Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3534/08 (H. O.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3534/08

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3534/08, rješavajući apelaciju Hidajeta Ohrana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hidajeta Ohrana, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000365 od 10. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-08-000008 od 15.

jula 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hidajet Ohran (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Nikica Bodul, advokat iz Zenice i Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. novembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000365 od 10. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0- K-08-000008 od 15. jula 2008. godine. Apelant je u dopuni apelacije od 28. novembra 2008. godine zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi prekinuo izvršenje kazne zatvora po presudi Kantonalnog suda, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3534/08 od 26. februara 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 2. decembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. decembra 2008. godine, Kantonalni sud 11. decembra 2008. godine, a Kantonalno tužilaštvo 15. decembra 2008. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovim punomoćnicima 8. aprila 2011. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-08-000008 od 15. jula 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000365 od 10. septembra 2008. godine, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo spolnog odnošaja s djetetom iz člana 207. st. 4. i 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), produženo krivično djelo rodoskrvnuća u pokušaju iz člana 213. stav 3. KZ FBiH i krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH, za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. U prvostepenom postupku, Kantonalni sud je izveo dokaze optužbe i dokaze odbrane, nakon čega je utvrdio da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i za čije izvršenje je krivično odgovoran. Nesporne činjenice, kako je obrazložio Kantonalni sud, odnose se na vrijeme nakon razvoda apelantovog braka sa suprugom O.I. nakon kojeg je, od augusta 2006. godine do 27. decembra 2007. godine, živio u porodičnoj kući sa svojom mldb. djecom, kćerkom O.I. rođenom 1995. godine i sinom O.N. rođenim 1998. godine, koja su mu odlukom suda povjerena na brigu i čuvanje. Spornim se ukazalo pitanje da li je apelant iskorištavao autoritet oca za radnje koje su navedene u optužnici. Za utvrđenje ove sporne činjenice provedeni su dokazi saslušanjem mldb. svjedokinje I.O., zatim svjedoka mldb. N.O. i vještačenjima vještaka psihologa prof. Blanke Režek i vještaka neuropsihijatra Emire Ejubović. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka specijaliste ginekologije i akušerstva dr. Malika Šestića, Kantonalni sud je utvrdio da je djelo ostalo u pokušaju. Vještak neuropsihijatar dr. Šefik Hedžić je, na okolnost apelantove uračunljivosti, u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je apelant mogao biti svjestan svega što čini i koje radnje preduzima, kakve su posljedice za njegovu djecu, te da je mogao biti svjestan da su te radnje zabranjene s društvenog, socijalnog i moralnog aspekta, a alkoholisano stanje ga je oslobađalo odgovornosti i stvaralo mu ohrabrenje za takva činjenja. Zaključak ovog vještaka je da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio potpuno uračunljiv. Nasuprot dokazima optužbe, kako je dalje istakao Kantonalni sud, apelant i njegov branilac izveli su svoje dokaze istovremeno osporavajući nalaze i mišljenja vještaka optužbe, iznošenjem mišljenja u vezi s kredibilitetom vještaka. Kantonalni sud nije prihvatio apelantovu odbranu jer nije imao razloga da posumnja u stručnost i istinitost nalaza i mišljenja vještaka, niti je imao potrebu da određuje vještačenje dugih vještaka, a s druge strane odbrana nije iskoristila svoje pravo iz člana 284. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) da angažuje svoje vještake koji bi vještačili o istim činjenicama s kojima se odbrana ne slaže. Nakon provedene analize i ocjene dokaza optužbe i odbrane, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret za koja je utvrdio njegovu krivičnu odgovornost i izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-08-000365 od 10. septembra 2008. godine potvrdio presudu Kantonalnog suda. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u vezi sa žalbenim navodima koji se tiču izreke presude, ocijenio da nema bitne povrede odredaba krivičnog postupka, da je izreka razumljiva i jasna, bez manjkavosti, jer je naveden opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja djela i sve činjenice koje su neophodne da se djelo što bliže odredi. U pogledu žalbenog prigovora kojim se tvrdi da pobijana presuda nije uopšte ocijenila apelantovu odbranu, da su iskazi svjedoka cijenjeni suprotno odredbama procesnog zakona i da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi detaljno izložena apelantova odbrana, ocijenjena i dovedena u vezu s ostalim provedenim dokazima. Iz obrazloženja dalje proizlazi da su svi dokazi odbrane i optužbe cijenjeni s jednakom pažnjom (čl. 15. i 296. st. 2. ZKP FBiH), a za svaki zaključak su navedeni jasni i određeni razlozi. Prigovori koji se odnose na povredu prava na odbranu u vezi s pravom pristupa dokazima po ocjeni Vrhovnog suda potpuno su neprihvatljivi. Naime, dokazi na kojima je utemeljena optužnica bili su dostupni odbrani već od podizanja optužnice (član 241. stav

2. ZKP FBiH), a kad su izvođeni na glavnom pretresu odbrani je omogućeno da provede unakrsno ispitivanje vještaka i svjedoka. Zatim, prvostepena presuda nije propustila da raspravi pitanje apelantove krivično-pravne odgovornosti, niti su u pogledu ove odlučne činjenice izostali potrebni razlozi. Žalbene prigovore koji se odnose na pravilnost i potpunost činjenične osnove i koji su usmjereni na negiranje izvršenja djela za koja je apelant proglašen krivim, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. S tim u vezi je navedeno da se prvostepena presuda s razlogom oslonila na ubjedljive i u svemu prihvatljive tvrdnje oštećenih, a vjerodostojnost njihovih iskaza potvrđena je nalazima i mišljenjima vještaka neuropsihijatra i psihologa. U pogledu žalbenog prigovora koji se odnosi na kvalitet vještačenja kojeg je izvršio vještak specijalista za ginekologiju i akušerstvo dr. Malik Šestić, Vrhovni sud je istakao da prigovori nemaju osnova jer je vještačenje provedeno vrlo kompleksno i prvostepeni sud ga je prihvatio kao stručno i objektivno, a i odbrani je omogućeno da provede unakrsno ispitivane navedenog vještaka. Vrhovni sud je zaključio da prvostepena presuda nije počinila ni jednu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koje je žalba ukazala, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da su u potpunosti izneseni razlozi u pogledu pravne ocjene djela.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na žalbu i pravo na obnovu postupka zagarantovana u članu 2. stav 1. i članu 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U pogledu povrede prava na pravično suđenje apelant je u apelaciji prije svega istakao bitne povrede postupka koje se odnose na činjenicu da je predsjednik vijeća Kantonalnog suda sudija Unkas Arnaut, koji je učestvovao u donošenju prvostepene presude u svojstvu predsjednika vijeća, prethodno učestvovao u donošenju odluke o produženju pritvora. S tim u vezi je istakao povredu nepristranosti suda. U okviru prava na pravično suđenje apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, ocjenu dokaza, nedostatak obrazloženja o vinosti i uračunljivosti, kao i ravnopravnosti stranaka Apelant je u dopuni apelacije naveo da dokazi optužbe i odbrane nisu cijenjeni s jednakom pažnjom, da su odbijeni dokazi saslušanjem svjedoka odbrane, da u obrazloženjima pobijanih presuda nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, da nije jasno navedeno iz kojih razloga je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka specijaliste ginekologije i akušerstva dr. Malika Šestića a odbio nalaz i mišljenje dr. Envera Šahovića. Stoga je, kako navodi, narušena jednakost stranaka u postupku koji je protiv njega vođen. Princip «jednakost u postupanju», kako je istakao apelant, podrazumijeva da se svakoj strani mora dati razumna prilika da prezentira svoj slučaj, uključujući i dokaze koje predlaže. Redovni sudovi su u postupku koji je protiv njega vođen povrijedili, kako se dalje ističe, princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, jer nisu dovoljno i potpuno utvrdili činjenice koje ga terete i one koje idu u njegovu korist. Apelant također navodi da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu koje je posebno zaštićeno članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je propisana mogućnost ponovnog suđenja ukoliko je prethodno bilo posljedica bitnih povreda koje su mogle uticati na ishod postupka. Prema apelantovim navodima, drugostepeni sud nije naveo jasne razloge u pogledu odbijanja njegove žalbe, već je prihvatio razloge prvostepene presude u kojoj su, kako tvrdi, počinjene bitne povrede postupka.

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da se neosnovano u apelaciji navodi da u obrazloženju pobijanih presuda nedostaju razlozi u pogledu apelantove vinosti i uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Nasuprot tim tvrdnjama, u pobijanoj presudi su dati jasni odgovori na apelantove žalbene prigovore, oblik vinosti i stanje uračunljivosti. Što se tiče apelantove odbrane, kako je dalje navedeno, nakon njenog detaljnog izlaganja ocijenjeno je da je apelantova odbrana suprotna drugim provedenim dokazima. Dakle, odbrana je cijenjena kako pojedinačno tako i u vezi s ostalim dokazima, a nakon toga je ocijenjeno da je neosnovana uz davanje iscrpnih razloga. U konkretnom slučaju, učešće predsjednika prvostepenog vijeće u donošenju rješenja ne može se, po mišljenju Vrhovnog suda, podvesti pod član 39. stav 1. tačka d) ZKP FBiH koja propisuje kada i u kojim slučajevima se sudija mora izuzeti od vođenja postupka, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena.

11. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u prvostepenoj presudi, a okolnost da je član vijeća koje je sudilo ranije bio član vanraspravnog vijeća u istom predmetu, sama po sebi ne može izazvati sumnju u nepristrasnost niti predstavljati osnov za izuzeće sudije.

12. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je sud nepristrano i profesionalno proveo postupak protiv apelanta, uz poštivanje svih prava koja su mu zagarantirana. Netačno je da su odbijeni svi apelantovi prijedlozi, budući da mu je još u toku istrage ponuđeno da predloži izvođenje dokaza u korist svoje odbrane, što je apelant i iskoristio predloživši saslušanje svjedoka.

V. Relevantni propisi

13. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:

Član 207.

Spolni odnošaj s djetetom (1)Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2)Ko izvrši nasilni spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom (član 203. Silovanje, stav 1.) ili s nemoćnim djetetom (član 204. Spolni odnošaj s nemoćnom osobom, stav 1.)

kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine (3)Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom zloupotrebom položaja (član 205. Spolni odnošaj zloupotrebom položaja, stav 2.)

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4)Ko krivično djelo iz st. od 1. do 3. ovog člana učini na naročito okrutan ili naročito ponižavajući način, ili ako je istom prigodom prema istoj žrtvi učinjeno više spolnih odnošaja ili s njim izjednačenih spolnih radnji od više učinitelja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina (5)Ako je krivičnim djelom iz st. 1. do 3. ovog člana prouzrokovana smrt djeteta, ili je dijete teško tjelesno povrijeđeno, ili mu je zdravlje teško narušeno, ili je žensko dijete ostalo trudno, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

Član 208. stav 2.

Bludne radnje (2) Ko u slučaju iz člana 207. (spolni odnošaj s djetetom) ovog zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, ili ko krivično djelo iz stava 1,. ovog člana učini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 213.

Rodoskvrnuće (1)Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s krvnim rođakom u ravnoj liniji ili s bratom ili sestrom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora od šest mjeseci do dvije godine, (2)Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini s maloljetnikom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

14. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 64/07) relevantne odredbe glase: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 39. stav 1. tačka d) Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili vještak.

Član 40.

Izuzeće po zahtjevu stranke (1) Izuzeće predsjednika suda ili sudije može tražiti stranka ili branitelj. (2)Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa a ako se za razlog izuzeća iz člana 29. tač. od a) do f) ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.

(3)Zahtjev za izuzeće sudije vijeća apelacionog odjeljenja stranka ili branitelj mogu podnijeti u žalbi ili u odgovoru na žalbu (4)Stranke ili branitelji mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika suda koji postupa u predmetu (5)Stranka ili branitelj dužni su u zahtjevu navesti okolnosti i dokaze zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u zahtjevu za izuzeće koji je ranije odbijen. Član 296.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Kž-08 -000365 od 10. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. oktobra 2008. godine a apelacija je podnesena 6. novembra 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije, pravo na žalbu zaštićeno članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

20. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, proizvoljnost u prihvatanju i ocjeni dokaza, nedostatku obrazloženja u pogledu vinosti i uračunljivosti, povredi principa presumpcije nevinosti i in diubio pro reo, nedostatku odlučnih činjenica, povredi principa «jednakosti u postupanju» nepristranosti i ravnopravnosti stranaka.

21. U vezi s apelantovim prigovorom koji se odnosi na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i kršenje principa nepristranosti suda, koje se po njegovom mišljenju tiču učešća sudije koji je trebao biti izuzet, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno lična nepristranost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S obzirom da apelant nije doveo u sumnju ličnu nepristranost sudije Unkasa Arnauta, Ustavni sud se tim pitanjem neće baviti.

22. Apelant je, kako proizlazi iz apelacije, osporio nepristranost postupajućeg sudije prema objektivnom principu, navodeći da je kao predsjednik vijeća donio osuđujuću presudu protiv njega a u ranijem postupku je učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (rješenje o produženju pritvora). Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 900/08 od 26. maja 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 41/11).

23. Dalje, u pogledu iznesenih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća na postojanje procedure za osiguranje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim situacijama. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. S tim u vezi, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je sudija Unkas Arnaut učestvovao u donošenju rješenja kojim je apelantu produžen pritvor i da je kao član sudskog vijeća učestvovao u donošenju osuđujuće presude protiv apelanta. Ta činjenica, međutim, sama po sebi ne predstavlja dovoljan argument na kojem bi se mogao temeljiti zaključak da je postupajući sudija s predubjeđenjem vodio prvostepeni krivični postupak protiv apelanta. Naime, rješenje o produženju pritvora je procesne naravi u kojem je razmotren prijedlog tužilaštva za produženje pritvora kao i stav odbrane, nakon čega je ocijenjeno da se apelantu pritvor, koji mu je izrečen rješenjem sudije za prethodni postupak, produži za još dva mjeseca. Osim toga, Ustavni sud ističe da su u odredbi člana

39. ZKP FBiH propisani razlozi za izuzeće sudije, a u odredbi člana 40. ZKP FBiH data je mogućnost strankama ili braniocima da zatraže izuzeće poimenično određenog sudije. U konkretnom slučaju, učešće predsjednika vijeća koje je sudilo u prvostepenom postupku ne može se podvesti pod član 39. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, jer u konkretnom krivičnom predmetu predsjedavajući vijeća koje sudi nije učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili kao tužitelj, što predstavlja jedan od osnova u kojem sudija ne može vršiti sudijsku dužnost, niti je apelant pružio dokaze u pravcu da je tokom postupka zatražio izuzeće bilo kojeg od sudija vijeća koje sudi. Budući da je Vrhovni sud ispitao prvostepenu presudu u granicama u kojima je presuda pobijana i zaključio da u postupku koji je protiv apelanta vođen nisu učinjene bitne povrede postupka, dajući za takav stav jasno obrazloženje uz primjenu relevantnih odredbi ZKP FBiH, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju principa nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije paušalni i neosnovani.

25. Osim toga, Ustavni sud u vezi s ovim apelantovim navodima ukazuje na vlastitu praksu u pitanjima o kojima je već odlučivao, a koja su pokrenuta predmetnom apelacijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 543/04 od 28. juna 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 27/05). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da: «Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji je u identičnom slučaju usvojio stav da [...] sama činjenica da je taj sudija, također, donosio odluke u istražnom postupku, uključujući rješenje koje se odnosi na vraćanje u pritvor, ne može se uzeti sama po sebi kao opravdanje za bojazan da on nije nepristran. Ono što je bitno su obim i priroda tih odluka». Isto stanovište Ustavni sud je zauzeo i u brojnim kasnijim odlukama (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj 900/08 od 26. maja 2011. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 41/11; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1246/07 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). 27. Ustavni sud, u vezi s ovim apelantovim navodima, zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivično-pravne odgovornosti. Vrhovni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, jasno ukazao da apelantova žalba insistira na negiranju izvršenja krivičnih djela koje je izneseno u odbrani i nedostatku razloga o odlučnim činjenicama, prvenstveno apelantove uračunjivosti i vinosti, kao i kvaliteta nalaza i mišljenja vještaka ginekološko-akušerske struke dr. Malika Šestića. Obrazlažući neosnovanost ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je jasno istakao da je apelantova odbrana analizirana i ocijenjena u vezi sa svim ostalim dokazima, te da je na okolnost apelantovog psihičkog stanja u vrijeme izvršenja krivičnog djela proveo vještačenje vještak neuropsihijatar, na osnovu kojeg je zaključeno da je apelant bio u mogućnosti da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima, da je inkriminirane radnje poduzimao voljno i bio svjestan posljedice, čime je razriješeno pitanje uračunljivosti i vinosti. Također, Ustavni sud zapaža da su oprečnosti koje su postojale između dva nalaza i mišljenja vještaka ginekološko-akušerske struke, na koje apelant u apelaciji ukazuje, razriješene kroz analizu i ocjenu oba izvršena vještačenja uz navođenje jasnih i preciznih razloga o prihvatljivosti nalaza i mišljenja dr. Malika Šestića.

28. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden obiman dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na sveukupnoj analizi brojnih izvedenih dokaza, uz obrazloženja koja po mišljenju Ustavnog suda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivici, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena apelantova krivična odgovornost, jer je za svaki prihvaćeni kao i neprihvaćeni dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnih djela za koja mu je izrečena jedinstvena kazna, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant također ističe da je u postupku koji je vođen protiv njega povrijeđen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo zagarantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije, kojeg dovodi u vezu sa sudskom ocjenom dokaza i principom ravnopravnosti stranaka, ističući da dokazi optužbe i odbrane nisu cijenjeni na ravnopravan način.

30. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će, u skladu sa zakonom, svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).

31. S obzirom da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelant, u vezi s tim navodima, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

32. U pogledu principa ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud ističe da je ovaj princip također jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, prema kojem optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužitelja, Ustavni sud je zapazio da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe i ospori ih lično i uz pomoć branioca, te predloži dokaze u pogledu odbrane. Iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi, kako je već navedeno, da je proveden veliki broj dokaza, te da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji je protiv njega vođen narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.

33. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. st. 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

b) Ostali navod 34. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na žalbu iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se pravom na žalbu garantira kontrola zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka prije nastupanja njihove pravosnažnosti.

35. Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku, a činjenica da pravni lijek kojeg je koristio nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

36. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navedenim članom garantuje da se nikome neće ponovo suditi za isto djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila, prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju ne radi o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv apelanta, niti je apelant tražio ponavljanje postupka iz zakonom predviđenih razloga. Stoga nema ništa što ukazuje da konkretna apelacija pokreće pitanje prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zbog čega je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije, u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda utvrdio da apelantova krivično-pravna odgovornost za krivična djela za koja je osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi. Također, u osporenim presudama su navedeni jasni i precizni razlozi u pogledu dokaza koji su prihvaćeni i onih koji nisu, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Osim toga, nije prekršen princip nepristranosti suda kada je isti sudija učestvovao u donošenju rješenja o produženju pritvora i prvostepenoj osuđujućoj presudi protiv apelanta jer nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajući sudija bio pristran a apelant sam nije zatražio izuzeće tog sudije iz nekog od razloga propisanih odredbama ZKP FBiH. 38. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na pravično suđenje u vezi s pravima iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer je apelant u odnosu na krivična djela za koja je utvrđena njegova krivično-pravna odgovornost imao i koristio redovan pravni lijek. a nije prezentirao dokaze da je eventualno tražio obnovu postupka iz zakonom propisanih razloga.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3534/08 (H. O.) | Sudska praksa | Aktio