Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3773/08 (N. V.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Proporcionalnost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3773/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3773/08, rješavajući apelaciju Nade Vukelić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nade Vukelić.
Utvrđuje se povreda člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 893 od 19. septembra 2008. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nada Vukelić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 5. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 893 od 19. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-001290 od 18. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-897/04 od 13. juna 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 12. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 19. januara 2009. godine, Okružni sud 22. januara 2009. godine, Osnovni sud 28. januara 2009. godine, prvotuženi 5. februara 2009. godine, a drugotuženi 30. januara 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinji 12. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinjinih i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj P-897/04 od 13. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-05-001290 od 18. juna 2007. godine, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava na stanu bliže navedenom u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni prostor), te da su tuženi dužni to priznati i izdati apelantkinji valjanu ispravu za otkup spornog prostora, «tj. ugovor o korišćenju stana ili ugovor o zakupu toga stana», ili će u protivnom takva presuda zamijeniti navedenu ispravu. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je «nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu» bio Jovo Vračar, apelantkinjin pokojni otac (u daljnjem tekstu: apelantkinjin prednik), što je utvrđeno «iz ugovora o korišćenju stana zaključenog u Banjoj Luci 22. decembra 1966. godine» između njega i Stambenog preduzeća Banja Luka (u daljnjem tekstu: stambeno preduzeće), kao i iz potvrde SIZ-a stanovanja Banja Luka od 6. oktobra 1977. godine. Dalje, Osnovni sud je naveo da je, takođe, utvrđeno da je Komisija za komunalno-stambene poslove Izvršnog odbora SO Banja Luka (u daljnjem tekstu: Komisija IO), «u svojstvu davaoca stana na korišćenje», donijela 7. decembra 1977. godine zaključak «o prenosu stanarskog prava za korišćenje dvije sobe na [apelantkinju], te je za novog nosioca stanarskog prava određena [apelantkinja]». Osnovni sud je naveo da isti zaključak proizilazi i iz rješenja Opštinskog sekretarijata za upravnopravne poslove SO Banja Luka (u daljnjem tekstu: Opštinski sekretarijat) od 14. decembra 1977. godine kojim je «preneseno stanarsko pravo za korišćenje dvije sobe na [apelantkinju]». Takođe, Osnovni sud je utvrdio da apelantkinja i u vrijeme donošenja prvostepene presude koristi sporni stan, «što proizilazi iz Zapisnika o kontroli zakonitog korišćenja stanova od 31. jula 2002. godine», kao i iz drugih sprovedenih dokaza. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da apelantkinja nije zaključila ugovor o korišćenju spornog stana, da se taj stan ne vodi u evidenciji svojine državnih stanova, te da nije udružen u stambeni fond kod drugotuženog.
7. Imajući u vidu zaključak Komisije IO koja je «u svojstvu davaoca opštinskog stana na korišćenje» navedenim zaključkom odredila «za nosioca stanarskog prava [apelantkinju]», kao i rješenje Opštinskog sekretarijata «iz kojeg je vidljivo da se prenosi stanarsko pravo na [apelantkinju] i to na stanu čiji je davalac na korišćenje Opština Banja Luka», Osnovni sud je odbio prigovor prvotuženog o nedostatku pasivne legitimacije. Dalje, Osnovni sud je zaključio da je izvedenim dokazima «utvrđeno da je na [apelantkinju] preneseno stanarsko pravo na korišćenje dvije sobe u Ferhatpašinoj ulici broj 7», ali da apelantkinja nije dokazala da se sporni prostor «ima tretirati stanom u skladu sa odredbom člana 3 Zakona o stambenim odnosima», zbog čega je njen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava na spornom stanu neosnovan.
8. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je nesporno da je apelantkinjinom predniku zaključkom «donesenim na sjednici Savjeta za komunalne poslove od 12. novembra 1962. godine» dozvoljeno useljenje, «to jest proširenje u još dvije prostorije po iseljenju Udruženja penzionera, s tim da se vrata do ulice ne mogu otvoriti, nego da se koristi ulaz sa dvorišne strane, bez adaptacije», kao i da mu je rješenjem SO Banja Luka od 20. decembra 1965. godine određeno plaćanje stanarine. Takođe, navedeno je da je nesporno utvrđeno da je na apelantkinju preneseno «stanarsko pravo [...] za korišćenje dvije sobe», te da iz «zapisnika o kontroli zakonitog korišćenja stanova od 31. jula 2003. godine» proizilazi da se «taj prostor koristi kao stambeni i sastoji se od dvije prostorije i dvije prateće prostorije [...] koji su nastali pregrađivanjem jedne sobe». Okružni sud je, dalje, naveo da je navedenim zapisnikom konstatovano i da se te prostorije nalaze u prizemlju kuće, da imaju poseban ulaz i da su «odvojene od stana koji se, takođe, nalazi u prizemlju i ima poseban ulaz, koji koristi porodica Vukelić, a na kojem je sopstvenik bila pokojna Vračar Đuja». Okružni sud je, takođe, naveo da je iz apelantkinjinog iskaza i iskaza svjedoka utvrđeno da je apelantkinjin prednik bio sopstvenik stana u istoj stambenoj zgradi, te da su i drugi stanovi u toj zgradi bili u privatnoj svojini, osim spornog prostora koji kao stan koristi apelantkinja. Stan u svojini, kako je dalje naveo Okružni sud, apelantkinjin prednik je prenio na svoju suprugu Đuju Vračar, a ova dalje testamentom na svoju kćerku, povodom čega se vodi poseban parnični postupak.
9. Dalje, Okružni sud je naveo da iz dokaza koje je sproveo prvostepeni sud nesporno proizilazi da je apelantkinjinom predniku, na osnovu odredaba Zakona o stambenim odnosima, «odobreno proširenje stambenog prostora i na ime tog proširenja dodijeljene dvije sobe». Dalje, Okružni sud je naveo da je adaptacija spornog prostora faktički izvršena, mada je davalac na korišćenje sporni prostor dodijelio apelantkinjinom predniku bez prava na adaptaciju. Okružni sud je naveo da apelantkinja tokom postupka nije ponudila dokaze da je naknadno pribavila takvo odobrenje, niti dokaze da je adaptacija izvršena uz odobrenje nadležnog organa uprave. Stoga, kako je zaključio Okružni sud, «protek vremena, kao ni faktičko stanje prema kojem su sporne prostorije pretvorene u stan ne mogu da posluže kao osnov da se utvrdi da je apelantkinja stekla stanarsko pravo na stanu bliže označenom u izreci prvostepene presude». Stoga je, kako je naveo Okružni sud, pravilan zaključak prvostepenog suda da se sporne prostorije ne mogu da smatraju stanom u smislu odredaba člana 3 Zakona o stambenim odnosima.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 893 od 19. septembra 2008. godine odbio apelantkinjinu reviziju protiv drugostepene presude, zaključivši da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je naveo relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, a naročito je ukazao da su odredbom člana 3 tog zakona «definisani osnovni elementi pojma 'stan' koji je zakonodavac imao u vidu pri donošenju ovog zakona». Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da apelantkinji, «odnosno njenom ocu, nije dodijeljen sporni prostor kao stan, nego joj je samo dozvoljeno proširenje i korišćenje dvije prostorije, nakon iseljenja Udruženja penzionera, a bez prava na adaptaciju». Takođe, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da se apelantkinja «ovim prostorom počela da koristi 1962. godine, da su te prostorije imale karakter poslovnih prostorija i da nije nikada izvršena promjena namjene tih prostorija», te da «nije sporno da [apelantkinja] te prostorije, u svrhu stanovanja, koristi sve do danas».
11. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantkinja nije mogla «useljenjem i dugogodišnjim stanovanjem u predmetnom prostoru» steći stanarsko pravo na tom prostoru, «bez obzira što je taj prostor faktički adaptiran u stan». Naime, Vrhovni sud je istakao da sporne prostorije predstavljaju poslovne prostorije «bez karakteristika stana», kao i da te prostorije nikada nisu evidentirane kao stan. Stoga se, bez obzira na faktičku adaptaciju, one ne mogu da smatraju «stanom u pravnom smislu». Budući da namjena spornih prostorija nikada nije izmijenjena u skladu sa relevantnim propisima, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, apelantkinjino useljenje u te prostorije ne može da se smatra useljenjem u stan. Vrhovni sud je, takođe, naveo da su sporne prostorije dodijeljene apelantkinjinom predniku, a kasnije i njoj samo na korišćenje, bez prava na adaptaciju, «što se, zbog karaktera tih prostorija (koje nisu predstavljale stan) ne smatra pravnim poslom koji bi mogao, bez obzira na protek vremena upotrebe, dovesti do sticanja stanarskog prava». S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da nije od uticaja činjenica da apelantkinja nije sa davaocem ovih prostorija zaključila ugovor o njihovom korišćenju, jer se ugovor o korišćenju stana «nije ni mogao zaključiti, jer se ne radi o stanu koji ima u vidu odredba člana 3 [Zakona o stambenim odnosima]». Vrhovni sud je, takođe, naveo da je odvojeno od ovoga pitanje apelantkinjinog prava da ove prostorije nesmetano koristi «jer su one dugogodišnjim stanovanjem postale njen dom», ali da to ne znači da je ona na tim prostorijama stekla stanarsko pravo, niti «druga prava koja proističu iz tog prava».
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U obrazloženju svojih navoda apelantkinja ističe da je u parničnom postupku nesporno utvrđeno da su sporne prostorije korišćene za stanovanje, te da su sudovi restriktivno tumačili odredbe Zakona o stambenim odnosima, pri čemu nisu, kako je navela, vodili računa o Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Apelantkinja navodi da je svojom tužbom tražila od suda «da svojom odlukom ozvaniči stanje koje postoji de facto sada punih 46 godina» tako što će utvrditi da je apelantkinja na spornim prostorijama stekla stanarsko pravo iako, kako je istakla, «nikada nije zaključila ugovor o korišćenju stana». Apelantkinja navodi da ima valjan pravni osnov za korišćenje spornog stana, odnosno rješenje o prenosu stanarskog prava iz 1977. godine, da je od iste godine kontinuirano u posjedu tog stana i da kontinuirano ispunjava sve obaveze «koje bi imala i da je zaključila ugovor». U tom smislu, apelantkinja se pozvala i na pravne stavove Ustavnog suda u predmetu broj U 102/03 od 28. aprila 2008. godine, navodeći da se, prema toj praksi, «u ovakvim situacijama smatra da stanarsko pravo postoji i bez zaključenog ugovora». Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom i, sljedstveno tome, pravo na imovinu, budući da joj je onemogućeno «da pristupi otkupu predmetnog stana», te da ne može da stekne svojinu na stanu koji je njen dom.
b) Odgovori na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke, naročito zato što apelantkinja «ponavlja navode istaknute tokom postupka». Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom ni na koji način nije prekršeno nijedno pravo na koje se apelantkinja pozvala, jer ona nije lišena posjeda na spornim prostorijama. Dalje, Vrhovni sud je, takođe, naveo da činjenica da apelantkinja dugi niz godina koristi predmetne prostorije za stanovanje, iako se prema stanju u spisu radi o poslovnim prostorijama, onemogućava tužene da traže njeno prinudno iseljenje shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, ali je ne čini nosiocem stanarskog prava na tim prostorijama. Postojanjem takvog prava bila bi, kako je dalje naveo Vrhovni sud, nametnuta obaveza tuženima da joj omoguće otkup tih prostorija, na šta je bio usmjeren apelantkinjin tužbeni zahtjev.
14. Okružni sud je u svom odgovoru osporio apelacione navode i istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju drugostepene presude.
15. Osnovni sud je, takođe, osporio apelacione navode i istakao da je prvostepeni postupak sproveden u skladu sa važećim zakonskim propisima i da nije došlo do kršenja prava na koja se apelantkinja pozvala.
16. Prvotuženi je u odgovoru naveo da je apelacija neosnovana, zato što je neosnovan i apelantkinjin stav da se iz sprovedenih dokaza može da zaključi da se u konkretnom slučaju radi o «stanu» u smislu odredbe člana 3 Zakona o stambenim odnosima. U obrazloženju ovog stava prvotuženi je ponovo iznio utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove kako su navedeni u osporenim odlukama, istakavši naročito da je sporni prostor dodijeljen na korišćenje apelantkinjinom predniku 1962. godine bez prava na adaptaciju, te da protek vremena, niti faktično stanje ne mogu da posluže kao osnov da se utvrdi da je apelantkinja stekla stanarsko pravo na spornom prostoru.
17. Drugotuženi je naveo da «u cijelosti prepušta odluku sudu po apelaciji [...] budući da nema neposredni pravni interes za ishod navedenog postupka». Naime, drugotuženi je naveo da je u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama osporavao pasivnu legitimaciju, «budući da ni on, niti njegovi pravni prednici nisu bili u bilo kakvom pravnom odnosu sa [apealantkinjom]». Osim toga, drugotuženi je naveo da sporni stan nikada nije bio udružen i povjeren njemu na upravljanje, niti se vodio u njegovim evidencijama.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni glasnik SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 3.
Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. [...]
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 893 od 19. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 10. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da je njima povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na dom iz člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
k) Pravo na imovinu.
25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima, ili da bi osbezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koncept «imovine» u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno na pojam svojine ili posjedovanja fizičkih stvari, već uključuje i neka druga prava i interese koji predstavljaju određena dobra koja mogu da se smatraju «imovinskim pravima» i mogu da predstavljaju «imovinu» u smislu navedene odredbe (vidi, Evropski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A broj 306-B, stav 53).
27. U odgovoru na pitanje da li radi u konkretnom slučaju o «imovini» obuhvaćenoj zaštitom člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje i na svoju dosadašnju praksu u kojoj je zauzeo jasan stav da određena pravna situacija predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu «imovine» iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 30, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 33/01, i U 102/03 od 28. aprila 2004. godine, stav 40, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 30/04).
28. U konkretnom slučaju radi se o dvije prostorije koje je ovlašćeni davalac, inače organ javne vlasti, dodijelio na korišćenje apelantkinjinom predniku 1962, a zatim apelantkinji 1977. godine i koje se sve od dodjele apelantkinjinom predniku pa do donošenja osporenih odluka, bez ikakvog ometanja, koriste za stanovanje. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da pravna situacija u kojoj se nalazi apelantkinja nesumnjivo vodi zaključku da se u konkretnom slučaju radi o određenoj ekonomskoj vrijednosti koja predstavlja «imovinu» u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Dalje, osporenim odlukama onemogućeno je apelantkinji da reguliše svoj pravni status u odnosu na sporni prostor za koji je Komisija IO, kao ovlašćeni davalac stana na korišćenje, donijela zaključak od 7. decembra 1977. godine «o prenosu stanarskog prava na [apelantkinju]za korišćenje dvije sobe [...], a na kojim je prethodno bio nosilac stanarskog prava [apelantkinjin prednik], te se za novog nosioca stanarskog prava određuje [apelantkinja]». Imajući u vidu ovakvu odluku nadležnog davaoca stana na korišćenje, Ustavni sud smatra da osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantkinjino pravo na mirno uživanje imovine.
30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
31. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila primjenjivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o organičavanju apelantkinjinog prava u odnosu na njenu imovinu, te da je primjenjivo treće pravilo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud će odlučiti da li je postupanje javnih vlasti, u konkretnom slučaju sudova, bilo opravdano u svjetlu primjenjivih principa, odnosno: a) principa zakonitosti b) principa legitimnog cilja u javnom interesu i c) principa «pravične ravnoteže».
a) Princip zakonitosti
32. Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude «zakonito». Naime, druga rečenica prvog stava člana 1 Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo «pod uvslovima predviđenim zakonom», a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo da kontrolišu korišćenje imovine «donošenjem zakona». Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma «zakon» (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može da se razmatra da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
33. Ustavni sud zapaža da je relevantnim zakonom predviđeno da se stanarsko pravo može steći na stanu, a da se pod pojmom «stan» podrazumijeva skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. Sudovi su u osporenim odlukama zaključili da sporni prostor ne predstavlja «stan» u smislu člana 3 Zakona o stambenim odnosima, smatrajući da nema nikakvog uticaja činjenica da je taj prostor faktički adaptiran i pretvoren u stan koji apelantkinja koristi dugi niz godina, dok apelantikinja smatra da je ovakvo tumačenje zakona restriktivno.
34. Ustavni sud smatra da posljedice tumačenja odredbe člana 3 Zakona o stambenim odnosima, sa aspekta saglasnosti sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja treba da uzemu u obzir pri odlučivanju o tome da li su javne vlasti u primjeni ovog propisa postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine, stav 29, sa daljnjim referencama, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 23/10). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvatanje da je miješanje u apelantkinjino pravo na mirno uživanje imovine bilo «predviđeno zakonom» u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Princip legitimnog cilja u javnom interesu
35. Iako u odgovorima na apelaciju nije eksplicitno navedeno, proizilazi da je javni interes kojim su se sudovi rukovodili dosljedna primjena odredaba Zakona o stambenim odnosima, što Ustavni sud prihvata kao legitiman cilj.
c) Princip «pravične ravnoteže» između op šteg interesa zajednice i apelantkinjinog prava na mirno uživanje imovine.
36. Ustavni sud zapaža najprije da postoji nesporan apelantkinjin interes da joj se, nakon dugogodišnjeg korišćenja, omogući da reguliše svoju pravnu situaciju u odnosu na sporni prostor. S druge strane, stoji javni interes da se zakon dosljedno primjenjuje. Pri ocjenjivanju postojanja pravične ravnoteže koja mora da se uspostavi između ovih različitih interesa, Ustavni sud ukazuje da su sudovi nesporno utvrdili da je sporni prostor, odlukom Komisije IO kao nadležnog davaoca stana na korišćenje, dodijeljen apelantkinjinom predniku još 1962. godine na ime proširenja stambenog prostora, jer se taj prostor nalazi uz stan koji je bio u njegovoj privatnoj svojini. Ustavni sud, takođe, zapaža da je nesporno utvrđeno i to da je sporni prostor, nakon smrti apelantkinjinog prednika, dodijeljen na korišćenje apelantkinji «kao novom nosiocu stanarskog prava», što je eksplicitno navedeno u zaključku nadležnog opštinskog organa iz 1977. godine. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odluke o dodjeli spornog prostora apelantkinjinom predniku i kasnije apelantkinji donio tadašnji organ javne vlasti kao ovlašćeni davalac spornog prostora na korišćenje, uz razumijevanje i prihvatanje da će taj prostor biti korišćen za stanovanje. Takođe, nesporno je i da sporni prostor apelantkinja kontinuirano i nesmetano koristi za stanovanje.
Takođe, Ustavni sud smatra da je, prilikom ocjenjivanja pravične ravnoteže, od naročitog značaja i činjenica da je davalac stana na korišćenje svojim odlukama, već u vrijeme kada je sporni prostor dodijeljen na korišćenje apelantkinjinom predniku a kasnije i apelantkinji, pravno okvalifikovao njihov pravni odnos prema ovom prostoru kao stanarsko pravo, što je jasno iz odluka nadležnih opštinskih organa na koje su se sudovi pozvali. Takođe, nije manja značajna ni činjenica da se sporni prostor koristi isključivo kao stambeni od 1962. godine neprekidno, bez ikakvog ometanja i bez obzira što formalnopravno nikada nije izvršena promjena namjene spornog prostora iz poslovnog u stambeni, niti je to ovlašćeni davalac spornog prostora na korišćenje ikada postavio kao uslov apelantkinjinom predniku ili apelantkinji. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je tumačenjem člana 3 Zakona o stambenim odnosima na način kako je to učinjeno u spornim odlukama, u okolnostima konkretnog predmeta, stavljen pretjeran teret na apelantkinju zbog čega nije postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa da se dosljedno sprovodi zakon i zaštite apelantkinjina prava na imovinu od neopravdanog miješanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1164/08 od 27. maja 2011. godine, stav 34, objavljena na www.ustavnisud.ba).
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu ne zadovoljava princip proporcionalnosti, zbog čega postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
38. S obzirom na zaključak u vezi sa pravom na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati apelantkinjine navode o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, nezavisno od utvrđenja da je predmetni prostor davalac stan dodijelio apelantkinji na korišćenje «kao novom nosiocu stanarskog prava», te nezavisno od činjenice da su apelantkinja, a prije toga i njen pravni prednik, predmetni prostor koristili dugi niz godina isključivo kao stambeni prostor, odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev isključivo iz razloga što taj prostor nije priznat kao «stan» u smislu člana 3 Zakona o stambenim odnosima. Takvom primjenom navedene odredbe, u okolnostima konkretnog slučaja, na apelantkinju je stavljen pretjeran teret, jer nije postignuta pravična ravnoteža između legitimnog javnog interesa i apelantkinjinog prava na mirno uživanje imovine.
40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović