Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3850/08 (M. S.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Povrat stana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
- Zakon o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica Federacija BiH
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-3850/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3850/08, rješavajući apelaciju Milenka Solde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milenka Solde.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-000165 od 10. septembra 2008. godine i Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj U-1475705 od 6. februara 2006. godine.
Ostavlja se na snazi Rješenje Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP -09-03-25-76/04 od 19. augusta 2005. godine.
Odluka se dostavlja Službi za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica radi osiguranja ustavnih prava koja su podnosiocu apelacije povrijeđena. Služba za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica je dužna da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Solde podnesena protiv Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-03-25-76/04 od 9. oktobra 2006. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milenko Soldo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Siegburga, Savezna Republika Njemačka, koga zastupa Faruk Grcić, advokat iz Jablanice, podnio je 12. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000165 od 10. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-
1475/05 od 6. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio apelaciju protiv Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-03-25-76/04 od 9. oktobra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, «Hidrogradnje» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) i Jasmina Gusića (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) zatraženo je 14. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna 2011. godine, Kantonalni sud 20. juna 2011. godine, privremeni korisnik 24. juna 2011. godine, a vlasnik stana 29. juna 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i privremenog korisnika dostavljeni su apelantu 1. jula 2011. godine. Odgovor vlasnika stana dostavljen je apelantu 6. jula 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) Odlukom broj 121-201-1/1 od 16. oktobra 2001. godine, potvrdila je da je Ivan Soldo (u daljnjem tekstu: apelantov otac) 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, Ulica Pere Bilića broj 12 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
7. Odlučujući o zahtjevu vlasnika stana za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a broj 121-201-1/1 od 16. oktobra 2001. godine, CRPC je Odlukom broj R-121-201-171-90-1656 od 14. oktobra 2003. godine odbio zahtjev vlasnika stana kao neosnovan.
8. Apelantov opunomoćenik Ibrahim Efica, advokat iz Jablanice, preuzeo je od Arhiva Bosne i Hercegovine 16. marta 2004. godine Odluku CRPC-a broj 121-201-1/1 od 16. oktobra 2001. godine.
9. Apelant je 20. aprila 2004. godine podnio Službi za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Služba) zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a.
10. Zaključkom Službe broj 10-25-3-261/04 od 21. februara 2005. godine odbačen je apelantov zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 121-201-1/1 od 16. oktobra 2001. godine kao nepravovremen.
11. U obrazloženju zaključka Služba je istakla da je nesporno apelant kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Milenka Solde ovlašten za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a. Međutim, u pogledu rokova za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a Služba je utvrdila da je zahtjev podnesen van zakonom ustanovljenog prekluzivnog roka. Služba je istakla da se, prema odredbama člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a podnosi u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke. Budući da je u konkretnom slučaju zahtjev podnesen 20. aprila 2004. godine, a Odluka CRPC-a o potvrđivanju stanarskog prava donesena 16. oktobra 2001. godine, očigledno je da je zahtjev podnesen van zakonom ustanovljenog prekluzivnog roka.
12. Rješavajući o žalbi koju je protiv zaključka Službe izjavio apelant, Ministarstvo je Rješenjem broj UP-09-03-25-76/04 od 19. augusta 2005. godine poništilo Zaključak Službe broj 10-25-3-261/04 od 21. februara 2005. godine. Istim rješenjem Ministarstvo je apelantu priznalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i obavezalo Službu da predmetni stan vrati u posjed apelantu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
13. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je uvidom u spise predmeta utvrđeno da je na upit Službe CRPC 17. jula 2003. godine obavijestio Službu da je po apelantovom zahtjevu donesena odluka koju apelant nije preuzeo. Ministarstvo je dalje navelo da je apelantov opunomoćenik Ibrahim Efica od Arhiva Bosne i Hercegovine 16. marta 2004. godine zatražio preuzimanje Odluke CRPC-a broj 121-201-171 od 16. oktobra 2001. godine. Ministarstvo je zaključilo da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je, po saznanju za odluku CRPC-a kojom je priznato stanarsko pravo njegovom ocu, blagovremeno podnio zahtjev za izvršenje odluke, pa je, na osnovu člana 239. stav 1. Zakona o upravnom postupku, poništilo zaključak Službe i meritorno riješilo u okviru apelantovog zahtjeva i dokaza u spisu.
14. Ministarstvo je dopunskim Rješenjem broj UP-09-03-25-76/04 od 9. decembra 2005. godine dopunilo rješenje tog ministarstva od 19. augusta 2005. godine tako što se privremenom korisniku stana Jasminu Gusiću nalaže iseljenje iz predmetnog stana bez obaveze da mu se osigura nužni smještaj.
15. Služba je donijela Zaključak o dozvoli izvršenja broj 10-25-3-261/04 od 23. januara 2006. godine, kojim je utvrdila da je Rješenje Ministarstva broj UP-09-03-25-76/04 od 19. augusta 2005. godine, dopunjeno rješenjem od 9. decembra 2005. godine, postalo izvršno pa se dozvoljava njegovo izvršenje.
16. Služba je apelanta uvela u posjed predmetnog stana 31. januara 2006. godine.
17. Protiv Rješenja Ministarstva broj UP-09-03-25-76/04 od 19. augusta 2005. godine vlasnik predmetnog stana i privremeni korisnik pokrenuli su upravni spor. Odlučujući o tužbama Kantonalni sud je Presudom broj U-1475/05 od 6. februara 2006. godine uvažio tužbe i poništio rješenje Ministarstva od 19. augusta 2005. godine.
18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao odredbu člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a kojom je propisano da se zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a kojom se potvrđuje stanarsko pravo mora podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a. U konkretnom slučaju, kako je dalje istakao Kantonalni sud, odlukom CRPC-a od 16. oktobra 2001. godine potvrđeno je da je apelantov otac 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant bio član porodičnog domaćinstva oca na adresi predmetnog stana. Kantonalni sud je dalje naveo da je, odlučujući o apelantovom zahtjevu, odlukom CRPC-a od 16. oktobra 2001. godine priznao stanarsko pravo apelantovom ocu i da je navedenu odluku apelantov opunomoćenik Ibrahim Efica preuzeo u Arhivu Bosne i Hercegovine 16. marta 2004. godine. Apelant je zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a podnio Službi 20. aprila 2004. godine. Za rješenje ove upravne stvari nije bitno zbog kojih razloga apelant nije pravovremeno preuzeo odluku CRPC-a, nego je to učinio njegov opunomoćenik 16. marta 2004. godine, i to putem Arhiva Bosne i Hercegovine. Apelant je bio dužan podnijeti zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke, tj. rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje počeo je teći 16. oktobra 2001. godine. Pošto je apelant zahtjev za izvršenje podnio tek 20. aprila 2004. godine, Kantonalni sud je zaključio da je zahtjev podnesen po proteku roka iz člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Navedeno proizlazi i iz dopisa koji je CRPC uputio 17. jula 2003. godine Službi, kojim obavještava Službu da je odluka po apelantovom zahtjevu donesena 16. oktobra 2001. godine, ali da odluka nije preuzeta.
19. Postupajući u skladu sa presudom Kantonalnog suda od 6. februara 2006. godine, Služba je donijela Zaključak broj 10-25-3-261/04 od 17. aprila 2006. godine kojim je utvrdila da su rješenja Ministarstva od 19. augusta i 9. decembra 2005. godine presudom Kantonalnog suda od 6. februara 2006. godine poništena. Istim zaključkom je dopušteno izvršenje Presude Kantonalnog suda broj: U-
1475/05 od 6. februara 2006. godine a apelant obavezan da u roku od osam dana izađe iz predmetnog stana i preda ga Službi u stanju utvrđenom zapisnikom o predaji u posjed stana od 31. januara 2006. godine, pod prijetnjom prinudnog izvršenja 4. maja 2006. godine.
20. Odlučujući o apelantovoj žalbi, podnesenoj protiv zaključka Službe od 17. aprila 2006. godine, Ministarstvo je Rješenjem broj UP-09-03-25-76/04 od 9. oktobra 2006. godine poništilo zaključak Službe od 17. aprila 2006. godine i odložilo izvršenje Zaključka Službe broj 10-25-3-261/04 od 17. aprila 2006. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u spis utvrđeno da je u toku postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 6. februara 2006. godine pa se odlaže izvršenje zaključka do okončanja postupka pred Vrhovnim sudom.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000165 od 10. septembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-
1475/05 od 6. februara 2006. godine.
22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se, prema članu 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a kojim se potvrđuje stanarsko pravo mora podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a. Pošto je u postupku utvrđeno da je odluka CRPC kojom je potvrđeno da je apelantov otac nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu donesena 16. oktobra 2001. godine, a zahtjev za izvršenje te odluke podnesen 20. aprila 2004. godine, Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev podnesen po proteku roka iz člana 5. stav 2. navedenog zakona, nezavisno od razloga zbog kojih apelant nije pravovremeno preuzeo odluku
CRPC-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su njegovi roditelji živjeli u predmetnom stanu od 1976. godine sve do smrti, i to majka do 1995. godine, a otac do 1996. godine. Apelant je naveo da je, zbog ratnih prilika, napustio predmetni stan u kojem je živio sa svojim roditeljima dok njegovi roditelji nisu ni u toku rata napuštali predmetni stan, tako da stan nije ni proglašen napuštenim već je nakon smrti roditelja uzurpiran od bespravnih korisnika. Apelant smatra da nije ni trebalo da podnosi zahtjev CRPC-u jer stan i nije bio proglašen napuštenim a nepotrebno je podnosio i zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a po kojem organi uprave vode «kvaziupravni postupak», koji je u konačnici negativno riješen po njega uz obrazloženje da prijedlog za izvršenje odluke nije podnio u zakonom propisanom roku. Osporeno rješenje «vrišteći ukazuje na nezakonitost u predmetnoj upravnoj stvari». Predložio je da se osporene odluke ponište.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u konkretnoj pravnoj stvari ne postoji kršenje navedenih ustavnih prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji i da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj odluci.
26. U odgovoru na apelaciju privremeni korisnik predmetnog stana istakao je da navode apelacije smatra u cijelosti neosnovanim, jer apelant nije naveo u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje. Privremeni korisnik je istakao da su netačne apelantove tvrdnje da je nepotrebno podnesen zahtjev CRPC-u i da je vođen «kvaziupravni postupak» s obzirom na to da je to bio jedini zakonit put i način potvrđivanja stanarskog prava. Apelant nije u zakonskom roku podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a iz čega proizlazi da mu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Vlasnik stana u odgovoru na apelaciju ističe da apelantu nije povrijeđeno nijedno pravo garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, da su odluke donesene u skladu sa zakonom, te da je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Apelant je u postupku imao pravnog zastupnika koga je lično odabrao, a nije mu povrijeđeno ni pravo na imovinu jer nije ni bio vlasnik stana tako da mu se nešto što ne posjeduje nije moglo ni oduzeti. Na kraju je vlasnik stana naveo da je poslije smrti nosioca stanarskog prava (apelantovog oca) nesmetano mogao raspolagati stanom sve do prodaje stana privremenom korisniku.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica («Službeni glasnik Federacije BiH» broj 43/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 2.
Zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo mora se podnijeti u roku od godinu dana od dana donošenja odluke Komisije, odnosno za odluke koje su donesene prije stupanja na snagu ovog zakona u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
29. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica («Službene novine Federacije BiH»broj 51/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 2.
Zahtjev za provođenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo se mora podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana kada je izdata odluka Komisije, ili za odluke koje su izdate prije stupanja na snagu ovog zakona, u roku od 18 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
30. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica («Službeni glasnik Federacije BiH» br. 56/01 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U članu 5. stav 2. se mijenja i glasi: Zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko prava mora se podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke Komisije.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na Odluku Ministarstva broj UP-09-03-25-76/04 od 9. oktobra 2006. godine
33. Apelant smatra da mu je osporenom Odlukom Ministarstva broj UP-09-03-25-76/04 od 9. oktobra 2006. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu,
35. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
36. Ustavni sud zapaža da apelant nije podnio tužbu Kantonalnom sudu radi poništenja Rješenja Ministarstva broj UP-09-03-25-76/04 od 9. oktobra 2006. godine iako je to mogao učiniti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima, odnosno pravnom poukom datom u navedenom rješenju, dakle, nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove. Tužba kojom se pokreće upravni spor radi poništenja drugostepenog upravnog akta je djelotvoran pravni lijek, jer daje ovlaštenje redovnom sudu da ispita odluku organa uprave u činjeničnom i pravnom pogledu. Propuštanjem pokretanja upravnog spora protiv konačne odluke organa uprave apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja Ustavnog suda. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje ovog dijela apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
37. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000165 od 10. septembra 2008. godine
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-
Uvp-06-000165 od 10. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. oktobra 2008. godine a apelacija je podnesena 12. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
40. Apelant pobija presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
k) Pravo na imovinu.
42. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
43. U konkretnom slučaju apelant se žali jer je njegov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a odbačen kao nepravovremen uz obrazloženje da je zahtjev podnesen nakon proteka roka od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a, koji je propisan članom 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Ustavni sud zapaža da je, odlučujući o apelantovom zahtjevu, CRPC donio odluku 16. oktobra 2001. godine kojom je potvrdio da je apelantov otac 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, navedenu odluku CRPC nije nikada dostavio apelantu, već je apelantov opunomoćenik odluku preuzeo od Arhiva Bosne i Hercegovine 16. marta 2004. godine nakon čega je 20. aprila 2004. godine podnio Službi zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a. Dakle, apelant je odluku dobio i za nju saznao nakon isteka zakonskog roka od osamnaest mjeseci u kojem je mogao ostvariti svoje pravo, tj. podnijeti zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a.
44. Ustavni sud primjećuje da je predmetna apelacija prema svom činjeničnom i pravnom supstratu identična apelaciji broj AP 1524/06. U predmetu broj AP 1524/06 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 8. novembra 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/08), apelant se pozvao na povredu prava na imovinu, navodeći da mu je onemogućeno izvršenje odluke CRPC-a kojom mu je potvrđeno stanarsko pravo i njegovo pravo na povrat stana, jer su upravni organi i redovni sud odbacili njegov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a kao neblagovremen, pozivajući se na odredbu člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a kojom je propisano da se zahtjev mora podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a. Apelant je istakao da je rok trebalo računati od dana kada je on primio odluku CRPC-a, jer je to dan kada je saznao za nju, a ne od dana kada je CRPC donio odluku. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju, ukazao na svoju praksu prema kojoj stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 24/99) i da, prema tome, predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je odlukama redovnog suda i organa uprave došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu u smislu da ga je «lišio» tog prava, jer je apelant zbog proteka roka iz člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a izgubio pravo na izvršenje odluke CRPC-a.
45. Razmatrajući u citiranoj odluci princip «zakonitosti miješanja», Ustavni sud je istakao da je ovaj Zakon objavljen u «Službenom glasniku RS» i kao takav dostupan svima. Nadalje, jezičko značenje ove odredbe je jasno i precizno: rok počinje teći od dana donošenja odluke i traje 18 mjeseci. To znači da se ovim Zakonom nameće obaveza za strane s pravnim interesom da pokrenu postupak izvršenja odluke CRPC-a unutar 18 mjeseci. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio da je miješanje bilo zakonito, a da zakon ispunjava formalne uvjete koji se zahtijevaju principom zakonitosti. U kontekstu razmatranja «postojanja javnog interesa» Ustavni sud je u citiranoj odluci primijetio da određivanje zakonskih rokova u okviru kojih građani mogu ostvarivati svoja prava i obaveze, u principu, jeste u javnom interesu i to prvenstveno radi zaštite i provedbe načela vladavine prava i pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se pravni odnosi odvijaju u određenim rokovima ili da se zadržavaju ukoliko određeno vrijeme nema pravnih ili faktičkih promjena. […]. Osim toga, s obzirom na to da se radi o odlukama u vezi sa povratom imovine, država ima interes da se te odluke izvršavaju što prije, kako bi se ispunili ciljevi iz Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te uspostavilo stanje prije ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini.
46. Ustavni sud je dalje naglasio da sporno zakonsko rješenje mora odražavati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosilac prava se ne smije podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njega se ne smije tražiti da snosi prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja. Prema tome, u predmetnoj Odluci potrebno je dati odgovor na pitanje da li član 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a podvrgava apelanta takvom tretmanu da se od njega traži da snosi prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja. Ustavni sud je naglasio da zakonske odredbe, koje regulišu pitanje rokova, moraju i stvarno dati mogućnost građaninu da ostvari svoje određeno pravo, čijim istekom gubi mogućnost ostvarivanja tog prava. Ustavni sud je istakao da je odluka donesena 9. septembra 1999. godine, a CRPC ju je apelantu uputio 13. oktobra 2000. godine, dakle, po isteku roka od 13 mjeseci od dana donošenja, da bi ju apelant zaprimio, dakle uopće za njeno donošenje saznao, 17. jula 2001. godine, dakle, po isteku roka od 18 mjeseci od dana donošenja. Prema tome, apelantovo pravo da zahtijeva izvršenje odluke o priznavanju stanarskog prava, s obzirom na to da je, kako tvrdi, odluku dobio nakon isteka zakonskog roka u kojemu je mogao ostvariti svoje pravo, jeste iluzorno, jer apelant nije mogao znati kada je odluka donesena ukoliko mu nije dostavljena, odnosno ukoliko mu na bilo koji drugi, zakonskim odredbama zagarantovani, način nije omogućeno da sazna za donošenje odluke kojom je odlučeno o njegovom pravu. U konkretnom slučaju, apelant nije u roku određenom Zakonom saznao za donošenje odluke. […] Dakle, apelant je, jednako kao i drugi građani u ovakvim i sličnim situacijama, prepušten na volju službenika organa uprave i pošte, odnosno, njihova prava ovisna su o sistemu rada ovih tijela i dispozicije ovih tijela u pogledu preduzimanja radnji potrebnih za pravovremeno dostavljanje odluka zainteresiranim licima, ili, pak, ovise o višoj sili i slučaju, što je sve zajedno nespojivo sa principima vladavine prava, pravne sigurnosti i dispozicije odlučivanja o vlastitim pravima (da li pokrenuti ili ne izvršni postupak vraćanja stana u posjed), koji bi u ovom slučaju predstavljali apelantov javni interes.
47. Na kraju je Ustavni sud u citiranoj odluci istakao da je formulacija odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a veoma neuobičajena za pravni sistem Bosne i Hercegovine zbog prostog razloga. Naime, u trenutku donošenja odluke (ili proglašavanja odluke), odluka postaje relevantna za instituciju koja ju je donijela. Međutim, za razliku od ovog institucionalnog okončanja konkretnog predmeta, djelovanje pojedinačnog akta „prema vani“, kojim se određuju izvjesna prava ili obaveze pojedinca ne može da započne ukoliko nije dostavljena stranci koje se tiče (naprimjer, ne teče rok za žalbu). Ukoliko se radi o konačnoj odluci, formalna pravosnažnost tog akta ne može nastupiti ako se ne izvrši njegova dostava. Prema tome, ovakva formulacija odredbe je protivna institutu djelovanja pravnog akta prema strankama, tj. institutu formalne pravosnažnosti akta, ovisno da li se radi o konačnom aktu ili ne. Iz svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
48. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1524/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Zbog tih razloga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000165 od 10. septembra 2008. godine i Kantonalnog suda broj U-1475/05 od 6. februara 2006. godine povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
49. Ustavni sud je ostavio na snazi Rješenje Ministarstva broj UP-09-03-25-76/04 od 19. augusta 2005. godine s obzirom na to da zadovoljava kriterije člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi
50. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije,
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, u smislu njegovog lišavanja, na osnovu člana 5. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, prema kojem se zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, kojom se potvrđuje stanarsko pravo i dodjeljuje pravo na povrat stana, mora podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a. Ustavni sud smatra da se radi o zakonskoj odredbi koja ne ispunjava uvjet proporcionalnosti javnog interesa i interesa lica koja se nalaze u situaciji kao što je apelantova, pa postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
52. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović