Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3132/08 (E. A.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Doživotno izdržavanje
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član porodičnog domaćinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3132/08

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3132/08, rješavajući apelaciju Elmedine Ablaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Elmedine Ablaković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-07-001041 od 24. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1856/01 od 29. novembra 2004. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elmedina Ablaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Suzana Tanović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 7. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000409 od 8. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-07- 001041 od 24. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1856/01 od 29. novembra 2004. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 23. februara 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. marta 2009. godine, a učesnica u postupku Zdravka Karaica (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 6. marta 2009. godine. Općinski sud je 30. marta 2009. godine obavijestio Ustavni sud da se predmetni spis nalazi u Kantonalnom sudu zbog postupka povodom žalbe.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 22. juna 2011. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 27. aprila 1989. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa Emom Čaček koja je bila nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Svetozara Markovića broj 34 (sada ulica Josipa Štadlera broj 34).

7. Halil Karaica je 13. septembra 1991. godine podnio tužbu Osnovnom sudu I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene Skupštine općine Stari Grad Sarajevo radi utvrđenja da mu pripada pravo na proširenje na dio stana u Sarajevu, u ulici Svetozara Markovića broj 34, koji je do svoje smrti koristila Ema Čaček, a nakon njene smrti apelantica, te da je tužena dužna izdati rješenje na osnovu kojeg bi mogao zaključiti ugovor o korištenju za cijeli stan.

8. Nakon provedenog postupka, Osnovni sud je Presudom broj P-3625/91 od 3. februara 1992. godine u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu Halila Karaice. Presuda je postala pravosnažna 23. marta 1992. godine.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da su prostorije koje je koristio tužilac i prostorije koje je koristila Ema Čaček jedna građevinska cjelina u smislu stana. Naime, ta dva stana povezuje veliki hol koji je pregrađen privremenim drvenim pregradama i postoji jedan WC sa jednim vertikalnim odvodom kanalizacije. Vještak je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o sustanarskom odnosu, a da je, prema odredbi člana 73. Zakona o stambenim odnosima, određeno da se, kada prestane sustanarski odnos, preostali sustanari proširuju u ispražnjeni dio stana. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je to predviđeno odredbom člana 73. Zakona o stambenim odnosima. Također je izričito zabranjeno zasnivanje novih sustanarskih odnosa i useljenje drugih lica.

10. Tužiteljica je 16. septembra 1998. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelantice i Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena). Tužiteljica je tražila da se utvrdi da joj pripada pravo na zaključenje ugovora o korištenju sustanarskog dijela stana koji se nalazi u ulici Josipa Štadlera broj 34, a koji je ranije koristila sustanarka Ema Čaček, zatim da presuda zamijeni rješenje o dodjeli predmetnog stana tužiteljici, koje joj je drugotužena bila dužna izdati, te da se apelantici naloži da se iseli iz predmetnog stana i da ga slobodnog od ljudi i stvari preda tužiteljici.

11. Presudom Općinskog suda broj 1168/98 od 22. decembra 1999. godine tužiteljicin zahtjev je usvojen u cijelosti.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-806/01 od 31. augusta 2001. godine ukinuta je presuda Općinskog suda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je navedeno da je osporena prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka zato što je navedenu presudu donio sudija pojedinac umjesto vijeća trojice sudija, kako je to određeno odredbom člana 37. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 42/98), budući da se radi o stambenom predmetu.

13. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj P-1856/01 od 29. novembra 2004. godine. Tom je presudom utvrđeno da je tužiteljica sa umrlim mužem Halilom prije 6. decembra 2000. godine kao sunosilac stanarskog prava stekla pravo da trajno i nesmetano koristi stan koji se nalazi u Sarajevu u ulici Josipa Štadlera broj 34, prvi sprat, po strukturi trosoban, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje i nusprostorija, ukupne površine 78 m², čiji je vlasnik drugotužena, što su apelantica i drugotužena dužne priznati i trpjeti. Stavom drugim dispozitiva presude naloženo je apelantici kao prvotuženoj da iseli iz predmetnog stana, da ga slobodnog od ljudi i stvari preda tužiteljici u posjed i slobodno raspolaganje, te da tužiteljici solidarno sa drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.950 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

14. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda broj P-3625/91 od 3. februara 1992. godine, koja je postala pravosnažna 23. marta 1992. godine, utvrđeno da Halilu Karaici, tužiteljicinom suprugu, pripada pravo na proširenje u dio stana u ulici Svetozara Markovića broj 34/I (sadašnja ulica Josipa Štadlera broj 34/I) koji je do svoje smrti koristila Ema Čaček, pa je drugotužena bila dužna tužiteljicinom suprugu izdati rješenje na osnovu kojeg bi on zaključio ugovor o korištenju stana za cijeli stan, te opisani dio stana slobodan od lica i stvari predati mu u posjed. Dalje, na osnovu potvrde o vlasništvu stana koju je izdao „Sarajevostan“ Sarajevo od 10. aprila 2001. godine, Općinski sud je utvrdio da je predmetni stan u vlasništvu Skupštine općine Stari Grad, da je korisnik stana Halil Karaica, te da je stan po strukturi trosoban, površine 78 m², uz napomenu da je Presudom Osnovnog suda broj P-3625/91 od 3. februara 1992. godine utvrđeno da se radi o sustanarstvu i da je nakon toga Halil Karaica zaključio ugovor o korištenju za cijeli stan. Osim toga, utvrđeno je da je rješenjem Komisije za stambene poslove Općine Stari Grad odbijen apelanticin zahtjev za prijenos stanarskog prava sa umrle Eme Čaček na stanu u ulici Josipa Štadlera broj 34, a na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Također je utvrđeno da je tužiteljica zbog ratnih djelovanja i pogibije supruga navedeni stan napustila u julu 1992. godine. Međutim, nisu tačni apelanticini navodi da tužiteljica nije podnijela zahtjev za povrat stana, jer, u skladu sa tačkom 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 56701), smatra se da je nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat stana, između ostalog, ako je do 4. oktobra 1999. godine podnio zahtjev nadležnom sudu, a tužiteljica je tužbu podnijela 16. septembra 1998. godine.

15. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud na osnovu uvida u ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen između apelantice i umrle Eme Čaček, kao i izvoda iz Matične knjige umrlih za Emu Čaček, utvrdio da apelantica nije stekla pravo nosioca stanarskog prava na dijelu stana koji je kao nosilac stanarskog prava koristila umrla Ema Čaček. Naime, prema članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, član porodičnog domaćinstva je i lice koje živi u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava više od 10 godina ili više od pet godina ako se u stan uselilo na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. S obzirom na to da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 27. aprila 1989. godine, a Ema Čaček je umrla 1991. godine, nije ispunjen uvjet predviđen članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je istaknuto da apelantica nije mogla steći stanarsko pravo ni zbog toga što je već 23. marta 1992. godine postojala pravosnažna presuda kojom je Halilu Karaici (tužiteljicinom umrlom suprugu) priznato pravo na proširenje u dio stana na kojem je za svog života Ema Čaček bila nosilac stanarskog prava. Također je neosnovano apelanticino pozivanje na odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, odnosno tvrdnja da je korištenjem stana u periodu od osam godina stekla pravo nosioca stanarskog prava na stanu na kojem je nosilac stanarskog prava bila Ema Čaček. Naime, apelantica za života nosioca stanarskog prava Eme Čaček nije mogla steći stanarsko pravo jer je na tom dijelu stana već postojalo stanarsko pravo umrle Eme Čaček. Apelantica je u vrijeme podnošenja tužbe bila bespravni korisnik stana, dakle u periodu od 1991. godine pa do podnošenja tužbe, tj. 16. septembra 1998. godine, nije protekao rok od osam godina za koje vrijeme bi apelantica na navedenom stanu stekla pravo iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima.

16. Općinski sud je, također, istakao da je tužiteljica aktivno legitimirana da podnese zahtjev za apelanticino iseljenje, jer je pravosnažnom presudom utvrđeno njeno pravo na proširenje u dio stana koji je koristila Ema Čaček kao sustanar, a u smislu odredbe člana 73. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, to pravo nije ograničeno rokovima. Općinski sud je posebno naglasio da je odredbom člana 73. stav 1. Zakona o stambenim odnosima izričito zabranjeno zasnivanje novih sustanarskih odnosa, pa bi apelanticin ostanak u stanu predstavljao zasnivanje novog sustanarskog odnosa, što je protivno izričitoj prinudnoj normi Zakona o stambenim odnosima. Konačno, Općinski sud je istakao da se sud u konkretnom postupku nije mogao upuštati u ispitivanje osnovanosti pravosnažne presude kojom je utvrđeno pravo na proširenje stana i u kojem postupku je sud utvrdio da se radi o sustanarstvu, pa su irelevantni vještakovi navodi da se radi o dva stana, jer se sporni stan vodi kao jedan stan u evidenciji vlasnika stana u ukupnoj površini od 78 m , a na osnovu navedene pravosnažne presude.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-07-001041 od 24. septembra 2007. godine potvrđena je Presuda Općinskog suda broj P-1856/01 od 29. novembra 2004. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud pravilno utvrdio da apelantica na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen između apelantice i umrle Eme Čaček, nije stekla pravo nosioca stanarskog prava na dijelu stana koji je kao nosilac stanarskog prava koristila umrla Ema Čaček. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan apelanticin prigovor da je Općinski sud počinio povrede parničnog postupka koje su bitno utjecale na zakonitost odluke. Naime, neosnovani su žalbeni navodi da tužba ne ispunjava uvjete iz člana 54. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), jer je Općinski sud pravilno zaključio da se radi o tužbi za utvrđenje kojom je tužiteljica tražila da se utvrdi da je kao sunosilac stanarskog prava stekla pravo da trajno i nesmetano koristi stan u naravi trosoban od 78 m² na kojem je drugotužena vlasnik stan. Dakle, predmetnom tužbom se tražilo utvrđenje postojanja nekog prava, a tužba se zasniva na članu 19. stav 2. i čl. 73. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe apelantice i drugotužene da se radi o presuđenoj stvari i da je zbog toga tužbu trebalo odbaciti. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P- 3625/91 od 3. februara 1992. godine utvrđeno da tužiteljicinom suprugu pripada pravo na proširenje u dio stana u ulici Josipa Štadlera broj 34, koji je do svoje smrti koristila Ema Čaček, jer mu je smrću sustanara pripalo pravo na proširenje u taj dio stana. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno Općinski sud zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potpuno drugom tužbenom zahtjevu, jer je tužbeni zahtjev u konkretnom postupku usmjeren na utvrđenje da je tužiteljica kao sunosilac stanarskog prava svog umrlog supruga prije 6. decembra 2000. godine stekla pravo da trajno i nesmetano koristi cijeli stan. Kantonalni sud je, također, istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u navedenoj pravnoj stvari nadležan sud, a ne upravni organ. Naime, u skladu sa Uputstvom o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, smatra se da je nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat u posjed stana ako je zahtjev podnio nadležnom sudu do 4. oktobra 1999. godine, a tužba je u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 16. septembra 1998. godine. Kantonalni sud je, također, ocijenio da su neosnovani navodi žalbe drugotužene da je presuda Osnovnog suda donesena u ratnim uvjetima i da je neprovediva, zbog toga što je Presuda Osnovnog suda broj P-3625/91 postala pravosnažna 23. marta 1992. godine i o takvoj presudi se više ne može raspravljati, dakle ona je obavezujuća. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke u ovoj pravnoj stvari irelevantan zato što je navedenom presudom tužiteljici, odnosno njenom umrlom suprugu kao sunosiocu stanarskog prava pripalo pravo na proširenje u dio stana koji je do svoje smrti koristila Ema Čaček. Kantonalni sud je zaključio da, s obzirom na to da je apelanticin prednik, njen suprug, bio nosilac stanarskog prava na stanu od 78 m , te da su bračni drugovi sunosioci stanarskog prava, tužiteljici pripada pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan, pa je ona i aktivno legitimirana za podnošenje zahtjeva za apelanticino iseljenje, u smislu člana 73. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Konačno, Kantonalni sud je istakao da bi apelanticin ostanak u stanu predstavljao zasnivanje novih sustanarskih odnosa, što bi bilo suprotno članu 73. stav 1. Zakona o stambenim odnosima.

18. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i podnijela apelaciju Ustavnom sudu.

19. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 3478/07 od 4. septembra 2008. godine. Naime, Ustavni sud je navedenom odlukom odbacio kao nedopuštenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda zato što je bila preuranjena jer je postupak povodom revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom.

20. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-08-000409 od 8. jula 2008. godine. Navedenim rješenjem sud je reviziju odbacio kao nedopuštenu, u skladu sa članom 237. stav 2. ZPP, s obzirom na to da vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica navodi da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

22. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno Zakona o stambenim odnosima. Prema njenom mišljenju, potpuno proizvoljno, a na njenu štetu, sudovi su zaključili da se u konkretnoj situaciji radilo o sustanarskom stanu jer iz provedenih dokaza proističe da se radilo o potpuno samostalnim stanovima koji su se kao takvi vodili u službenim evidencijama, a ni Presudom Osnovnog suda broj P-3625/91 od 3. februara 1992. godine nije utvrđeno da u građevinskom smislu čine jednu stambenu jedinicu, te se na osnovu navedene presude u evidenciji „Sarajevostana“ stan Eme Čaček nije mogao pripojiti stanu tužiteljicinog supruga i biti evidentiran pod šifrom stana koji je ranije koristio tužiteljicin suprug. Osim toga, apelantica ističe da je u predmetni stan uselila 1989. godine i da ga je nastavila nesmetano koristiti i poslije smrti Eme Čaček, koja je umrla 4. jula 1991. godine, te da je protekao rok iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, tako da je apelantica stekla status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu prije 6. decembra 2002. godine.

23. U pogledu povrede prava na dom, apelantica ističe da, čak i da se u konkretnom slučaju radilo o sustanarskom stanu, donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo propisani su uvjeti i način prodaje stanova na kojim postoji stanarsko pravo, kao i sustanarstvo, te njihovo pretvaranje iz društvenog u privatno vlasništvo, zbog čega pitanja korištenja stambenog prostora gube javnopravni karakter i postaju pitanja prvenstveno privatnopravnog karaktera. Stoga, privatizacijom stanova se gubi legitiman cilj, a to je neuspostavljanje novih sustanarskih odnosa i razrješenje postojećeg, kakav je on imao u vrijeme donošenja Zakona o stambenim odnosima. Dakle, kada bi se apelantici naložilo da se iseli iz stana i preda ga u posjed i slobodno raspolaganje tužiteljici, to ne bi imalo legitiman cilj i ne bi se moglo smatrati neophodnim u demokratskom društvu, za bilo koju svrhu iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, apelanticinom interesu da joj se omogući da nesmetano koristi predmetni stan kao svoj dom ne bi bio proporcionalan cilj zajednice za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužiteljica proširi na sporni stan i tako koristi stan od 78 m² nije proporcionalan mjeri po kojoj apelantica mora napustiti sporni stan, u koji se u dobroj vjeri uselila 1989. godine.

b) Odgovor na apelaciju

24. Kantonalni sud je u cijelosti osporio navode iz apelacije ističući da su sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da osporenom prvostepenom i drugostepenom odlukom apelantici nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na dom.

25. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju u cijelosti podržala stavove Općinskog suda i Kantonalnog suda iznesene u osporavanim presudama.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 6. stav 2.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava.

[...] Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu, ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorije ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

[...] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

Član 71.

Postojeći sustanarski odnosi koji su zasnovani na zakonu ostaju na snazi.

Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar.

Član 73.

Ako prestane jedan sustanarski odnos ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru.

Kada prestane sustanarski odnos preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana. VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom broj AP 3478/07 od 4. septembra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelantica osporavala Presudu Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-07- 001041 od 24. septembra 2007. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelanticine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08- 000409 od 8. jula 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-GŽ-07-001041 od 24. septembra 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantici 24. oktobra 2007. godine, a apelacija podnesena 21. decembra 2007. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica osporava navedene presude Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

33. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, u vezi sa pitanjem da li su sudovi imali osnov da donesu osporene presude kojima su utvrdili da je tužiteljica stekla pravo da trajno i nesmetano koristi sporni stan, u situaciji kada je apelantica od 1989. godine počela koristiti predmetni stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava Emom Čaček koja je umrla 1991. godine.

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza. Naime, zadatak tih sudova je da, općenito, ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

35. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

36. U konkretnom slučaju, postupak pred sudovima se vodio povodom tužiteljicinog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je prije 6. decembra 2002. godine stekla stanarsko pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan, te da se apelantica obaveže da iseli iz predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da se apelantica u predmetni stana uselila 1989. godine na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa Emom Čaček koja je umrla 4. jula 1991. godine, pa, stoga, apelantica nije ispunila uvjete predviđene članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se smatrala članom porodičnog domaćinstva Eme Čaček, s obzirom na to da nije proteklo više od pet godina od kada se uselila u predmetni stan na osnovu navedenog ugovora. Sudovi su, dalje, utvrdili da je apelantica od 1991. godine (od smrti Eme Čaček) bespravni korisnik stana, te da do podnošenja tužbe (16. septembar 1998. godine) nije protekao rok od osam godina, za koje vrijeme bi apelantica zbog nastupanja prekluzije protekom navedenog roka stekla pravo iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, odnosno ne bi se mogao voditi postupak za njeno iseljenje kao lica koje se nezakonito uselilo u stan. Dalje, članom 73. Zakona o stambenim odnosima utvrđeno je: „Ako prestane jedan sustanarski odnos ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru. Kada prestane sustanarski odnos preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana“. Sudovi su u osporenim presudama istakli da je još Presudom Osnovnog suda broj P-3625/91 od 3. februara 1992. godine, koja je postala pravosnažna 23. marta 1992. godine, Halilu Karaici, tužiteljicinom suprugu i pravnom predniku, utvrđeno pravo proširenja u dio stana na kojem je bila nosilac stanarskog prava Ema Čaček, jer se radi o sustanarskom odnosu.

37. O svim relevantnim činjenicama sudovi su dali jasno i logično obrazloženje zasnovano na dokazima izvedenim tokom postupka koji je obuhvatio, kako saslušanje stranaka i njihove izjave, tako i uvid u zvaničnu dokumentaciju, a onda su na tako utvrđene činjenice primijenili relevantne odredbe materijalnog prava (prvenstveno čl. 30. i 73. Zakona o stambenim odnosima). Prema mišljenju Ustavnog suda, primjena materijalnog prava kao i utvrđivanje relevantnih činjenica u okviru redovnih sudova ne može se smatrati proizvoljnim u konkretnom slučaju.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

39. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

40. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja javnih vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije. Navedeno pravo je eksplicitno propisano stavom 1. člana 8. Evropske konvencije. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo „neophodna mjera u demokratskom društvu“ i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu.

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li se predmetni stan, koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Josipa Štadlera broj 34 i koji je apelantica dužna predati u posjed i na slobodno raspolaganje tužiteljici, može smatrati apelanticinim domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije, te da li osporene odluke sudova predstavljaju miješanje u njeno pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

42. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“, ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je lice „bespravni korisnik“, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje „domom“ u smislu Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

43. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelanticinim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelantica u sporni stan uselila 1989. godine na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa Emom Čaček koja je umrla 1991. godine, te da od tada apelantica živi u predmetnom stanu sa svojom porodicom. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelanticinim „domom“ u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

44. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi da li osporene odluke sudova predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na dom. Imajući u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev da joj apelantica preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio spornog stana, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana

8. Evropske konvencije.

45. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom bilo „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, miješanje u apelanticino pravo na dom bilo je u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica od 1991. godine bespravni korisnik stana, te da do podnošenja tužbe (16. septembar 1998. godine) nije protekao rok od osam godina, za koje vrijeme bi apelantica zbog nastupanja prekluzije protekom navedenog roka stekla pravo iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, odnosno ne bi se mogao voditi postupak za njeno iseljenje kao lica koje se nezakonito uselilo u stan. Dalje, članom 73. Zakona o stambenim odnosima je utvrđeno: „Ako prestane jedan sustanarski odnos ispražnjeni dio stana ne može se dati na korištenje novom sustanaru. Kada prestane sustanarski odnos preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana“. Što se tiče transparentnosti i preciznosti odredaba Zakona o stambenim odnosima, Ustavni sud je u više svojih odluka naveo kako smatra da su odredbe tog zakona u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija, te Ustavni sud zaključuje kako odredbe Zakona o stambenim odnosima ispunjavaju tražene kriterije. Dalje, Ustavni sud smatra da navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima nisu proizvoljno primijenjene (što je detaljnije obrazloženo u dijelu odluke koji se odnosi na pravo na pravično suđenje), pa je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom.

46. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je ono predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 1498/05 od 12. septembra 2006. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 7/07) u tački 40. istakao da vlasti nisu imale legitiman cilj – zaštitu prava drugih kada su obavezale apelanticu da preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporni stan tužiocu – protivtuženom, s obzirom na to da tužilac – protivtuženi ima na raspolaganju stan od 72 m² za koji je zaključio ugovor o korištenju i koji nesmetano koristi. Ustavni sud je, također, smatrao da donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo („Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 25/01, 61/01, 15/02 i 54/04) pitanja korištenja stambenog prostora gube svoj javnopravni karakter i postaju pitanja prvenstveno privatnopravnog karaktera, pa se privatizacijom stanova gubi legitiman cilj, a to je neuspostavljanje novih sustanarskih odnosa i razrješenje postojećih radi racionalnijeg korištenja stambenog prostora, kakav je on imao u vrijeme donošenja zakona. Ustavni sud je, stoga, zaključio da navedene mjere nemaju legitiman cilj i ne mogu se smatrati neophodnim u demokratskom društvu za bilo koju svrhu iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

47. Razmatrajući da li je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa i interesa zajednice, Ustavni sud je u tački 41. citirane odluke zaključio: „[…] interes za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužilac – protivtuženi proširi na sporni stan i tako koristi stan od 117 m² nisu proporcionalni mjeri po kojoj apelantica mora napustiti sporni stan za koji je u dobroj vjeri zaključila ugovor o korištenju, a koji je retroaktivno poništen, i u kojem živi sa svojom porodicom od 1989. godine“.

48. Međutim, za razliku od navedenog predmeta u kojem je apelantica predmetni stan koristila legalno, na osnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključila u dobroj vjeri sa nadležnim organom, u konkretnom slučaju apelantica je u predmetni stan uselila na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa nosiocem stanarskog prava Emom Čaček koja je umrla prije nego što je proteklo pet godina od zaključenja navedenog ugovora, što je bio uvjet prema članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se apelantica mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva. Stoga je apelantica od momenta smrti nosioca stanarskog prava predmetni stan koristila bez pravnog osnova, i to u roku kraćem od roka od osam godina koji je predviđen članom 30. Zakona o stambenim odnosima da bi apelantica bila zaštićena od iseljenja iz predmetnog stana. S druge strane, tužiteljicin pravni prednik je na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda stekao pravo na proširenje na sustanarski dio stana nakon smrti sustanarke, a koji je koristila apelantica kao bespravni korisnik.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u apelanticin dom bila neophodna mjera u demokratskom društvu. Razlog tome jeste činjenica da apelantica nikada nije ostvarila status člana porodičnog domaćinstva umrle Eme Čaček i predmetni stan je koristila kao bespravni korisnik u periodu kraćem od osam godina. S duge strane, tužiteljica je imala legitimno očekivanje da joj se prizna pravo trajnog i nesmetanog korištenja cijelog stana i to očekivanje je i ostvarila u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim odlukama. Dakle, miješanje u apelanticin dom bila je neophodna mjera u demokratskom društvu, jer se može smatrati da su vlasti imale legitiman cilj, zaštitu prava drugih, kada su obavezale apelanticu da tužiteljici preda sporni stan u posjed i na slobodno raspolaganje. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na dom ispunilo i zahtjev proporcionalnosti, odnosno da je bilo „neophodno u demokratskom društvu“, kako to zahtijeva član 8. Evropske konvencije.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelantica se žalila na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u slučaju kada su osporenim odlukama dati jasni i precizni razlozi za odluku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da su sudski postupci bili nepravični.

52. Nema povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 2. Evropske konvencije u slučaju kada je osporenim odlukama usvojen tužiteljicin zahtjev za sticanje prava da trajno i nesmetano koristi sporni stan i kojim je naloženo apelanticino iseljenje iz tog stana. Naime, te odluke su donesene u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i predstavljale su mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, uz uspostavljenu proporcionalnost između apelanticinog interesa i interesa društvene zajednice.

53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3132/08 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio