Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3617/08 (S. P.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3617/08

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3617/08, rješavajući apelaciju Sabahudina Pelje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Sabahudina Pelje.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu da, u skladu sa članom 74. stav 5.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sabahudin Pelja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i suprotne strane u postupku Hajrudina Šumana (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 4. i 20. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. marta 2009. godine, Općinski sud 19. marta 2009. godine, a tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 7. aprila 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 17. aprila 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj P. 1666/00 od 9. decembra 2004. godine apelant je obavezan da tužiocu isplati iznos od 4.120,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. oktobra 2000. godine kao dana podnošenja tužbe pa do dana isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.040,32 KM. Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužioca preko iznosa od 4.120,00 KM.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušao svjedoke, parnične stranke i vještake građevinske struke, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, zaključio da je tužilac dobio rješenje za korištenje stana 1995. godine, a da je zaključio ugovor o korištenju stana u oktobru 1996. godine, kao i da je apelantu vraćen stan u posjed rješenjem Uprave za stambena pitanja u januaru 2000. godine. Tužilac je predao stan Upravi za stambena pitanja u aprilu 2000. godine, a apelant je uveden u posjed stana u aprilu 2000. godine. Iz provedenih dokaza sud je zaključio da je stan u toku ratnih djejstava bio devastiran, da su na zgradu pale tri granate, te da je jedna granata pogodila direktno krov iznad stana uslijed čega je krov počeo da prokišnjava, a prozori su bili polupani.

8. Općinski sud je naveo da je, uslijed ovako utvrđenog činjeničnog stanja, tužiočev zahtjev djelomično osnovan, a zbog toga što je, u skladu sa članom 18.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), predviđeno da lice čije je stanarsko pravo prestalo a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stan, ima pravo na povrat tih sredstava od nosioca stanarskog prava prema odredbama važećeg Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tužilac izveo radove, i to zidarske radove - saniranje ranije nestručno napravljene krovne hidroizolacije, zaziđivanje i obostrano malterisanje privremenog otvora za dimnjak u trpezariji, stolarske radove zbog oštećenja od detonacija i udara, zastakljenje cjelokupne vanjske stolarije dvostrukim staklom. Zatim, prema mišljenju Općinskog suda, tužilac je izveo podopolagačke radove, uključujući nabavku, dopremu i postavljanje novog lamelnog parketa na prethodno pripremljenu podlogu sa preslaganjem. Dalje, sud je utvrdio da je tužilac izvršio radove koji se sastoje od nabavke i montaže elemenata za kupatilo, te elektroinstalacijske radove, instalaciju centralnog grijanja, koji čine nužne troškove, kao i korisne radove koji se odnose na bojenje, lakiranje i izradu projektne dokumentacije za uvođenje plina visokog pritiska. Općinski sud je naveo da je navedeno utvrđeno iz nalaza vještaka Sulejmana Sakote od 1. oktobra 2004. godine koji je sud u cijelosti prihvatio kao objektivan, stručan i urađen prema pravilima struke. Prema mišljenju Općinskog suda, iz navedenog proizlazi da je tužilac bio držalac stana i da je, dok je bio u stanu, preduzeo mjere da stan popravi i održi, te da ima pravo na nužne troškove koji se određuju prema objektivnom kriteriju a radi se o troškovima za održavanje stvari koje bi i vlasnik stvari neophodno imao. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nužnim i korisnim troškovima, te istakao da vlasnik stana, odnosno nosilac stanarskog prava, nadoknađuje i savjesnom i nesavjesnom držaocu nužne i korisne troškove, pa je sud primjenom člana 215. ZOO donio odluku kojom je obavezao apelanta da tužiocu naknadi te troškove u iznosu utvrđenom nalazom sudskog vještaka Sulejmana Sakote.

10. Općinski sud je naveo da je preostali dio zahtjeva (do iznosa od 10.089,00 KM) tužioca odbio, jer nije dokazao da je stan bio do te mjere devastiran da je bilo potrebno da se ulože ta sredstva. Općinski sud nije prihvatio iskaz svjedoka Dževada Markovića na okolnosti izvršenih radova na centralnom grijanju, jer je on bio u suprotnosti sa nalazom vještaka Sulejmana Sakote. Također, Općinski sud nije prihvatio iskaz svjedoka Jasminka Kešmera u vezi sa devastacijom stana, jer on, prema ocjeni suda, nije bio pouzdan, već paušalan.

11. Također, sud je naveo da je određeno vještačenje vještaka Izeta Hadžovića na okolnosti izvršenih ulaganja radi adaptacije, ali da je ovaj vještak u nalazu naveo da u spisu ne postoji relevantna dokumentacija na osnovu koje bi napravio stručan, potpun i tačan nalaz, prije svega, zbog proteka vremena od ulaska tužioca u posjed stana do uviđaja. S obzirom na to da vještak nije mogao precizirati nalaz, te je on ostao nejasan i nepotpun, jer, prema mišljenju vještaka, u spisu nije postojala relevantna dokumentacija, kao i podaci o stanju stana prilikom tužiočevog ulaska u stan, Općinski sud je angažirao vještaka građevinske struke Sulejmana Sakotu.

12. Dalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov prigovor da tužilac nije ličnim sredstvima izvršio sanaciju i adaptaciju stana, jer u toku postupka apelant to ničim nije dokazao.

13. Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te istakao da se oni sastoje od sastava tužbe u iznosu od 180,00 KM, izrade podneska od 8. marta 2004. godine u iznosu od 294,00 KM, zastupanja na ročištu 15. novembra 2000. godine u iznosu od 180,00 KM, pristupa ročištu 13. novembra 2003. godine u iznosu od 294,00 KM, pristupa ročištu 13. januara 2003. godine u iznosu od 147,00 KM, pristupa ročištu 19. februara 2004. godine u iznosu od 247,00 KM, zastupanja na ročištima 4. marta i 14. aprila 2004. godine u iznosu od po 294,00 KM, zatim, zastupanja na ročištima od 29. aprila, 8. jula i 10. novembra 2004. godine u iznosu od po 360,00 KM, troškova vještačenja u iznosu od 400,00 KM, takse na tužbu i odluku u ukupnom iznosu od 1.018,99 KM, što ukupno iznosi 4.170,00 KM. S obzirom na to da je tužilac u parnici uspio 59%, to mu je sud dosudio troškove postupka u skladu sa uspjehom u parnici u iznosu od 3.040,32 KM.

14. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ-834/05 od 7. juna 2007. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev tužioca odbio.

15. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je žalba osnovana i da je razlozima žalbe ozbiljno dovedena u pitanje prvostepena presuda.

16. Kantonalni sud je naveo da se žalba pravilno poziva na član 7. ZPP kojim je regulirano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tužilac nije pružio niti jedan dokaz kako bi pouzdano ukazao na činjenicu u kakvom je stanju bio stan kada ga je preuzeo, kao ni dokaz o tome da je za osposobljavanje stana uložio vlastita sredstva. Kantonalni sud je naveo da je nesporna primjena člana 18.a Zakona o napuštenim stanovima prema kojem lice čije je pravo na stanu prestalo, a koje je uložilo vlastita sredstva na ime neophodnih troškova u stan ima pravo na povrat uloženih sredstava od nosioca stanarskog prava u skladu sa važećim odredbama ZOO, ali da je dužno dokazati da su ulaganja bila nužna i neophodna i da su izvršena vlastitim sredstvima.

17. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nalaz vještaka Sulejmana Sakote ne može biti dokaz o stanju stana prilikom useljenja, niti da je tužilac uložio svoja vlastita sredstva, jer je dat tek 2004. godine, bez ijednog materijalnog dokaza, kao što je po navodima suda urađen i nalaz sačinjen u postupku osiguranja dokaza 2000. godine. Navedeno je da tužilac ne posjeduje zapisnik o stanju stana sačinjen prilikom preuzimanja, a da u toku postupka nije osporena apelantova tvrdnja da je stan napustio u septembru 1994. godine, da je stan bio uvjetan za stanovanje, te da je apelantov brat ključeve stana predao Zavodu za izgradnju u decembru 1994. godine. Tužilac je dobio rješenje za korištenje predmetnog stana u januaru 1995. godine, pa, prema mišljenju Kantonalnog suda, u žalbi se opravdano tvrdi „da se, zbog nedostatka zapisnika i bilo kakve dokumentacije, nije moglo na pouzdan način utvrditi stanje stana, niti potreba za neophodna ulaganja u isti“.

18. Kantonalni sud je istakao da je članom 126. ZPP propisano da, ukoliko sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pošto, po ocjeni Kantonalnog suda, tužilac nije dokazao niti jednu činjenicu na osnovu koje bi se moglo utvrditi njegovo potraživanje, to je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. S obzirom na izloženo, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio primjenom člana 229. tačka 2. ZPP.

19. Protiv drugostepene presude tužilac je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine kojom je reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio na način što je žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelant je obavezan da tužiocu plati troškove revizije u iznosu od 650,00 KM. Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije naveo da je reviziju dopustio zbog razloga predviđenih članom 237. stav 3. ZPP. Dalje, Vrhovni sud je naveo da revizija osnovano ukazuje da je drugostepeni sud povrijedio član 209. ZPP u vezi sa članom 229. tačka 2. ZPP kada je bez održane rasprave procijenio neposredno provedene dokaze pred prvostepenim sudom na osnovu kojih je prvostepeni sud i udovoljio tužbenom zahtjevu. Navedeno je da je, s obzirom na prirodu povrede postupka, Vrhovni sud primjenom odredbe člana 249. stav 1. ZPP preinačio presudu drugostepenog suda.

21. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud uvažavanjem žalbe nepravilno odbio tužbeni zahtjev tužioca zbog toga što nije dokazano u kakvom je stanju bio stan u koji se tužilac uselio i preduzeo radnje za njegovu popravku, te nije dokazano da je popravke platio vlastitim sredstvima. Prema mišljenju Vrhovnog suda, to nisu razlozi zbog kojih bi tužbeni zahtjev do dosuđenog iznosa bio neosnovan zbog toga što je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud provedenim dokazima (saslušanje svjedoka, saslušanje tužioca i nalaz vještaka građevinske struke) utvrdio devastiranost stana i vrijednost izvršenih radova o čemu je prvostepeni sud dao objašnjenje u razlozima u svojoj presudi. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da nije osnovan zaključak u drugostepenoj presudi da tužilac nije pružio dokaze i činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

22. Dalje, Vrhovni sud je naveo da tvrdnja Kantonalnog suda da tužilac nije svojim sredstvima platio izvedene radove nije osnov da se tužiočev tužbeni zahtjev odbije, jer ako je apelant u to sumnjao i drugačije tvrdio, onda je, po zaključku Vrhovnog suda, na njemu i bio teret dokazivanja te činjenice upravo preme odredbi člana 7. ZPP. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud sve provedene dokaze pravilno ocijenio, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, i to svaki posebno i sve zajedno, pa tako na osnovu navoda tužioca i svjedoka utvrdio šta je i koji su radovi izvršeni u stanu, a nalazom vještaka utvrdio visinu, odnosno vrijednost izvršenih radova. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud, u skladu sa članom 18.a Zakona o prestanku primjene, „dosudio kao neophodne troškove na popravci stana na kojem je nosilac stanarskog prava tuženi [apelant] do visine od 4.120,00 KM iako su pobrojani u prvostepenoj presudi kao nužni i korisni, a svi oni su s obzirom na opis iz nalaza vještaka u suštini neophodni troškovi za dovođenje stana u stanje za normalnu upotrebu“. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 18.a stav 1. Zakona o prestanku primjene određeno da lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2, a koje je uložilo sredstva na ime neophodnih troškova u stan, ima pravo na povrat tih sredstava od nosioca stanarskog prava prema odredbama važećeg ZOO. Imajući u vidu odredbu člana 210. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju novčana sredstva tužioca uložena u apelantov stan prešla u apelantovu imovinu, pa se on na osnovu toga neosnovano obogatio zbog čega je apelant, prema zaključku suda, dužan vratiti iznos sredstava kojim se obogatio.

IV.Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

23. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda (i prvostepenu presudu), navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da Vrhovni sud proizvoljno određuje u kojim će slučajevima primijeniti stav 3. člana 237, navodeći da u tom pravcu nije dao nikakvo obrazloženje za svoju odluku. Dalje, apelant je osporio odluku Vrhovnog suda zbog toga što se Vrhovni sud upustio u raspravljanje stvari zbog koje se revizija ne može izjaviti, odnosno u utvrđivanje činjeničnog stanja. Naime, apelant navodi da se u presudi Kantonalnog suda izričito kaže da tužilac „nije tokom postupka pružio niti jedan dokaz koji bi pouzdano ukazao na činjenicu u kakvom je stanju stan bio prilikom preuzimanja, kao ni dokaz o tome da je za osposobljavanje stana uložio vlastita sredstva“. Apelant smatra da ovakvu tvrdnju drugostepenog suda Vrhovni sud nije ni mogao da razmatra, jer revizija nije dozvoljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, kada se već upustio u razmatranje činjeničnih navoda, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je neosnovano i lažno naveo da je u toku postupka dokazana devastiranost stana izjavama svjedoka i navodom tužioca. Prema apelantovom mišljenju, prvostepena presuda se uopće ne bazira na izjavama svjedoka, jer je jasno navedeno da ove izjave sud nije prihvatio i ocijenio, već samo na nalazu vještaka. Apelant navodi da pozivanje Vrhovnog suda na član 7. ZPP nema osnova, jer jedini dokaz sa kojim se tužilac saglasio je nalaz vještaka. Međutim, prema apelantovom navodu, radi se o „hipotetičkom dokazu“, jer tužilac u toku postupka nije prezentirao neophodnu i uobičajenu dokumentaciju za opravku stana: ponudu, predračun, račun itd.

24. Dalje, apelant osporava utvrđene, odnosno troškove postupka koje je sud dosudio tužiocu „bez pravnog i matematičkog uporišta“. Apelant ističe da je tužilac uspio sa 39% u parnici, a tražio je troškove postupka u iznosu od 4.170,00 KM. Dosuđene su mu 3.040,32 KM na ime troškova postupka, što nije 39% od uspjeha u parnici, odnosno dosuđene 3.040,32 KM na ime troškova postupka nije 39% od 4.170,00 KM koliko je tužilac tražio za troškove postupka. Prema apelantovom navodu, ostalo je nejasno i zašto je sud primijenio 39% uspjeha u parnici kada je tužbeni zahtjev glasio na 16.983,00 KM, a dosuđeno mu je 4.120,00 KM. Prema apelantovom navodu, uspjeh tužioca u parnici je 24%, a s obzirom na apelantove troškove postupka (4.765,00 KM bez odgovora na reviziju), tužilac bi bio dužan apelantu isplatiti veliki dio troškova postupka srazmjerno apelantovom uspjehu od 76%.

b) Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju iz osporene presude i navodi da nije došlo do povrede apelantovih prava.

26. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i u dijelu odluke u meritumu i u dijelu odluke o troškovima postupka, te traži da Ustavni sud odbije apelantov zahtjev.

27. Tužilac je u odgovoru naveo da se apelant žali na utvrđeno činjenično stanje, te traži da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

1. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 18.a stav 1.

Lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.

2. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 7. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII.1. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na naknadu štete na osnovu ulaganja u stan na kojem je nosilac stanarskog prava apelant, i to kako u odnosu na dio odluke u kojem je odlučeno o apelantovoj obavezi da plati tužiocu za ulaganja, tako i u odnosu na dio odluke kojim je odlučeno o apelantovoj obavezi da plati troškove postupka tužiocu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

34. Razmatrajući apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

35. Također, Ustavni sud ukazuje da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

36. Ustavni sud, u vezi sa apelacionim navodima da je presuda Vrhovnog suda „proizvoljna“ u pogledu primjene člana 237. stav 3. ZPP, smatra da u takvom postupanju Vrhovnog suda ne postoji nikakva arbitrarnost, budući da je sud sasvim jasno i nedvosmisleno naveo da postupa po izuzetku u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, nalazeći da je odlučivanje po reviziji značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 2999/07 od 12. februara 2009. godine, tačka 12), zaključuje da je Vrhovni sud postupio u skladu sa važećim propisom, budući da se radi o diskrecionom pravu suda da odlučuje da li je odlučivanje značajno za primjenu prava u drugim slučajevima u čemu Ustavni sud nije pronašao nikakvu arbitrarnost.

37. Dalje, prema apelantovom mišljenju, presuda Vrhovnog suda i presuda Općinskog suda sadrže nerazumljive i protivrječne navode, te zaključci do kojih su došli sudovi u ocjeni činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno.

Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je gotovo identična pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2269/08 od 9. juna 2011. godine (još neobjavljena, dostupna na: www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelant je, također, osporio presudu Vrhovnog suda kojom je u konačnici apelant obavezan da plati tužiocu naknadu za uložena sredstva u adaptaciju stana. U navedenom predmetu Ustavni sud je naveo da se „iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda ne može ustanoviti na koji način je Vrhovni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju tužilac dokazao da je ulagao vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana“, kako je to propisano članom 18.a Zakona o prestanku primjene (tačka33).

38. Polazeći od zakonom propisanih uvjeta, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2269/08 naveo da su u odnosu na izvršene radove i neophodne troškove ispunjeni uvjeti da se udovolji zahtjevu tužioca. Međutim, u pogledu ispunjenja zakonskog uvjeta «uloženih vlastitih sredstava» za adaptaciju predmetnog stana, Vrhovni sud je u predmetu broj AP 2269/08 „samo istakao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je tužilac izvršio popravke u stanu ulaganjem vlastitih sredstava, angažirao radnike koji su obavljali radove u stanu a saslušani svjedoci su izvođači radova a vještak finansijske struke se izjasnio o visini uloženih novčanih sredstava na ime neophodnih troškova u stanu“. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio „da osporena odluka Vrhovnog suda ne sadrži kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje u pogledu utvrđenja ključne činjenice da li je tužilac uložio vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana, u smislu člana 18.a Zakona o prestanku primjene od čijeg utvrđenja i primjene navedene zakonske odredbe zavisi ishod spora“. Ustavni sud je zaključio da je u predmetu broj AP 2269/08 došlo do povrede prava na pravično suđenje apelantu, jer osporena odluka Vrhovnog suda nije sadržavala jasne razloge na kojima je zasnovana, odnosno obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Polazeći od zaključka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2269/08, te imajući u vidu činjenice u konkretnom predmetu, Ustavni sud primjećuje da prvostepeni sud u odnosu na „uložena sredstva“ u obrazloženju presude nije dao nikakve razloge na osnovu čega je zaključio da je upravo tužilac u smislu odredbe člana 18.a Zakona o prestanku primjene uložio „svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova“ u predmetni stan, odnosno da se radi o uloženim sredstvima tužioca. Prvostepeni sud je naveo da apelantov prigovor da tužilac nije izvršio sanaciju svojim sredstvima nije prihvatio, jer apelant ovu svoju tvrdnju ničim nije dokazao. Međutim, iz prvostepene presude se ne vidi na osnovu čega je prvostepeni sud u toku postupka došao do zaključka da je tužilac ovo dokazao, odnosno na kojim izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama je bazirao ovaj svoj zaključak, jer obrazloženje presude uopće ne sadrži podatak o tome.

40. Također, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud provedenim dokazima (saslušanje svjedoka i saslušanje tužioca) utvrdio „devastiranost stana“ i „vrijednost izvršenih radova“ (na osnovu nalaza vještaka građevinske struke). Vrhovni sud je zaključio da tvrdnja drugostepene presude da tužilac nije dokazao da je svojim sredstvima platio izvedene radove na popravci stana nije osnov da se odbije tužiočev tužbeni zahtjev, jer ako je [apelant] u to sumnjao i tvrdio drugačije, na njemu je bio teret dokazivanja u skladu sa članom 7. ZPP. Dakle, za razliku od citirane Odluke broj AP 2269/08 u kojoj je utvrđeno da Vrhovni sud nije dao zadovoljavajuće obrazloženje, u konkretnom predmetu Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazloženje u pogledu ključne činjenice da li je tužilac uložio vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana, u smislu člana 18.a Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa principima ZPP, svaka strana mora dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7), a osnov iz kojeg tužilac crpi svoje pravo u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev je da dokaže da je u adaptaciju stana za neophodne troškove uložio vlastita sredstva. Time je, suprotno pravilu o teretu dokazivanja, umjesto da tužilac dokaže da je uložio vlastita sredstva na ime troškova za adaptaciju stana, prvostepeni sud teret dokazivanja prebacio na apelanta, odnosno Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da tužilac nije uložio sredstva. Na ovaj način Vrhovni sud je, umjesto da ponudi obrazloženje kako je utvrdio ključnu činjenicu da je tužilac uložio „vlastita sredstva“ u adaptaciju stana, zaključio da činjenica da ovo nije dokazano nije osnov da se tužiočev zahtjev odbije. Dalje, Vrhovni sud je teret dokazivanja prebacio na apelanta kao tuženog radi dokazivanja da tužilac „nije uložio“ vlastita sredstva. Zbog navedenog, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom predmetu, osim nedostatka obrazloženja presude Vrhovnog suda u pogledu „ulaganja vlastitih sredstava tužioca“, presuda Vrhovnog suda ima nedostatak i u pogledu činjenice zašto je teret dokazivanja ključne činjenice na kojoj se zasniva tužbeni zahtjev, suprotno članu 7. ZPP, prebačen na apelanta kao tuženog. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud naglašava da je pitanje tereta dokazivanja uvijek faktičko pitanje koje je uvjetovano činjenicama konkretnog predmeta. U tom kontekstu, a imajući u vidu činjenice predmeta, Ustavni sud zapaža da bi apelantova obaveza za dokazivanje da tužilac nije uložio vlastita sredstva postojala samo u situaciji da je tužilac sudu prezentirao dokaze o ulaganju vlastitih sredstava, pa bi onda apelant, ukoliko to osporava, morao u smislu člana 7. ZPP dokazati da se ne radi o apelantovim sredstvima. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da tužilac uopće nije dostavio sudu dokaze na tu okolnost, već su u postupku izvođeni samo dokazi na okolnost adaptacije stana i visine uloženih sredstava bez provođenja dokaza na okolnost da li je upravo tužilac, u smislu odredbe člana 18.a stav 1. Zakona o prestanku primjene na kojoj je zasnivao svoj zahtjev, uložio lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu.

41. Imajući u vidu sve navedeno, kao i zaključak Ustavnog suda u Odluci broj AP 2269/08, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u konkretnom slučaju, također, nije izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku. Naime, osporena odluka Vrhovnog suda u konkretnom predmetu ne sadrži nikakvo obrazloženje u pogledu utvrđenja ključne činjenice da li je tužilac uložio vlastita sredstva, kao i zašto je dokazivanje ove ključne činjenice „prebačeno“ na apelanta, uslijed čega obrazloženje osporene presude u ovom dijelu ne zadovoljava zahtjeve iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju odlukom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001599 od 7. oktobra 2008. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Međutim, suprotno zaključku u citiranoj Odluci broj AP 2269/08, u kojoj je Ustavni sud primijenio član 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je u konkretnom predmetu, zbog utvrđenih nedostataka u obrazloženju presude Vrhovnog suda, te imajuću u vidu i procesne odredbe ZPP vezane za teret dokazivanja, odlučio da predmet vrati Vrhovnom sudu koji je dužan donijeti novu odluku poštujući apelantova prava na pravično suđenje, kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke.

44. S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno da razmatra apelantove apelacione prigovore vezane za odluku o troškovima postupka, budući da će to pitanje biti predmet ocjene Vrhovnog suda u ponovnom postupku.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporena odluka ne sadrži jasne razloge na kojima je zasnovana, kao i kada je teret dokazivanja ključne činjenice na kojoj se zahtjev zasniva, suprotno zakonskim odredbama, prebačen na tuženog, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3617/08 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio