Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3142/08 (V. K.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Apelacija preuranjena
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3142/08

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3142/08, rješavajući apelaciju Vitomira Krnojelca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Vitomira Krnojelca.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 000067 08 P.

U skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda nalaže se Vladi Republike Srpske da Vitomiru Krnojelcu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

U skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vitomira Krnojelca, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-000 059 od 16. septembra 2008. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.03/693-934/07 od 20. maja 2008. godine i Zaključka Pravodbranilaštva Republike Srpske broj Un-38/06 od 4. aprila 2007. godine, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vitomir Krnojelac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kog zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnio je 6. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-08-000 059 od 16. septembra 2008. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 08.03/693-934/07 od 20. maja 2008. godine i Zaključka Pravodbranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija) broj Un-38/06 od 4. aprila 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Ministarstva i Pravodbranilaštva zatraženo je 12. januara, 16. juna 2011. godine i 13. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Ministarstvo i Komisija dostavili su odgovor 20. januara, 2. februara i 22. januara 2009. godine, a Osnovni sud 22. juna 2011. godine.

4. Ustavni sud zatražio je od Pravodbranilaštva i Osnovnog suda kopiju spisa 16. juna 2011. godine koju je Komisija dostavila 21. juna 2011. godine, a Osnovni sud 29. juna 2011. godine.

5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Ministarstva i Pravodbranilaštva dostavljeni su apelantu 12. marta 2009. godine. Odgovor Osnovnog suda proslijeđen je apelantu 23. juna 2011. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelant i ostali tužioci M.K. mldb M.K., A.K i J.K. (u daljnjem tekstu: ostali tužioci) 5. novembra 1997. godine podnijeli su tužbu Osnovnom sudu protiv Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne i nematerijalne štete, jer je apelant, kao pripadnik Vojske Republike Srpske, ranjen 22. juna 1992. godine.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj P 196/97 od 22. septembra 2005. godine tužba je vraćena apelantu da je uredi. Apelant je 30. septembra 2005. godine uredio tužbu.

9. Predmet je 30. novembra 2005. godine proslijeđen Pravobranilaštvu na daljnji postupak.

10. Komisija je donijela Zaključak broj Un-38/06 od 4. aprila 2007. godine kojim je obustavila postupak vansudskog poravnanja s apelantom. U obrazloženju zaključka Komisija je navela da je 4. aprila 2007. godine održano ročište na kom je Komisija predložila apelantu vansudsko poravnanje i na kom se apelant nije saglasio s predloženim. Dalje, kako je odredbom člana 10 stav 1 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete) izričito propisano da će se zaključkom postupak obustaviti ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje, odlučeno je kao u izreci.

11. Odlučujući o apelantovom prigovoru Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 08.03/693-934/07 od 20. maja 2008. godine kojim je odbilo prigovor kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je Komisija postupila zakonito nudeći apelantu poravnanje i naknadu štete u visini koja je propisana u članu 17 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete i na način propisan u članu 20 istog zakona, u vezi s članom 21 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske. Kako je apelant odbio poravnanje, Ministarstvo je istaklo da niti Komisija niti Ministarstvo nemaju bilo koju drugu mogućnost da drugačije riješe konkretni slučaj.

12. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Okružni sud donio je Presudu broj 015-0-U-08-000 059 od 16. septembra 2008. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete uređen postupak za priznavanje prava koja su predviđena navedenim zakonom u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, a postupak se provodi vansudskim poravnanjem kod Pravobranilaštva, koje će ukoliko ocijeni da je zahtjev osnovan u smislu člana 9 istog zakona ponuditi poravnanje, te da je odredbom člana 17 takođe istog zakona utvrđena visina naknade nematerijalne štete. Dalje, da je odredbama člana 20 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete propisano da se naknada ratne štete vrši isplatom obveznica Republike Srpske, u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske, tako da je Ministarstvo samo ispitivalo da li je Komisija u potpunosti primijenila navedene odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Budući da apelant nije prihvatio poravnanje Komisija je u smislu člana 10 stav 1 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete pravilno donijelo zaključak da se postupak obustavi.

13. Komisija je dopisom broj Un-10/06 i Un-38/06 od 13. oktobra 2008. godine dostavila predmet Osnovnom sudu, jer je stav Okružnog suda da se predmeti dostavljaju osnovnim sudovima radi okončanja postupka po tužbama tužilaca.

14. Apelant je 25. marta 2009. godine dostavio podnesak Osnovnom sudu kojim je predložio da se prekine postupak dok Ustavni sud ne donese odluku.

15. Osnovni sud je ročište zakazano za 16. april 2009. godine odgodio za 21. maja 2009. godine, ono je održao i na njemu je donio rješenje da se postupak prekida, te odredio da će se postupak nastaviti kada stranke obavijeste sud da je Ustavni sud okončao postupak po apelaciji. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant tražio prekid postupka, pa je sud odlučio da postupak prekine u skladu s članom 379 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant ističe da mu je osporavanim odlukama organa uprave i suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da mu je odlukama u postupku vansudskog poravnanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant navodi da je odredbama člana 10 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske propisan rok od 25 godina u kom će se obaveze izmiriti izdavanjem obveznica, međutim postavlja se pitanje da li će iko od građana doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako efektivno ostvari svoja prava, tako da nije postignuta potrebna ravnoteža, odnosno proporcionalnost između javnog interesa i njegovog prava. Apelant ističe da je ustupanjem njegovog predmeta Pravobranilaštvu ograničeno njegovo pravo na pristup sudu na što ukazuje i Odluka Ustavnog suda broj AP 1257/05 od 12. septembra 2006. godine. Dalje, da je prije ustupanja postupak vođen punih osam godina, a da sud nije preduzeo niti jednu radnju, a nakon toga predmet je „držan“ kod Pravobranilaštva još dvije godine tako da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, zbog čega traži iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da njegovom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava koja apelant navodi u apelaciji.

18. Osnovni sud je naveo da je prva radnja u postupku preduzeta 22. septembra 2005. godine kada je doneseno rješenje kojim je naloženo apelantu i ostalim tužiocima da urede tužbu, te da je nakon uređenja tužbe tužba dostavljena tuženoj. Nadalje, da je spis 30. novembra 2005. godine dostavljen Pravodbranilaštvu na daljnji postupak, koje je nakon okončanja vansudskog poravnanja u listopadu 2008. godine vratilo spis na daljnji postupak. Osnovni sud je istakao da je 21. maja 2009. godine donio rješenje kojim je odredio prekid postupka do donošenja odluke Ustavnog suda. Osnovni sud je naveo da je u navedenom periodu imao veliki broj predmeta koji su se odnosili na naknadu štete i koji su zahtijevali izvođenje više vrsta vještačenja i da zbog malog broja sudijaa nije mogao uzeti u rad sve predmete, tako da je to razlog neblagovremenog postupanja u ovom predmetu.

19. Ministarstvo je istaklo da, imajući u vidu postojeće zakonske propise, nije moglo da donese drugačiju odluku, odnosno da odbije apelantov prigovor kao neosnovan.

20. Komisija je navela da je apelant citirao samo dio odluke Ustavnog suda broj AP 1257/05, a da je izostavio: „Međutim, ovo ograničenje nije dovelo u pitanje suštinsko ostvarenje prava na naknadu štete osobama koje imaju pravo na naknadu, pa tako ni apelanticama, s obzirom da navedenim zakonom ova prava ničim nisu uslovljena, niti limitirana, tako da se ne može steći utisak da je donesen u cilju izbjegavanja obaveza koje ima Republika Srpska po ovom osnovu…“ Dalje, da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske rok za isplatu obveznica skraćen sa 35 godina na 15 godina, tako da Republika Srpska kao obaveznik isplate ratne materijalne i nematerijalne štete ne osporava pravo na imovinu, te da je s ciljem da zaštiti makroekonomsku bezbjednost Republike Srpske i BiH prolongirala isplatu duga, a skraćivanjem roka ispunila uslov proporcionalnosti između javnog interesa i prava pojedinca. Komisija je navela da je sudski spis dostavljen Pravobranilaštvu krajem 2005. godine, te da mu je od različitih subjekata prispjelo više od 3.500 predmeta, a da je uvođenje u upisnike vodio samo jedan izvršilac, tako da trajanje postupka pred Komisijom od jedne godine i tri mjeseca ne može da se smatra povredom razumnog rok.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

22. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

23. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, uslovi, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete […] u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) u Pravobranilaštvu Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom Pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 6.

Rok za konačno odlučivanje po svim zahtjevima je 30. juna 2006. godine.

Član 10.

Nadležni organ iz tačke 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. […]

VI. Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na odluke u vansudskom poravnanju

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama koje su donesene u postupku vansudskog poravnanja po njegovom zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda.

Član 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

28. Shodno prethodno iznesenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju apelant se žali da su mu povrijeđena navedena prava odlukama koje su donesene u postupku vansudskog poravnanja koji je vođen u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete i koji je okončan presudom Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 059 od 16. septembra 2008. godine. Međutim, iz spisa dostavljenog Ustavnom sudu slijedi da je Komisija 13. oktobra 2008. godine ponovo dostavila predmet Osnovnom sudu, uz obrazloženje da je stav Okružnog suda da se predmeti dostavljaju Osnovnim sudovima radi okončanja postupka po tužbama. Dakle, iz navedenog slijedi da predmetni postupak u vezi s apelantovom tužbom radi naknade štete nije okončan, odnosno da je predmet ponovo zaprimljen i da je sud preduzimao procesne radnje (rješenje o prekidu postupka). S tim u vezi apelant ima mogućnost da navode o povredama ovih prava iznese tokom postupka pred redovnim sudom i da mogućnost nadležnom sudu da se o njima izjasni i odluči.

29. Imajući u vidu navedeno, apelacija je u ovom dijelu, u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

30. Apelant se Ustavnom sudu obratio i zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete koju je podnio 5. novembra 1997. godine nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije u „razumnom roku“ donesena odluka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, stoga Ustavni sud predmetnu apelaciju smatra dopustivom iako nije okončan postupak o apelantovoj tužbi radi naknade štete. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant se žali da mu je zbog nedonošenja odluke o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

36. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

b) Period koji se uzima u obzir

38. Apelant i ostali tužioci pokrenuli su parnični postupak protiv tužene 5. novembra 1997. godine. Osnovni sud je 30. novembra 2005. godine predmet ustupio Pravobranilaštvu na postupak vansudskog poravnanja koji je okončan 16. septembra 2008. godine, nakon čega je Komisija 13. oktobra 2008. godine dostavila predmet Osnovnom sudu koji je na apelantov prijedlog 21. maja 2009. godine donio rješenje o prekidu postupka i kojim je odredio da će se postupak nastaviti po prijedlogu stranaka. Imajući u vidu navode iz apelacije, tj. da se apelant žali na dužinu postupka prije ustupanja predmeta Pravobranilaštvu i pred Komisijom i činjenicu da je do prekida postupka došlo na apelantov prijedlog, Ustavni sud će uzeti u obzir trajanje postupka do prekida postupka, koje u konkretnom slučaju iznosi više od jedanaest godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji su apelant i ostali tužioci pokrenuli protiv tužene radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih dejstava. Po mišljenju Ustavnog suda ovaj predmet može da se smatra relativno složenim.

40. U odnosu na apelantov doprinos Ustavni sud nalazi da je apelant, nakon što mu je naloženo da uredi tužbu, navedeno izvršio u ostavljenom roku, odnosno da nije vidljivo da je preduzimao radnje, niti koristio metode kojim bi odugovlačio postupak u periodu koji Ustavni sud ispituje.

41. U vezi s doprinosom Osnovnog suda i Pravobranilaštva, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud od podnošenja tužbe prvu radnju preduzeo (naložio uređenje tužbe) nakon gotovo osam godina, te da je nakon što je stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, predmet ustupio Pravobranilaštvu, koje je tek nakon godinu i pet mjeseci održalo ročište i donijelo odluku, iako je u smislu člana 6 istog zakona rok za konačno odlučivanje po svim zahtjevima 30. juna 2006. godine, te da su nakon toga Ministarstvo i Okružni sud odluku donijeli u roku od nešto više od godinu dana. Kako postupak vansudskog poravnanja nije uspio Komisija je predmet vratila Osnovnom sudu, koji je nakon nešto više od šest mjeseci na apelantov prijedlog prekinuo postupak.

42. Ustavni sud svakako ima u vidu da je Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete donesen s ciljem da se rasterete sudovi od mnogobrojnih predmeta s tužbenim zahtjevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, odnosno djelotvornijem radu redovnih sudova opterećenih velikim brojem nezavršenih predmeta, ali to ne znači da i Komisija kao organ javne vlasti nije u obavezi da preduzima radnje u razumnim rokovima. Ustavni sud nalazi da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi mogao da se smatra razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka naknade štete, osim što je ukazao na preopterećenost suda u predmetima uopšte a naročito u predmetima koji se odnose na «ratnu štetu». Komisija je istakla da mu je od različitih subjekata prispjelo više od 3.500 predmeta, a da je uvođenje u upisnike vodio samo jedan izvršilac.

43. Imajući u vidu prethodnu analizu, odnosno prevashodno činjenicu da je postupak, u periodu koji Ustavni sud ispituje, trajao više od jedanaest godina, Ustavni sud nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka u odlučujućem dijelu može da se pripiše Osnovnom sudu koji je tek nakon gotovo osam godina tužbu dostavio na odgovor, te jednim dijelom Pravobranilaštvu. Ovo i zato što su Osnovni sud i Komisija u odgovoru na apelaciju istakli da imaju veliki broj neriješenih predmeta, međutim Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi konstantno ukazivao da veliki broj predmeta te neadekvatna materijalna opremljenost ne može da bude jedino (isključivo) opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupaka.

44. Ustavni sud još jednom napominje da je apelant tražio prekid postupka i da je sud taj prijedlog usvojio, te stoga Ustavni sud nije ispitivao dužinu trajanja postupka od datuma prekida. Osim toga, Ustavni sud smatra da sudu ne treba da se daje nalog za nastavak postupka, jer je, kako je već rečeno, do prekida došlo na prijedlog apelanta te je njegova obaveza da preduzme adekvatne aktivnosti s ciljem da se nastavi ovaj postupak.

45. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

46. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

47. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 1.500 KM zbog trajanja postupka naknade štete. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je postupak trajao više od jedanaest godina, apelantu se određuje naknada u visini 1.650,00 KM. Međutim, s obzirom da je apelant u apelaciji zahtijevao da mu se na ime naknade nematerijalne štete dosudi iznos od 1.500,00 KM, te imajući u vidu odredbe člana 32 Pravila Ustavnog suda shodno kojima je Ustavni sud vezan za navode iznesene u apelaciji, u konkretnom slučaju Ustavni sud na ime naknade nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku apelantu dosuđuje iznos od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada trajanje postupka u predmetu naknade štete u periodu od više od jedanaest godina u odlučujućem dijelu može da se pripiše Osnovnom sudu koji je tek nakon gotovo osam godina tužbu dostavio na odgovor, te jednim dijelom Pravobranilaštvu i kada oni nisu dali razumno i objektivno opravdanje za svoje postupanje.

49. Takođe, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu u kom se apelant žali na odluke organa uprava i suda u postupku vansudskog poravnanja preuranjena.

50. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3142/08 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio