Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2744/08 (Đ. R.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2744/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2744/08, rješavajući apelaciju Đorđa Radića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Đorđa Radića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Okružnim sudom u Doboju koji je okončan Rješenjem tog suda broj 013-0-Gž-07-000 048 od 3. jula 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Radića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0- Gž-07-000 048 od 3. jula 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đorđe Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kog zastupa Ljiljana Radić, advokatica iz Beograda, podnio je 5. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 048 od 3. jula 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Ratomira Josipovića, učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. septembra 2008. godine, Osnovni sud 29. septembra 2008. godine, a tuženi 8. oktobra 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 29. oktobra 2008. godine.
5. Od Osnovnog suda je 29. aprila 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-003789 06. Osnovni sud je 23. maja 2011. godine Ustavnom sudu dostavio fotokopiju predmetnog spisa.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Apelant je 22. juna 2006. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog zbog smetanja posjeda nepokretnosti (broj i naziv nepokretnosti precizno naveden u izreci rješenja) zahtijevajući da sud donese odluku kojom će obavezati tuženog da uspostavi ranije posjedovno stanje i da se ubuduće kloni svakog takvog ili tome sličnog smetanja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. Osnovni sud je Rješenjem broj 13 84 P 003789 06 P od 27. oktobra 2006. godine, koje je doneseno nakon četiri mjeseca, utvrdio da je tuženi izvršio smetanje apelantovog posjeda na način što je 27. maja 2006. godine na nepokretnostima označenim sa k. č. broj 1910, njiva treće klase u površini od 108 m², k.o. Derventa I, upisanim u p. l. broj 470 iste k. o., koje u posjedu drži apelant, uz jugozapadnu među ove parcele posjekao pet sadnica tuje visine oko 1,5 m. Tuženom je naloženo da uspostavi ranije posjedovno stanje i da se ubuduće kloni svakog takvog ili tome sličnog smetanja. Dalje, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.793,60 KM.
9. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na osnovu nespornih činjenica i rezultata cjelokupnog raspravljanja utvrdio da apelant drži u posjedu nepokretnost k. č. broj 1911 na kojoj ima izgrađenu porodičnu stambenu kuću. Dalje, nesporno je da ove nepokretnosti graniče sa susjednom k. č. koja se vodi kao gradsko građevinsko zemljište i to kao njiva treće klase u površini od 108 m², koju je nadležni geodetski organ podijelio na dva dijela i to na k. č. broj 1910/1 i k. č. broj 1910/2, što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka. Sud je ocijenio da je sporan faktički posjed parcele k. č. broj 1910/1 i k. č. broj 1910/2, odnosno da li je apelant bio u posljednjem faktičkom posjedu označenih nepokretnosti. Analizirajući svaki dokaz posebno i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio da su činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti osnovani. Dalje, sud je iz izjave apelanta saslušanog kao parnične stranke i izjave saslušanih svjedoka tužene strane Ž. L. i B. B. utvrdio da je apelant vršio faktičku vlast i imao faktički posjed predmetne parcele. Sud je istakao da tuženi nije osporio da su on i njegov radnik posjekli tuje koje je apelant zasadio, jer su, navodno, smetale ogradi koju je renovirao. Sud je, dalje, naveo da je tuženi u konkretnom slučaju mogao u odgovarajućoj proceduri od organa uprave ili od suda zatražiti da se tuje uklone, te da je u krajnjem slučaju to mogao učiniti i nakon podizanja svoje ograde, konstatujući da je u svakom slučaju čin sječe tuja povreda poslednjeg mirnog i faktičkog smetanja apelantovog posjeda. Na osnovu činjeničnog utvrđenja sud je zaključio da je tuženi prema apelantu učinio čin smetanja posjeda na način i u vrijeme bliže opisano u izreci rješenja. Pravni stav za svoj zaključak sud je zasnovao na odredbama čl. 75, 77 i 78 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), prema kojima se suština spora u parnicama zbog smetanja posjeda sastoji u tome da se utvrdi da li se apelant nalazi u faktičkom posjedu određene stvari ili prava, da li ga je tuženi u tome smetao i da li je tužba podnesena u roku od 30 dana od dana učinjenog smetanja posjeda i saznanja za izvršioca smetanja, dok je u ovakvim sporovima isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu posjeda i savjesnosti posjednika.
10. Rješenjem Osnovnog suda broj 13 84 P 003789 06 P od 20. novembra 2006. godine žalba tuženog izjavljena protiv Rješenja ovog suda broj 13 84 P 003789 06 P od 27. oktobra 2006. godine odbačena je kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je tuženi uredno obaviješten o datumu donošenja prvostepene odluke ovog suda, što je vidljivo iz dostavnice na kojoj je dostavljač naznačio da je dostava pokušana 4. oktobra 2006. godine, da tuženi odbija prijem obavijesti, te da mu je istog dana obavijest ostavljena. Sud je ocijenio da je protekao rok za podnošenje žalbe, pa je, shodno odredbama člana 213 st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), žalbu tuženog odbacio kao neblagovremenu.
11. Tuženi je 16. novembra 2006. godine protiv Rješenja Osnovnog suda broj 13 84 P 003789 06 P od 27. oktobra 2006. godine izjavio žalbu Okružnom sudu. Takođe je 5. decembra 2006. godine izjavio žalbu Okružnom sudu protiv Rješenja Osnovnog suda broj 13 84 P 003789 06 P od 20. novembra 2006. godine. Osnovni sud je žalbe zajedno sa spisom predmeta 21. decembra 2006. godine dostavio Okružnom sudu na odlučivanje.
12. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 048 od 3. jula 2008. godine (doneseno nakon 18 mjeseci od dostavljanja spisa prvostepenog suda) žalba tuženog izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 13 84 P 003789 06 P od 20. novembra 2006. godine uvažena je i osporeno rješenje ukinuto. Istim rješenjem žalba tuženog izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 013-0-Gž-07-000 048 od 27. oktobra 2006. godine je uvažena i osporeno rješenje preinačeno i apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
13. Okružni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je žalbu tuženog izjavljenu protiv Rješenja prvostepenog suda broj 13 84 P 003789 06 P od 20. novembra 2006. godine uvažio i osporeno rješenje ukinuo budući da je iz priložene dostavnice utvrdio da je dostavljač konstatovao da je dostava pokušana 4. oktobra 2006. godine, da je tuženi odbio prijem, a da je obavijest ostavljena bez drugih naznaka propisanih članom 350 ZPP. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da dostavljanje nije izvršeno na način kako je to propisano citiranom zakonskom odredbom, pa budući da je tuženi rješenje preuzeo u sudu 3. novembra 2006. godine, sud je ocijenio da je žalba podnesena u zakonom propisanom roku, pa je žalbu uvažio i osporeno rješenje Osnovnog suda broj 13 84 P 003789 06 P od 20. novembra 2006. godine ukinuo.
14. Zatim je Okružni sud, odlučujući o žalbi koju je tuženi izjavio protiv Rješenja prvostepenog suda broj 013-0-Gž-07-000 048 od 27. oktobra 2006. godine, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu usvojio, osporeno rješenje preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je osporeno rješenje prvostepenog suda od 27. oktobra 2006. godine, kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava na štetu tuženog, na što je tuženi u žalbi osnovano ukazao. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, apelant u vrijeme sječe navedenih tuja bio korisnik parcele k. č. broj 1910, čiji je posjednik Opština Derventa. Kako nije bilo sporno da je radnik tuženog isjekao tuje koje je apelant zasadio i da je blagovremeno podnio tužbu sudu, sud je zaključio da je tuženi smetao apelanta u posljednjem mirnom posjedu pa je naložio tuženom da uspostavi pređašnje posjedovno stanje i ubuduće se kloni ovakvog i sličnog smetanja, bez prijetnje prinudnog izvršenja ili novčane kazne. Okružni sud je ocijenio da bi ovakva odluka prvostepenog suda bila neizvršiva ne samo zbog toga što su se isječena stabla tuja nalazila na k. č. broj 1910/1 a ne na k. č. broj 1910, kako to stoji u izreci osporenog rješenja i na što tuženi žalbom ukazuje, nego zbog toga što u konkretnom slučaju nije moguće uspostavljanje pređašnjeg posjedovnog stanja, kako je to navedeno u izreci osporenog rješenja. Naime, osporenim rješenjem se nalaže samo uspostava pređašnjeg posjedovnog stanja bez naznake šta se pod tim podrazumijeva, a što u konkretnom slučaju nije moguće kod nesporne činjenice da su tuje isječene. Dalje, sud je naveo da apelant tužbom nije tražio da se zasade nove tuje, što ne bi predstavljalo uspostavu pređašnjeg posjedovnog stanja s obzirom na veličinu stabala u momentu sječe, pa kako činidba iz osporenog rješenja nije jasno određena i ne sadrži šta se podrazumijeva pod uspostavom pređašnjeg stanja, to bi ono bilo neizvršivo sve i da je doneseno pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Okružni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda da se u parnicama zbog smetanja posjeda ne raspravlja o pravu na posjed nego samo o faktičkom stanju posjeda, naglašavajući da u konkretnom slučaju ni ova činjenica nije pouzdano utvrđena. Okružni sud je, takođe, naveo da apelant nije dokazao da je spornu parcelu k. č. broj 1910/1 u svom posjedu držao i u vrijeme izvršene sječe stabala tuje, budući da iz ugovora o zakupu zaključenog 10. novembra 1998. godine između apelanta i Opštine Derventa proizilazi da je apelant od Opštine ovu parcelu uzeo u zakup na period od godinu dana, a prema ugovoru od 20. aprila 2000. godine, istu parcelu ponovno zakupio na dvije godine i to od 11. novembra 1999. godine do 11. novembra 2001. godine. Okružni sud je naveo i da su oba ugovora zaključena samo u svrhu postavljanja apelantovog privremenog objekta, pa budući da prvostepeni sud nije ni utvrđivao da li je nakon isteka ovog ugovora apelant bio u posjedu predmetne parcele i u vrijeme izvršene sječe tuja, to ni ova činjenica nije pouzdano utvrđena. Okružni sud je zaključio da je tuženi sječenjem navedenih stabala mogao apelantu samo nanijeti štetu, pa budući da u konkretnom slučaju nije bilo moguće uspostaviti pređašnje posjedovno stanje, bez čega nema ni smetanja posjeda, to je, shodno odredbama člana 235 stav 1 tačka 3 ZPP, osporeno rješenje preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio. Okružni sud je takođe, istakao da se apelantu ne uskraćuje pravo na podnošenje tužbe za naknadu štete.
15. Apelant je, kako to proizilazi iz spisa predmeta, protiv Rješenja Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 048 od 3. jula 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske. Vrhovni sud Republike Srpske je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 910 od 5. novembra 2009. godine reviziju odbacio zbog toga što, u smislu odredbi člana 426 stav 1 ZPP, nije dozvoljena revizija protiv rješenja u parnicama zbog smetanja posjeda. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je iznio hronologiju događaja u ovom predmetnom postupku navodeći da je Okružni sud nakon skoro dvije godine, iako se radi o smetanju posjeda, u postupku koji je prema odredbama ZPP hitan, donio nezakonitu i pristrasnu odluku. Apelant je, takođe, istakao da je Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke počinio bitne povrede odredbi člana 209 ZPP, pogrešno primijenio materijalno pravo i nezakonito odlučio van granica žalbenih navoda istaknutih u žalbi tuženog. Dalje, navodi da je kršenjem zakonskih propisa uvažio neblagovremeno izjavljenu žalbu tuženog od 16. novembra 2006. godine i nezakonito odlučio da preinači prvostepenu presudu i meritorno odluči i odbije njegov tužbeni zahtjev. Smatra da je Okružni sud pristrasno prekršio pozitivne zakonske propise jer nezakonitu i neurednu dostavnicu o ponovnom dostavljanju prvostepene odluke tuženom tumači kao dan od kog teče rok za žalbu. Takođe je naveo da je Okružni sud prekoračio granice žalbenih navoda tuženog naglašavajući da je i sam tuženi u žalbi naveo «da prvostepeni sud nije utvrdio bitne činjenice». Međutim, Okružni sud je uvažio neblagovremeno izjavljenu žalbu tuženog i nezakonito i meritorno odlučio i preinačio prvostepenu odluku, te njegov tužbeni zahtjev odbio. Smatra da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita budući da svi sprovedeni dokazi u toku prvostepenog postupka nedvosmisleno dokazuju da je prvostepeni sud potpuno i pravilno postupio i ističe da mu je ovakvom presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sporu zbog smetanja posjeda, što znači da se raspravlja samo o faktičkom pitanju posljednjeg mirnog posjeda i nastalog smetanja a ne o pravu na posjed ili pravu na imovinu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, navodi da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju Rješenja broj 013-0-Gž-07-000 048 od 3. jula 2008. godine jer je ono doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz poštovanje apelantovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Isto tako, u konkretnom slučaju se ne bi moglo govoriti ni o uznemiravanju mirnog uživanja imovine jer apelant nije dokazao da mu pripada takvo pravo nakon isteka zakupa predmetne parcele od Opštine Derventa, a što nije od uticaja u ovoj parnici.
18. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i navodima datim u obrazloženju svog rješenja, kako u pogledu činjenica, tako i u pogledu materijalnog prava, naglašavajući da nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava.
19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na način i u obimu kako je navedeno u apelaciji. Ističe da su paušalni apelantovi navodi da je drugostepeni sud prekršio pravo na pravično suđenje povređujući pravo svoje nezavisnosti i nepristrasnosti, zatim da je odluka donesena van razumnog roka, te da je sud ugrozio samu suštinu prava odlučujući i preko apelantovog zahtjeva istaknutog u žalbi na prvostepenu presudu. Takođe, navodi da su paušalni i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu. Smatra da je drugostepeni sud pravilno ocijenio i utvrdio propuste prvostepenog suda i donio jedinu moguću pravičnu i na zakonu zasnovanu odluku kojom je uvažio žalbu tuženog i ukinuo odluku prvostepenog suda. Kako drugostepeni sud nije zasigurno utvrdio ko je izvršio smetanje posjeda, tj. da li je apelant bio u posjedu, tuženi smatra da je odluka drugostepenog suda jedino moguće rješenje u datoj pravnoj stvari. Tuženi je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 , 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 217 st. 3 i 4 Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Član 424 Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.
Član 425 Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiće se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 048 od 3. jula 2008. godine, kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku pred Okružnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant smatra da se povreda odnosi na dužinu trajanja postupka pred drugostepenim sudom, da je drugostepeni sud bio pristrasan, te da je njegova odluka rezultat proizvoljne primjene prava.
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Razumnost dužine postupka
a) Relevantni principi
28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu 22. juna 2006. godine, te da se u apelaciji žali na to da je, nakon što je taj sud donio Rješenje broj 13 84 P 003789 06 P od 27. oktobra 2006. godine, Okružni sud nakon 18 mjeseci odlučio o žalbi koju je protiv prvostepene odluke izjavio tuženi. Ustavni sud je utvrdio da je Okružnom sudu predmet dostavljen na rješavanje o žalbi 21. decembra 2006. godine i da je Okružni sud odluku povodom žalbe donio 3. jula 2008. godine. Dakle, cjelokupan žalbeni postupak trajao je 18 mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog zbog smetanja posjeda. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu.
32. Apelant se žali na povredu prava na dužinu postupka pred drugostepenim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, na sjednici vijeća održanoj 3. jula 2008. godine, odlučio o dopuštenosti žalbe tuženog izjavljenoj protiv Rješenja prvostepenog suda broj 13 84 P 003789 06 P od 20. novembra 2006. godine, a zatim ocijenivši da je žalba podnesena u zakonom propisanom roku, ovaj sud je odlučivao i o žalbi tuženog izjavljenoj protiv Rješenja prvostepenog suda broj 13 84 P 003789 06 P od 27. oktobra 2006. godine. Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za preduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o žalbi, te je očigledno da se Okružni sud u apelanatovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. Uvidom u predmetni spis, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud predmetni spis na rješavanje o žalbi od Osnovnog suda primio 21. decembra 2006. godine, te da je postupak nakon podnošenja žalbi tuženog pred Okružnim sudom trajao 18 mjeseci. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da Okružni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo nikakve razloge zbog kojih predmet nije pravosnažno okončan u periodu od 18 mjeseci koliko je trajao žalbeni postupak pred tim sudom. Imajući u vidu dugotrajnost postupka pred Okružnim sudom, koji je de facto i de iure trebao ispitati i odlučiti da li je tuženi podnio žalbu tom sudu u zakonom propisanom roku, te odlučiti o samoj žalbi, a s obzirom na to da je predmetni postupak trajao 18 mjeseci, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Okružnim sudom prelazi granice «razumnosti» u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud posebno naglašava da je u ovoj vrsti postupaka (smetanje posjeda) zakonom propisana obaveza suda da hitno postupa, a prema mišljenju Ustavnog suda, ne bi se moglo smatrati da je Okružni sud hitno postupao kada mu je za rješavanje ovog dosta jednostavnog predmeta trebalo 18 mjeseci.
33. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke o žalbi u vremenskom periodu od 18 mjeseci prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
34. Apelant, takođe, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što se, prema njegovom mišljenju, Okružni sud upustio u raspravljanje o nedopuštenoj žalbi, bio pristrasan i proizvoljno primijenio materijalno pravo, preinačio prvostepeno rješenje i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
35. Ispitujući apelantove navode o tome da se Okružni sud upustio u raspravljanje o nedopuštenoj žalbi, Ustavni sud prvenstveno smatra da u takvom postupanju Okružnog suda ne postoji nikakva arbitrarnost koja je mogla dovesti u pitanje apelantovo uživanje nekog od ustavnih prava. Naime, Okružni sud je na sasvim jasan i argumentovan način obrazložio da tuženom dostavljanje rješenja prvostepenog suda nije izvršeno na način predviđen odredbama člana 350 ZPP. Okružni sud je obrazložio da se radi o dostavi koja je pokušana, pa kako je tuženi odbio prijem, obavijest je ostavljena, bez drugih naznaka propisanih odredbama člana 350 ZPP, pa je zaključeno da dostavljanje prvostepenog rješenja tuženom nije izvršeno u skladu sa relevantnim odredbama ZPP.
36. U vezi sa apelantovim navodima o pristrasnosti drugostepenog suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, sem ukoliko se to ne ospori ubjedljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Okružni sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženog bio pristrasan, naročito imajući u vidu da je sud, što je već konstatovano u prethodnim tačkama, postupao u skladu sa svojim ovlašćenjima iz člana 235 stav 1 tačka 3 i člana 350 ZPP, pri čemu je u obrazloženju rješenja dao razloge za svoju odluku.
37. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, postupajući povodom apelantove tužbe podnesene zbog smetanja posjeda, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tuženi prema apelantu izvršio čin smetanja posjeda budući da je na nepokretnostima koje u posjedu drži apelant posjekao pet sadnica tuje, pa je, pozivajući se na odredbe čl. 75, 77 i 78 ZOSPO-a, udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. Međutim, Okružni sud, suprotno odluci Osnovnog suda, nalazi da apelant nije dokazao da spornu parcelu k. č. broj 1910/1 drži u svom posjedu, a što proizilazi iz ugovora o zakupu zaključenog 20. novembra 1998. godine između apelanta i Opštine Derventa, prema kom je apelant navedenu parcelu uzeo u zakup od Opštine Derventa na period od godinu dana. Okružni sud je, takođe, obrazložio da je apelant navedenu parcelu ponovo zakupio na dvije godine i to od 11. novembra 1999. godine pa do 11. novembra 2001. godine, a što proizilazi iz ugovora koji su Opština Derventa i apelant zaključili 20. aprila 2000. godine. Prema ocjeni Okružnog suda, navedeni ugovori su zaključeni samo u svrhu postavljanja apelantovog privremenog objekta, pa budući da prvostepeni sud nije ni utvrđivao da li je apelant nakon isteka ugovora bio u posjedu predmetne parcele i u vrijeme izvršene sječe tuja, zaključeno je da ova bitna činjenica nije pouzdano utvrđena, pa je sud rješenje prvostepenog sud preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio.
38. Ustavni sud smatra da obrazloženje Okružnog suda nije proizvoljno. Naime, da bi mogao uspjeti sa svojom tužbom zbog smetanja posjeda, apelantova zakonska obaveza je bila da dokaže da je u vrijeme izvršene sječe tuja bio u posjedu predmetne nepokretnosti. Međutim, Okružni sud je na jasan i precizan način obrazložio da je ocjenom dokaza koje je sproveo prvostepeni sud i dokaza koje je sam izveo zaključio da apelant navedenu činjenicu nije uspio da dokaže, pa je, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe ZPP, apelantov tužbeni zahtjev odbio. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelant tokom predmetnog postupka uživao sve ostale proceduralne garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi kršenje prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
39. Ustavni sud, takođe, primjećuje da Okružni sud ukazuje na činjenicu da odluka Osnovnog suda ne bi bila ni izvršiva jer nije moguća uspostava pređašnjeg posjedovnog stanja, dakle, sud se dotakao pitanja koja su nerelevantna za parnični postupak koji se vodio povodom tužbe zbog smetanja posjeda. Međutim, Ustavni sud zapaža da to nije suština osporene odluke Okružnog suda, koji je, sem navedenog, dao obrazloženje u pogledu toga da nije identifikovana parcela na kojoj je izvršeno smetanje posjeda kao i da nije utvrđeno da li je apelant bio u posljednjem mirnom posjedu predmetne parcele a to su upravo (i) pitanja kojima se sud mora baviti u parnicama zbog smetanja posjeda u skladu sa odredbama člana 450 ZPP. U vezi sa navedenim, a imajući u vidu raniju praksu u sličnim slučajevima, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 148/05 od 29. septembra 2006. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), u kojoj je raspravljao o pravnom pitanju (smetanje posjeda) u situaciji kada su sudovi odbili da apelantkinji ponude pravni lijek, jer takvu odluku ne bi bilo moguće izvršiti zato što je tuženi, kao vlasnik nepokretnosti, prodao svojinu i posjed predmetne nepokretnosti u kojoj je apelantkinja stanovala, a utvrđeno je da je upravo on lice koje je izazvalo smetnju posjeda jer je promijenio bravu na ulaznim vratima predmetne nepokretnosti. U toj odluci Ustavni sud je utvrdio kršenje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, u konkretnom slučaju nije moguće slijediti praksu iz predmeta broj AP 148/05, jer Okružni sud nije odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u citiranoj odluci, iako se obrazlažući svoj stav dotakao pitanja koja su nerelevantna za parnični postupak koji se vodi zbog smetanja posjeda.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi iz apelacije
41. Imajući u vidu zaključke u pogledu kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već dao obrazloženje.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka o žalbi u predmetu smetanja posjeda u periodu od 18 mjeseci može u cijelosti staviti na teret Okružnom sudu.
43. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kom se apelant žali na pristrasnost suda, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je Okružni sud ispunio svoju dužnost i iznio razloge na kojima je svoju odluku zasnovano, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantovu štetu. Takođe, s obzirom na to da apelant nije dostavio relevantne dokaze, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
44. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović