužitelja nad apelantovim interesom, jer tužitelj predmetni stan može iskoristiti za svoje potrebe i dodijeliti kako je to propisano odredbama tog zakona svojim radnicima. Kada se ima u vidu navedeno, proizlazi da presudama redovnih sudova u predmetnom postupku nije narušena proporcionalnost između interesa apelanta i legitimnog interesa tužitelja kao vlasnika predmetnog stana i dosljedne primjene relevantnih zakona kao u Odluci Ustavnog suda AP 1164/08 i da se apelant mora suočiti s posljedicama navedenih odluka donesenih u zakonito provedenom postupku, koje se kako je već navedeno temelje na relevantnim zakonskim odredbama, iz kojih ne proizlazi da se na bilo koga stavlja pretjeran teret, jer su posljedice tih odluka u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije, čiji je cilj između ostalog (i) zaštita prava drugih (vlasnika stanova) koji su, u konkretnom slučaju, pravna lica koja ostvaruju svoje pravo na vraćanje u posjed stanova koji se bespravno koriste, a koji se nalaze u njihovom vlasništvu.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje je ovaj sud već razmotrio u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani te da nije potrebno ulaziti u detaljnije ispitivanje takvih navoda.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Kantonalni i Općinski sud dali jasne i obrazložene razloge na temelju kojih su primijenili relevantne zakonske propise, pa se iz svega predočenog ne može zaključiti da je pri tom postupano proizvoljno.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom i imovinu zakonito i proporcionalno legitimnom cilju.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović