Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3304/08 (T. K.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Povrat stana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3304/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3304/08, rješavajući apelaciju Tatjane Kahrimanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Tatjane Kahrimanović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002340 10 Uvp od 27.
aprila 2011. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 76. stav
2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Tatjani Kahrimanović u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav
5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Tatjana Kahrimanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke s boravištem u Sjedinjenim Američkim Državama, koju zastupa punomoćnik Stratimir Popović iz Prijedora, podnijela je 17. oktobra 2008. godine apelaciju zbog dužine trajanja postupka vraćanja stana u posjed koji je vođen pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) pod brojem 011 0 U 08 000 383, Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske i Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica-odsjek Banja Luka. Apelantica je u dopunama apelacije od 15. decembra 2008. godine, 15. decembra 2009. godine i 29. aprila 2010. godine obavijestila Ustavni sud da je Okružni sud nakon podnošenja apelacije donio odluku, ali da postupak i dalje nije okončan.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) zatraženo je 21. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od prvostepenog organa uprave je 16. maja 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid cio spis broj 05-050-02-02- 6763/99-2.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. februara 2009. godine, a drugostepeni organ uprave 13. februara 2009. godine. Prvostepeni organ uprave nije dostavio odgovor na apelaciju, a traženi spis je dostavljen Ustavnom sudu 26. maja 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 10. augusta 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Odlukom Komisije za rješavanje stambenih potreba korisnika penzije općine Banja Luka broj 02-313/1-92 od 3. oktobra 1992. godine, apelantici je dodijeljen na privremeno korištenje jednosoban stan iz stambenog fonda korisnika penzije općine Banja Luka u ulici Ejuba Kobašlića broj 7-G (novi naziv ulice Radoja Domanovića broj 13/2), ukupne površine 34 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju odluke je navedeno da je apelantica podnijela zahtjev za dodjelu navedenog stana na kojem je do smrti 13. jula 1988. godine nosilac stanarskog prava bila njena baka Ljubica Bajić s kojom je živjela u zajedničkom domaćinstvu.
7. Apelantica je 12. novembra 1999. godine prvostepenom organu uprave podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed.
8. Prvostepeni organ je donio Rješenje broj 05-050-02-02-6763/99 od 11. aprila 2002. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantici odlukom JF PIO RS kao vlasnika stana u oktobru 1992. godine dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje, a 1997. godine odlukom vlasnika je isti stan dodijeljen Dragici Popratin. Budući da 30. aprila 1991. godine apelantica nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je ugovor o privremenom korištenju kojeg je imala prestao važiti apelantici, po ocjeni prvostepenog organa uprave, ne pripada pravo na povrat stana.
9. Drugostepeni organ uprave je Rješenjem broj 05-050-01-919/02 od 8. oktobra 2002. godine poništio rješenje prvostepenog organa uprave zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U stavu 2. navedenog rješenja je konstatirano da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu Ljubice Bajić, te da korisniku stana Dragici Popratin (u daljnjem tekstu: korisnik stana) prestaje pravo korištenja stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalba osnovana jer iz dokumentacije u spisu proizlazi da je apelantica s nositeljicom stanarskog prava imala zaključen Ugovor o doživotnom izdržavanju od februara 1984. godine koji je ovjeren u Opštinskom sudu u Banjoj Luci. Zatim je utvrđeno da je apelantica imala prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana od decembra 1982. godine i da joj stoga pripada pravo na povrat stana.
10. Korisnica stana je pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pokrenula upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa uprave od 8. oktobra 2002. godine. Vrhovni sud je Presudom broj U-1185/02 od 29. januara 2003. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeno rješenje ukinuto zbog «nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja», te je drugostepeni organ sam riješio upravnu stvar. Međutim, kako je dalje navedeno, drugostepeni organ uprave nije sam ili preko zamoljenog organa upotpunio činjenično stanje, što je protivno odredbi člana 227. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Pored toga, predmet postupka je vraćanje stana u posjed na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), pa je u dispozitivu bilo neophodno navesti i odluku o vraćanju stana nosiocu stanarskog prava. Takvu odluku dispozitiv osporenog akta ne sadrži i zbog toga je takav akt, kako je zaključio Vrhovni sud, protivan zakonskoj odredbi i članu 196. ZUP-a. Vrhovni sud je zatim istakao da, prema odredbama Zakona o prestanku primjene, nosilac stanarskog prava koji je stan napustio između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine ima pravo da se vrati u stan u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Zbog toga je u postupku bilo neophodno utvrditi da li je apelantica 30. aprila 1991. godine bila zakoniti nosilac stanarskog prava. Ta činjenica je, po mišljenju Vrhovnog suda, pravosnažno raspravljena 1989. godine jer iz rješenja Izvršnog odbora SO Banja Luka proizlazi da je rješenjem nadležnog organa pravosnažno odlučeno da se apelantici nalaže da iseli iz stana zbog neispunjenja uslova da nastavi korišćenje poslije smrti nosioca stanarskog prava, njene bake. S obzirom na navedeno, kako je zaključio Vrhovni sud, konkretan upravni spor se ne može riješiti na bazi činjenica utvrđenih u upravnom postupku zbog čega je, na osnovu odredbi ZUS-a, tužba uvažena i osporeni akt poništen.
11. U ponovnom postupku, drugostepeni organ uprave je Rješenjem broj 05-050-01-182/03 od 17. marta 2003. godine poništio prvostepeno rješenje od 11. aprila 2002. godine i predmet uputio prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje.
12. Prvostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 05-050-02-02-6763/99-1 od 16. marta 2005. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, pridržavajući se uputa i pravnog shvatanja Vrhovnog suda, prvostepeni organ uprave izvršio uvid u već priloženu pismenu dokumentaciju, zatim zakazao raspravu i saslušao sve stranke u postupku, te je činjenično stanje upotpunio provođenjem dokaza. U obrazloženju je dalje navedeno da kod nesporne činjenice da je apelantičina baka bila nositeljica stanarskog prava do jula 1988. godine, neophodno bilo utvrditi odlučujuću činjenicu koja se tiče apelantičinog svojstva u trenutku podnošenja zahtjeva za povrat stana, dakle da li je apelantica u momentu smrti svoje bake kao nositeljice stanarskog prava bila član njenog porodičnog domaćinstva, da li je u tom svojstvu stan nastavila koristiti i bila njegov zakoniti korisnik 30. aprila 1991. godine i da li ga je kasnije napustila. Iz dokaza provedenih u ponovnom postupku utvrđeno je, kako je dalje navedeno, da apelantica nije stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva pokojne bake Ljubice Bajić, jer s njom nije trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu. Osim toga, iz odluke JF PIO RS filijala Banja Luka iz oktobra 1992. godine utvrđeno je da je apelantici predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje, te da je nakon toga zaključila ugovor o privremenom korišćenju stana do 30. septembra 1993. godine. Od tada stan nije korišten do 1995. godine kada se u njega uselilo raseljeno lice.
13. Drugostepeni organ uprave je Rješenjem broj 05-050-01-842/05 od 1. augusta 2005. godine odbio apelantičinu žalbu kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio, nalazeći da je u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.
14. Okružni sud je, postupajući u upravnom sporu kojeg je apelantica pokrenula radi poništenja rješenja drugostepenog organa uprave od 1. augusta 2005. godine, donio Presudu broj U-694/05 od 18. septembra 2006. godine kojom je tužbu uvažio i osporeni akt poništio, te je upravnu stvar riješio tako što je predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Okružni sud je ocijenio da je za utvrđenje apelantičinog zahtjeva bilo neophodno utvrditi da li je, u kojem svojstvu i po kojem osnovu apelantica koristila predmetni stan 30. aprila 1991. godine. Za utvrđenje ove činjenice, kako je dalje navedeno, neophodno je bilo prethodno raspraviti da li je kod nadležnog stambenog organa vođen upravni postupak po apelantičinom zahtjevu za donošenje rješenja u smislu odredbe člana 28. Zakona o stambenim odnosima koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok se on ne zaključi po odredbama tog zakona, da li je pravosnažno okončan i na koji način.
15. Prvostepeni organ uprave je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 05-050-02-02- 6763/99-2 od 21. januara 2008. godine kojim je odbijen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju je navedeno da je, prema uputama Okružnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo da dostavi informaciju da li je o apelantičinoj tužbi protiv rješenja o privremenom korištenju stana pokrenut upravni spor. Vrhovni sud je na ovu okolnost dostavio informaciju iz koje je utvrđeno da apelantica nije pokretala upravni spor. Zatim je, radi upotpunjavanja činjeničnog stanja na koje je ukazao Okružni sud u svojoj presudi, zakazana usmena rasprava nakon koje je utvrđeno da je apelantica 1. aprila 1992. godine bez pravnog osnova koristila predmetni stan. Ova činjenica je utvrđena na osnovu pismene dokumentacije iz koje jasno proizilazi da je apelantici kod nadležnog stambenog organa pravosnažno odbijen zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Nakon toga, u septembru 1992. godine vlasniku stana je podnijela molbu da nastavi s korištenjem predmetnog stana, i tom zahtjevu je udovoljeno tako što joj je stan dodijeljen na privremeno korištenje do 14. oktobra 1993. godine. Iz cjelokupnog stanja spisa je u ponovnom postupku utvrđeno da apelantica 1. aprila 1991. godine nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog čega nema pravo na njegov povrat u smislu člana 14. Zakona o prestanku primjene.
16. Drugostepeni organ uprave je Rješenjem broj 18.5/2-P88/08 od 13. marta 2008. godine odbio apelantičinu žalbu i potvrdio rješenje od 21. januara 2008. godine, nalazeći da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.
17. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 000278 08 U od 10. novembra 2008. godine apelantičina tužba u upravnom sporu je uvažena, osporeni akt poništen i predmetna upravna stvar riješena tako što je predmet vraćen prvostepenom organu uprave na ponovni postupak. Okružni sud je ocijenio da je tužba osnovana jer ni prvostepeni a ni drugostepeni organ uprave nisu u potpunosti postupili po uputama iz ranije presude istog suda.
18. Rješenjem broj 05-050-02-02-6763/99 od 25. augusta 2009. godine prvostepeni organ uprave je u ponovnom postupku odbio apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je održana usmena javna rasprava 29. maja 2009. godine te su pribavljeni dokazi, shodno uputama iz presude Okružnog suda. Iz svih provedenih dokaza koje je prvostepeni organ cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, kako je navedeno u rješenju, utvrđeno je da je pravosnažno okončan postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji je vodila apelantica tako da je njen zahtjev odbijen i naloženo joj da iseli iz predmetnog stana, te da apelantica protiv tog rješenja nije pokretala upravni spor.
19. Drugostepeni organ uprave je, rješavajući apelantičinu žalbu, donio Rješenje broj 18.05/2-P 491/09 od 29. oktobra 2009. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
20. Okružni sud je u upravnom sporu po apelantičinoj tužbi protiv rješenja drugostepenog organa uprave od 28. oktobra 2009. godine, donio Presudu broj 11 0 U 002340 09 U od 19. maja 2010. godine, kojom je tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da su nakon podnošenja apelantičinog zahtjeva za povrat predmetnog stana nekoliko puta poništavana rješenja organa uprave, presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda, kojima su date smjernice i uputstva za daljnje postupanje a koje organ uprave nije do kraja ispoštovao. Tim odlukama je, naime, ukazano na odredbu člana 14. Zakona o prestanku primjene, dakle da pravo na povrat stana ima samo lice koje je 30. aprila 1991. godine bilo zakoniti nosilac stanarskog prava, što podrazumijeva zakonito useljenje na temelju ugovora o korištenju stana. Ugovor o privremenom korištenju stana koji je apelantica zaključila u spornom periodu, 14. oktobra 1992. godine, prestao je da važi po sili zakona, shodno odredbi člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene i to je po ocjeni Okružnog suda, što je nesporna činjenica koja se ne može promijeniti posebnim tumačenjem privremenog ugovora. Također je u ranijim uputama iz presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda, kako je dalje navedeno, ukazano da pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o stambenim odnosima imaju i članovi porodičnog domaćinstva, dakle i unuci, ukoliko su taj status imali 30. aprila 1991. godine. Imajući u vidu sve dokaze i činjenice utvrđene u upravnom postupku, apelantici se nije moglo priznati svojstvo člana porodičnog domaćinstva njene bake, pa je njen zahtjev za povrat stana, po ocjeni Okružnog suda, pravilno odbijen.
21. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 002340 09 U od 9. maja 2010. godine donio Presudu broj 11 0 U 002340 10 Uvp od 27. aprila 2011. godine kojom je zahtjev odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je potvrdio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zakonitost rješavanja konkretne upravne stvari na osnovu pravilno provedenog upravnog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantica je navela da joj je zbog sporosti u rješavanju i različitih odluka upravnih organa povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U dopuni apelacije istakla je da je Okružni sud nakon podnošenja apelacije donio odluku kojom je njena tužba uvažena ali razlozi koje je naveo nisu potpuni, zbog čega je presuda Okružnog suda nedorečena i nejasna, a cio postupak vraćen na početak. U dopuni apelacije od aprila 2010. godine obavijestila je Ustavni sud da su donesena još dva rješenja organa uprave i da je u situaciji da po treći put pokrene upravni spor, pred Okružnim sudom, iz čega proizlazi zaključak koji ukazuje na neopravdano dugo trajanje postupka povrata stana od 10 godina. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog neopravdano dugog trajanja postupka u iznosu koji odredi Ustavni sud, shodno uspostavljenoj praksi u sličnim situacijama.
b) Odgovor na apelaciju
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantici omogućen pristup sudu pod istim uslovima i u razumnom roku po ustanovljenom redoslijedu.
24. Drugostepeni organ uprave je istakao da ne postoje kršenja prava na koja se apelantica u apelaciji poziva.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantne odredbe glase:
Član 1.
[...] Odredbe ovog zakona se primjenjuju na nepokretnosti, uključujući [...] i stanove na kojima postoji stanarsko pravo [...] koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim: pod uslovom da je vlasnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.
U smislu ovog zakona, pod pojmom privremeni korisnik podrazumijeva se lice koje na valjanoj pravnoj osnovi koristi nepokretnost, odnosno stan [...] Član 3.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti koji je napustio nepokretnost ima pravo na vraćanje te nepokretnosti sa svim pravima koje je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nepokretnosti.
Član 11.
Rješenje o vraćanju nepokretnosti vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku sadrži: [...] – odluku kojom prestaje pravo privremenog korisnika,,
- rok za iseljenje privremenog korisnika [...] Član 14.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30.aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne [...].
Lica koja su napustila svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga potpuno nevezanih za sukob, odnosno konflikt.
Član 15. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava iz člana 14. ovog zakona ima pravo da traži vraćanje stana u posjed. Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u opštini u kojoj se nalazi.
Član 25.
Odredbe ovog zakona primjenjivaće se i na napuštene nepokretnosti na kojima je pravo vlasništva stečeno posle 30. aprila 1991. godine po jednom od zakonskih pravnih osnova o prometu nepokretnosti (ugovor o zamjeni, kupoprodaji, poklonu i sl.).
Član 26.
Odredbe ovog zakona koje regulišu način vraćanja nepokretnosti u posjed vlasniku, posjedniku, odnosno korisniku, primjenjivaće se i na vraćanje nepokretnosti koje su dodijeljene privremenim korisnicima racionalizacije (viška stambenog prostora).
26. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87, 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93 i 12/99), relevantne odredbe glase: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
27. U Zakonu o općem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica, niti u suprotnosti sa javnim interesom.
[...] Član 7.
Kad organi rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
[...]
28. U Zakonu o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05) relevantne odredbe glase:
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
VI. Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da postupak o njenom zahtjevu za povrat stana predugo traje, odnosno da u konkretnom postupku nije u „razumnom roku“ donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud je, nakon što mu je cio spis dostavljen na uvid, utvrdio da je nakon podnošenja apelacije Okružni sud donio Presudu broj 11 0 U 002340 09 U od 19. maja 2010. godine koju apelantica nije osporila kao što apelantica nije osporila ni Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 002340 10 Uvp od 27. aprila 2011. godine kojom je odbijen njen zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Stoga će predmet ispitivanja apelacije biti dužina postupka na koju je apelantica ukazala u vrijeme podnošenja apelacije i dopuna apelacije, a imajući u vidu da apelantica nije osporila (u meritumu) presude Okružnog i Vrhovnog suda kojim je okončan predmetni postupak kao i odredbe člana 32. Pravila Ustavnog suda kojim je propisano da Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak
34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
Donošenje odluke u razumnom roku
35. Ustavni sud naglašava da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je apelantica 12. novembra 1999. godine pred prvostepenim organom uprave pokrenula postupak radi vraćanja stana u posjed. Apelacija je podnesena u vrijeme trajanja postupka pred Okružnim sudom, nakon čega su donesena još dva rješenja u upravnom postupku i dvije presude u upravnom sporu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije, te da Ustavni sud, shodno članu 32. Pravila Ustavnog suda pri odlučivanju ispituje samo postoje li one povrede koje su iznesene u apelaciji. S obzirom da se apelantica nakon donošenja presuda Okružnog suda i Vrhovnog suda 19. maja 2010. godine i 27. aprila 2011. godine nije obraćala Ustavnom sudu radi eventualne dužine pred Okružnim i Kantonalnim sudom, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od podnošenja zahtjeva za povrat stana do donošenja presude Okružnog suda, dakle od novembra 1999. godine do maja 2010. godine.
37. Dakle, relevantan period za ocjenu dužine trajanja postupka je period od 10 godina i 6 mjeseci.
Složenost predmeta
38. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni organi, u konkretnom slučaju organi uprave i Okružni sud, trebaju izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
39. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem su organi uprave u upravnom postupku trebali utvrditi da li apelantica može ostvariti prava koja su regulirana materijalnim propisima-Zakonom o prestanku primjene i ZSO. Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim. Analiza razumnosti trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi povrata stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene i ZSO. Obaveza upravnih organa je bila da utvrde da li apelantici to pravo pripada shodno navedenim materijalnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je od podnošenja zahtjeva za povrat stana prvostepenom organu uprave trebalo dvije godine i četiri mjeseca da donese rješenje (11. april 2002. godine), a od tada pa do maja 2010. godine doneseno je ukupno 12 odluka od kojih 9 rješenja u upravnom postupku i 4 presude u upravnom sporu. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, rješavajući o zahtjevu korisnika stana protiv rješenja drugostepenog organa uprave, u januaru 2003. godine ukazao na neophodnost utvrđenja bitne činjenice koja se tiče svojstva apelantice na predmetnom stanu, odnosno da li je i po kojem osnovu apelantica bila korisnik stana 30. aprila 1991. godine, da li je i na koji način ostvarila prenos stanarskog prava nakon smrti svoje bake, te da li je vođen upravni postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Iz stanja spisa kojeg je Ustavni sud pribavio proizilazi da organi uprave nisu u potpunosti postupali prema uputama Okružnog suda koje su date u presudama br. U-694/05 i 11 0 U 000278 08 U od 2005. i 2008. godine, jer odlučne činjenice na koje je ukazao Vrhovni sud a zatim i Okružni sud nisu bile u potpunosti utvrđene, a to je sve po mišljenju Ustavnog suda znatno doprinijelo dužini trajanja ovog postupka, budući da je posljedica toga bila da je predmet tri puta vraćan na ponovni postupak. Ustavni sud napominje da ukidanje odluka nižih organa od viših organa i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim, međutim stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Upravo zbog toga, nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku.
41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
42. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema valjanog opravdanja zašto je postupak u navedenom predmetu trajao 10 godina i 6 mjeseci. Ustavni sud smatra da su za dugo trajanje postupka, u vremenskom periodu od 10 godina i 6 mjeseci, najvećim dijelom odgovorni organi uprave koji, i nakon jasnih uputa u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica navedenih u presudi Vrhovnog suda u januaru 2003. godine, nisu na jasan i potpun način te činjenice uspjeli utvrditi u periodu dužem od 6 godina, a u kojem je doneseno ukupno sedam rješenja. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S druge strane, apelantica je uz zahtjev dostavila dokaze za koje je smatrala da su neophodni, a na pribavljanje dokaza u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica nije mogla uticati jer su pribavljani po službenoj dužnosti, pa proizlazi zaključak da nije mogla doprinijeti dužini trajanja postupka.
43. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji uključuju složenost predmeta, ponašanje nadležnog Okružnog suda i ponašanje apelantice, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka koji je trajao 10 godina i 6 mjeseci ne zadovoljava zahtjev iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
44. Apelantica traži da joj se dosudi nematerijalna šteta za svaku godinu trajanja postupka, zbog toga što konačna odluka nije donesena u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
45. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantičinog zahtjeva trajao 10 godina i 6 mjeseci apelantici se utvrđuje naknada u iznosu od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi
46. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka pred organima uprave i Okružnim sudom, koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 002340 10 Uvp od 27. aprila 2011. godine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantičine navode odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se trajanje postupka od 10 godina i 6 mjeseci, nakon kojeg je donesena konačna odluka, može staviti na teret nadležnim organima uprave, pri čemu apelantica ni na koji način nije doprinijela dužini trajanja postupka.
48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2.. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović