Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3472/08 (Š. Š.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prekid postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3472/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3472/08, rješavajući apelaciju Šerifa Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja se apelacija Šerifa Šarića.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-06-000 547 od 2. septembra 2008.
godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Šerifa Šarića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ-06-000 547 od 2. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P:60/00 od 17. februara 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šerif Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada podnio je 29. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-06-000 547 od 2. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:60/00 od 17. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. i 16. februara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovor 16. i 19. februara 2009. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 21. aprila 2009. godine.
5. Ustavni sud je 26. maja 2011. godine zatražio kopiju spisa od Općinskog suda, koji je spis dostavio 27. maja 2011. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 11. februara 2000. godine podnio tužbeni zahtjev protiv tuženoga radi utvrđenja da je tuženi dužan isplatiti iznos od 5.000 DM s ugovorenom kamatom od 6%. Apelant je podnio i zahtjev za određivanje privremene mjere kojom će se tuženom zabraniti raspolaganje i otuđenje imovine do okončanja tog postupka.
8. Apelant je 15. februara i 13. septembra 2005. godine urgirao postupanje suda u predmetu.
9. Općinski sud je 15. septembra 2005. godine donio Rješenje kojim je vratio tužbu na ispravku, a apelant je 30. septembra 2005. godine postupio po naloženom.
10. Općinski sud je 5. oktobra 2005. godine donio Rješenje kojim je dostavio tužbu tuženom na odgovor. Tuženi je 11. studenog 2005. godine dostavio odgovor na tužbu.
11. Općinski sud održao je ročišta 12. decembra 2005. godine i 19. januara 2006. godine.
12. Općinski sud donio je Presudu broj P:60/00 od 17. februara 2006. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom Općinski sud je odbio apelantov zahtjev za privremenu mjeru. Također, istom presudom Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku sporno da li je apelant uplatio ugovorenu visinu trajnog uloga u novcu, te da li je tuženi obavezan da vrati ugovorenu visinu trajnog uloga kao naknadu štete. Utvrđujući navedeno, Općinski sud je istakao da iz ugovora o trajnom ulogu slijedi da je ugovor predviđao uplatu uloga u ratama, da se radi o tipskom ugovoru, da je iz potvrde o izvršenim uplatama trajnih uloga odnosno kredita vidljivo da se radi o tipskom obrascu uz naznaku apelantovog imena, broja ugovora, da je ugovoreni iznos od 34.685,50 dinara, da je datum uplate 15. februara 1990. godine, ali da nedostaje pečat primatelja uplate. Općinski sud je istakao da je vjerojatno apelant izvršio uplatu novca na blagajni. Međutim, ugovorom nije predviđeno vraćanje ugovorenog iznosa, jer se radi o trajnom ulogu, nego isplata od dobiti tuženoga (dividende) svake godine u iznosu od 6% od visine uloga. Dalje, apelant traži naknadu štete zbog neispunjenja ugovora o trajnom ulogu, ali se poziva na odredbe člana 561. Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je regulirano da je zajmodavac dužan da naknadi zajmoprimcu štetu koja bi mu bila prouzrokovana zbog materijalnih nedostataka pozajmljenih stvari. U konkretnom slučaju, između stranaka nije zaključen ugovor o zajmu već ugovor o trajnom ulogu. Općinski sud je dalje naveo da se apelant poziva i na odredbe člana 189. ZOO koje reguliraju pitanje naknade štete i izmakle dobiti, a kako apelant nije specificirao o kojem vidu naknade štete se radi, nije jasno zašto je ova odredba označena kao pravni osnov. Također, apelantovo pozivanje na odredbe čl. 154. i 155. ZOO nije utemeljeno, jer je apelant trajno uložio novac u poslovanje tuženog, međutim tuženi mu nije prouzrokovao štetu tako što je umanjio njegovu imovinu niti je spriječio njeno uvećanje. Dakle, nesporno je da je apelant izvršio svoju obavezu, međutim apelant je od tuženog mogao tražiti naknadu štete i vraćanje onog što je dao jedino raskidom zbog neispunjenja, ništavosti ili poništenja rušljivog ugovora. Kako tuženi ne ostvaruje dobit, a kako apelant nije dokazao obavezu tuženog da mu isplati ugovoreni iznos, što zavisi od poslovnog uspjeha tuženog, niti je dokazao da je tuženi ostvarivao dobit za period za koji traži isplatu ugovorenog postotka od dobiti, Općinski sud je zaključio da nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi od 24. februara 2006. godine, Kantonalni sud donio je Presudu broj 001-0-Gž-06-000 547 od 2. septembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoju odluku dao valjane činjenično-pravne razloge. Naime, apelant je tužbeni zahtjev temeljio na činjenicama da je 6. januara 1990. godine na osnovu ugovora o trajnom nalogu udružio novčana sredstva u kapital tuženog u iznosu od 5.000,00 DM-KM. Budući da tuženi kao korisnik kredita nije ispoštovao uvjete iz ugovora, apelant je tražio da se utvrdi da je tuženi na osnovu ugovora o trajnom ulogu dužan da mu isplatiti navedeni iznos s ugovorenom kamatom od 6%. Nadalje, nesporno je da je apelant uplatio navedeni iznos, međutim sporno je da li apelant ima pravo na povrat ovog iznosa. Kantonalni sud je istakao da pri zaključenju predmetnog ugovora motiv nije bio vraćanje uplaćenog iznosa nego da apelant uplatom navedenog iznosa ostvaruje dividendu od dobiti tuženog u najmanjem iznosu od 6% od visine trajnog uloga na godišnjoj razini. Kako apelant nije temeljio tužbeni zahtjev na isplati najmanje 6% od visine trajnog uloga nego na isplati iznosa od 5.000,00 KM s kamatom od 6%, to nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev te ga je prvostepeni sud pravilno odbio. Dakle, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o ugovoru o zajmu, jer je predmet zajma stvar koja se vraća nakon određenog vremena, a apelant i tuženi nisu ugovorili vraćanje datog uloga, tako da je apelantovo ukazivanje da se u konkretnom slučaju radi o netipičnom ugovoru sa svim elementima ugovora o zajmu, neutemeljeno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, budući da se u konkretnom slučaju radi o netipičnom ugovoru sa svim elementima ugovora o zajmu, da je on uplatio predmetni iznos, te da se šteta koja mu je pričinjena ogleda u neplaćanju dividende. Apelant navodi da su se sudovi mogli pozvati na neki drugi zakonski osnov štete ako su smatrali da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti iz člana
189. ZOO, te da nije jasno zbog čega sud tvrdi da je tuženi ispunio svoju obavezu. Apelant navodi da je tužba podnesena tokom 2000. godine, a da je prvostepeni sud presudu donio nakon šest godina, zbog čega mu je nanesena šteta, da je postupak po žalbi trajao više od dvije godine, tako da je postupak trajao osam godina i sedam mjeseci, te da mu je zbog navedenog povrijeđeno suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je istakao da ostaje pri razlozima koje je dao u svojoj presudi, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. U odnosu na navode iz apelacije vezano za dužinu postupka, Kantonalni sud je istakao da je vrijeme u kojem je on donio odluku „razuman rok“ imajući u vidu broj „starih“ i priliv „novih“ predmeta.
16. Općinski sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev glasio „utvrđuje se da je tuženi na osnovu ugovora o trajnom ulogu dužan apelantu isplatiti iznos od 5.000,00 KM sa ugovorenom kamatom od 6% …“ , međutim o takvom tužbenom zahtjevu se nije moglo raspravljati u periodu od 7. marta 2001. godine kada je okončana revizija vlasničkog kapitala tuženog, koja je osporena, niti dalje jer je Dom za ljudska prava za BiH donio Odluku o prihvatljivosti i meritumu od 8. februara 2003. godine kojom je izdata Naredba za provođenje revizije vlasničkog kapitala tuženog, od koje je, kao prethodnog pitanja, zavisila odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu. Navedeno zato što su i trajni ulozi ulagani u imovinu tuženog, pretvarani u interne dionice. Općinski sud je dalje naveo da je u decembru 2003. godine okončana revizija vlasničkog kapitala (iako po njegovom mišljenju ne do kraja), da je bilo više postupaka ove vrste koji su i prekidani zbog navedenog prethodnog pitanja, da je predmetni postupak nastavio 15. septembra 2005. godine kada je apelantovu tužbu vratio na ispravku, te da je postupak okončao 17. februara 2006. godine. S tim u vezi Općinski sud je istakao da je presudu donio u razumnom roku, jer je od kada je okončana revizija vlasničkog kapitala proteklo nepunih 26 mjeseci.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 379.
(1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;
2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja, kao što su poplave i slično, odsječeno od suda.
[…].
19. U Zakonu o obaveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 557.
Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
Član 561.
(1) Zajmodavac je dužan da naknadi zajmoprimcu štetu koja bi mu bila prouzrokovana zbog materijalnih nedostataka pozajmljenih stvari.
(2) Ako je zajam bez naknade, zajmodavac je dužan da naknadi štetu samo ako su mu nedostaci stvari bili poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati, a on o njima nije obavijestio zajmoprimca.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju, konačna odluka je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ- 06-000 547 od 2. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
Suđenje u razumnom roku Relevantni principi
25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
26. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
Period koji se uzima u obzir
27. Apelant je 11. februara 2000. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi utvrđenja da je tuženi obavezan da mu isplati iznos koji je on uložio u njegovu imovinu, koji je okončan 2. septembra 2008. godine. Dakle, postupak je trajao osam i pol godina. Analiza razumnosti trajanja postupka
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može okarakterizirati predmetni postupak kao složen, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku.
29. U vezi s apelantovim doprinosom predmetnoj duljini postupka, Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije slijedi da je apelant 15. februara i 13. septembra 2005. godine urgirao postupanje suda u predmetu. Ustavni sud ne nalazi da je apelant koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka, te zaključuje da apelant nije doprinio predmetnoj dužini postupka.
30. Ustavni sud prije analize doprinosa redovnih sudova ukazuje na odgovor Općinskog suda iz kojeg proizlazi da je u ovoj pravnoj stvari odluka ovisila o rješavanju prethodnog pitanja (da li je apelantov uplaćeni trajni ulog pretvoren u plaćene interne dionice, što je bilo predmet revizije vlasničke strukture tuženog), te da je krajem 2003. godine riješeno navedeno prethodno pitanje. Međutim, Ustavni sud uočava da, iako je konstatirao da nije mogao postupati zbog toga što nije bilo riješeno prethodno pitanje, Općinski sud nije postupio u smislu člana 379. stav 1. Zakona o parničnom postupku, tj. nije donio odluku o prekidu postupka. Naime, odredbama člana 379. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano je osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Ustavni sud neće ulaziti u ocjenu da li je Općinski sud mogao da postupa u vrijeme revizije vlasničke strukture tuženog, odnosno da li navedeno jeste ili nije prethodno pitanje, ali nalazi da je Općinski sud donio procesnu odluku kojom bi odredio prekid postupka, koju bi apelant mogao da osporava u daljnjem toku postupka, navedenu činjenicu kao objektivnu okolnost Ustavni sud bi uzeo u razmatranje prilikom ocjene doprinosa duljini postupka. Međutim, Općinski sud, kao što je već rečeno, nije donio odluku o prekidu postupka.
31. Dakle apelant je 11. februara 2000. godine podnio tužbu, a Općinski sud je tek 5. oktobra 2005. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor, nakon čega su održana dva ročišta, presudu donio 17. februara 2006. godine, dakle nakon šest godina od podnošenja tužbe. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud postupak po žalbi okončao u roku od dvije i pol godine. Nadalje, da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo da je bilo više postupaka ove vrste koji su i prekidani zbog navedenog prethodnog pitanja (ali nije prezentirao formalne odluke o prekidu postupka radi rješavanja prethodnog pitanja), te da je nakon što je revizija vlasničke strukture tuženog okončana donio odluku u razumnom roku. Kantonalni sud je istakao da je odluku o žalbi donio u razumnom roku.
32. Imajući u vidu sve navedeno, te odredbu člana 10. Zakona o parničnom postupku prema kojoj je sud obavezan da provede postupak bez odugovlačenja, Ustavni sud smatra da se ukupna dužina trajanja predmetnog postupka od osam i pol godina može u odlučujućem dijelu pripisati Općinskom sudu u postupku koji nije bio naročito složen i kada taj sud nije naveo razloge koji bi se mogli smatrati relevantnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, te kada nije bilo apelantovog doprinosa predmetnoj dužini postupka.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelacija u dijelu u kojem se apelant žali na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, osnovana.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
34. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
35. Ustavni sud uočava da su Kantonalni i Općinski sud dali logično obrazloženje svojih odluka koje niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, iz obrazloženja proizlazi da su apelant i tuženi zaključili ugovor o trajnom ulogu, na osnovu kojeg je apelant uložio svoja sredstva u imovinu tuženog i kojim nije ugovoreno vraćanje uplaćenog uloga, a kako apelant nije temeljio tužbeni zahtjev na isplati najmanje 6% od visine trajnog uloga nego na isplati iznosa od 5.000,00 KM sa kamatom od 6%, apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen. U odnosu na apelantove navode da se u konkretnom slučaju radi o netipičnom ugovoru s elementima ugovora o zajmu, obrazloženja redovnih sudova daju logičan odgovor da u konkretnom slučaju uplaćeni iznos nije predstavljao stvar koja je bila predmet zajma koju bi protekom vremena tuženi trebao vratiti apelantu, tako da navedeno nije utemeljeno. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenog principa, Ustavni sud ne može konstatirati da odluke redovnih sudova krše apelantova ustavna prava, nego, naprotiv, daju argumentirano obrazloženje za svoje odlučenje.
36. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu u kojem se apelant žali na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovana.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je postupak radi utvrđenja trajao osam i pol godina za čiju je dužinu u odlučujućem dijelu odgovoran Općinski sud koji nije naveo relevantne i objektivne razloge za ovakvo postupanje, odnosno ovako dugo trajanje postupka, za koji je Ustavni sud konstatirao da nije nimalo složen i kada apelant nije doprinio duljini trajanja postupka.
38. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.
39. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović