Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2348/08 (S. G.)

Odluka donesena 12. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Ispitivanje svjedoka
  • Minimalna prava optuženog - pristup spisima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2348/08

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2348/08, rješavajući apelaciju Slavoljuba Grkavca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavoljuba Grkavca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-62/08 od 29. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-317/05 od 4. juna 2007. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavoljub Grkavac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-62/08 od 29. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-317/05 od 4. juna 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 4. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je odgovor Osnovnog suda primio 25. augusta 2008. godine, Okružnog suda 11. augusta 2008. godine, a odgovor Okružnog tužilaštva 18. augusta 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. augusta 2008. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj K-317/05 od 4. juna 2007. godine apelant je proglašen krivim što je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZRS), pa ga je sud na osnovu istog zakona i uz primjenu odredbi člana 32. KZRS osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i tri (3) mjeseca, te mu, na osnovu člana 61. KZRS, izrekao mjeru sigurnosti - zabrana upravljanja motornim vozilom ,,C“ kategorije u trajanju od šest mjeseci, računajući od dana pravosnažnosti odluke.

7. Osnovni sud je utvrdio da je apelant 3. augusta 2004. godine oko 14,20 sati u Aleksandrovcu, na području općine Laktaši, upravljajući neregistriranim teretnim motornim vozilom marke „Magirus“ reg. oznaka 815-T-980, vl. SZR „Iskop“, sa koncentracijom alkohola u krvi od 12,85 mol/l ili promila 0,59, u pripitom stanju i krećući se lokalnim putem iz pravca naselja Mrčevci prema magistralnom putu Banja Luka – Gradiška, ulaskom u raskrsnicu, uključujući se na magistralni put i skrećući udesno prema Gradišci, na nedovoljno bočnom razmaku preticao biciklistu Predraga Košpića, a da se prije toga nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u prometu. Postupajući tako suprotno odredbama člana 38. stav 1, člana 50. stav 6. i člana 164. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 6/06), apelant je desnim dijelom svoga vozila udario u lijevu bočnu i lijevu zadnju stranu tijela bicikliste Predraga Košpića, koji se kretao u istom pravcu po šljunkovitoj bankini uz desnu ivicu kolovoza, ugrozivši tako sigurnost saobraćaja. Predrag Košpić je usljed toga zadobio teške tjelesne povrede u vidu višestrukog prijeloma kostiju krova i osnove lobanje i rascjepa unutrašnjih organa (pluća, srce, slezena, jetra i bubrezi) od kojih je umro isti dan u Domu zdravlja Laktaši.

8. U dokaznom postupku Osnovni sud je u svojstvu svjedoka saslušao Nenada Vasića, Milovana Košpića, Ljubomira Ljepojevića, Gorana Milinovića i Budimira Milivojca. Sud je, također, u svojstvu svjedoka saslušao i apelanta. Dalje, saslušani su vještak saobraćajne struke Pero Kosovac, vještak sudske medicine dr. Milan Srdić, vještakinja medicinske struke dr. Veselka Bjelaković, te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje o vještačenju alkohola u krvi i urinu kod apelanta u KTC Banja Luka od 10. septembra 2004. godine, zapisnik o uviđaju PS za BS Gradiška od 5. augusta 2004. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka Milovana Košpića kod OT Banja Luka broj Kt-I-889/04 od 17. decembra 2004. godine, zapisnik o uzimanju izjave od Nenada Vasića kod PS za BS Gradiška od 3. augusta 2004. godine, zapisnik o ispitivanju osumnjičenog apelanta kod OT Banja Luka broj Kt-I-889/04 od 13. decembra 2004. godine, pročitan je zapisnik o uzimanju izjave od svjedoka Ilije Mijatovića kod PS za BS Gradiška od 3. augusta 2004. godine, zapisnik o uzimanju izjave od osumnjičenog apelanta kod PS za BS Gradiška od 3. augusta 2004. godine, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka saobraćajne struke Pere Kosovca od 25. oktobra 2004. godine, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. Milana Srdića od 4. augusta 2004. godine, izvršen je uvid u tahograf za vozilo optuženog, skicu lica mjesta saobraćajne nezgode od 5. augusta 2004. godine i fotodokumentaciju saobraćajne nezgode PS za BS Gradiška od 19. septembra 2004. godine, te medicinsku dokumentaciju za svjedoka Iliju Mijatovića. Apelant je u svojoj odbrani negirao izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret braneći se tvrdnjom da nije izazvao saobraćajnu nezgodu teretnim vozilom sa kojim je upravljao kritičnog događaja.

9. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka a posebice na osnovu iskaza svjedoka Ilije Mijatovića, zaključio da je na nesumnjiv način utvrđeno da se apelant nije zaustavljao sa teretnim vozilom prilikom skretanja sa lokalnog puta na magistralni put za Gradišku. Ovaj svjedok, koji je jedini očevidac saobraćajne nezgode, u svom iskazu je naveo da je primijetio da je biciklista (oštećeni) nakon kontakta sa kamionom odmahivao rukama „kao da se bori da se izvuče od kamiona“ i da mu je izgledalo sa njegove pozicije gledanja „kao da se biciklista nalazi između prednjih i zadnjih desnih točkova kamiona, odnosno negdje na sredini kamiona“.

10. Vještak sudske medicine dr. Milan Srdić je na glavnom pretresu u svom iskazu izjavio da u momentu vršenja obdukcije nije imao podatke o ostalim okolnostima slučaja, ni o kojem se vozilu radi, niti o oštećenju na vozilu. Vještak je utvrdio da je na osnovu obdukcije ustanovio primarni kontakt, a da su sve ostale povrede nastale dalje u toku odigravanja saobraćajne nezgode. Povrede ukazuju na to da je u toku saobraćajne nezgode došlo do prignječenja tijela, a da nema elemenata pregaženja. Dakle, sa sigurnošću se može reći da točkovi nisu prešli preko tijela. Isključuje se mogućnost da su ostale povrede nastale padom poslije primarnog kontakta u smislu rascjepa unutrašnjih organa ili prijeloma ostalih kostiju. Obdukcijski nalaz je isključio mogućnost da su povrede nastale prilikom pada. Nemoguće je da višestruke povrede rascjepa unutrašnjih organa ne dovedu do smrtnog ishoda. Što se tiče tačke 16. nalaza gdje je navedeno odvajanje od mišića, to pokazuje da je potkožno masno tkivo odlubljeno od opnice mišića. Takve povrede nastaju kad sila djeluje pod uglom na dio tijela, ali nema elemenata pregaženja, jer je sila i dalje djelovala pod uglom, pa je došlo samo do odlubljivanja. Njegovo viđenje daljnjeg odigravanja saobraćajne nezgode je da postoji mogućnost da je tijelo nekim dijelom zakačeno u blizini točkova pa da je daljnjim kretanjem tog vozila došlo do prignječenja tijela između točka i sljedećeg dijela blatobrana ili nešto od kamiona i tako je kamion mogao da se kreće i da tijelo bude prignječeno u tom prostoru jedan do dva metra. Povreda na glavi je sekundarna povreda koja je nastala u drugom aktu nakon primarnog kontakta, te da je daljnji kontakt glave sa vozilom doveo do tih povreda. S obzirom na to da se ne radi samo o pukotinastim prijelomima i manjim prijelomima, nego o višestrukim prijelomima, kako krova, tako i baze lobanje, nemoguće je da ovakve povrede nastaju nakon pada sa bicikla ili samo udarom teretnog vozila u biciklistu.

11. Vještak dr. Milan Srdić je naveo da je primarni kontakt oštećenog došao sa njegovom lijevom bočnom i dijelom lijevom zadnjom stranom trupa i lijeve natkoljenice. Poslije tog kontakta, nalaz ukazuje na to da tijelo trpi prignječenje između vozila i tijela, što je, prema vještakovom mišljenju, u predjelu gume i sljedećeg dijela vozila. Obdukcijom je utvrđeno da oštećeni nije imao desnu ruku. Vještak je, dalje, istakao da putničko motorno vozilo ne bi moglo izazvati ovakve povrede u smislu primarnog kontakta, zbog visine nastanka primarnog oštećenja tijela koje bi bilo iznad mogućnosti da putničko motorno vozilo nanese ovakve povrede. Obdukcijski nalaz je ukazao na to da su povrede lijeve bočne strane trupa, dijelom i zadnje, takve da je sila direktno pod uglom djelovala na ovaj dio tijela, ali ne na način pada i udara tijela o površinu. Sud je konstatirao da vještak saobraćajne struke Pero Kosovac u svom nalazu i mišljenju potvrđuje tvrdnju svjedoka Ilije Mijatovića da je do kontakta vozila sa biciklistom došlo u fazi skretanja vozila na magistralni put i da je biciklista, s obzirom na povrede, udaren karoserijom teretnog vozila. Ovaj vještak utvrđuje da je do naleta - kontakta vozila i bicikliste, došlo u zoni gdje započinje trag vožnje bicikla po šljunčanoj bankini uz lokalni put, što je od početne tačke mjerenja udaljeno za 11,90 metara i od magistralnog puta za 2,25 metara, dok je mjerenjem sa crteža mjesta nezgode utvrdio da se mjesto naleta po širini bankine i lokalnog puta nalazi na udaljenosti za oko 0,70 metara, od desnog ruba kolovoza lokalnog puta, gledano u pravcu raskrsnice sa magistralnim putem.

12. Vještakinja medicinske struke dr. Veselka Bjelaković je u svom iskazu koji je dala na glavnom pretresu izjavila da je na osnovu zahtjeva PSBS Gradiška utvrđena koncentracija alkohola u apelantovoj krvi. Uzorci krvi i urina uzeti od apelanta su zaprimljeni 4. augusta 2004. godine, a 9. septembra 2004. godine je urađena analiza. Analizom je utvrđeno da u uzorku krvi nije utvrđeno prisustvo etilnog alkohola, dok je u uzorku urina utvrđena koncentracija od 0,50 promila etilnog alkohola. S obzirom na vremensku razliku od četiri sata i 20 minuta od momenta kritičnog događaja do momenta uzimanja uzorka, istakla je da je izvršila retrogradno preračunavanje, uz upotrebu prosječnog beta-eliminacijskog faktora od 0,138 promila na sat, na osnovu kojeg je utvrđena koncentracija od 0,59 promila etilnog alkohola u vrijeme izvršenja kritičnog događaja, te da ova koncentracija pripada stadiju pripitog stanja koje podrazumijeva alkoholemiju od 0,5 do 1 promil. To je početna faza pripitog stanja, a ona se karakterizira sljedećim simptomima: objektivnost sve više ustupa mjesto subjektivnim procjenama, precjenjuju se lične sposobnosti, ispitanik želi da bude hrabriji pa čini nepromišljene postupke od emocionalnih promjena i slično. Prema mišljenju dr. Veselke Bjelaković, ovakvi ljudi su najveća opasnost u saobraćaju jer ne mogu da adekvatno prerade svu situaciju koja se nalazi ispred njih i u kojoj treba da učestvuju. Dalje je navela da se smatra da reakcije čula sluha i vida slabe za oko 30% pri ovim koncentracijama etilnog alkohola u uzorcima krvi, kao i da su ispoljeni poremećaji u percepciji i psihomotorici, te da je mogućnost neadekvatnog reagiranja povećana za 13%. Na kraju je vještakinja istakla i da se oštrina vida smanjuje zavisno od faktora okoline, da li je dan ili noć, sunce, magla, tako da se kod nekih ispitanika mogu pojaviti nejasne slike.

13. Vještaci medicinske i saobraćajne struke dr. Milan Srdić i Pero Kosovac saglasno utvrđuju da je, na osnovu povreda oštećenog, mjesta odbačaja bicikla i tijela bicikliste, biciklista udaren u lijevu bočnu i nešto u zadnju lijevu stranu tijela dok je sjedio na dvotočkašu. Vještak dr. Milan Srdić je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je smrt oštećenog nasilna i da je nastupila usljed oštećenja po život važnih moždanih centara zbog višestrukog prijeloma kostiju krova i osnove lobanje i rascjepa unutrašnjih organa (pluća, srce, slezena, jetra i bubrezi). Ovaj vještak je na osnovu obdukcije tijela oštećenog utvrdio da je, s obzirom na opsežnost povreda oštećenog, smrt pokojnog u direktnoj uzročnoj vezi sa zadobijenim povredama i da je obdukcijskim nalazom isključena mogućnost da su povrede nastale prilikom pada.

14. Osnovni sud je, u smislu odredbe člana 280. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 50/03, sa naknadnim izmjenama i dopunama; u daljnjem tekstu: ZKPRS), prihvatio kao dokaz iskaz svjedoka Ilije Mijatovića dat ovlaštenim službenim licima u toku istrage, iako on nije neposredno saslušan na glavnom pretresu jer je zbog teškog zdravstvenog stanja - fizičke nepokretnosti - bio nemoguć dolazak ovog svjedoka pred sud. Osnovni sud je na okolnosti vršenja uviđaja prihvatio iskaze svjedoka Ljubomira Ljepojevića, Bobana Milinovića i Budimira Milivojca, iako oni nisu očevici saobraćajne nezgode. Osnovni sud nije prihvatio dio iskaza svjedoka Nenada Vasića koji navodi da se vozilo kojim je upravljao apelant zaustavilo prilikom uključivanja na magistralni put, jer je ovakva tvrdnja svjedoka opovrgnuta iskazom svjedoka Ilije Mijatovića i vještaka saobraćajne struke Milana Srdića, koji su decidirani u svojim iskazima da se predmetno vozilo nije zaustavljalo prilikom uključivanja na magistralni put. Zbog navedenih razloga, Osnovni sud nije prihvatio ni iskaz apelanta koji je saslušan u svojstvu svjedoka, jer je on očigledno opovrgnut izvedenim dokazima tokom postupka i jer je, prema ocjeni suda, sračunat na izbjegavanje krivične odgovornosti. Osnovni sud je prihvatio nalaze i mišljenja, te iskaze vještaka saobraćajne i medicinske struke Pere Kosovca, dr. Milana Srdića i dr. Veselke Bjelaković, jer smatra da su dovoljno obrazloženi i dati u skladu sa pravilima struke, pa im je sud zbog toga i poklonio punu vjeru.

15. Na osnovu izvedenih dokaza, kao i dokaza objektivne prirode, tj. zapisnika o uviđaju, fotodokumentacije i crteža lica mjesta nezgode, Osnovni sud je prihvatio nalaze i mišljenja, kao i iskaze vještaka medicinske i saobraćajne struke, te na nesumnjiv način utvrdio da je apelant kritičnog događaja prilikom skretanja teretnim vozilom udario u biciklistu uslijed čega je i nastupila smrtna posljedica. Slijedom navedenog utvrđenja tog suda, proizlazi nesumnjiv zaključak suda da je neprihvatljiv i paušalan stav odbrane da apelant svojim vozilom nije imao kontakt sa tijelom bicikliste. Da je apelantovo vozilo udarilo biciklistu-oštećenog potvrđuje i nalaz vještaka dr. Milana Srdića (kao i iskaz svjedoka Ilije Mijatovića koji je bio jedini očevidac predmetne saobraćajne nesreće), koji u svom iskazu datom na glavnom pretresu isključuje mogućnost da je neko drugo vozilo moglo udariti oštećenog. S tim u vezi, Osnovni sud je na nesumnjiv način zaključio da je apelant svojim postupanjem prekršio navedene blanketne propise, te je odlučeno kao u dispozitivu presude. Također, Osnovni sud je na osnovu odredbe člana 99. stav 1. ZKPRS obavezao apelanta da na ime troškova krivičnog postupka plati sudu iznos od 555,00 KM, a na ime paušala iznos od 300,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, a oštećene sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu.

16. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, koju je apelant podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, Okružni sud je Presudom broj Kž-62/08 od 29. aprila 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj K-317/05 od 4. juna 2007. godine.

17. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je istakao da apelant bitnu povredu odredaba krivičnog postupka vidi u povredi prava na odbranu i da se osporena presuda zasniva na dokazu na kojem se, prema odredbama ovog zakona, ne može zasnivati sudska odluka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti kao osnovan apelantov žalbeni navod da je čitanje iskaza svjedoka Ilije Mijatovića, koji je on prilikom uviđaja dao ovlaštenim službenim licima bez neposrednog saslušanja na glavnom pretresu, pravno nevaljan dokaz i da je time uskraćeno pravo apelantu, odnosno odbrani da neposredno i unakrsno ispita ovog svjedoka. Okružni sud je konstatirao da je tačno da su standardi i stanovišta Ustavnog suda u skladu sa Evropskom konvencijom, kako se navodi u žalbi, u pogledu neposrednosti i ravnopravnosti saslušanja svjedoka, ali da ZKPRS u članu 280. stav 2. predviđa izuzetak od tog pravila uz postojanje tačno određenih uvjeta, a pored ostalih, i zbog nemogućnosti dolaska na sud svjedoka zbog otežanih okolnosti ili važnih razloga. Prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, preduzeo sve mjere (u granicama razumnih mogućnosti) da se svjedok Ilija Mijatović sasluša neposredno na glavnom pretresu. To se vidi iz sljedećeg: pozivanje svjedoka Ilije Mijatovića na adrese u Srpcu gdje je živio, a iz vraćenih dostavnica vidi se da je odselio i živi u Zagrebu; pozivanje četiri puta, što je vidljivo iz dostavnica u spisu; izdavana je i naredba za privođenje, a iz izvještaja sudske policije od 4. aprila 2007. godine vidi se da je imenovani odselio i da živi u Zagrebu. Osim toga, svjedok Ilija Mijatović je 10. aprila 2007. godine poslao dopis Osnovnom sudu uz brojnu medicinsku dokumentaciju kojom potvrđuje da se zbog zdravstvenih problema i odlaska na operaciju ne može odazvati pozivu suda i da ostaje pri svojoj izjavi koju je dao ovlaštenim službenim licima. Okružni sud je zaključio da se iz ovakvih evidentnih činjenica vidi da je pretresno vijeće prvostepenog suda uložilo razuman i veliki napor da se svjedok neposredno osigura na saslušanju. Pri ovakvom stanju, pravilna je odluka pretresnog vijeća da se iskaz svjedoka Ilije Mijatovića pročita jer se radi o opravdanom izuzetku, u smislu člana 280. stav 2. ZKPRS, s obzirom na to da je svjedok u drugoj državi, te da zbog bolesti ne može pristupiti na pretres, a protivljenje odbrane da se pročita njegov iskaz je irelevantno jer je to ocjena i pravo predsjednika vijeća i nije potrebna saglasnost stranaka niti branioca za čitanje tog iskaza, obrazložio je Okružni sud. U tom smislu, Okružni sud je, također, istakao da se osporena prvostepena presuda ne zasniva isključivo na iskazu ovog svjedoka, jer činjenično utvrđenje prvostepeni sud zasniva na brojnim drugim dokazima, kao što su: zapisnik o uviđaju, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke i dr.

18. Dalje, neosnovan je apelantov žalbeni navod da je iskaz svjedoka Ilije Mijatovića pravno nevaljan jer nije praćen tonskim zapisom, u smislu člana 66. ZKPRS. Naime, Okružni sud je naveo da je zapisnik o saslušanju ovog svjedoka zakonit i valjan jer je uzet uz sva upozorenja, u smislu odredaba ZKPRS, tj. od ovlaštenih službenih lica nakon što se desila saobraćajna nezgoda. Dalje, Okružni sud je, konstatirajući da je odredbom člana 66. ZKPRS regulirano da će se sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka u pravilu zvučno snimati, istakao da predmetna zakonska odredba nije imperativne naravi, te da je ona preporučljiva i da se glavni pretres može voditi zapisnički bez tonskog snimanja kada je uređaj za snimanje u kvaru ili nema struje, pa su te radnje i bez tonskog zapisa pravno valjane.

19. U smislu navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud izvršio pravilnu ocjenu svih dokaza izvedenih na glavnom pretresu i za svoja utvrđenja i stanovišta dao valjano i prihvatljivo objašnjenje, kao i da je prvostepeni sud pravilno našao činjenično utvrđenim da je oštećeni udaren desnom stranom kamiona kojim je upravljao apelant i da nema odlučnih činjenica koje su u sumnji, a koje terete apelanta, pa stoga „nema mjesta nikakvoj primjeni instituta in dubio pro reo“. Dakle, apelantovi žalbeni navodi u odnosu na nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja nisu prihvatljivi. U pogledu mjere sigurnosti i krivične sankcije izrečene apelantu, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dao jasne razloge i obrazloženje. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na prava iz navedenog člana koja se garantiraju licima protiv kojih se utvrđuje krivična optužba. Apelant je istakao da je prvostepena presuda zasnovana na iskazu svjedoka Ilije Mijatovića, koji je uzet kao krunski dokaz, a koji je on dao u Policijskoj stanici Gradiška 3. augusta 2004. godine. Apelant je, također, naveo da ovaj svjedok nije saslušan neposredno u postupku pred prvostepenim sudom, iako je traženo da branilac i apelant neposredno saslušaju ovog svjedoka, čime je onemogućeno pravo odbrani da ga ispita na okolnosti vezane za saobraćajnu nesreću za koju se apelant tereti. Time je, prema apelantovom mišljenju, nedvosmisleno narušen princip „jednakosti oružja“ optužbe i odbrane tokom postupka pred prvostepenim sudom. Dalje, apelant navodi da je ovakvo postupanje prvostepeni sud obrazložio navodnim teškim zdravstvenim stanjem ovog svjedoka, premda, kako apelant navodi, odbrana nije imala priliku izvršiti uvid u medicinsku dokumentaciju za ovog svjedoka, niti ima saznanja da je prvostepeni sud eventualno pribavio mišljenje odgovarajućeg sudskog vještaka u vezi s ovim pitanjem. Osim povrede principa „jednakosti oružja“, zbog nemogućnosti odbrane da unakrsno ispita svjedoka Iliju Mijatovića, što je, prema apelantovom mišljenju, nekritički podržano drugostepenom presudom, apelant navodi i da je povrijeđen princip neposrednosti izvođenja dokaza, jer se iskaz svjedoka Ilije Mijatovića mogao pročitati samo uz uvjete iz člana 280. ZKPRS, a to znači u kontekstu njegovog direktnog ili unakrsnog ispitivanja na glavnom pretresu. Na kraju, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici da je sjednica vijeća pred Okružnim sudom održana bez prisustva njegovog branioca, usljed čega, kako apelant navodi, on nije bio u mogućnosti obrazložiti žalbu. Premda apelant ne spori da su on i njegov branilac bili uredno obaviješteni o datumu održavanja sjednice vijeće, on ističe da je njegov branilac bio opravdano spriječen da pristupi sjednici vijeća zbog drugog suđenja pred Sudom Bosne i Hercegovine, o čemu je apelantov branilac blagovremeno obavijestio Okružni sud.

b) Odgovor na apelaciju

21. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u predmetnom krivičnom postupku nisu počinjene povrede materijalnog i procesnog prava, kao i da je sud na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo i odredbe Evropske konvencije.

22. Okružni sud je u odgovoru naveo da apelant u apelaciji ponavlja i komentira identične navode koje je već ranije isticao u žalbi i koji su bili predmet razmatranja drugostepenog suda. Također, prema mišljenju Okružnog suda, neprihvatljivi su apelantovi navodi da se njegova osuda zasniva na iskazu svjedoka Ilije Mijatovića kao krunskom dokazu, već da su u drugostepenoj presudi navedeni i drugi razlozi na kojima se zasniva prvostepena presuda. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud preduzeo sve razumne mjere i napore da osigura neposredno saslušanje svjedoka Ilije Mijatovića koji živi u drugoj državi. U odnosu na apelantov navod da njegov branilac nije prisustvovao sjednici vijeća iz opravdanih razloga, te da mu je zbog toga bilo onemogućeno da obrazloži žalbu, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 310. stav 1. ZKPRS navodeći da prisustvo uredno obaviještenog tužioca, optuženog i njegovog branioca nije obavezno i da njihov nedolazak ne sprječava održavanje sjednice vijeća. To što uredno obaviješteni apelantov branilac nije pristupio sjednici vijeća je, prema mišljenju Okružnog suda, „njegova stvar“. Osim toga, sjednici je, u odsutnosti tužioca i apelantovog branioca, prisustvovao samo apelant koji je u cijelosti ostao pri svim žalbenim navodima svog branioca. Slijedom navedenog, Okružni sud je konstatirao da nema nikakvih povreda u pogledu pravičnosti suđenja u konkretnom predmetu, te da je apelacija neosnovana.

23. U odgovoru Okružnog tužilaštva je navedeno da su redovni sudovi, ocjenjujući valjanost dokaza, potpuno utvrdili činjenično stanje i rasvijetlili krivični događaj, pa su na osnovu toga donijeli i zakonite odluke. Također, Okružno tužilaštvo je istaklo da nije u nadležnosti Ustavnog suda da preispituje činjenično stanje navedeno u osporenim odlukama redovnih sudova, te da se, stoga, odlučivanje o navodima apelacije ne ubraja u nadležnost Ustavnog suda. Okružno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 410.

(1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg obima, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3.000 KM, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(3) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.

25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 66.

Snimanje audio-vizuelnim sredstvima (1) Sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za zvučno snimanje. Tužilac ili ovlašćeno službeno lice će o tome prethodno obavijestiti lice koje se ispituje, odnosno saslušava i poučiti ga da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka kako bi provjerilo svoju izjavu.

(2) Snimak mora sadržavati podatke iz člana 63. stav 1. ovog zakona, podatke potrebne za identifikovanje lica čija se izjava snima i podatak u kojem svojstvu to lice daje izjavu. Kad se snimaju izjave više lica, mora se obezbijediti da se iz snimke može jasno razaznati ko je dao izjavu.

(3) Na zahtjev saslušanog lica, snimak će se odmah reprodukovati, a ispravke ili objašnjenja tog lica će se snimiti.

(4) U zapisnik o istražnoj radnji unijeće se da je izvršeno zvučno snimanje, ko je snimanje izvršio, da je lice koje se saslušava prethodno obaviješteno o snimanju, da je snimak reprodukovan i gdje se zvučni snimak čuva ako nije priložen spisima predmeta. (5) Tužilac može odrediti da se zvučni snimak u cjelini ili djelimično prepiše. Tužilac će prepis pregledati, ovjeriti i priključiti zapisniku o preduzimanju istražne radnje. (6) Zvučni snimak čuva se do vremena do kojeg se čuva i krivični spis.

(7) Tužilac može dopustiti da lica koja imaju opravdan interes pomoću uređaja za zvučno snimanje snime izvođenje istražne radnje.

(8) Odredbe st. 1. do 7. ovog člana shodno se primjenjuju i kad se vrši filmsko ili drugo snimanje istražne radnje.

(9) Snimci iz st. 1. do 8. ovog člana ne mogu se javno prikazivati, bez pismenog odobrenja stranaka i učesnika snimljene radnje.

Član 280.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

Član 310.

Sjednica vijeća (1) O sjednici vijeća obavijestiće se tužilac, optuženi i njegov branilac.

[...] (3) Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnosioca žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji prisustvuju sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dozvoli predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu, ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.

(4) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni, ne sprečava održavanje sjednice vijeća.

[...] VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Osnovnog suda broj K- 317/05 od 4. juna 2007. godine i Presuda Okružnog suda broj Kž-62/08 od 29. aprila 2008. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda od 29. aprila 2008. godine apelant je primio 4. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant osporava navedene presude Osnovnog i Okružnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

[...]

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...]. [...] (3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[...] (d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[...]

33. Prije nego se upusti u razmatranje osnovanosti apelantovih navoda u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra potrebnim da podsjeti na dosadašnju praksu, odnosno principe Evropskog suda za ljudska prava, koje ujedno podržava i Ustavni sud u svom radu, u istim ili sličnim pravnim situacijama kao što je slučaj sa predmetnom apelacijom.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava

34. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, garancije obuhvaćene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije predstavljaju aspekte koncepta prava na pravično suđenje sadržanog u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 66; i Ž. protiv Latvije, presuda od 24. januara 2008. godine, broj predstavke 14755/03, stav 94). Zadatak Evropskog suda za ljudska prava jeste da odredi da li je postupak u cjelini, uključujući i sam način na koji su dokazi prikupljeni, bio pravičan (vidi Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235-B, stav 33, ibid., Doorson, Gossa protiv Poljske, presuda od 9. januara 2007. godine, broj predstavke 47986/99, stav 52, Babkin protiv Rusije, presuda od 8. januara 2009. godine, broj predstavke 14899/04; i ibid., Ž. protiv Latvije). Pitanje prihvatljivosti dokaza je primarno određeno pravilima domaćeg prava, te je po pravilu u nadležnosti domaćih sudova da vrše ocjenu dokaza. Također je normalno da domaći sudovi odluče da li je potrebno i preporučljivo izvršiti saslušanje svjedoka s obzirom na to da član

6. Evropske konvencije ne garantira optuženom neograničeno pravo za osiguranje prisustva svjedoka pred sudom (vidi S. N. protiv Švedske, broj predstavke 34209/69, stav 44, ECHR 2002-V i ibid., Ž. protiv Latvije). Pravilo je da svi dokazi moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnom saslušanju, u skladu sa adversarnim principom. Međutim, iako je normalno da domaći sudovi odluče da li je potrebno ili preporučljivo pozvati svjedoka, postoje izuzetne okolnosti koje mogu dovesti do zaključka da propust da se neko lice sasluša kao svjedok nije u skladu sa odredbom člana 6. Evropske konvencije (vidi Popov protiv Rusije, presuda od 13. jula 2006. godine, broj predstavke 26853/04, stav 179).

35. Kada je presuda kojom se optuženi proglašava krivim zasnovana isključivo ili u većoj mjeri na iskazu koji je uzet od lica koje optuženi nije imao priliku ispitati - da li tokom istrage ili suđenja

- prava odbrane su ograničena u mjeri koja nije u skladu sa garancijama obuhvaćenim odredbama člana 6. Evropske konvencije (vidi Delta protiv Francuske, serija A, broj 191-A, presuda od 19. decembra 1990. godine, stav 37, Isgrò protiv Italije, serija A, broj 194-A, presuda od 19. februara 1991. godine, stranica 13, stav 34, Artner protiv Austrije, serija A, broj 242-A, presuda od 28. augusta 1992. godine, stav 22, Saidi protiv Francuske, presuda od 20. septembra 1993. godine, serija A, broj 261-C, st. 56-57, st. 43-44; Luca protiv Italije, broj predstavke 33354/96, stav 40, ECHR 2001-II, Solakov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, broj predstavke 47023/99, stav 57, ECHR 2001-X, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 55. i ibid., Ž. protiv Latvije).

36. Općenito posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka, bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stav 27; Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124. i ibid., Ž. protiv Latvije). U određenim okolnostima može se pokazati neophodnim uzimanje u obzir izjava koje su date u istražnoj fazi (vidi ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54), uslijed čega korištenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa st. 1. i 3. (d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi ibid., Ž. protiv Latvije). Ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave, njihovo prihvatanje kao dokaza neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3. (d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117. i ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).

37. Bitno je istaći da u odnosu na iskaze (izjave) svjedoka za koje se dokaže da su bili nedostupni za ispitivanje u prisustvu optuženog ili njegovog branioca, Evropski sud za ljudska prava napominje da stav 1. člana 6. zajedno sa stavom 3. istog člana Evropske konvencije zahtijeva od države ugovornice da preduzme pozitivne korake kako bi se omogućilo optuženom da ispita svjedoke (vidi Sadak i ostali protiv Turske, br. predstavki 29900/96, 29901/96, 29902/96 i 29903/96, stav 67, ECHR 2001-VIII) i – u slučaju da razlog nemogućnosti da optuženi ispita svjedoke leži u činjenici da su oni nestali – nadležne vlasti moraju preduzeti razumne napore da osiguraju njihovo prisustvo (vidi Rachdad protiv Francuske, broj predstavke 71846/01, presuda od 13. novembra 2003. godine, stav 25, Bonev protiv Bugarske, presuda od 8. juna 2006. godine, broj predstavke 60018/00, stav 43. i ibid., Ž. protiv Latvije). Međutim, impossibilium nulla obligatio est osigurava da se nadležnim vlastima ne može staviti na teret nemarnost u njihovim pokušajima da pruže priliku optuženom da ispita svjedoke, te da nedostupnost svjedoka kao takva ne dovodi do obustave krivičnog gonjenja (vidi Artner protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1992. godine, serija A, broj 242-A, stranica 10, stav 21; Scheper protiv Holandije, broj predstavke 39209/02, odluka o dopustivosti od 5. aprila 2005. godine, Mayali protiv Francuske, broj predstavke 69116/01, stav 32, presuda od 14. juna 2005. godine, Haas protiv Njemačke, broj predstavke 73047/01, odluka o dopustivosti od 17. novembra 2005. godine i ibid., Ž. protiv Latvije). Pri ocjeni da li je tokom postupka bilo osigurano dovoljno proceduralnih garancija da se ostvari protivteža zbog poteškoća prouzrokovanih odbrani odsustvom svjedoka, posebna pažnja mora biti poklonjena ishodu ocjene da li su sporne izjave (iskazi) bile odlučujuće za proglašavanje podnosioca predstavke krivim (vidi Dzelili protiv Njemačke, odluka o dopustivosti od 29. septembra 2009. godine, broj predstavke 15065/05; i Karulis protiv Latvije, odluka o dopustivosti od 2. novembra 2010. godine, broj predstavke 22502/02, stav 36).

38. Evropski sud za ljudska prava je u svojoj novijoj praksi razmatrao slične navode, odnosno pravnu situaciju kao u predmetnoj apelaciji. Naime, u predmetu Atanasov (vidi Evropski sud za ljudska prava, Atanasov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 19. aprila 2011. godine, broj predstavke 41188/06) podnosilac predstavke je osuđen za klevetu zbog sadržaja teksta objavljenog u jednim lokalnim novinama. U postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava podnosilac predstavke se žalio po članu 6. Evropske konvencije da su domaći sudovi tokom suđenja propustili da osiguraju prisustvo G. A. kao jedinog svjedoka čije je pismo služilo kao ključni dokaz na osnovu kojeg je podnosilac predstavke osuđen za klevetu. Podnosilac predstavke se, također, žalio da je došlo do kršenja principa jednakosti oružja s obzirom na to da je nadležni sud izdao naredbu da se njegovo prisustvo osigura silom, što nije bio slučaj sa svjedokom G. A. koji se odbio pojaviti pred sudom. Argumentacija podnosioca predstavke u predmetnom slučaju se zasnivala na navodu da je proglašen krivim a da mu nije data mogućnost suočenja sa jedinim svjedokom G. A., koji je ujedno dostavio jedini dokaz protiv njega, odnosno pismo kojim se potvrđuje da je on autor spornog teksta objavljenog u novinama. Dalje je naveo da njegova osuda nije zasnovana na činjenicama već na pretpostavci da je on autor spornog pisma. Evropski sud za ljudska prava je, razmatrajući navode iz predstavke, konstatirao da su u predmetnom krivičnom postupku domaći sudovi saslušali podnosioca predstavke i tužioca, te apelantovu osudu zasnovali na pismu G. A., kao i da domaći sudovi to pismo nisu tretirali samo kao informaciju već kao dokaz istinitosti navoda optužbe. Dalje je u presudi Evropski sud za ljudska prava istakao da je primjetno da je pismo G. A. prihvaćeno kao dokaz nakon što nadležni sud nije uspio da osigura prisustvo novinara i urednika novina, kao svjedoka predloženih za ispitivanje, te da navode podnosioca predstavke da mu je bilo uskraćeno da unakrsno ispita G. A. kao jedinog svjedoka protiv njega vijeće apelacionog odjeljenja suda nije obrazložilo. U odsustvu bilo kojeg obrazloženja (objašnjenja) domaćih sudova, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da ne smatra da su postojale bilo kakve posebne okolnosti koje bi opravdale propust domaćih sudova da osiguraju prisustvo G. A. tokom suđenja, te da, stoga, nesporno proizlazi da podnosilac predstavke nije nikada imao mogućnost da ispita G. A., čija je pisana izjava od vitalne važnosti za osudu protiv aplikanta bila pročitana na suđenju. Slijedom navedenog, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da su prava odbrane bila znatno ograničena u predmetnom postupku što je rezultiralo povredom člana 6. st. 1. i 3. (d) Evropske konvencije.

Analiza konkretnog slučaja

39. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom predmetu za koji je zakonom propisana kazna zatvora, te je nesporno da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Apelant se općenito pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud je mišljenja da je apelant u apelaciji pokrenuo pitanje kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 3. tačka (d) Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu navedene (generalne) principe Evropskog suda, kao i razloge koji su doveli taj sud do zaključka o povredi prava na pravično suđenje u predmetu Atanasov, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije prvenstveno konstatira da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, kao i da je izvršio vještačenja posredstvom vještaka saobraćajne i medicinske struke, te da nesumnjivo proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu. Dalje, Ustavni sud konstatira da se sud pozvao na stav 2. člana 280. KZRS, kojim je utvrđeno da izuzetno zapisnici dati u istrazi mogu biti pročitani na glavnom pretresu ukoliko je dolazak lica pred sud, lica koja su dala izjavu, znatno otežan. Sud je ocijenio kao objektivnu činjenicu da zdravstveno stanje svjedoka Ilije Mijatovića onemogućava njegov dolazak, pa je odlučio da se njegov iskaz pročita, kao i činjenicu da je odbrani data mogućnost davanja primjedbe na njegov iskaz prilikom čitanja. Također, u obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je Osnovni sud preduzeo sve razumne napore da se osigura prisustvo svjedoka Ilije Mijatovića, kao i da odluka prvostepenog suda nije zasnovana samo na iskazu Ilije Mijatovića, kako apelant tvrdi, već da je na osnovu rezultata cjelokupnog postupka sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

41. Budući da su redovni sudovi jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, kao i da su tvrdnje svjedoka očevica Ilije Mijatovića potkrijepljene ostalim izvedenim dokazima u predmetnom krivičnom postupku (posebno se naglašava vještačenje koje je izvršio dr. Milan Srdić kojim je de facto potvrđen iskaz Ilije Mijatovića), Ustavni sud zaključuje da su domaće nadležne vlasti postupale sa dostatnom pažnjom u osiguravanju proceduralnih garancija odbrani. Dalje, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu, naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. U kontekstu pozitivnih obaveza iz člana 6. st. 1. i 3. (d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud, također, preduzeo razuman i dovoljan napor (mjere) da osigura prisustvo svjedoka Ilije Mijatovića (slao pozive, određivao privođenje, nesporno utvrdio da se svjedok nalazi u drugoj državi, te da je bolestan i nije u stanju odazvati se pozivu itd.), kao i da je na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, a ne isključivo iskaza svjedoka Ilije Mijatovića (posebno kada se ima u vidu nalaz vještaka dr. Milana Srdića), utvrdio da se u apelantovim radnjama nalaze sva obilježja predmetnog krivičnog djela, te da je dao logične i konzistentne razloge za takvu odluku. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne nalazi ništa što očigledno ukazuje na to da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

42. U odnosu na apelantov navod da mu je tokom suđenja bio uskraćen uvid u medicinsku dokumentaciju svjedoka Ilije Mijatovića, Ustavni sud podsjeća na to da pravo pristupa sudu predstavlja inherentan aspekt zaštite koju pruža pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, koje ujedno osigurava svakome da svoj zahtjev u vezi sa građanskim pravima iznese pred sud (za rekapitulaciju relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava vidi, npr., Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, broj predstavke 8225/78, stav 57, serija A, broj 93. i Marković i ostali protiv Italije, presuda od 14. decembra 2006. godine, broj predstavke 1398/03, st. 98-99, ECHR 2006-XIV). Naime, tačno je i da u određenim okolnostima restrikcije u pogledu pristupa spisu predmeta mogu biti inkompatibilne sa principima prava na pravično suđenje, uključujući i pravo pristupa sudu (vidi Evropski sud za ljudska prava, npr., Turek protiv Slovačke, presuda od 14. februara 2006. godine, broj predstavke 57986/00, st. 115-116, ECHR 2006-II, K. H. i ostali protiv Slovačke, presuda od 28. aprila 2009. godine, broj predstavke 32881/04, st. 64-69, ECHR 2009. i Rasmussen protiv Poljske, presuda od 28. aprila 2009. godine, broj predstavke 38886/05, st. 54-56).

43. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije ničim potkrijepio svoje navode da mu je tokom suđenja bilo uskraćeno pravo da izvrši uvid u spis predmeta, odnosno medicinsku dokumentaciju za svjedoka Iliju Mijatovića, osim što to paušalno navodi u apelaciji. Naime, za Ustavni sud je nesporno da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom sudskom postupku, da je predlagao i izvodio svoje dokaze, vršio uvid u dokaze suprotne strane i sl., te je nejasno kako je to apelant ostao uskraćen isključivo da izvrši uvid u ovu vrstu dokumentacije, dok istovremeno ne osporava da mu je bilo onemogućeno da izvrši uvid u ostale dokaze (dokumentaciju), odnosno ostali dio spisa. S druge strane, Ustavni sud je već obrazložio da osporene presude nisu zasnovane isključivo na iskazu svjedoka Ilije Mijatovića. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim (i) ovaj apelantov navod.

44. Apelant, inter alia, kao povredu svojih prava navodi i to što je Okružni sud održao sjednicu vijeća bez prisustva njegovog branioca, ističući da je njegov branilac, premda uredno obaviješten, blagovremeno obavijestio Okružni sud da neće biti u mogućnosti iz opravdanih razloga prisustvovati sjednici vijeća. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju Okružni sud, održavajući sjednicu vijeća bez prisustva uredno obaviještenog apelantovog branioca, nije proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, te nije doveo u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje. Naime, obaveza suda bila je da obavijesti apelantovog branioca o datumu održavanja sjednice vijeća, što je sud i učinio. Osim toga, sjednici vijeća nije prisustvovao ni nadležni tužilac, a nisu izvođeni ni novi dokazi, odnosno utvrđivane nove činjenice, već se isključivo raspravljalo o pravnim aspektima ovog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem Okružnog suda nije povrijeđen ni princip ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“), kao važan element zahtjeva za pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 75/04 od 28. januara 2005. godine, st. 26-28).

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka (d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka (d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporavanim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović