Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3125/08 (T. P.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3125/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3125/08, rješavajući apelaciju T. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija T. P.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u postupku izvršenja Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje – urbanističko-građevinskog inspektora Opštine Trebinje broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003.
godine, koji još uvijek nije okončan.
Nalaže se Opštini Trebinje da u što kraćem roku okonča postupak izvršenja Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje – urbanističko-građevinskog inspektora Opštine Trebinje broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine.
Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Opštini Trebinje da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke, T. P. isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog toga što nije okončan postupak administrativnog izvršenja.
Nalaže se Opštini Trebinje da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. T. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kog zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 1. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije izvršeno Rješenje Opštine Trebinje (u daljnjem tekstu: Opština) broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine, koje je dozvoljeno Zaključkom o dozvoli izvršenja Odjeljenja za prostorno uređenje – urbanističko-građevinskog inspektora Opštine broj 07-362-11/04 od 4. februara 2004. godine i Zaključkom o dozvoli izvršenja Odjeljenja za inspekcijske i poslove komunalne policije – Odsjek za inspekcije (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za inspekcijske poslove) broj 05-362-25/07 od 7. februara 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. oktobra 2008. godine, 25. i 31. marta kao i 17. juna 2011. godine. Apelant je 25. avgusta 2011. godine Ustavnom sudu podnio i prijedlog za donošenje privremene mjere kojom će se «zbog interesa apelanta i interesa pravde, Odjeljenju za prostorno uređenje Opštine zabraniti bilo kakvo postupanje vezano za legalizaciju bespravnog objekta Save Babića do odluke Ustavnog suda u ovom predmetu».
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Pravobranilaštva Republike Srpske, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske – Republičke urbanističko-građevinske inspekcije Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička urbanističko-građevinska inspekcija), Opštine i Odjeljenja za inspekcijske poslove, zatraženo je 15. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pravobranilaštvo Republike Srpske nije dostavilo odgovor na apelaciju. Ministarstvo za prostorno uređenje je dostavilo odgovor na apelaciju 28. decembra 2008. godine, Republička uprava za inspekcijske poslove 29. decembra 2008. godine, a Opštinsko odjeljenje za inspekcijske poslove 29. decembra 2008. godine.
4. Ustavni sud je 18. maja 2011. godine od Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatražio dostavljanje sudskog spisa broj 015-0-U-08-000 065, a 24. juna 2011. godine od Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine (u daljnjem tekstu: Opštinsko odjeljenje za prostorno uređenje) i Odjeljenja za inspekcijske poslove zatraženo je dostavljanje fotokopije službenih spisa broj 05-362-15/07 i broj 07-362-37/3-99-03.
5. Okružni sud je 2. juna 2011. godine dostavio traženi sudski spis. Načelnik Opštine je 8. jula 2011. godine dostavio informaciju o razlozima neizvršavanja donesenog rješenja. Odjeljenje za inspekcijske poslove je 1. jula 2011. godine dostavilo obavještenje i zahtijevani spis.
6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. maja 2009. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Apelantova majka R. P. je 25. aprila 1996. godine, bez poziva, pristupila i u zapisnik koji je sačinjen u Opštinskom sekretarijatu za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo izjavila da je: «[...] saznala za izlazak komisija u Police, Brijeg broj 3, koja je dozvolila Savi Babiću gradnju garaže kao privremenog objekta na državnom zemljištu uz moju lokaciju. Kao susjed Babića, nisam saglasna da se izgradi garažni objekat na predmetnom zemljištu iz razloga što bi garaža bila uz moj objekat i moju građevinsku parcelu».
9. Odjeljenje za prostorno uređenje je svojim rješenjima od 25. decembra 1997. godine i 6. maja 1999. godine odbilo zahtjeve Save Babića za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju garaže na k. č. broj 158/1 k. o. Trebinje (u daljnjem tekstu: predmetna lokacija), obrazlažući «da bi se predmetna garaža nalazila na privatnom posjedu susjeda, dok sa aspekta bezbjednosti saobraćaja nije moguće dozvoliti gradnju, jer bi se smanjila preglednost raskrsnice». Rješenjem Odjeljenja za inspekcijske poslove od 30. jula 1999. godine investitoru je naređeno da odmah obustavi svako izvođenje radova na predmetnom objektu.
10. Odjeljenje za prostorno uređenje – urbanističko-građevinski inspektor, je Rješenjem broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine, na osnovu čl. 133, 136 i 137 Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 84/02) i člana 190 Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02), naredilo investitoru Savi Babiću da poruši izgrađeni poslovni objekat na predmetnoj lokaciji, da radove izvede o svom trošku i teren dovede u prvobitno stanje, sve u roku od petnaest dana od dana prijema rješenja, s tim da žalba ne odlaže izvršenje rješenja. U obrazloženju navedenog rješenja naglašeno je da je Rješenjem opštinskog urbanističko-građevinskog inspektora broj 05-362-37/3-99-02 od 15. maja 2002. godine naređeno investitoru Savi Babiću da u naknadnom roku pribavi odobrenje za građenje za izgrađeni poslovni objekat na predmetnoj lokaciji. Dalje je navedeno da je Odjeljenje za prostorno uređenje imalo u vidu da je Rješenjem broj 07-364-84/02 od 12. decembra 2002. godine odbijen i zahtjev Milorada Babića, oca Save Babića, za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti.
11. Dalje, Odjeljenje za prostorno uređenje – urbanističko-građevinski inspektor, je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 07-362-11/04 od 4. februara 2004. godine utvrdilo «da je Rješenje urbanističko-građevinskog inspektora broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine postalo izvršno», te je dozvoljeno njegovo izvršenje. Žalba protiv ovog zaključka nije odlagala njegovo izvršenje. Izvršenje je bilo zakazano za 1. mart 2004. godine u 10,00 časova.
12. Međutim, na zahtjev izvršenika Save Babića, posebnim rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-362-19/04 od 27. februara 2004. godine odloženo je, do konačne odluke, administrativno izvršenje Rješenja broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine, koje je bilo dozvoljeno Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 07-362- 11 /04 od 4. februara 2004. godine.
13. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje broj 01-362-267/03 od 18. maja 2004. godine odbijena je kao neosnovana žalba Save Babića protiv Rješenja urbanističko-građevinskog inspektora Opštine broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine.
14. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, odlučujući u upravnom sporu o tužbi Milorada Babića protiv Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje broj 01-364-38/03 od 4. juna 2003. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Odjeljenja o odbijanju zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti, Presudom broj U-870/03 od 10. oktobra 2006. godine tužbu u cijelosti odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je nadležna komisija dala negativno mišljenje jer izgrađeni objekat nepovoljno utiče na tretman buduće raskrsnice, naglašavajući da se predmetni objekat «unosi u segment raskrsnice».
15. Apelant je 14. decembra 2006. godine Odjeljenju za prostorno uređenje podnio zahtjev za nastavak administrativnog izvršenja, ukazujući na to «da je rješenje o rušenju doneseno prije više od tri godine». Takođe, apelant je 1. februara 2007. godine načelnicima odjeljenja za inspekcijske poslove, Odjeljenja za prostorno uređenje i Republičkoj urbanističko-građevinskoj inspekciji dostavio zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja, kao i zahtjev za izuzeće službenog lica, tj. opštinskog urbanističko-građevinskog inspektora.
16. Pismenim aktom Odjeljenja za inspekcijske poslove broj 362-115/06-07 od 18. januara 2007. godine apelant je obaviješten da administrativna služba Opštine «još uvijek nema izvođača radova određenog za rušenje objekata». Apelant je pismenim podnescima od 1. februara 2007. godine, dostavljenim Republičkom urbanističko-građevinskom inspektoru, načelniku Opštine i načelnicima opštinskih odjeljenja za prostorno uređenje i inspekcijske poslove, urgirao donošenje zaključka o dozvoli izvršenja i izuzeće urbanističko-građevinskog inspektora.
17. Republička uprava za inspekcijske poslove – glavni republički urbanističko-građevinski inspektor, svojim pismenim aktom broj 25.I.09/362-260-2/07 od 8. februara 2007. godine navedeni apelantov podnesak je dostavila Odjeljenju za inspekcijske poslove na nadležno rješavanje tražeći preduzimanje svih potrebnih mjera u skladu sa Zakonom o uređenju prostora, Zakonom o inspekcijama u Republici Srpskoj i drugim relevantnim zakonima i propisima.
18. Ponovnim (tj. drugim po redu) zaključkom o dozvoli izvršenja Odjeljenja za inspekcijske poslove broj 05-362-15/07 od 7. februara 2007. godine utvrđeno je «da je rješenje urbanističko-građevinskog inspektora broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine, kojim je naređeno investitoru Savi Babiću da u roku od petnaest dana o svom trošku poruši izgrađeni poslovni objekat, postalo izvršno», te je dozvoljeno njegovo izvršenje. Savi Babiću, izvršeniku, određen je novi rok za rušenje navedenog objekta od pet dana od dana prijema tog zaključka, a ukoliko ne postupi u navedenom roku, izvršenje će se sprovesti 22. februara 2007. godine i to rušenjem izgrađenog objekta putem organizacije koju angažuje Odjeljenje za inspekcijske poslove, sa odvoženjem materijala nastalog rušenjem na deponiju, sve o izvršenikovom trošku, s tim da žalba protiv ovog zaključka ne odlaže njegovo izvršenje.
19. Naknadno, Odjeljenje za inspekcijske poslove je svojim zaključkom broj 05-362-23/07 od 10. aprila 2007. godine o privremenom odlaganju prinudnog izvršenja rješenja prihvatilo prijedlog Save Babića kao izvršenika, te je odloženo prinudno izvršenje Rješenja urbanističko-građevinskog inspektora broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine do konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji koju je bespravni graditelj podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj U-870/03 od 10. oktobra 2006. godine.
20. Ustavni sud je, u međuvremenu, u predmetu broj AP 3399/06 svojom odlukom o dopustivosti od 16. januara 2007. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju Milorada Babića zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Načelnik Odjeljenja za inspekcijske poslove je, i pored navedenog, ponovo donio Rješenje broj 05-362-23/07 od 16. avgusta 2007. godine kojim je prihvatio prijedlog Save Babića, te ponovo odložio prinudno izvršenje Rješenja opštinskog urbanističko-građevinskog inspektora broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine kao i Zaključka o dozvoli izvršenja broj 05-362-15/07 od 7. februara 2007. godine, do konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
22. Ministarstvo za prostorno uređenje, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Odjeljenja za inspekcijske poslove broj 05-362-23/07 od 16. avgusta 2007. godine, je rješenjem broj 16-362-70/07 od 12. avgusta 2008. godine poništilo u cijelosti rješenje načelnika Odjeljenja za inspekcijske poslove od 16. avgusta 2007. godine. Predmet je vraćen na ponovni postupak.
23. Odjeljenje za inspekcijske poslove je u ponovnom postupku donijelo Zaključak broj 05-362-23-2/07 od 16. oktobra 2008. godine kojim nije prihvatilo prijedlog Save Babića za odlaganje prinudnog izvršenja Rješenja urbanističko-građevinskog inspektora broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine, koje je bilo dozvoljeno Zaključkom broj 05- 362-15/07 od 7. februara 2007. godine.
24. Izvršenje Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje – urbanističko-građevinskog inspektora Opštine broj 07-362-37/03-99-02-03 od 7. jula 2003. godine do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije sprovedeno.
25. Naknadno, Savo Babić je kao investitor bespravno sagrađenog objekta 5. aprila 2011. godine Odjeljenju za prostorno uređenje podnio zahtjev za legalizaciju predmetnog objekta. Postupak je u toku pred navedenim organom Opštine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da su konkretnim postupanjem organa uprave povrijeđena njegova osnovna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, pravo na dom i pravo na mirno uživanje imovine iz čl. II/3 e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što nije izvršeno Rješenje Opštine broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine, koje je pravosnažno i izvršno, jer postupak «suzbijanja bespravne izgradnje objekta Save Babića, odnosno rušenje predmetnog objekta traje enormno dugo čak dvanaest i po (12,5) godina». Apelant je, dalje, naveo da je zbog navedenog postupanja organa uprave kod njega i «njegovih roditelja, naročito oca nastupilo narušavanje zdravlja, zbog stalnih prijetnji Save Babića, koji je čak i fizički napao apelanta». U dopunama apelacije apelant je ukazao na neopravdana odlaganja izvršenja, te je ukazao i na ostale upravne akte, donesene u međuvremenu nakon podnošenja apelacije, kao i svoje pismene urgencije s ciljem hitnog pristupanja prinudnom izvršenju – rušenju predmetnog bespravno izgrađenog objekta.
27. Takođe, apelant je Ustavnom sudu dostavio i zapisnik sa usmene rasprave održane 14. juna 2011. godine u Odjeljenju za prostorno uređenje u predmetu izdavanja lokacijskih uslova za legalizaciju predmetnog bespravno podignutog objekta, po zahtjevu Save Babića, koji se vodi pod brojem 07-364-105/11. Apelant je ukazao na sadržaj pismenog akta od 15. juna 2011. godine koji je dostavio navedenom organu i Ustavnom sudu u kom je, između ostalog, naglasio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za legalizaciju bespravno izgrađenog objekta, odnosno izdavanje lokacijskih uslova za legalizaciju poslovnog objekta iz čl. 125 Zakona o uređenju prostora i građenja «jer je već jednom riješeno u ovom predmetu i tokom vođenog postupka utvrđeno je da isti ne ispunjava uslove za dobijanje urbanističke saglasnosti, odnosno odobrenje za građenje, te je naređeno rušenje, zbog čega je zahtjev za legalizaciju još jedan vid opstrukcije prinudnog izvršenja izvršnog rješenja tog organa, koje je ranije doneseno».
28. Apelant je, nakon što je naveo redoslijed događanja u konkretnom predmetu, predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, «utvrdi povredu navedenih ljudskih prava i naloži Vladi Republike Srpske da odmah prinudno izvrši rješenje urbanističko-građevinskog inspektora Opštine broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine, uz plaćanje kompenzacije apelantu u iznosu od 10.000 KM».
b) Odgovori na apelaciju
29. Ministarstvo za prostorno uređenje u svom odgovoru na apelaciju navelo je redoslijed događaja u konkretnom predmetu, naglašavajući da je apelant imao mogućnost da ažurira rad Opštinske urbanističko-građevinske inspekcije preko Republičke urbanističko-građevinske inspekcije i Republičke upravne inspekcije.
30. Republička uprava za inspekcijske poslove naglasila je da se konkretan predmet odnosi isključivo na odluke i postupke Administrativne službe Opštine u čijoj je isključivoj nadležnosti (prema članu 135 stav 2, u vezi sa članom 75 Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 84/02, 14/03 112/06 i 53/07) cjelokupni predmet inspekcijskog nadzora nad bespravno sagrađenim objektom Save Babića. U navedenom smislu, istaknuto je da se Republička uprava za inspekcijske poslove ne može izjašnjavati u pogledu navoda datih u apelaciji, izuzev onih koji se tiču preduzimanja mjera od strane ovog organa u postupku koji je prethodio donošenju rješenja Republičkog urbanističko-građevinskog inspektora, broj 01-362-72/02 od 17. aprila 2002. godine, niti ima primjedbi u pogledu navoda datih u apelaciji, jer prema njima proizlazi da je Republička urbanističko-građevinska inspekcija, vršeći upravni nadzor nad radom Opštinskog urbanističko-građevinskog inspektora, njemu dala obaveznu instrukciju u cilju postupanja po zakonu, koja je upravo išla u pravcu ostvarivanja prava i pravnih interesa apelanta.
31. Odjeljenje za inspekcijske poslove naglasilo je da je inspektor u dva navrata donosio zaključke (4. februara 2004. godine i 7. februara 2007. godine) o dozvoli izvršenja Rješenja broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine, a da uklanjanje objekta nije izvršeno jer nije postojao zaključen ugovor sa preduzećem koje bi trebalo vršiti uklanjanje nezakonito izgrađenih objekata. U prilogu je dostavljen podnesak Odjeljenja za prostorno uređenje od 10. februara 2006. godine, u kom se navodi da je bio raspisan konkurs za odabir najpovoljnijeg ponuđača za rušenje bespravno izgrađenih objekata, ali da se na njega niko nije javio, tako «da još uvijek nema nikoga ko bi obavljao te poslove». Isti organ je u svom dopisu od 1. jula 2011. godine, koji je dostavljen Ustavnom sudu, naveo da u međuvremenu nije došlo do izvršenja navedenog rješenja jer Opština i dalje nema zaključen ugovor sa preduzećem koje bi vršilo uklanjanje nezakonito izgrađenih objekata. Takođe, dostavljena je i fotokopija zahtjeva Save Babića od 5. aprila 2011. godine, koji je podnio Odjeljenju za prostorno uređenje, zaveden pod brojem 07-364-105/1, za izdavanje lokacijskih uslova za predmetni objekat.
32. Načelnik Opštine je dopisom broj 11-053-177/11 od 5. jula 2011. godine obavijestio Ustavni sud da je od nadležnog Odjeljenja za inspekcijske poslove dobio informaciju da se nije postupilo po izvršnim rješenjima nadležnih organa, jer su u međuvremenu donesene odluke o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata, budući da je stupanjem na snagu Zakona o uređenju prostora i građenja («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/10) lokalnim zajednicama data obaveza da donesu Odluku o legalizaciji bespravno započetih ili izgrađenih objekata ili dijelova objekata na području opštine. Vlasnik bespravno sagrađenog objekta za koji je doneseno rješenje o rušenju je podnio zahtjev za legalizaciju i postupak je u toku.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. stav 1.
Pri vođenju postupka i rešavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa javnim interesom.
Član 7.
Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 255. st. 1, 2, 3. i 4.
Izvršenje rešenja donesenog u upravnom postupku sprovodi se radi ispunjenja nenovčanih i novčanih obaveza.
Rešenje doneseno u upravnom postupku izvršava se kad postane izvršno. Prvostepeno rešenje postaje izvršno:
(…) 2) dostavljanjem stranci ako žalba nije dopuštena, 3) dostavljanjem stranci, ako žalba ne odlaže izvršenje, (…) Član 256. st. 1. i 2.
Zaključak donesen u upravnom postupku izvršava se kad postane izvršan. Zaključak protiv koga se ne može izjaviti posebna žalba, kao i zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalba koja ne odlaže izvršenje, postaje izvršan saopštavanjem, odnosno dostavljanjem stranci.
Član 258. stav 1.
Izvršenje se sprovodi protiv lica koje je obavezno da ispuni obavezu (izvršenik).
Član 261. st. 1. i 2.
Administrativno izvršenje sprovodi organ koji je o upravnoj stvari rešavao u prvom stepenu ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ. Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može sprovoditi organ koji je o upravnoj stvari rešavao u prvom stepenu, a posebnim propisima nije određen organ koji je za to ovlašćen, izvršenje sprovodi gradski, odnosno opštinski organ uprave nadležan za poslove opšte uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika.
Član 263.
Administrativno izvršenje koje sprovodi organ koji je o stvari rešavao u prvom stepenu, sprovodi se na osnovu rešenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja.
Član 264. stav 1.
U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba na zaključak o dozvoli izvršenja, a njome se ne može pobijati pravilnost rešenja koje se izvršuje.
Žalba se izjavljuje drugostepenom organu i ne odlaže započeto izvršenje. Član 265. stav 2.
Administrativno izvršenje će se odložiti ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveza dozvoljen poček (…).
Odlaganje izvršenja odobrava organ koji je doneo zaključak o dozvoli izvršenja.
34. Zakon o uređenju prostora («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 84/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 138. stav 1. tačka 8.
U vršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem:
8. da naredi rušenje građevine (…) ili uklanjanje izvršenih radova i uspostavljanje prvobitnog stanja na teret investitora, ako utvrdi da su građenje, odnosno radovi izvršeni ili se vrše bez odobrenja za građenje (…) a odobrenje za građenje se ne može pribaviti ni u naknadnom roku od 60 dana. Član 139. st. 2. i 3.
Protiv rješenja opštinskog urbanističko-građevinskog inspektora može se izjaviti žalba Ministarstvu.
Žalba ne odlaže izvršenje rješenja inspektora.
35. Zakon o uređenju prostora i građenju («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 125. stav 1.
Sve jedinice lokalne samouprave dužne su da donesu odluku o legalizaciji bespravno početih ili izgrađenih objekata ili dijelova objekata u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 126.
Upravni postupak pokrenut pred nadležnim organom do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, osim ako je ovaj zakon povoljniji za investitora.
36. Odluka o legalizaciji bespravno započetih ili izgrađenih objekata ili dijelova objekata na području opštine Trebinje («Službeni glasnik Opštine Trebinje» broj 7, od 31. decembra 2010. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovom Odlukom utvrđuju se uslovi i postupak trajnog/privremenog zadržavanja svih bespravno započetih ili izgrađenih objekata ili dijelova objekata i postupak rušenja bespravno započetih ili izgrađenih objekata ili dijelova objekata.
Član 22.
Ova Odluka primjenjuje se na bespravno započete ili izgrađene objekte ili dijelove objekta, započete i izgrađene do dana stupanja na snagu iste. VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
38. Apelant se žali na nemogućnost izvršenja pravosnažne odluke organa uprave, budući da izvršni postupak traje dvanaest i po godina. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja - zaključka kojim je dozvoljeno da se izvrši rješenje organa uprave. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Ustavni sud naglašava da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da posljedice propusta u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koje ugrožavaju zaštitu individualnih prava, ne može da trpi pojedinac.
39. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da postoji već izgrađena praksa Evropskog suda i Ustavnog suda (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 602/04 od 13. oktobra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 17/06 od 14. marta 2006. godine i Odluka broj AP 3255/06 od 5. aprila 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 57/07 od 30. jula 2007. godine) o tome da izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).
40. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo da se izvrše konačne i izvršne odluke.
41. Imajući u vidu navedeno i odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
42. Apelant se žali da su mu time što nije izvršeno pravosnažno i izvršno rješenje povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, pravo na dom i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i čl. 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[...]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
44. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne izvršava rješenje Opštine kojim je utvrđena obaveza da Savo Babić kao investitor ukloni – poruši izgrađeni poslovni objekat podignut suprotno pozitivnim pravnim propisima. Apelant je posebno istakao da je njemu i njegovim roditeljima onemogućeno mirno uživanje sopstvenog doma i sopstvene imovine, te da je zbog stalnih prijetnji Save Babića, koji je čak i fizički napao apelanta, došlo do narušavanja njihovog zdravlja.
45. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identična pravna pitanja sa aspekta garancija prava na pravično suđenje (neizvršavanje rješenja Opštine kojim je utvrđena obaveza uklanjanja novoizgrađene građevine koja je podignuta suprotno pozitivnim pravnim propisima) razmatrao u svojoj odluci broj AP 602/04 od 13. oktobra 2005. godine, u kojoj je (tačke 31 i 34), između ostalog, naveo: «U konkretnom predmetu činjenice upućuju na zaključak da je proteklo više od tri godine, a da rješenje nije izvršeno, odnosno da su protekle skoro 2/3 od zakonskog roka za izvršenje (jer nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje), pa se osnovano može postaviti pitanje u čemu se sastoji nastojanje Opštine da putem Mjesne zajednice Uzarići i Mirovnog vijeća 'nađe rješenje u interesu obje strane'. Ustavni sud posebno naglašava opasnost zbog mogućnosti proteka zakonskog roka za izvršenje, a time i do obustave izvršenja, što je u suprotnosti sa načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine». U citiranom predmetu Ustavni sud je zaključio: «Izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te njegovo neizvršenje predstavlja povredu toga prava.» (vidi Odluku broj AP 602/04, tačke 31 i 34).
46. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud uočava da je predmetni objekat bespravno sagrađen, iako je apelant svojim pismenim urgencijama nadležnim organima Opštine, još od aprila 1996. godine, ukazivao na konkretne radnje i ponašanje Save Babića koji su vodili bespravnoj gradnji. Dalje, Ustavni sud iz dokaza u spisima uočava da Rješenje broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine nije izvršeno u periodu od 22. avgusta 2003. godine kada je postalo izvršno (u smislu člana 255 ZOUP-a, budući da žalba ne odlaže izvršenje) pa sve do danas. Nastojanja Opštine da se izvrši rješenje izražena su samo u raspisivanju jednog javnog konkursa u toku 2006. godine i njenom objašnjenju da «se na konkurs niko nije javio i da uklanjanje objekta nije izvršeno ni po jednom zaključku o dozvoli izvršenja, jer nije postojao zaključen ugovor sa preduzećem koje bi trebalo vršiti uklanjanje nezakonito izgrađenih objekata». Međutim, ovakvo angažovanje Opštine u izvršenju rješenja odudara od odredbi Zakona o opštem upravnom postupku u kom je utvrđena obaveza izvršavanja pravosnažnih i izvršnih rješenja i detaljno razrađene obaveze i mjere u postupku izvršenja pravosnažnih i izvršnih upravnih akata. U konkretnom predmetu, činjenice upućuju na zaključak da je proteklo više od osam godina a da rješenje nije izvršeno, pa se osnovano može postaviti pitanja u čemu se sastoji nastojanje Opštine da kroz raspisivanje samo jednog konkursa izvrši predmetno rješenje. Ustavni sud smatra da zakon ne poznaje ovakve radnje Opštine. Te radnje očigledno vode ka stalnom ali neopravdanom prolongiranju izvršenja konkretnog rješenja, što je suprotno principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
47. Imajući u vidu navedeno, nesporno je da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da blagovremeno reaguje u pogledu apelantovog prava na izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja, te je nesporno da neblagovremeno sprovođenje pravosnažnog i izvršnog rješenja i zaključka o dozvoli izvršenja navedenog rješenja, odnosno nepreduzimanje koraka ka okončanju predmetnog postupka, predstavlja kršenje apelantovog prava koje je garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Na ovakav zaključak Ustavnog suda ne utiče ni činjenica da su tokom 2010. godine u Republici Srpskoj doneseni propisi koji regulišu pravo na legalizaciju bespravno izgrađenih objekata, naročito imajući u vidu da se u konkretnom slučaju pravna situacija sa bespravno izgrađenim objektom nije izmijenila i da je postupak za legalizaciju tog objekta u toku i čiji ishod još uvijek nije poznat, a, s druge strane, akt o izvršenju u apelantovu korist i dalje pravno egzistira. Budući da je proteklo punih 15 godina od podnošenja prvobitnog zahtjeva za uklanjanje bespravno građenog objekta, postavlja se pitanje kakva je onda uopšte svrha propisa koji regulišu građevinsku oblast ukoliko nadležni organi nisu u stanju da implementiraju pozitivne pravne propise i u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku sprovedu predmetno izvršenje.
48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je neizvršenjem pravosnažnog i izvršnog rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje – urbanističko-građevinskog inspektora Opštine, koje je doneseno u upravnom postupku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
49. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
50. Apelant smatra da mu je zbog neizvršenja rješenja prekršeno i pravo na imovinu. Budući da je u postupku utvrđeno da se predmetni bespravni objekat nalazi «neposredno uz garažu apelanta i zaklanja raskrsnicu puta, koji apelant koristi za pristup svojoj garaži», Ustavni sud smatra da predmetni postupak pokreće pitanje apelantovog prava na mirno uživanje imovine, koje je garantovano članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
51. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci broj AP 3255/06 od 5. aprila 2007. godine razmatrao gotovo identična pravna pitanja (nesprovođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja urbanističko-građevinskog inspektora o uklanjaju građevinskih radova izvedenih bez građevinske dozvole). U toj odluci Ustavni sud je zaključio: «[...] da se kršenje apelantovog prava na mirno uživanje produžava neprovođenjem zaključka o dozvoli izvršenja kojim se nalaže uklanjanje bespravne gradnje iz apelantovog neposrednog susjedstva. Slijedi, da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da reagira blagovremeno i konzistentno u pogledu apelantovog prava na zaštitu od bespravnog uznemiravanja njegovog prava na mirno uživanje, te da tolerisanje bespravne gradnje i neprovođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja nisu aktivnosti u skladu s općim interesom zajednice, pa se takvim ponašanjem krše i osnovna prava pojedinaca». Budući da apelant ovom apelacijom pokreće ista pravna pitanja koja su razmatrana u Odluci broj AP 3255/06, Ustavni sud smatra da se razlozi iz te odluke u cijelosti odnose i na ovaj predmet, pa se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje te odluke.
52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je neizvršenjem pravosnažnog i izvršnog rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje – urbanističko-građevinskog inspektora Opštine, donesenog u upravnom postupku, povrijeđeno apelantovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
53. Apelant je zatražio da Ustavni sud odluči o naknadi nematerijalne štete zbog učinjene povrede ustavnih prava. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
54. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe Zakona o opštem upravnom postupku kojima je propisan postupak izvršenja, te okolnost da je članom 255 stav 3 tačka 3 propisano da prvostepeno rješenje postaje izvršno dostavljanjem stranci, ako žalba ne odlaže izvršenje rješenja, Ustavni sud smatra, nezavisno od činjenice da to nije izričito regulisano predmetnim zakonom, da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku. S obzirom na to da Rješenje broj 07-362-37/3-99-02-03 od 7. jula 2003. godine do danas nije izvršeno, dakle više od osam godina, odnosno da zbog propusta nadležnog organa predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime naknade nematerijalne štete iznosi 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Opština Trebinje, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi
55. U smislu zaključka o kršenju prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra apelantove navode o povredi prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da je neizvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja, koje je doneseno u upravnom postupku, u suprotnosti sa principom vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, te da u konkretnom slučaju predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na mirno uživanje imovine, jer nadležna Opština nije obezbijedila izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja niti je navela razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za konkretan propust ispunjenja pozitivne obaveze da blagovremeno reaguje u pogledu apelantovog prava na zaštitu od bespravnog uznemiravanja, odnosno prava garantovanog članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
58. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović