Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3311/08 (M. S.)
Odluka donesena 12. 10. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3311/08
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3311/08, rješavajući apelaciju Maje Sujoldžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 15, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Maje Sujoldžić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu povodom zahtjeva za donošenje rješenja koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana, koji je pokrenut pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo pod brojem 23-04/III-
23-O-51/00 a trenutno se nalazi na rješavanju pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku okonča postupak u predmetu koji se vodi pod brojem 09 0 U 003838 09 U.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maje Sujoldžić u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-
1557/04, od 25. augusta 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maje Sujoldžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
07-2004, od 12. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001404, od 25. maja 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Maja Sujoldžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sulejman Hadžibegović, podnijela je 21. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-2004, od 12. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-001404, od 25. maja 2007. godine. Apelantica se također žali na dužinu postupka u predmetu radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, koji je pokrenut po apelantičinom Zahtjevu broj 23-04/III-23-0 od 13. novembra 1998. godine, kao i na dužinu postupka pred Općinskim sudom u postupku radi smetanja posjeda koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda Gž-1557/04 od 25. augusta 2004. godine. Apelantica je 10. novembra 2008. godine dopunila apelaciju i tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj 065-0-P-
06-001404, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelacija je dopunjena 21. januara 2009. godine novim informacijama u vezi s apelantičinim predmetom. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu. Uprava) je 22. decembra 2008. godine, a od Kadrije Buljugić, suprotne strane u postupku, 28. januara 2009. godine, zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.. Ustavni sud je zatražio od Uprave da dostavi kompletan spis 25. marta 2011. godine, a od Kantonalnog suda je zatražio odgovor na apelaciju u vezi s dužinom postupka u vezi s upravnim predmetom i kompletan spis 12. maja 2011. godine.
3. Uprava je dostavila odgovor na apelaciju 6. aprila 2011. godine, a spis nije dostavila jer se nalazio na rješavanju pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je na zahtjev Ustavnog suda dostavio odgovor na apelaciju u vezi s upravnim postupkom 24. juna 2011. godine, ali spis nije dostavio. Kadrija Buljugić je dostavila odgovor na apelaciju 9, 20. i 23. februara 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 28. januara 2009. godine i 4. jula 2011. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a) Upravni postupak - donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana
6. Nakon smrti nosioca stanarskog prava (apelantičinog oca) na stanu u ulici Bosanska 13 u Sarajevu (u daljnjem tekstu. predmetni stan), apelantica i njena sestra, koje je zastupala majka kao zakonska zastupnica, podnijele su 27. jula 1998. godine vlasniku stana „Alhos“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: davalac stana) zahtjev za davanje saglasnosti za prenos stanarskog prava. Davalac stana ih je dopisom od 31. jula 1998. godine obavijestio da ne odobrava zahtjev za prenos stanarskog prava s umrlog nosioca stanarskog prava na njegovu malodobnu djecu, zbog toga što je apelantičina majka nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu u ulici Trg sarajevske olimpijade, a djeca su njoj povjerena. Osim toga, davalac stana je naveo da je stan dodijeljen drugom radniku.
7. Služba za pravne poslove i napuštene nekretnine Općine Novi grad (u daljnjem tekstu: Služba) donijela je Rješenje broj 09-I-372-644/98 od 13. novembra 1998. godine kojim je naložila apelantici i ostalim licima koja koriste stan da ga slobodnog od stvari i ljudi predaju davaocu stana. Apelantica je izjavila žalbu protiv navedenog rješenja, koju je Služba odbacila kao neblagovremenu 9. decembra 1998. godine. Na osnovu rješenja Službe, 15. januara 1999. godine je provedena deložacija apelantice iz stana.
8. Apelantica je 13. marta 2000. godine pred Upravom podnijela zahtjev za donošenje rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju stana na predmetnom stanu.
9. Uprava je donijela Zaključak broj 23-04/III-23-0-51/00, od 17. maja 2006. godine kojim je na prijedlog Kadrije Buljugić prekinula postupak pokrenut po apelantičinom zahtjevu. Tačkom 2. dispozitiva rješenja navedeno je da se postupak prekida dok Općinski sud Sarajevo ne riješi pitanje ometanja posjeda stana čije je vlasništvo Buljugić Kadrije.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kadrija Buljugić, kao vlasnica predmetnog stana, pokrenula tužbu radi apelantičinog iseljenja. Kako se prema mišljenju Uprave radi o prethodnom pitanju, koje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješavanje nadležan sud, to je Uprava donijela rješenje o prekidu postupka.
11. Protiv zaključka Uprave apelantica je izjavila žalbu. Federalno ministarstvo prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), je Rješenjem broj UP II/05-23-5-23/06 od 19. jula 2006. godine poništilo zaključak Uprave od 17. maja 2006. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
12. Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/III-23-O-51/00, dana 17. septembra 2007. godine kojim je utvrđeno da apelantica ima pravo da nastavi s korištenjem predmetnog stana u ulici Bosanska 13, u svojstvu nosioca stanarskog prava nakon smrti svog oca, kao posljednjeg nosioca stanarskog prava. Istim rješenjem u tački 2. dispozitiva je utvrđeno da to rješenje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok se on ne zaključi u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.
13. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavila Kadrija Buljugić. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-23/06 od 16. novembra 2007. godine kojim je žalbu usvojilo, prvostepeno rješenje poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
14. Uprava je održala usmene rasprave 28. maja, 20. oktobra i 27. novembra 2008. godine.
15. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-0-51/00 od 12. februara 2009. godine je odbijen apelantičin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.
16. Protiv rješenja od 12. februara 2009. godine apelantica je izjavila žalbu. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23/06 od 31. marta 2009. godine kojim je apelantičinu žalbu odbilo i prvostepeno rješenje potvrdilo.
17. Protiv rješenja Ministarstva apelantica je pokrenula spor pred Kantonalnim sudom tužbom od 30. aprila 2009. godine. Prema informaciji Kantonalnog suda predmet se vodi pod brojem 09 0 U 003838 09 U i čeka redoslijed za rad.
b) U vezi s postupkom radi smetanja posjeda
18. Apelantica i Sanela Sujoldžić (njena sestra) su pred Općinskim sudom II u Sarajevu podnijele tužbu protiv Kadrije Buljugić (u daljnjem tekstu: tužena), 3. februara 1999. godine, radi smetanja posjeda.
19. Općinski sud II u Sarajevu je donio Rješenje broj P-260/99, od 7. februara 2001. godine kojim je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Apelantica i njena sestra su protiv prvostepenog rješenja izjavile žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-579/01, od 24. jula 2002. godine kojim je uvažio žalbu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
20. Općinski sud je donio Rješenje broj P-2729/01, od 24. jula 2002. godine kojim je tužbeni zahtjev apelantice i njene sestre odbio kao neosnovan. Apelantica i njena sestra su izjavile žalbu, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-1496/02, od 24. februara 2003. godine uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
21. Općinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Rješenje broj P 611/03, od 8. decembra 2003. godine kojim je utvrđeno da je tužena smetala apelanticu i njenu sestru u posljednjem mirnom posjedu i da je dužna da im vrati predmetni stan u posjed. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1557/04, od 25. augusta 2004. godine žalba tužene je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
22. Apelantica je u izvršnom postupku, koji je vođen pod brojem I-4925/04, izvršenjem pravosnažnog rješenja uvedena u posjed stana 10. aprila 2006. godine.
c) U vezi sa postupkom radi iseljenja
23. Kadrija Buljugić je 23. marta 2006. godine pokrenula postupak pred Općinskim sudom protiv apelantice radi iseljenja iz predmetnog stana.
24. Općinski sud je donio Presudu broj 065-0-P-06-001404, od 25. maja 2007. godine kojom je naložio apelantici i njenoj sestri da predmetni stan predaju u posjed Kadriji Buljugić, kao i da joj naknade troškove postupka.
25. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu, koju je Kantonalni sud Presudom broj 009-0-Gž-07-2004, od 12. juna 2008. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U uvodu presude je navedeno da je vrijednost spora u konkretnoj pravnoj stvari 17.000,00 KM.
26. Kadrija Buljugić je podnijela zahtjev za izvršenje pravosnažne sudske presude. Općinski sud u Sarajevu donio je Rješenje o izvršenju broj I-59788/08, protiv kojeg je apelantica izjavila prigovor. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 059788 08 I od 30. decembra 2008. godine kojim se apelantičin prigovor odbija.
27. Općinski sud je obavijestio apelanticu 19. januara 2009. godine da će se izvršenje I-59788/08 radi iseljenja provesti 30. januara 2009. godine u 11,00 sati.
IV.Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
28. Apelantica se žali da je osporenim presudama Kantonalnog suda od 12. juna 2008. godine i Općinskog suda od 25. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica osporava presude redovnih sudova zbog toga što smatra da je došlo do miješanja u njena prava i to pravo na jedini dom koji ima. Apelantica navodi da je zbog odugovlačenja upravnog postupka u kojom je trebalo biti odlučeno o njenom pravu na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana Kadrija Buljugić uspjela s vlasničkom tužbom u postupku u kojem su donijete osporene odluke (Kantonalnog suda od 12. juna 2008. godine i Općinskog suda od 25. maja 2007. godine). Istovremeno, apelantica se žali da je zbog neodlučivanja upravnih organa onemogućena da ospori Kadriji Buljugić vlasništvo. Također, apelantica se žali da je šest godina čekala da je uvedu u posjed stana po posjedovnoj tužbi koja je okončana Rješenjem Kantonalnog suda Gž-1554/04 25. augusta 2004. godine, iako se zna da su ovi sporovi hitni. Apelantica je navela da ju je nasilno izbacila iz stana (1999. godine) Kadrija Buljugić, kao i da je Kadrija Buljugić nezakonito zaključila ugovor o otkupu stana.
b) Odgovor na apelaciju
29. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da se predmet po apelantičinoj tužbi izjavljenoj protiv rješenja Ministarstva od 31. marta 2009. godine nalazi na rješavanju pred Kantonalnim sudom, pod brojem 09 0 U 003838 09 U i čeka redoslijed za rad, obzirom da se radi na predmetima koji su primljeni u sud u 2007. i 2008. godine.
30. U odgovoru na apelaciju Uprava je navela da je zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana apelantica podnijela 13. marta 2000. godine, ali uz zahtjev nije priložena potrebna dokumentacija i u istom je naznačeno da se [apelantica] ne nalazi u posjedu stana. Nadalje, organ uprave je naveo da je po zahtjevu Kadrije Buljugić, vlasnice stana, donio zaključak o prekidu postupka, ali je zaključak ukinut odlukom Ministarstva. U ponovnom postupku Uprava je održala tri rasprave i obavezala apelanticu da dostavi dokaze da je živjela s ocem. Uprava je navela da su navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku neosnovani jer apelantica od podnošenja zahtjeva (mart 2000. godine) do donošenja zaključka o prekidu postupka (maj 2006,. godine) nije podnijela urgenciju ili inicijativu za okončanje postupka iz razloga što [apelantica] nije bila u posjedu stana već je posjed stana ostvarila putem suda, a koja je činjenica veoma bitna u postupku donošenja ugovora koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
31. Kadrija Buljugić, suprotna strana u postupku, osporila je navode apelacije i predložila da se apelacija odbije kao prima facie neosnovana (u odnosu na upravni postupak), odnosno da nisu iscrpljeni pravni lijekovi (revizija u sudskom postupku). V.Relevantni propisi
32. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana [...] što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Član 14.
Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Pokretanje postupka
Član 121.
Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke. Prethodno pitanje
Član 142. stav 1. (1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ. Rok za izdavanje rješenja Član 216. (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
33. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 34. stav 1.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Član 36. st. 1. i 2.
Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
Član 55.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
VI.Dopustivost
34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
U odnosu na sudski postupak radi smetanja posjeda
35. Apelantica se žali da je postupak po njenoj tužbi radi smetanja posjeda nerazumno dugo trajao, te da je za to vrijeme onemogućeno da bude u svom stanu. Ustavni sud primjećuje da je konačna odluka u ovom postupku Rješenje Kantonalnog suda Gž-1557/04, od 25. augusta 2004. godine, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda i utvrđeno da je K.B. smetala apelanticu u posljednjem posjedu. Apelantica je uvedena u posjed stana 10. aprila 2006. godine, na osnovu Rješenja Općinskog suda I-4925/04. Apelacija je podnijeta 21. oktobra 2008. godine, dakle više od dvije godine nakon uvođenja apelantice u posjed stana. S obzirom na to da je od uručenja Rješenja Gž-
1557/04, kao i od samog uvođenja u posjed stana apelantice, do podnošenja apelacije Ustavnom sudu protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila pravosnažnu odluku, odnosno kada je pravosnažna odluka izvršena.
U odnosu na sudski postupak iseljenja
36. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
37. U sudskom postupku koji je pokrenut po tužbi Kadrije Buljugić radi iseljenja apelantice iz predmetnog stana predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-
2004 od 12. juna 2008. godine. Apelantica nije izjavila reviziju protiv drugostepene presude iz razloga što cijeni da nije bilo uslova iz člana 240 ZPP. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi Odluku Ustavnog suda U 136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. U konkretnom slučaju, apelantica je protiv presude Kantonalnog suda, s obzirom da je vrijednost spora, konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tužiteljice određena na 17.000 KM (iz stanja spisa utvrđeno je da je Općinski sud donio Rješenje 065-0-P-06-001404 o ispravci presude u odnosu na vrijednost spora, koja je određena u iznosu od 17.000,00KM, a isto je navedeno i u drugostepenoj presudi), mogla izjaviti reviziju što nije učinila. Propustom da izjavi reviziju apelantica se lišila mogućnosti da dođe do konačne odluke koju bi mogao ispitivati Ustavni sud. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
U odnosu na upravni postupak
38. Apelantica se žali na dužinu trajanja postupka pred upravnim organima koji je pokrenula radi donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana
39. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
40. S tim u vezi, s obzirom da se radi o upravnom postupku, Ustavni sud naglašava da iz stanja spisa proizilazi da apelantica u toku postupka pred upravnim organima u pogledu dužine postupka nije koristila raspoloživ pravni lijek, tzv. „šutnju administracije“. Nadalje, Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi na Kantonalnom sudu po tužbi apelantice radi poništenja Rješenja Ministarstva broj UPII/05-23/06 od 31. marta 2009. godine (kojim je odbijena žalba protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana) te da u odnosu na tu instancu, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima, ne postoji efektivan pravni lijek u pogledu dužine postupka.
41. S obzirom na naprijed navedeno Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, iako je podnesena prije nego što je predmetni upravni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav
3. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
42. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija u vezi s postupkom radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
43. Apelantica se u odnosu na upravni postupak koji je pokrenula radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana žali na povredu prava na pravično suđenje u vezi s razumnom dužinom postupka, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pobija navedene presude.
VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-
IV).
48. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
49. Ustavni sud zapaža da je predmetni upravni postupak pokrenut 13. marta 2000. godine pred nadležnim organima po apelantičinom zahtjevu radi donošenja rješenja koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a nakon smrti apelantičinog oca. Prema informacijama koje je Ustavni sud dobio predmet se trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja o tužbi u upravnom sporu. Dakle, predmetni postupak traje više od 11 godina i šest mjeseci i još nije okončan.
c) Analiza dužine trajanja postupka
50. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Pri tome se naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24).
51. U konkretnom slučaju se radi o postupku donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u kojem, u skladu s relevantnim domaćim zakonima (članom 6, 21. i 28. Zakona , o stambenim odnosima), treba utvrditi da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva njenog oca, te da li joj u zavisnosti od te odlučne činjenice pripada pravo na korištenje stana, odnosno dobijanje rješenja koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu kako u činjeničnom tako i u pravnom aspektu.
52. Analizirajući dužinu trajanja postupka Ustavni sud primjećuje da povodom apelantičinog zahtjeva Uprava za šest godina nakon što je zahtjev podnijet nije poduzela niti jednu radnju kako bi donijela odluku. Nakon šest godina od podnošenja zahtjeva Uprava je donijela zaključak kojim se postupak prekida do donošenja sudske odluke u predmetu po vlasničkoj tužbi Kadrije Buljugić. Ministarstvo je u roku od dva mjeseca odlučilo po apelantičinoj žalbi, ukinulo zaključak Uprave i predmet vratilo na ponovni postupak. Nakon toga, Uprava je u roku od jedne godine i dva mjeseca donijela rješenje u apelantičinu korist, koje je ukinulo Ministarstvo (u roku od 2 mjeseca) a zatim rješenje kojim odbija apelantičin zahtjeva (u roku od jedne godine i tri mjeseca), koje je Ministarstvo potvrdilo (u roku od 1 mjesec donijeta odluka o žalbi). Prema činjenicama i dokazima prezentiranim Ustavnom sudu predmet se u vrijeme odlučivanja a apelaciji nalazi pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja o apelantičinoj tužbi od 30. aprila 2009. godine, dakle, dvije godine i pet mjeseci.
Ustavni sud napominje da na izričito traženje Kantonalni sud nije dostavio spis. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u odgovoru Uprava navela da od apelantičinog podnošenja zahtjeva do donošenja rješenja o prekidu postupka (u periodu od šest godina) „nije bilo urgencija i intervencija“ apelantice da se predmet uzme u rad, kao i da je apelantica, kada je tražila da se po predmetu postupa, navela da nije u posjedu stana. Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje upravnih organa, pogotovo jer je prvostepenom organu trebalo šest godina da donose odluku o prekidu postupka. Ustavni sud podsjeća da su zakonom propisani rokovi u kojima prvostepeni organ treba da postupi po zahtjevu stranke i odluči o njenom zahtjevu. Također, Ustavni sud podsjeća na svoj stav zauzet u odluci AP 3570/08 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu, AP 3570/08, od 15. jula 2011. godine, tačka 30. još neobjavljena, dostupna na www.ustavnisud.ba.) da zakon propisuje mogućnost ulaganja pravnih lijekova kada organi uprave ne postupaju u roku. Međutim Ustavni sud, podržavajući dakle svoju praksu, ne može prihvatiti da je značajniji ili čak u istoj ravni apelantičin doprinos kao što je doprinos organa uprave, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je za apelanticu ulaganje pravnih lijekova zbog nedonošenja odluke propisano „kao mogućnost, dok su upravni organi prema zakonu bili dužni djelovat“. Osim toga, nakon što je prvostepeni organ predmet najzad uzeo u rad, Ustavni sud primjećuje da je predmet najduže „ostajao“ pred prvostepenim organom koji je, kako proizilazi iz navoda Uprave smatrao da apelantica „treba pitanje da riješi u sudskom postupku radi smetanja posjeda“. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je, od kada je prvostepeni organ predmet uzeo u rad kako bi se stvar meritorno riješila (u dva navrata pred prvostepenim organom), prošao period od dvije godine i šest mjeseci kako bi se proveo postupak i donijela odluka.
53. Također, Ustavni sud ne može da ne primijeti da je Ministarstvo u dva navrata ukidalo prvostepeno rješenje i vraćalo na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda, kao i stav Ustavnog suda, da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
54. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud naveo u odgovoru da predmet i poslije više od dvije godine „čeka“ da bude uzet u rad jer se rješavaju predmeti iz 2007. i 2008. godine. Na osnovu svega iznijetog Ustavni sud smatra da upravni organ kao ni sud nisu ponudili nikakve opravdane i valjane razloge za ovakvo postupanje i ovako dugo trajanje postupka. Osim toga, Ustavni sud iz stanja predmeta nije mogao utvrditi eventualni doprinos apelantice ukupnoj dužini postupka, a pogotovo nije mogao da prihvati kao opravdanje da sud nije postupao po apelantičinom zahtjevu zato što apelantica nije urgirala da se predmet uzme u rad. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno prvostepeni upravni organ, koji je nepostupanjem u periodu od šest godina, a zatim propustima u toku postupka prouzrokovao poništavanje odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka. Također, Ustavni sud primjećuje, imajući u vidu cjelokupnu situaciju, da postoji i značajan doprinos Kantonalnog suda koji ni nakon dvije godine i pet mjeseci još nije donio konačnu odluku.
55. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred upravnim organima i postupak pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
56. Nedonošenje odluke u upravnom postupku a zatim u upravnom sporu po apelantičinom zahtjevu u periodu od 11 godina i šest mjeseci, bez valjanih razloga kojima nadležni organi i sud opravdavaju ovakvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
57. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 15. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. S obzirom na odluku Ustavnog suda u vezi s dopustivošću apelacije u dijelu u kojem apelantica osporava odluke donesene u parničnom postupku za apelantičino iseljenje iz predmetnog stana na osnovu pravosnažne Presude broj 065-0-P-06-001401 od od 25. maja 2007. godine, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra apelantičin prijedlog za donošenje privremene mjere.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović