Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1539/10 (Općina Zenica)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1539/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-1539/10, rješavajući zahtjev Općine Zenica za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Općine Zenica za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kantonalno Pravobranilaštvo Zenica, podnijela je 30. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001482 od 28. januara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-08-002 887 od 23. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-001022 od 24. septembra 2008. godine. Apelantica je, osim toga, predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će Ustavni sud zabraniti izvršenje po Presudi Općinskog suda broj 043-0-P-05-001022 od 24. septembra 2008. godine i Presudi Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-08-002 887 od 23. juna 2009. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom i donošenjem odluke o meritumu.
2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-001022 od 24. septembra 2008. godine obavezana je apelantica da B. E i drugima ( u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime naknade štete isplati pojedinačne iznose precizirane za svakog od 22 tužitelja odnosno da po tom osnovu isplati ukupan iznos od 1.726.113,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. februara 2008. godine, u roku od 30 dana. Stavom II iste presude tužitelji su odbijeni sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, preciziranim za svakog tužiteljaponaosob, u iznosu od 1. 075.898,20 KM. Apelantica je, također. obavezana da tužiteljima na ime troškova postupka isplati iznos od 9.139,17 KM.
3. Tužitelji su 13. septembra 2005. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi naknade štete. U tužbi su naveli da je u prvoj polovini 2004. godine započeta izgradnja poslovnog objekta na građevinskom zamljištu u blizini njihovih kuća, pri čemu su ti radovi doveli do štete na njihovim objektima, a apelantica odnosno njeni organi nisu ništa preduzeli na tome da te radove spriječe. Prilikom vršenja pripremnih radova radi izgradnje potpornog zida izvršeno je djelimično zasjecanje nožice padine na kojoj se nalaze kuće tužitelja, izvedeni su radovi na kopanju temelja poslovnog objekta, zatim i na izgradnji samog objekta koji je septembra 2004. godine u potpunosti ozidan i pokriven. Usljed toga je došlo do klizanja kompletnog terena iznad poslovnog objekta u gradnji i potpornog zida, aktiviranja klizišta, što je prouzrokovalo oštećenje objekata i zemljišta koji se nalaze na padini, pa tako i oštećenje objekata i zemljišta tužitelja. U toku parničnog postupka Općinski sud je proveo dokazni postupak koji je obuhvatao uvid u rješenja tužene o odobrenju gradnje, ugovore između apelantice i izvođača radova, uvid u kopije katastarskih planova i identifikaciju parcele, rješenje o urbanističkoj saglasnosti, zapisnike o inspekcijskom pregledu, zatim Mišljenje Zavoda za geotehniku, sve ukupno 158 raznih akata organa Općine i drugih tijela koje se odnose na predmetnu gradnju. Zatim su pročitani nalazi vještaka građevinske struke o visini i prirodi nastale materijalne štete za tužitelje pojedinačno. Općinski sud je nakon toga izveo dokaze i saslušanjem tužitelja, u svojstvu parničnih stranaka.
4. Cijeneći sve provedene dokaze, Općinski sud je obrazložio razloge za donošenje presude na način kako je izloženo u dispozitivu iste. Općinski sud je naveo da je investitor „Eko-prom“ d.o.o. iz Zenice započeo gradnju objekta na temelju dobijene urbanističke saglasnosti, a bez dobijenog odobrenja za gradnju. Dakle, u momentu nastanka klizišta, u periodu juli-septembar 2004. godine, investitor nije imao odobrenje za građenje, već je navedeno odobrenje dobio tek 3. oktobra 2005. godine. Na utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je primijenio član 44. Zakon o građenju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 55/02) kojim je regulisano da gradnja objekta nije dozvoljena bez odobrenja za građenje. Dakle, bez obzira na obaveze koje su utvrđene naprijed navedenim zakonskim odredbama, apelantica se u konkretnom slučaju, kako je zaključio Općinski sud, saglasila da u radnoj zoni Pečuj investitor i druge firme grade bez odobrenje, što proizilazi između ostalog i iz izjava nekih svjedoka. Osim toga, nadležne inspekcijske službe tužene, koje su znale za takvu gradnju nisu preduzele ništa da spriječe bespravnu gradnju. U toku dokaznog postupka pred Općinskim sudom su izvedeni brojni dokazi koji potvrđuju direktnu uzročnu vezu između nastale štete na stambenim objektima tužiteljâ i pojave nastanka klizišta, a ta je činjenica među strankama nesporna. Na okolnosti utvrđivanja uzroka pojave klizišta, pred Općinskim sudom je izveden veliki broj dokaza koji su elaborirani na stranama 38-40 prvostepene presude, iz kojeg proizilazi da su osnovni uzrok aktiviranja predmetnog klizišta građevinski radovi u nožičnom dijelu starog umirenog klizišta, odnosno izvršeni iskopi za izgradnju objekta, a pogotovo frontalni iskop za betonski potporni zid od 170 m dužine. Iz izvedenih dokaza takođe proizilazi da je investitor „Eko-prom“ u cjelosti postupao po datom rješenju o urbanističkoj saglasnosti, pridržavao se u izgradnji urbanističko-tehničkih uslova, ali nije bio upozoren na bilo koji način od strane tužene da gradi na području umirenog klizišta, niti su mu bili stavljeni u zadatak od strane apelantice, bilo kakvi posebni uslovi u vezi izgradnje, kojih bi se trebao pridržavati. Općinski sud je zaključio da odgovornost apelantice postoji zbog propusta u radu njenih nadležnih službi, u vidu nepreduzimanja radnji na sprečavanju bespravne gradnje, jer su te iste službe u konkretnom slučaju postupale protivzakonito. Nadalje, kako je naveo Općinski sud, članom 9. Zakona o upravi je propisano da općina odgovara za štetu koju organ uprave nanese građaninu, pravnom licu ili drugoj osobi, nezakonitim ili nepravilnim radom. U pogledu uzročne veze između propusta u radu stručnih službi apelantice i nastale štete na stambenim objektima i zemljištu tužitelja, Općinski sud je zaključio da ona postoji jer je nastala usljed pojave klizišta koje je aktivirano izvođenjem radova, koji su se odvijali bez datog odobrenja za gradnju, a da stručne službe nisu spriječile tu gradnju. Obzirom da doprinos nastanku štete ne postoji na strani tužitelja, kao oštećenih lica, to je za prouzrokovanu štetu isključivo odgovorna apelantica, po osnovu odgovornosti za štetu koju su prouzrokovali njeni organi građanima, a na temelju člana 9. Zakona o upravi i čl. 154. i 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima( u daljnjem tekstu ZOO). Općinski sud je takođe naveo da ne postoje elementi koji isključuju odgovornost apelantice, jer ista nije Općinskom sudu pružila dokaze da je štetu prouzrokovalo treće lice, pa ni investitor, ni bilo koja treća strana, niti se može uzeti – kada se radi o uzroku nastanka štete aktiviranjem klizišta u području Pečuj - da se radi o iznenadnoj pojavi, koja se nije mogla predvidjeti niti izbjeći. Do pojave klizišta je, kako je naveo Općinski sud, došlo u zoni „umirenog klizišta“, a koja činjenica je bila poznata apelantici i koja je istu činjenicu morala uvažavati kod donošenja konkretnih odluka i rješenja. Konačno, na st. 43-60 prvostepene presude Općinski sud je iznio pojedinačne slučajeve tužitelja, uz detaljan opis nastanka, obima i visine štete pričinjene njihovim objektima. Kako je članom 185. ZOO propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala, to je Općinski sud obavezao apelanticu da isplati tužiteljima naknadu štete, a prema dosuđenim visinama naknade štete, kojim će tužitelji biti realno obeštećeni. Odluku o kamatama Općinski sud je donio pozivom na član 277. stav 1. ZOO, a odluku o troškovima spora na osnovu člana 386. stav 2. i člana
387. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH).
5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-08-002 887 od 23. juna 2009. godine žalbe tužitelja i apelantice su djelimično uvažene i prvostepena presuda u pobijanom stavu I i II izreke je preinačena. Naime, stavom I navedene presude obavezana je apelantica da na ime naknade materijalne štete isplati za šesnaest tužitelja pojedinačne novčane iznose na način opisan u dispozitivu drugostepene presude (u odnosu na neke iznosi su smanjeni a u odnosu na neke povećeni), sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose počev od 13. septembra 2005. godine pa do isplate, u roku od 30 dana. Stavom II drugostepene presude ovi tužitelji su sa preostalom iznosom tužbenih zahtjeva do utuženih iznosa odbijeni. Stavom III izreke prvostepena presuda je u odnosu na šest tužitelja (A.S, A. J., K. J, A. N, A. M i J. DŽ, kao i dijelu kojim je apelantica obavezana da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.134,17 KM, ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sud na novo suđenje u tom dijelu. U preostalom dijelu žalbe su odbijene.
6. Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama i po služenoj dužnosti i utvrdio da žalba apelantice u pogledu osnova odgovornosti nije osnovana. Nadalje je navedeno da žalbene razloge povrede odredaba parničnog postupka apelantica zasniva na tvdnji da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 8. ZPP FBiH, jer je navodno pojedine dokaze selektivno cijenio ili ih uopće nije cijenio, a nije ih ni dovodio u vezu sa ostalim dokazima. Kako je Kantonalni sud naveo, prvostepeni sud je sve dokaze cijenio savjesno i brižljivo i o toj svojoj ocjeni u presudi dao odgovarajuće razloge. Nedostatak konkretizacije navođenjem određenog dokaza koje je prvostepeni sud propustio da ocjeni, žalbeni navodi kojim se tvrdi da prvostepeni sud nije cijenio izvedene dokaze ostaju paušalni, a ti dokazi, po mišljenju Kantonalnog suda, ne mogu biti uzeti u obzir kod ocjene osnovanosti navoda žalbe. Stoga, sama činjenica da se apelantica ne slaže sa ocjenom izvedenih dokaza prvostepenog suda ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud nije prihvatio da apelantica nije odgovorna za nastalu štetu tužiteljima, prihvatajući primjenu materijalnih propisa o upravi i obligacionim odnosima od strane prvostepenog suda koji su primijenjeni na utvrđeno činjenično stanje. Kantonalni sud je potvrdio ocjenu prvostepenog suda da je apelantica bila dužna u okviru svoje nadležnosti postupati u skladu sa svojim obavezama i propisima u građenju odnosno spriječiti građenje bez odobrenja. Kantonalni sud nije prihvatio ni žalbene tvrdnje apelantice da je nadležnost inspekcije značajno ograničena odnosno potpuno isključena u uslovima aktivnog klizišta, a saglasno Zakonu o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, jer takva ograničenja u ovom zakonu ne postoje. Suprotno žalbenim prigovorima, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoji uzročna veza između propusta u radu stručnih službi apelantice, nastale štete na stambenim objektima i zemljištu tužitelja, jer je utvrđeno da je šteta nastala usljed pojave klizišta koje je aktivirano izvođenjem radova bez odobrenja za gradnju. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su žalbe tužitelja i apelantice djelimično osnovane u pogledu utvrđene visine štete za pojedine tužitelje i iz određenih razloga žalbe nekih tužitelja u dijelu naknade materijalne štete za stambene objekte je uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio i odlučio kao u stavu I izreke drugostepene presude. U pogledu utvrđene visine štete na oštećenim zemljištima tužitelja, žalbene navode je u tom dijelu Kantonalni sud odbio i dosuđene iznose potvrdio. Kantonalni sud je uvažio i žalbu tužitelja u pogledu početka toka kamata na dosuđeni iznos glavnog duga sa 13. septembra 2005. godine kao danom podnošenja tužbe kako je traženo postavljenim tužbenim zahtjevom.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001482 od 28. januara 2010. godine, revizija apelantice je odbijena, revizija tužitelja djelimično uvažena i drugostepena presuda u stavovima I i II izreke drugostepene presude preinačena tako što su dosuđeni iznosi pojedinim tužiteljima povećani, na način utvrđen izrekom revizione presude. Osim toga, apelantica je obavezana da tužiteljima naknadi troškove sastava revizije u iznosu od 397,00 KM, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje prvostepene presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koje su predstavljale stvarni i pravni osnov za donošenje odluke, pa tako i u pogledu postojanja opštih pretpostavki odštetne odgovornosti apelantice, o čemu je drugostepeni sud, suprotno prigovoru apelantice, u obrazloženju svoje presude dao iscrpne i pravilne razloge. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelantice da su činjenični zaključci prvostepenog suda u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza jer je sud te dokaze navodno cijenio selektivno, a da je drugostepeni sud propustio sankcionisati takvu nepravilnu primjenu odredbe člana 8. ZPP FBiH od strane prvostepenog suda. Prvostepeni sud je, smatra Vrhovni sud, pravilno primjenjujući odredbu člana 8. ZPP FBiH, savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te na osnovu slobodne ocjene dokaza, koja u konkretnom slučaju nije bila arbitrarna, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, kako je to pravilno ocijenio i drugostepeni sud. Slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelantica ne može, kako je zaključio Vrhovni sud, osnovano suprostaviti svoju ocjenu provedenih dokaza koja u sebi uključuje prigovore činjenične prirode, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na osnovu svega iznesenog, Vrhovni sud je utvrdio da nije ostvaren revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka i zaključio da je neosnovan i revizijski prigovor apelantice da se zaključak nižestepenih sudova o postojanju njene odštetne odgovornosti u ovoj pravnoj stvari zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kako je naveo Vrhovni sud, odštetnu odgovornost apelantice nižestepeni sudovi nisu uopšte zasnivali na činjenici da je odgovorno lice investitora pravomoćno oslobođeno od krivične odgovornosti za predmetni štetni događaj, pa su neosnovane revizijske tvrdnje apelantice o suprotnom. Vrhovni sud je utvrdio da su tužitelji pravilno ukazali u reviziji da je odluka drugostepenog suda, u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadu štete za uništene pomoćne objekte, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, suprotno revizijskom prigovoru tužitelja, kako je naveo Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odlučujući o visini naknade materijalne štete za oštećeno zemljište. Na temelju svega iznesenog, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP FBiH, reviziju tužitelja djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio, kako je to bliže navedeno u stavu II revizijske odluke, dok je u preostalom dijelu reviziju tužitelja odbio primjenom odredbe člana 248 ZPP FBiH.
8. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Kao osnovni argument da su povrijeđena navedena ustavna prava, apelantica je istakla da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji pravno relevantna uzročna veza između radnji činjenja i nečinjenja apelantice, na kojima sud temelji njenu pasivnu legitimaciju u vezi sa štetom pričinjenoj imovini tužitelja. Apelantica je takođe navela da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje predmeta, pri tom čineći i povrede odredaba parničnog postupka. Ove navode je apelantica detaljno elaborila navodeći šta je sve preduzimala da šteta na objektima tužitelja ne nastupi. Na temelju akata raspolaganja građevinskim zemljištem, uspostavljen je materijalno-pravni odnos između apelantice i odabranih investitora, a ne između apelantice i tužitelja, te je pogrešan zaključak prvostepenog suda da to predstavlja odlučne činjenice za ocjenu pasivne legitimacije. Uzrok štete, navodi apelantica, je klizište aktivirano sasvim određenom radnjom investitora koji je samoincijativno, bez znanja i odobrenja apelantice, u kratkom vremenskom razdoblju od svega dva dana, izvršio frontalno zasijecanje padine. Apelantica je u tekstu apelacije hronološki detaljno izložila žalbene i revizijske razloge, kao i odluke sudova po žalbi i reviziji, koji su i doveli, po mišljenju apelantice, do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije, a koji se mogu sagledati u činjeničnom dijelu ove odluke. Apelantica smatra da su odluke sva tri suda nepravilne i nezakonite. Iz razloga isticanih u žalbi i reviziji koje, budući da nisu pravilno cijenjeni od strane Kantonalnog tako i Vrhovnog suda, apelantica na istim istrajava i u ovoj apelaciji, smatrajući da je na taj način došlo do brojnih povreda procesnog i materijalnog prava. Osim toga, Općinski sud nije pravilno utvrdio postojanje uzročne veze između radnji činjenja i nečinjenja službi apelantice i pojave klizišta na lokalitetu Pečuj, budući da je klizište a ne radnje apelantice uzrokovalo pomjeranje zemljišta, a ono štetu koja je počinjena tužiteljima. Nadalje, presude sudova su nezakonite i nerazumljive, protivrječne i kontradiktorne jer ne sadrže argumentovane i odlučne činjenice u pogledu odgovornosti apelantice i direktne veze tih radnji sa štetnom posljedicom u imovini tužitelja. Pored toga, presuda Vrhovnog suda je zasnovana i na povredama odredaba parničnog postupka jer sud nije odlučio o revizijskom prigovoru apelantice izjavljenom na presudu drugostepenog suda kojim je preinačena presuda prvostepenog suda vezano za zakonske zatezne kamate. Posebno, apelantica sporne dokaze i njihovo pravilno izvođenje smatra krucijalnim s aspekta ocjene pasivne legitimiranosti apelantice u ovom sporu, a upravo taj segment parničnog postupka, smatra apelantica nije obavljen valjano. Apelantica je, konačno, predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će Ustavni sud zabraniti izvršenje po osporenim presudama do okončanja postupka pred Ustavnim sudom i donošenjem odluke o meritumu.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminicije zbog pogrešnog i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te propusta i grešaka u provođenju dokaznog postupka. Međutim, apelantica osim navoda da Ustavni sud treba da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio izvršenje osporenih presuda do okončanja postupka pred Ustavnim sudom i donošenja odluke o meritumu, ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da navodi apelantice o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović