Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3650/08 (M. B.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nasljedstvo
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3650/08

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3650/08, rješavajući apelaciju Mirjane Banjac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mirjane Banjac.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 249 od 18. jula 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirjana Banjac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 21. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 249 od 18. jula 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Vide Gajić (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 20. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. januara 2009. godine, a tužiteljka 1. februara 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužiteljke dostavljeni su apelantkinji 13. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1828/02 od 17. januara 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila da sud utvrdi da je ništav Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 12. marta 2001. godine između Miladina Gajića (u daljnjem tekstu: apelantkinjin prednik) kao primaoca izdržavanja i tužene apelantkinje, njegove kćerke iz prvog braka, kao davaoca izdržavanja ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-1732/1 kojim apelantkinjin prednik ostavlja apelantkinji u svojinu sa 1/1 dijela stan u Banjoj Luci, Ulica Starine Novaka broj 8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da se apelantkinja obaveže da tužiteljki naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je obavezana tužiteljka da apelantkinji naknadi troškove postupka u iznosu od 2.057,00 KM.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je u tužbi tužiteljka navela da je na ročištu za raspravljanje zaostavštine iza apelantkinjinog prednika, koji je umro 11. marta 2002. godine, tužiteljka, koja je bila njegova supruga, saznala za postojanje predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju zbog čega je na njeno traženje navedeni ostavinski postupak prekinut do pokretanja i okončanja predmetnog parničnog postupka. Navedeno je da je tužiteljka dalje u tužbi navela da njen suprug nije imao nikakvog razloga za zaključivanje ovakvog ugovora, budući da su živjeli u skladnoj vanbračno-bračnoj zajednici više od 30 godina, da su oboje bili zaposleni a kasnije penzionisani, da je tužiteljka obavljala sve kućanske poslove izuzev u periodu kada je bila u bolnici zbog povreda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći, da je zajedno sa apelantkinjinim prednikom vodila brigu o njegovoj djeci iz prvog braka, te da je s tim u vezi predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju protivan članu 12 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je zaključen samo radi izigravanja prava zakonskih nasljednika i stambenog zbrinjavanja apelantkinje.

8. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka izveo dokaze bliže navedene u presudi i da je, s tim u vezi, utvrdio da su apelantkinjin prednik (koji je bio suprug tužiteljke) i apelantkinja 12. marta 2001. godine zaključili predmetni ugovor kojim se u članu I konstatuje da apelantkinja (davalac izdržavanja) i apelantkinjin prednik (primalac izdržavanja) žive u zajedničkom domaćinstvu u predmetnom stanu i ekonomskoj zajednici od rođenja apelantkinje, da se primalac izdržavanja nalazi u poodmakloj životnoj dobi i da se apelantkinja obavezuje da će, pored toga što je i do tada činila, naročito brinuti o urednosti i čistoći zajedničkog domaćinstva, ličnoj higijeni primaoca i njegovoj ishrani, zdravstvenom stanju i po potrebi obezbijediti mu stručnu medicinsku njegu i liječenje, te nakon njegove smrti izvršiti odgovarajuću sahranu prema mjesnim običajima. Ugovorom se primalac izdržavanja obavezao da će apelantkinji u znak zahvalnosti za brigu oko njega ostaviti predmetni stan na kojem će moći da po njegovoj smrti, bez daljnjih pitanja, izvrši prenos svojine na svoje ime i koristi pokretne stvari iz tog stana. Dalje, Osnovni sud je naveo da je iz sprovedenih dokaza utvrdio da je apelantkinjinom predniku predmetni stan dodijeljen na korišćenje 1966. godine, da je taj stan apelantkinjin prednik otkupio 13. juna 1997. godine, kao i da je u predmetnom stanu apelantkinja stanovala do 1971. godine, kada je otišla da živi u Rovinj, te ponovo od 1994. godine do 1999. godine, jer su joj prednik apelantkinje i tužiteljka stan ustupili na korišćenje, budući da je imala dvoje maloljetne djece, bolesnog supruga i nije imala riješeno stambeno pitanje a da su prednik apelantkinje i tužiteljka za to vrijeme živjeli u vikendici u Velikom Blašku-Slatina, da su prednik apelantkinje i tužiteljka 25. maja 1974. godine sklopili brak, te da je tužiteljka platila kompletne troškove sahrane prednika apelantkinje.

9. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je članom 120 Zakona o nasljeđivanju propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mogu da zaključe bilo koja lica uz postojanje opštih pretpostavki za zaključenje ugovora, a to znači i srodnici, kao i lica koja su po zakonu dužna da izdržavaju primaoca izdržavanja (roditelji i djeca) pri čemu nije protivno zakonu da takvim ugovorom nužni nasljednici budu onemogućeni u ostvarivanju eventualnog prava na nužni dio. Dalje, navedeno je da je, shodno odredbama člana 103 stav 1 ZOO, propisano da je ugovor ništav ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Pošto je, prema utvrđenju Osnovnog suda, konkretan ugovor zaključen u pismenom obliku i valjano ovjeren, jer ga je sudija tog suda pročitao strankama i upozorio ih na značenje i posljedice takvog ugovora, te pošto je tim ugovorom utvrđeno postojanje ekonomske zajednice između ugovornih strana od rođenja davateljke izdržavanja bez obzira na to što je ta zajednica prekinuta 1971. godine, kad se apelantkinja odselila zbog školovanja i u stanu ponovo živjela od 1994. godine do 1999. godine, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa zakonom i da ne ispunjava pretpostavke za proglašavanje ništavim, te je odbio tužiteljkin tužbeni zahtjev.

10. Protiv navedene presude tužiteljka je izjavila žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 011-0-Gž-05-000486 od 23. avgusta 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi koji su se odnosili na povrede odredaba parničnog postupka prema kojim prvostepeni sud nije dao obrazloženje o odlučnim činjenicama, niti je dao ocjenu pojedinih dokaza koji su sprovedeni u postupku, budući da, po zaključku Okružnog suda, iz spisa proizilazi da je prvostepeni sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice i na osnovu tih činjenica zaključio da osporavani ugovor nema zakonskih nedostataka koji bi ga učinili ništavim. Dalje, navedeno je da je neosnovan žalbeni prigovor tužiteljke u kojem je istakla da prednik apelantkinje nije imao potrebu za izdržavanje, te da se pri zaključenju predmetnog ugovora radi o tzv. simulovanom ugovoru. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, prema mišljenju tog suda, na punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju ne utiče okolnost da je primalac izdržavanja imao materijalna sredstva za svoje izdržavanje, jer predmet ovakvog ugovora može biti i samo pružanje odgovarajuće njege, kao i zbog razloga što iz utvrđenih činjenica proizilazi da je prava volja ugovornih strana bila da zaključe pobijani ugovor zbog čega se taj ugovor, po zaključku Okružnog suda, ne može smatrati simulovanim, odnosno fiktivnim.

11. Dalje, Okružni sud je obrazložio da je neosnovan i žalbeni navod vezan za nedostatak cause u ugovoru, te da je motiv zaključenja tog ugovora bio da se apelantkinja stambeno obezbijedi pa da je zato ugovor ništav. Razmatrajući ovaj žalbeni prigovor, Okružni sud je naveo da je, prema odredbama ZOO, ništav ugovor ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ako je causa protivna prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, te je zaključio da u predmetnom slučaju nema takvih nedostataka zbog čega predmetni ugovor nije ništav. Navedeno je i da su neosnovani prigovori da apelantkinja nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa primaocem izdržavanja, jer „ugovoreno zajedničko domaćinstvo može podrazumijevati i zajednicu u kojoj strane ugovora mogu imati odvojeno domaćinstvo, ali da žive u takvoj blizini da mogu izvršavati ugovorene obaveze čija priroda zahtijeva bar djelimičan ili svakodnevni kontinuitet odnosa između stranaka“. Okružni sud je obrazložio i da predmetni ugovor ne čine ništavim ni činjenice da apelatkinja nije platila troškove sahrane prednika apelantkinje, kao ni da u ugovoru nisu poimenično navedene pokretne stvari iz spornog stana koje su trebale pripasti apelantkinji jer takve odredbe nisu protivne prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. S obzirom na navedeno, Okružni sud je odbio tužiteljkinu žalbu kao neosnovanu.

12. Protiv navedene presude tužiteljka je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-06-001 249 od 18. jula 2008. godine reviziju uvažio, preinačio drugostepenu presudu tako što je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je utvrdio da je ništav predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, te je obavezao apelantkinju da tužiteljki naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.645, 00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te naveo da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne, jer su navedeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je naveo da je ugovor o doživotnom izdržavanju ugovor o otuđenju uz naknadu s tim da je predaja imovine odgođena do smrti primaoca izdržavanja iz čega proizilazi da je riječ o dvostrano obaveznom ugovoru koji je u isto vrijeme i naplatan i koji u sebi sadrži neka obilježja aleatornosti, što znači da ne može biti isključena mogućnost utvrđenja mješovitog karaktera ugovora, tj. mogućnost da taj ugovor predstavlja djelimično naplatan i djelimično darovni-aleatorni ugovor. „Uslov za ovo posljednje je postojanje očitog nesrazmjera između činidaba lica koje imovinu daje i protivčinidbe davaoca izdržavanja. Prema tome, uzimajući u obzir sva bitna obilježja ugovora o doživotnom izdržavanju u slučaju ostvarenja očitog nesrazmjera činidaba stranaka, može se i mora zaključiti da nesrazmjeran višak u vrijednosti date imovine nije dat sa ciljem i svrhom ostvarenja doživotnog izdržavanja, nego da predstavlja darovanje kojim je moguće povrijediti nasljedna prava lica koja to nasljedno pravo imaju iza primaoca izdržavanja.“ S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je bračna zajednica između tužiteljke i prednika apelantkinje bila skladna, da je tužiteljka sve vrijeme braka (osim kad se liječila u bolnici) brinula o pokojnom suprugu-predniku apelantkinje koji je bio dobrog zdravlja i iznenada preminuo od srčanog udara, da se apelantkinja brinula o svoje četvoro djece, da su prednik apelantkinje i tužiteljka najveći dio godine živjeli u vikendici i uzgajali domaće životinje, kao i da im nije bila potrebna ekonomska pomoć „onda iz navedenih činjenica, po shvatanju ovog suda, proizilazi da nema pravne važnosti predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, jer ugovorne strane nisu išle za tim da saugovarač (tužena) označen u ugovoru kao davalac izdržavanja stvarno daje izdržavanje ugovaraču (ocu tužene Miladinu) označenom kao izdržavano lice, kome nije davala izdržavanje, niti je kod njega takva potreba postojala, već se ovim ugovorom htjelo samo da se zakonski nasljednici primaoca izdržavanja izigraju u svojim pravima. Dakle, u ovom slučaju, a kako se to osnovano ukazuje u reviziji tužilje, predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju koga je 12.3.2001. godine zaključila tužena [apelantkinja] sa njenim pokojnim ocem Miladinom Gajićem, a suprugom tužilje, suprotan je odredbi člana 120. Zakona o nasljeđivanju u vezi sa odredbama člana 46. st. 1. i 47. ZOO („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) i otuda je ništav u smislu odredbi člana 103. ZOO“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je preinačio nižestepene presude i proglasio ništavim predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju i da nije dao nikakvo obrazloženje u pogledu svojih zaključaka o predmetnom ugovoru i eventualnom izigravanju zakonskih nasljednika, budući da iz ostavinskog spisa proizilazi da niko od ostalih nasljednika-unučadi prednika apelantkinje - nije osporavao predmetni ugovor, nego samo tužiteljka koja je njena maćeha i s kojom njen otac nije imao djece a tim prije što je, prema apelantkinjinim navodima, prednik apelantkinje znao da tužiteljka ima ½ kuće u Banjoj Luci i vikendicu u Slatini, koji predstavljaju stambeni prostor koji zadovoljava tužiteljkine potrebe. S tim u vezi, apelantkinja smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima i obrazloženju koje je dao u osporenoj presudi. Takođe je naveo da se konkretna apelacija odnosi na osporavanje aktivne legitimacije tužiteljke u predmetnom sporu u odnosu na isticanje ništavosti spornog ugovora o izdržavanju, pa da je, s tim u vezi, potrebno reći da je u pitanju isticanje ništavosti predmetnog ugovora za šta je aktivno legitimisano svako lice koje ima pravni interes.

15. U odgovoru na apelaciju tužiteljka je navela da je nesporno utvrđeno da cilj zaključenja spornog ugovora nije bilo doživotno izdržavanje prednika apelantkinje, nego stambeno zbrinjavanje apelantkinje i izigravanje nasljednih prava tužiteljke. S tim u vezi, tužiteljka smatra da je apelacija neosnovana i da je osporena presuda Vrhovnog suda zakonita i pravilna.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

Član 120.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u naslijeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca izdržavanja ( ugovor o doživotnom izdržavanju). Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.

Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo s istim ciljem.

Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti i lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Član 46. stav 1.

1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Član 47.

Kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Član 103.

1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

2)Ako je zaključenje ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije nešto drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 249 od 18. jula 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 8. oktobra 2008. godine a apelacija je podnesena 21. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantkinja pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. U vezi sa n apelantkinjinim avodimao povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

25. Apelantkinja se žali da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalnopravne odredbe Zakona o nasljeđivanju i ZOO. Prema tome, apelantkinja tvrdi da postoji arbitrarnost u primjeni propisa, što se ubraja u sferu pravičnosti postupka, jer arbitrarnost ili očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2195/06 od 18. oktobra 2007. godine objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 6/08).

26. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud usvojio tužiteljkinu reviziju i preinačio nižestepene presude tako da je tužbeni zahtjev usvojio i proglasio ništavim predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključen između apelantkinje i prednika apelantkinje. Pri tome je Vrhovni sud zaključio da je predmetni ugovor suprotan odredbi člana 120 Zakona o nasljeđivanju u vezi sa odredbama člana 46 stav 1 i člana 47 ZOO i da je zbog toga ništav u smislu odredbi člana 103 ZOO, jer je zaključio da iz utvrđenih činjenica proizilazi da apelantkinja nije stvarno davala izdržavanje predniku apelantkinje jer kod njega takva potreba nije ni postojala, već da se ugovorom htjelo samo da se zakonski nasljednici primaoca izdržavanja izigraju u svojim pravima, odnosno nastojalo se da se stambeno obezbijedi apelantkinja.

27. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je u prethodnim tačkama citiranim odredbama člana 120 Zakona o nasljeđivanju, između ostalog, propisano da se ugovor o izdržavanju mora zaključiti u pismenom obliku i ovjeriti u sudu, kao i da prilikom ovjere ugovora sudija mora pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, takođe, već citiranim članom 46 stav 1 i članom 47 ZOO propisano da se ugovor može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, te da je ugovor ništav kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv.

28. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenog činjeničnog stanja ni u kom slučaju ne proizilazi da su sudovi utvrdili da predmetni ugovor o doživotnom izdržavanjunije zaključen u pismenom obliku, ovjeren u sudu, niti da ugovarači nisu upozoreni na posljedice zaključenja takvog ugovora. Takođe, iz činjenica ne proizilazi ni da su se obaveze ugovarača sastojale od neke druge radnje, a ne onih koje su propisane članom 46 stav 1 ZOO (davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje), kao ni da nije utvrđeno da je konkretan predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv u smislu člana 47 ZOO. Osim toga, iz stanja spisa proizilazi da u postupku nije utvrđeno niti da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima što bi bio uslov za proglašavanje predmetnog ugovora ništavim u skladu sa odredbama člana 103 stav 1 ZOO.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije ocjenjivao predmetni ugovor u smislu utvrđivanja postojanja zakonom propisnih uslova ništavosti shodno relevantnim zakonskim odredbama, niti je u osporenoj presudi dao bilo kakvo obrazloženje u tom smislu, nego se bavio ocjenom navodnog ponašanja i namjera ugovarača zbog čega je arbitrarno primijenio odredbe člana 120 Zakona o nasljeđivanju, dovodeći ih neopravdano u vezu sa odredbama člana 46 stav 1, člana 47 i člana 103 ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Ustavni sud, imajući u vidu utvrđenu povredu prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na arbitraran način primijenio odredbe Zakona o nasljeđivanju i ZOO, utvrđujući da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav premda nije utvrdio da u konkretnom slučaju postoji bilo koji razlog ništavosti propisan odredbama navedenih zakona.

32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3650/08 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio