Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3303/08 (AD „Žitopromet“ Prijedor)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 20
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3303/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3303/08, rješavajući apelaciju AD „Žitopromet“ Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija AD”Žitopromet” Prijedor.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što Služba za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i stambene poslove Općine Sanski Most nije donijela odluku u predmetu broj 03-31-3277/02.
Nalaže se Službi za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i stambene poslove Općine Sanski Most da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj 03-31-3277/02 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općini Sanski Most da, u skladu s članom 74. stav 5.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. AD „Žitopromet“ Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog „neizvršavanja rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo za građenje) broj 11/4-31-116-UP-2/05 od 17. maja 2005. godine i onemogućavanja da uđe u posjed svoje imovine“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog ministarstva za građenje 2. februara 2009. godine, a od Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje) zatraženo je 4. aprila i 9. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Službe za prostorno uređenje kopiju spisa.
3. Kantonalno ministarstvo za građenje je odgovor dostavilo 27. februara 2009. godine, a Služba za prostorno uređenje kopiju spisa 13. maja 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog ministarstva za građenje i Službe za prostorno uređenje dostavljen je apelantu 28. juna 2011. godine. .
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 5. decembra 2002. godine Općini Sanski Most podnio zahtjev za vraćanje u posjed nekretnina upisanih u posjedovni list br. 501 k.o. Zdena ukupne površine 5127 m . Apelant je u zahtjevu istakao da su mu navedene nekretnine Odlukom o preuzimanju Općinskog vijeća broj 01- 467-83/96 od 8. maja 1997. godine preuzete iz posjeda, odnosno da je na temelju navedene Odluke izbrisan kao korisnik navedenih nekretnina i one su upisane na Općinu Sanski Most. Dalje, apelant je zatražio da mu se u posjed preda i poslovni prostor sagrađen na bliže označenim katastarskim česticama upisanim u posjedovnom listu broj 3250 k.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: poslovni prostor 1), te poslovni prostor sagrađen na bliže označenim katastarskim česticama (u daljnjem tekstu: poslovni prostor 2).
7. Kantonalno ministarstvo za građenje je 26. avgusta 2004. godine zatražilo od Službe za prostorno uređenje da mu na uvid dostavi svoj spis u povodu apelantovog zahtjeva za povrat nekretnina, a iz razloga što je apelant izjavio žalbu zbog tzv. „ćutnje administracije“.
8. Kantonalno ministarstvo za građenje je Rješenjem broj 11/4-31-357-UP-2/04 od 1. oktobra 2004. godine apelantovu žalbu zbog ćutnje administracije usvojilo kao osnovanu, te prvostepenom organu naložio da u roku od 15 dana od prijema rješenja donese odluku.
9. Služba za prostorno uređenje se 10. novembra 2004. godine obratila Kantonalnom ministarstvu za građenje s upitom kako da postupi u vezi s apelantovim zahtjevom za povrat navedenih nekretnina, a da to bude u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća i Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama.
10. Kantonalno ministarstvo za građenje je na ovaj upit odgovorilo 24. novembra 2004. godine.
11. Općinski načelnik je Zaključkom broj 03-31-3277/02 od 2. decembra 2004. godine prekinuo postupak po apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed nekretnina ukupne površine 5127 m upisanih u posjedovni list br. 501, k.o. Zdena, poslovnog prostora 1 i proslovnog prostora 2, te uputio apelanta da u roku od 30 dana od dana konačnosti zaključka pokrene postupak pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu radi rješavanja prava vlasništva na navedenim nekretninama, uz napomenu da će se, ako ne predoči dokaz da je pokrenuo sudski postupak, smatrati da je odustao od zahtjeva za povrat navedenih nekretnina i postupak će biti obustavljen.
12. Apelant je protiv zaključka Općinskog načelnika izjavio žabu 13. decembra 2004. godine.
13. Kantonalno ministarstvo za građenje je Rješenjem broj 11/4-31-569-UP-2/04 od 22. decembra 2004. godine poništilo Zaključak općinskog načelnika i predmet vratilo na ponovni postupak. Prvostepenom organu je naloženo da, s obzirom da je zahtjev za povrat istaknut za tri različite nekretnine, utvrdi koja od njih je sporno vlasništvo pa ga je potrebno raspraviti kao prethodno pitanje pred nadležnim sudom, odnosno koje nekretnine se iz podnesenog zahtjeva mogu izdvojiti i u pogledu kojih se može donijeti odluka. Po ocijeni Kantonalnog ministarstva za građenje, a na temelju uvida u spis, to su nekretnine upisane u posjedovni list br. 501, za koje je prvostepenom organu naloženo da u toku postupka utvrdi pravo činjenično stanje provodeći i druge dokaze, odnosno dajući strankama mogućnost da se izjasne u postupku.
14. Apelant se podneskom od 5. januara 2005. godine obratio Službi za prostorno uređenje, predlažući da se za sve tri nekretnine označene u zahtjevu za povrat, vode posebni postupci i donesu posebne odluke.
15. Služba za prostorno uređenje je Zaključkom broj 03-31-3277/02 od 18. januara 2005. godine zatražila od apelanta da u roku od osam dana dopuni svoj podnesak o povratu nekretnina tako što će dostaviti Izvod iz sudskog registra za nekretnine na području općine Sanski Most kojim dokazuje da je apelant (AD „Žitopromet“ Prijedor) pravni sljedbenik DP „Žitopromet“ Prijedor, uz napomenu da će se, ako ne postupi na opisani način u ostavljenom roku, smatrati da zahtjev nije ni podnesen, a o čemu će se donijeti i poseban zaključak.
16. Služba za prostorno uređenje je Zaključkom broj 03-31-3277/02 od 8. februara 2005. godine odbacila apelantov zahtjev za povrat nekretnina upisanih u posjedovnom listu br. 501 k.o. Zdena, te poslovnog prostora 1 i poslovnog prostora 2 kao nepotpun. U obrazloženju Zaključka je konstatovano da je dostavljen izvod iz sudskog registra iz kog proizilazi da je došlo do promjena dijela svojine državnog kapitala, da je promijenjen oblik i funkcija lica ovlaštenog za zastupanje, da je vidljivo da je došlo do privatizacije samo jednog dijela državnog kapitala, te da nije predočen dokaz da je apelant pravni slijednik DP „Žitopromet“ Prijedor.
17. Apelant je protiv ovog zaključka izjavio žalbu Kantonalnom ministarstvu za građenje 7. marta 2005. godine, o kojoj je odlučeno rješenjem i zaključkom.
18. Kantonalno ministarstvo za građenje je Rješenjem broj 11/4-31-116-UP-2/05 od 17. maja 2005. godine poništilo zaključak Službe za prostorno uređenje broj 03-31-3277/02 od 8. februara 2005. godine. Dalje, utvrđeno je da je apelant 1. aprila 1992. godine bio korisnik nekretnina koje se nalaze na katastarskim česticama upisanim u posjedovnom listu br. 501 k.o. Zdena na kojim je izgrađena pekara. Najzad, Općini Sanski Most je naloženo da apelanta kao korisnika navedenih nekretnina uvede u njihov posjed u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, konstatovano da je na osnovu uvida u izvod iz sudskog registra utvrđeno da je apelant pravni slijednik DP „Žitopromet“ Prijedor, pa stoga i aktivno legitimisan za podnošenje zahtjev za povrat navedenih nekretnina. Zatim, s obzirom da je prvostepeni organ propustio da postupi po uputama iz ranijeg rješenja ovog ministarstva, 6. aprila 2005. godine održana je usmena rasprava pred ovim ministarstvom uz učešće apelanta i općinskog pravobranioca i predstavnika općine Sanski Most. Najzad, u obrazloženju rješenja je istaknuto da je u spisu uložen posjedovni list iz kog proizilazi da je 1. aprila 1992. godine apelant bio u posjedu nekretnina upisanih u posjedovnom listu br. 501 k.o. Zdena, te da je u spis uloženo rješenje Sekretarijata za privredu i komunalno-građevinske poslove općine Sanski Most br. 05/10-351-498 od 8. avgusta 1972. godine, iz kog proizilazi da se primaju izvedeni radovi na građevinskom objektu pekara Sanski Most, te da je investitor objekta „Žitopromet“ Prijedor.
19. Kantonalno ministarstvo za građenje je Zaključkom broj 11/4-31-114-UP-2/05 od 17. maja 2005. godine prekinulo postupak rješavanja žalbe izjavljene protiv zaključka Službe za prostorno uređenje broj 03-31-3277/02 od 8. februara 2005. godine dok Općinski sud u Bihaću pravosnažno ne okonča prethodno pitanje, a to je tužbeni zahtjev od 19. septembra 2003. godine. U obrazloženju zaključka je istaknuto da je pred Općinskim sudom u Bihaću u toku parnica između apelanta kao tužitelja i Općine Sanski Most kao tužene, da iz tužbe uložene u spis proizilazi da sadrži dva tužbena zahtjeva tj. da se utvrdi pravo vlasništva apelanta na spornim nekretninama, te da se sporne nekretnine apelantu predaju u posjed. Najzad, konstatovano je da će nakon okončanja ovog postupka Kantonalno ministarstvo građenja, na zahtjev stranaka, nastaviti ovaj postupak.
20. Općina Sanski Most je protiv Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje broj 11/4-31- 116-UP-2/05 od 17. maja 2005. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom u Bihaću, tražeći da se odgodi izvršenje osporenog akta. Kantonalni sud u Bihaću je Rješenjem broj U-524/05 od 17. januara 2006. godine tužbu Općine Sanski Most odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da Općina Sanski Most, čiji organ je rješavao o apelantovom zahtjevu za povrat nekretnine u prvostepenom postupku, nije pasivno legitimisana za podnošenje tužbe jer se u upravnom postupku nije rješavalo o pravu Općine Sanski Most kao prvostepenog organa nego o apelantovom pravu na povrat označenih nekretnina. Shodno navedenom zaključeno je da se osporenim aktom Kantonalnog ministarstva za građenje ne dira u pravo Općine Sanski Most, te da se u konkretnom slučaju ne radi o njenom interesu zasnovanom na zakonu.
21. Apelant je 10. avgusta 2005. godine Službi za prostorno uređenje podnio prijedlog za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja Kantonalnog ministarstva građenja broj 11/4-31- 116-UP-2/05 od 17. maja 2005. godine.
22. Apelant je 26. januara 2006. godine uložio žalbu zbog ćutnje administracije jer po njegovom prijedlogu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje Služba za prostorno uređenje nije ništa preduzela, te zatražio od Kantonalnog ministarstva za građenje da donese zaključak o dozvoli izvršenja i da ga uvede u posjed nekretnina.
23. Kantonalno ministarstvo za građenje je rješenjem broj 11/4-31-11-UP-2/06 od 23. oktobra 2007. godine apelantovu žalbu usvojilo i naložilo Službi za prostorno uređenje da u roku od 15 dana donese odluku. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je od dana donošenja drugostepenog rješenja proteklo više od dvije godine, a da prvostepeni organ po njemu nije postupio.
24. Služba za prostorno uređenje do dana donošenja odluke Ustavnog suda nije odlučila o apelantovom prijedlogu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je neizvršavanjem pravosnažnog rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje broj 11/4-31-116-UP-2/05 od 17. maja 2005. godine i onemogućavanjem da uđe u posjed svoje imovine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. U prilog ovih navoda apelant je iznio hronologiju postupka povrata spornih nekretnina, te istakao da po njegom zahtjevu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja navedenog rješenja nije preduzeto ništa, a da mu je u usmenim obraćanjima rečeno da Služba za prostorno uređenje nikad neće izvršiti ovo rješenje. Najzad, apelant je zatražio da mu se „na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje isplati iznos od 600,00 KM jer smatra da je nepostupanjem nadležnog organa najmanje dvije godine bespotrebno uskraćen za svoje pravo“, a zbog čega postupak povrata navedenih nekretnina i uvođenja u posjed nije ni do danas okončan.
b) Odgovor na apelaciju
26. Kantonalno ministarstvo građenja je u odgovoru na apelaciju istaklo da u svemu ostaje kod razloga na koje je ukazalo u svom Rješenju broj 11/4-31-114-UP-2/05 od 17. maja 2005. godine.
27. Služba za prostorno uređenje se nije posebno izjašnjavala o apelantovim navodima, već je u dopisu dostavljenom uz kopiju spisa istakla da je u toku sudski postupak po apelantovoj tužbi i da je naredno ročište za glavnu raspravu zakazano za 24. maj 2011. godine.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku Član 243.
(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje. (2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaže, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.
Član 274.
(1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.
Član 267.
(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.
(3) Drugostepeno rješenje kojim je izmijenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci.
Član 275.
(1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom organu.
Član 285.
(1) Kad je na osnovu rješenja provedeno izvršenje, a to rješenje se kasnije poništi ili izmijeni, izvršenik ima pravo da traži da mu se vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se vrati u stanje koje proizilazi iz novog rješenja.
29. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 8/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uvjetima određenim u članu 20. ovog Zakona da se prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu.
30. Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 35/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
Građani, pravna lica, kao i državni službenici i namještenici imaju pravo, radi zaštite svojih prava utvrđenih ovim i drugim federalnim zakonima i drugim federalnim propisima, obraćati se usmeno ili pisano federalnoj upravnoj inspekciji u svim slučajevima kada im se na bilo koji način otežava, ili onemogućava da brzo i jednostavno ostvaruju svoja prava i pravne interese, ili da izvršavaju svoje obaveze kod organa uprave, ili upravne organizacije, odnosno pravnog lica sa javnim ovlaštenjima, a naročito:
3) ako im se ne izvršavaju upravni akti doneseni radi ostvarivanja prava i pravnih interesa u upravnom postupku;
VI. Dopustivost
31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo da uključuje sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
34. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. Pri tom, na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava.
35. U konkretnom slučaju apelant se žali na „neizvršavanje rješenja Kantonalnog ministarstva za građenja broj 11/4-31-114-UP-2/05 od 17. maja 2005. godine i onemogućavanje da uđe u posjed svoje imovine“, a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant je istakao da je ulagao i žalbu zbog ćutnje administracije, da ju je Kantonalno ministarstvo za građenje uvažilo i naložilo Službi za prostorno uređenje da donese odluke u roku od 15 dana ali da to do danas nije učinjeno. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće pitanje u vezi s pravom na pristup sudu, kao segmentom prava na pravično suđenje.
36. Ustavni sud ukazuje da, u skladu s postojećim zakonskim rješenjima u slučaju ćutnje administracije, u upravnom postupku stranke imaju na raspolaganju mogućnost da ulože žalbu zbog ćutnje administracije, da se obrate nadležnom upravnom inspektoru i da tužbom pokrenu upravni spor. U okolnostima konkretnog slučaja apelant je iskoristio žalbu zbog ćutnje administracije koju je Kantonalno ministarstvo za građenje uvažilo i naložilo prvostepenom organu da odluči o apelantovom zahtjevu u roku od 15 dana, ali odluka do danas nije donijeta. S obzirom da je drugostepeni organ po apelantovoj žalbi zbog ćutnje administracije donio odluku, u okolnostima konkretnog slučaja nije moguće pokrenuti i upravni spor zbog ćutnje administracije. Najzad, apelant je imao mogućnost da se obrati i federalnom upravnom inspektoru. Obraćanje federalnom upravnom inspektoru predstavlja zakonsku mogućnost koju stranka može koristiti u svim slučajevima kada im se na bilo koji način otežava, ili onemogućava da brzo i jednostavno ostvaruju svoja prava i pravne interese kod organa uprave. Stranka se mora obratiti federalnom upravnom inspektoru prije nego što tužbom pokrene upravni spor u slučaju ćutnje administracije. S obzirom da apelantu u konkretnom slučaju ne stoji na raspolaganju mogućnost da pokretne upravni spor zbog ćutnje administracije, te da je već iskoristio žalbu zbog ćutnje administracije, insistiranje na obraćanju federalnom upravnom inspektoru predstavljalo bi stavljanje pretjeranog tereta na apelanta u iznalaženju najefikasnijeg pravnog sredstva. Ovo posebno imajući u vidu da bi i ishod eventualnog obraćanja federalnom upravnom inspektoru, s obzirom na zakonska ovlaštenja koja ima, mogao biti nalog prvostepenom organu da donese odluku po apelantovom zahtjevu, odnosno odluku koja je identična onoj koju je apelant već ishodovao korištenjem žalbe zbog ćutnje administracije i po kojoj nije postupljeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantu, u okolnostima konkretnog slučaja, ne stoji na raspolaganju efektivno pravno sredstvo koje bi mu omogućilo da se žali zbog nedonošenja odluke po njegovom prijedlogu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant smatra da mu je zbog „neizvršavanja rješenja Kantonalnog ministarstva građenja kojim se nalaže da mu se imaju predati u posjed označene nekretnine i onemogućavanja da uđe u posjed svoje imovine“ povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
40. U konkretnom slučaju apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog „neizvršavanja rješenja Kantonalnog ministarstva građenja broj 11/4-31-116-UP-2/05 od 17. maja 2005. godine“.
41. U skladu s relevantnim odredbama ZUP-a da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja potrebno je da organ koji je nadležan za provođenje izvršenja ima izvršno rješenje i zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključak o dozvoli izvršenja nadležni organ donosi po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke. Dalje, zaključak o dozvoli izvršenja je temeljni akt za administrativno izvršenje jer on sadrži sve što je pravno bitno za provođenje izvršenja. Shodno navedenom, slijedi da je efektivno ostvarivanje prava utvrđenog rješenjem usko povezano i zavisno od efektivnog provođenja postupka administrativnog izvršenja.
42. Dalje, apelant je Službi za prostorno uređenje podnio prijedlog za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja ovog rješenja, a po kom do danas nije odlučeno. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da Služba za prostorno uređenje nije iznijela niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi opravdali njeno ponašanje ili koje bi imalo osnova u relevantnim zakonskim odredbama, a zbog kog do danas nije odlučeno o apelantovom prijedlogu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja.
43. Najzad, kako bi otklonio nastalu situaciju apelant je koristio i žalbu zbog ćutnje administracije o kojoj je Kantonalno ministarstvo za građenje donijelo rješenje s nalogom prvostepenom organu da donese odluku u roku od 15 dana ali odluka nije donijeta ni nakon toga.
44. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud primjećuje da je apelant pred zakonom određenim organom istakao zahtjev koji je suštinski za ostvarivanje njegovih građanskih prava s obzirom da efektivno ostvarivanje prava koje je utvrđeno konačnim rješenjem u upravnom postupku ne može ostvariti bez vođenja postupka administrativnog izvršenja. Ulaganjem prijedloga za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja apelant je nastojao ishodovati zaključak kao zakonsku pretpostavku za pokretanje postupka administrativnog izvršenja. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne pruža garancije samo u odnosu na postupak kad je on već jednom pokrenut već i na samo pravo na pokretanje postupka. Shodno navedenom, nadležni organ je obavezan da po istaknutom zahtjevu donese odluku, bez obzira da li bi ona za rezultat imala donošenje zaključka o dozvoli izvršenja ili bi ovaj apelantov zahtjev iz zakonom utvrđenih razloga bio odbačen ili odbijen. Na ovu obavezu u konkretnom slučaju prvostepenom organu izričito je ukazano i u rješenju Kantonalnog ministarstva za građenje po apelantovoj žalbi zbog ćutnje administracije, ali odluka nije uslijedila ni nakon toga.
45. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da je zbog propusta Službe za prostorno uređenje da odluči o apelantovom prijedlogu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja, a što nije učinjeno ni nakon što je uvažena apelantova žalba zbog ćutnje administracije, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
46. S obzirom na utvrđenu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno ispitivati i apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. Apelant je zatražio da mu se „na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje isplati iznos od 600,00 KM jer smatra da je nepostupanjem nadležnog organa najmanje dvije godine bespotrebno uskraćen za svoje pravo“. U vezi sa istaknutim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud, uzimajući u obzir zaključke u ovoj odluci, smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantu za utvrđeno kršenje ustavnih prava, te zahtjev nije prihvaćen.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada pred nadležnim prvostepenim organom uprave nije odlučeno o apelantovom zahtjevu koji je suštinski vezan za realizaciju građanskog prava utvrđenog izvršnim rješenjem, a odluka o takvom zahtjevu ne bude donesena ni nakon što je apelant korištenjem raspoloživog pravnog sredstva ishodovao i nalog drugostepenog organa da odluka po zahtjevu bude donijeta.
49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović