Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2301/11 (N. O.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2301/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-2301/11, rješavajući zahtjev Nike Ostojića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Nike Ostojića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Niko Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija «Ćupina & Co», advokati iz Mostara, podnio je 1. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 010716 10 Gž od 4. aprila 2011. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 I 010716/05 I od 20. aprila 2010. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje rješenja o izvršenju Općinskog suda broj I 010716/05 od 18. juna 2008. godine do okončanja postupka odnosno donošenja odluke po ovoj apelaciji. Apelant je 22. juna 2011. godine dopunio apelaciju.

2. Općinski sud je donio rješenje I 0107716/05 od 18. juna 2008. godine kojim je dozvolio izvršenje po prijedlogu Hypo Steiermark Kraftfahrzeug unf Maschinenleasing GmbH, Graz (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) protiv apelanta kao izvršenika, radi isplate novčanog potraživanja, a na osnovu rješenja Općinskog suda u Čitluku broj I 242/2003 od 23. maja 2003. godine. Protiv rješenja o dozvoli izvršenja od 18. juna 2008. godine apelant i Tomislav Ostojić (u daljnjem tekstu: treća osoba) izjavili su prigovor.

3. Općinski sud odlučujući, o prigovoru apelanta kao i o prigovoru treće osobe, donio je rješenje broj 07 58 I 010716/05 I od 20. aprila 2010. godine, kojim je prigovore odbio kao neosnovane.

4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant izjavio prigovor aktivne legitimacije, odnosno naveo da je tražitelj izvršenja izbrisan iz sudskog registra privrednih društava. Takođe, apelant je naveo da je na nekretnini na kojoj se treba provesti izvršenje osporeno pravo vlasništva i posjeda i postupak je u toku, pa je predložio da se izvršeni postupak prekine. Tražitelj izvršenja je osporio navode apelanta o nedostatku pasivne legitimacije tražitelja izvršenja kao paušalne te je dostavio originalan izvod iz registra privrednih društava od 29. aprila 2008. godine, ovjeren kod notara. Takođe, tražitelj izvršenja je naveo da navodi apelanta u vezi sa postupkom koji se vodi a u kojem se osporava njegovo pravo vlasništva i posjeda na nekretninama nisu od utjecaja za izvršni postupak koji se provodi na osnovu izvršene isprave kojom je zasnovano založno pravo na predmetnoj nekretnini.

5. Općinski sud je naveo da je treća osoba dostavila podnesak kojim je obavijestila sud da je odlukom Kantonalnog suda broj P-043495/08Gvl od 12. septembra 2008. godine uspostavljeno zemljišno knjižno stanje na nekretnini na kojoj se treba provesti izvršenje na način da je označen kao suvlasnik predmetne nekretnine, a kao suvlasnik nije dao suglasnost za upis hipoteke na nekretnini. Treća osoba je sudu dostavila pravomoćnu presudu na koju se pozvala.

6. Općinski sud je zaključio da su prigovori apelanta i treće osobe neosnovani. S tim u vezi Općinski sud je naveo da u postupku izvršenja sud postupa prema načelu strogog formalnog legaliteta tako da se u postupku izvršenja potraživanje čije se izvršenje traži u njegovom subjektivnom, objektivnom i vremenskom određenju smije dokazivati samo izvršnom ispravom, a u pogledu njegovih elemenata još javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom.

7. Općinski sud je naveo da je pred Općinskim sudom u Čitluku zaključen sporazum dana 23. maja 2003. godine među strankama (tražitelj izvršenja i apelant) u kojem su tačno utvdili potraživanje tražitelja izvršenja prema apelantu kao i da se apelant saglasio da se za obezbjeđenje tog potraživanja zasnuje založno pravo na njegovoj nekretnini. Općinski sud je naveo da iz sporazuma proizilazi da je predmetna nekretnina bila jedino i isključivo vlasništvo apelanta. Općinski sud je naveo da, ukoliko je u međuvremenu utvrđeno suvlasništvo treće osobe, to ne utiče na provođenje izvršenja na nekretnini jer založena nekretnina u cijelosti osigurava potraživanje povjerioca do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podjelu nekretnine, a kako je regulisano članom 64. stav 5. Zakona o vlasničko pravnim odnosima („Službeni list FBiH“ broj 22/98). Zbog navedenog Općinski sud je zaključio da su neutemeljeni navodi apelanta da se izvršenje ne može provesti do okončanja parničnog postupka u kojem je osporeno pravo vlasništva apelanta.

8. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 34. Zakona io izvršnom postupku (u daljnjem tekstu ZIP) propisano kada može doći do prekida postupka, pa je prijedlog apelanta da se postupak prekine odbio.

9. Nadalje, u vezi sa prigovorom nedostatka aktivne legitimacije Općinski sud je naveo da je apelant ovu tvrdnju trebao dokazati javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom, a kako to nije dostavio nije postupio u skladu sa čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP). Nadalje, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 47. ZIP kojom je taksativno navedeno u kojim slučajevima prigovor sprečava izvršenje, pa kako apelant nije učinio vjerojatnim niti jedan razlog iz člana 47. ZIP., kao ni bilo koji drugi razlog koji bi spriječio izvršenje u skladu sa članom 49. st. 1. i 2. ZIP sud je odbio prigovor apelanta.

10. Općinski sud je odbio i prigovor treće osobe za šta je dao obrazloženje.

11. Protiv rješenja Općinskog suda od 20. aprila 2010. godine apelant i treća osoba su izjavili žalbu.

12. Kantonalni sud donio je rješenje broj 58 0 I 010716 10 Gž od 4. aprila 2011. godine kojim je odbio žalbe apelanta i treće osobe kao neosnovane i potvrdio rješenje Općinskog suda broj 07 58 I 010716/05 I od 20. aprila 2010. godine,.

13. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je na osnovu sporazuma tražitelja izvršenja i apelanta, koji je sačinjen pred Općinskim sudom u Čitluku, dana 14. juna 2002. godine, zasnovano založno pravo na nekretnini apelanta pobliže opisanoj u rješenju, radi osiguranja potraživanja u iznosu od 451.752,80 eura po Ugovoru o leasingu pokretnina od 7. juna 2002. godine. Sud je dalje naveo da je na osnovu sporazuma između tražitelja izvršenja i apelanta, a koji je sačinjen pred Općinskim sudom u Čitluku, dana 23. maja 2003. godine, zasnovano založno pravo na nekretnini apelanta pobliže označenoj u rješenju, po Ugovoru o leasingu pokretnina od 22. maja 2003. godine. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud rješenjem broj I 010716/05 od 18. juna 2008. godine, dozvolio predloženo izvršenje upisom u zemljišne knjige zabilježbe izvršenja, te procjenom i prodajom založenih nekretnina, do namirenja tražitelja izvršenja.

14. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio prigovore apelanta i treće osobe o čemu je dao valjane i jasne razloge koje prihvata i drugostepeni sud. S tim u vezi, drugostepeni sud je konstatovao da je nedostatak aktivne legitimacije na strani tražitelja izvršenja, sa kojim je apelant pred Općinskim sudom u Čitluku zaključio sporazume na osnovu kojih je zasnovano založno pravo, apelant bio dužan dokazati javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da tvrdnja da tražitelj izvršenja ne postoji kao pravna osoba, a bez navedenih dokaza, je bez utjecaja. Kantonalni sud je istakao da ovu činjenicu, suprotno navodima žalbe, sud nije dužan provjeravati, već je dužnost stranke koja nešto tvrdi, da tu činjenicu dokaže u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku.

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da sud nije postupio u skladu sa zakonom odnosno nije provjerio tačnost navoda apelanta da je tražitelj izvršenja izbrisan iz registra privrednih društava. Apelant je istakao da je ovu tvrdnju potkrijepio izvodom iz medija kao i „ovjerenim prevodom izvoda iz sudskog registra“ (preveden od sudskog tumača). Apelant je naveo da je tražitelj izvršenja „ne postoji“ od 8. januara 2008. godine, a da je podnesak dostavljen sudu 13. oktobra 2010. godine. Apelant smatra da se sud u svakom slučaju morao izjasniti o ovom podnesku, a kako se radi o ovjerenom prevodu javne isprave ova činjenica se imala smatrati „prijedlogom za obnovu postupka“. Nadalje, apelant je naveo da osporio punomoć advokatu koji je zastupao tražitelja izvršenja, pa kako se radi o materijalno pravnom prigovoru o kojem sud vodi računa po službenoj dužnosti apelant smatra da je došlo do povrede procesnog prava. Apelant osporava i ugovor o leasingu koji je zaključen među strankama. Apelant je naveo da ulaže apelaciju i u odnosu na „troškove postupka“ koji su doneseni suprotno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o advokaturi. U odnosu na privremenu mjeru koju je tražio, imajući u vidi činjenice koje apelant iznio (gašenje tražitelja izvršenja kao pravnog subjekta), apelant je istakao da bi mu izvršenjem nastala nenadoknadiva šteta jer u Austriji ne bi uspio sa protuizvršenjem.

16. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

18. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri razmatranju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga se razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, zbog čega apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati razloge zbog kojih traže donošenje privremene mjere.

19. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant, u suštini žali da su osporenim odlukama u izvršnom postupku, povrijeđena njihova prava na pravično suđenje i na imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, i u tom pravcu je apelant iznio svoje argumente. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da u Austriji ne bi upio sa protuizvršenjem jer tražilac izvršenja kao privredno društvo ne postoji.

20. Ustavni sud naglašava da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere isključivo cijeni razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, dakle razloge koji bi mogli voditi novom, ozbiljnom kršenju nekog od zaštićenih ljudskih prava, a opravdan je interes apelanata da se to spriječi. U nedostatku takvih navoda i dokaza, eventualni razlozi koje trebaju cijeniti nadležni sudovi u postupku propisanim Zakonom o izvršnom postupku, kao ni navodi apelanta o kršenju njihovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim rješenjima, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere kojom bi se u postupku po apelacionoj nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odložilo izvršenje, niti opravdavaju postavljeni zahtjev Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi kao razloge za donošenje privremene mjere iste one razloge koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant samo paušalno navodi da „ne bi uspio sa protuizvršenjem u Austriji“, dakle bez osnova prejudicira okolnosti koje možda neće ni nastupiti. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim, pa je odlučeno kao u dispozitivu.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2301/11 (N. O.) | Sudska praksa | Aktio