Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2487/11 („DEMANT“ d.o.o. Kaoci - Srbac)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2487/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 2487/11, rješavajući zahtjev „DEMANT“ d.o.o. Kaoci - Srbac za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „DEMANT“ d.o.o. Kaoci - Srbac za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „DEMANT“ d.o.o. Kaoci - Srbac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 16. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 017097 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 017097 10 P od 12. novembra 2010. godine. Apelant je u apelaciji tražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti „Osnovnom sudu da obustavi izvršni postupak koji je vođen pod poslovnim brojem I-1077/05, a sada pod poslovnim brojem 72 0 I 010887 10 I, po prijedlogu tražioca izvršenja Vojina Stojića i Mileve Stojić protiv izvršenika Dragutina Sančanina na nekretninama upisanim u z.k. ul. broj 22. k.o. Kaoci, kao i sagrađenim objektima na navedenom zemljištu i pokretnim stvarima, koje se nalaze u navedenim objektima“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelant je 27. septembra 2011. godine dopunio apelaciju.
Sudsko poravnanje
2. Na osnovu člana 324. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, pred Osnovnim sudom u Srpcu, u predmetu broj R-342/02, vođenom po prijedlogu Vojina i Mileve Stojić protiv Dragutina Sančanina, radi duga, 29. avgusta 2002. godine, je zaključeno sudsko poravnanje. Zaključenim poravnanjem, Dragutin Sančanin je „prihvatio“da Vojinu Stojiću duguje iznos od 20.000,00 Eura a Milevi Stojić iznos od 10.000,00 Eura, „sa pripadajućim obavezama, a u skladu sa [njihovim] zaključenim ugovorima“, te se obavezao da ovaj dug izmiri do 31. decembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: predmetno sudsko poravnanje).
3. Odlučujući o tužbi od 20. marta 2007. godine koju je Dragutin Sančanin podnio protiv Vojina i Mileve Stojić, Osnovni sud je donio Presudu broj 072-0-P-000159 od 4. aprila 2008. godine, kojom je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništavo i bez pravne važnosti predmetno sudsko poravnanje. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001-335 od 22. avgusta 2008. godine žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je donio Presudu broj 118-0- Rev-09-000 063 od 21. oktobra 2009. godine kojom je reviziju tužioca Dragana Sančanina djelomično usvojio, pobijanu presudu preinačio tako da je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužioca prvostepenu presudu preinačio na način da je utvrdio da je predmetno sudsko poravnanje ništavo u dijelu koji glasi: „sa pripadajućim obavezama, a u skladu sa zaključenim ugovorima“ (stav I izreke presude). Osim toga, preinačena je i odluka o troškovima na način da je presuđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav II izreke presude). U preostalom dijelu je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana (stav III izreke presude Izvršni postupak
5. Osnovni sud je, u izvršnom postupku pokrenutom po prijedlogu Vojina i Mileve Stojić (u daljnjem tekstu: tražioci izvršenja) protiv Dragutina Sančanina (u daljnjem tekstu: izvršenik), na osnovu izvršne isprave (sudskog poravnanja) radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 59.601,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2002. godine i troškovima izvršenja, odredio izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika pod brojem I-1077/05. Obzirom da se tražioci izvršenja nisu namirili na navedeni način, oni su Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje na nekretninama izvršenika upisanim, između ostalog, u z.k.ul.broj 22. k.o. Kaoci (pobliže opisanim u podnesenom prijedlogu). Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-1077/05 od 17. aprila 2007. godine kojim je odredio predloženo izvršenje na nekretninama izvršenika upisanim z.k.ul.broj 22. k.o. Kaoci i nekretninama upisanim u .k.ul.broj 73. k.o. Kaoci
6. Rješenjem Osnovnog suda broj I-1077/05 od 3. oktobra 2008. godine, između ostalog, je odbijen, kao neosnovan, prigovor apelanta kao trećeg lica od 2. maja 2007. godine, pa je Rješenje o izvršenju od 17. aprila 2007. godine održano na snazi u dijelu u kome je dozvoljeno na nekretninama upisanim u z.k.ul. broj 22. k.o. Kaoci. Istim rješenjem je odbijen i prigovor izvršenika u odnosu na nekretnine upisane u z.k.ul. broj 22. k.o. Kaoci i u tom dijelu rješenje o izvršenju ostalo na snazi.
7. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-09-000 275 od 17. septembra 2009. godine kojim je žalbu izvršenika odbio i rješenje Osnovnog suda kojim je prigovor odbijen kao neosnovan u odnosu na nekretnine upisane u z.k.ul.broj 22. k.o. Kaoci potvrdio. Osim toga, Okružni sud je žalbu trećeg lica (apelanta) usvojio i Rješenje Osnovnog suda broj I-1077/05 od 3. oktobra 2008. godine (u stavu II izreke) ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant osporavao izvršenje na nekretninama izvršenika upisanim u z.k.ul. broj 22. k.o. Kaoci iz razloga što je apelant zaključio sa izvršenikom Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza. Navedeno je da je tim ugovorom, u članu 2. regulisano da se izvršenik obavezuje da apelantu, između ostalih, proda i nekretnine upisane u ovom z.k.ulošku, i da su iste vlasništvo apelanta (preduzeća), a vlasnik apelanta je Oto Marovt iz Slovenije. Kao dokaz za navedene tvrdnje, apelant je dostavio predmetni ugovor. Okružni sud je naveo da je članom 52. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10, u daljnjem tekstu ZIP) propisano da će sud o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili da će podnosioca prigovora uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici. Prema stavu Okružnog suda u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi da prvostepeni sud meritorno odluči o prigovoru izvršenika a posebno kod činjenice da rješenje ne sadrži ocjenu dokaza koje je apelant pružio u pravcu tvrdnji da su predmetne nekretnine njegovo vlasništvo, iz kojih se razloga se rješenje ne može ispitati. Pored toga, Okružni je naveo da je Osnovni sud u ponovnom postupku dužan da ocijeni sve okolnosti i dokaze, po potrebi zakaže ročište radi razjašnjenja odlučnih činjenica, te da, nakon toga odluči o prigovoru apelanta i to ukoliko ocijeni da ima dovoljno osnova, odluči meritorno a u suprotnom, da podnosioca prigovora zaključkom uputi da svoja prava ostvari u parnici.
9. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Zaključak broj I-1077/05 od 10. marta 2010. godine kojim je apelanta, Savka Savkovića i Jovan Sančanina, kao treća lica u predmetnom postupku sa njihovim prigovorima u ovom izvršnom predmetu uputio da svoja prava ostvare u parničnom postupku. U obrazloženju zaključka, Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrdio da predmetnom spisu nema dovoljno dokaza za meritorno odlučivanje, pa je, shodno odredbama čl. 51 i 52. ZIP-a donio odluku.
10. Nakon toga, Osnovni sud je nastavio sa predmetnim izvršnim postupkom te je, nakon dva održana ročišta za prodaju predmetnih nepokretnosti, 17. maja 2011. godine, održao i treće ročište, u skladu sa Zaključkom o prodaji nepokretnosti broj 72 0 I 010881 10 I od 13. aprila 2011. godine, kojim je određena treća prodaja nepokretnosti (nekretnine upisane u z.k.ul. broj 22. ko. Kaoci i to parcela označene sa k.č. broj 571/1 i 571/4 ukupne površine 3.640 m2 sa objektima izgrađenim na njima). Na predmetnom ročištu su se, kao jedini kupci pojavili tražioci izvršenja te kupili predmetne nekretnine za cijenu od 146.177,57 KM koji iznos se odnosi na njihovo potraživanje, glavni dug i troškove postupka. Osnovni sud je potom donio i Rješenje o dosudi broj 72 0 I 010881 10 I od 17. maja 2011. Donesenim rješenjem je odlučeno da se nekretnine upisane u z.k.ul. broj 22. ko. Kaoci i to parcele označene sa k.č. broj 571/1 i 571/4 ukupne površine 3.640 m2 sa objektima izgrađenim na njima (sa drugim podacima navedenim u izreci) prodane tražiocima izvršenja, za iznos od 146.177,57 KM. Stavom II izreke rješenja naloženo je izvršeniku da u roku od osam dana preda predmetne nepokretnosti kupcima. Stavom III izreke rješenja, naloženo je zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda da u zk. ul. broj 22. k.o. Kaoci, izbriše vlasnika te da upiše kao vlasnika kupce (Vojina i Milevu Stojić) Parnični postupak radi proglašenja rješenja o izvršenju nedopuštenim
11. Nakon što je Osnovni sud donio Zaključak broj I-1077/05 od 10. marta 2010. godine, apelant je 13. septembra 2010. godine, Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tražilaca izvršenja, radi „proglašenja rješenja o izvršenju nedopuštenim“. U podnijetoj tužbi, apelant je tražio između ostalog i da, iz razloga što je Osnovni sud u izvršnom postupku donio zaključak o prodaji navedenih nekretnina za 1. oktobar 2010. godine, sud odredi sudsku mjeru obezbjeđenja.
12. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 P 017097 10 P od 12. novembra 2010. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov prijedlog za donošenje mjere obezbjeđenja protiv tražilaca izvršenja kojim je tražio da se odloži izvršni postupak na nekretninama upisanim u z.k.ul. broj 22. k.o. Kaoci, pobliže preciziranim u izreci navedenog rješenja, po Rješenju o izvršenju Osnovnog suda broj I-1077/05 od 17. aprila 2007. godine, do pravosnažnog okončanja postupka po tužbi apelanta protiv tuženih tražioca izvršenja radi proglašenja izvršenja nedopuštenim koji se vodi pod brojem 72 0 P 017097 10 P.
13. Osnovni sud je naveo da iz materijalnih isprava u koje je izvršen uvid proizilazi da je doneseno Rješenje o izvršenju broj I-1077/05 od 17. aprila 2007. godine po prijedlogu tražitelja izvršenja protiv izvršenika procjenom i prodajom nekretnina upisanim u z.k. ul. 22. k.o. Kaoci i to k.č. br. 789/3, 571/1 i 571/4 koje su vlasništvo izvršenika. Da je Zaključkom o prodaji broj 72 0 I 010881 10 I od 26. jula 2010. godine određeno prvo ročište za prodaju nekretnina izvršenika. Osnovni sud je istakao da je uvidom u z.k.ul. broj 22. utvrđeno da je vlasnik ovih nekretnina izvršenik koji je upisan i kao posjednik tih nekretnina u p.l. 302. Osnovni sud je istakao da iz Ugovora o prodaji zaključenog 28. septembra 2010. godine proizilazi da je vlasnik nekretnina - izvršenik zaključio ugovor o prodaji sa apelantom, a predmet prodaje su nekretnine upisane u z.k. ul. br. 22. k.o.Kaoci i to nekretnine na k.č. br. 571/1 i 571/4, a koje odgovaraju nekretninama upisanim u p.l. 302 k.o. Kaoci. Obzirom na navedeno, Osnovni sud je naglasio da iz ovih materijalnih dokaza nedvojbeno proizilazi da apelant nije vlasnik nekretnina koje su predmet prodaje u izvršnom postupku, već proizilazi da je vlasnik nekretnina izvršenik koji je upisan u z.k.ul. broj 22.k.o. Kaoci kao vlasnik tih nekretnina, a koje su i predmet prodaje u izvršnom postupku.
14. Nadalje, Osnovni sud je naglasio da dokazi na koje se apelant pozivao nisu dokazi o vlasništvu na nekretninama, jer se vlasništvo na nekretninama dokazuje izvodom iz zemljišnih knjiga, te da materijalne isprave na kojima apelant temelji svoj zahtjev nisu dokazi da je stekao pravo vlasništva na nekretninama upisanim u z.k. ul. 22. Također, Osnovni sud je istakao da pravni posao koji je zaključen između apelanta i izvršenika od 28. septembra 2010. godine nema utjecaja na izvršni postupak koji je u toku jer je zabilježba rješenja o izvršenju u z.k. ul.broj 22 izvršena 14. maja 2007. godine. Najzad, Osnovni sud je naglasio da je odredbom člana 72. ZIP-a propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti, a sve poduzete radnje prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik.
15. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 017097 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine, žalba apelanta-predlagača sudske mjere obezbjeđenja je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda te je istakao da ga prihvata u cjelosti. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant kao predlagač obezbjeđenja polazi od činjenice da je Oto Marovt, kao strani državljanin kupio nekretnine i pokretne stvari od Dragutina Sančanina i Veljka Lazića, kao osnivača preduzeća „Demant“ d.o.o. Kaoci - Srbac za kupoprodajnu cijenu od 125.000,00 Eura, što je utvrđeno Ugovorom o regulisanju međusobnih prava i obaveza. Okružni sud je istakao da navedena tvrdnja nije dokazana. Nadalje je Okružni sud istakao da je odredbom člana 50. Zakona o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98,62/02,66/02,38/03 i 97/04), koji je prema tvrdnji apelanta važio u vrijeme ulaganja u preduzeće, propisano da imovinu preduzeća čine pravo svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima, novčana sredstva i hartije od vrijednosti i druga imovinska prava. Odredbom člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03), koji je u to vrijeme važio, propisano je da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnostima stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Navedeno je da je po važećim propisima sticanje svojine regulisano odredbama člana 23. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08) kojom odredbom je propisano da se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
16. U obrazloženju je dalje navedeno da je odredbom člana 70. ZIP-a je propisano da je uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika, te ako je pravo na nepokretnosti iz prethodnog stava upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice a ne na izvršenka, da se prijedlogu može udovoljiti samo ako su po utvrđenju izvršenikove imovine, u skladu sa članom 37. ZIP-a ispunjeni uslovi za promjenu z.k. stanja.
17. Okružni sud je naglasio, shodno odredbi člana 269. ZPP-a, da bi sud odredio sudsku mjeru obezbjeđenja potrebno je da budu ispunjena dva kumulativna uslova i to da predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja i da postoji opasnost da bi ga bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati u ostvarivanju svog potraživanja. Ova opasnost mora biti subjektivna i poticati od protivnika obezbjeđenja i mora se sastojati od aktivnog djelovanja ili propuštanja djelovanja koje bi dovelo do sprječavanja ili otežavanja izvršenja potraživanja. Prema tome, pravilan je stav Osnovnog suda da nisu ispunjeni kumulativni uslovi za određivanje sudske mjere obezbjeđenja jer apelant nije dokazao prije svega da je on vlasnik predmetnih nekretnina jer je ugovor o prodaji samo osnov sticanja, a vlasništvo se stiče upisom u zemljišnu knjigu, dok apelant nije upisan kao vlasnik a niti je to mogao biti u toku izvršnog postupka usljed zabilježbe rješenja o izvršenju u z.k.ul. broj 22. k.o. Kaoci od 14. maja 2007. godine. Slijedom navedenog i po stavu Okružnog suda, nije mogao da proizvodi pravno dejstvo ni Ugovor o prodaji koji je zaključen 28. septembra 2010. godine i kojim je izvršenik prodao nekretnine koje se vode na njegovom imenu Otu Marovtu i isti nije mogao unijeti te nekretnine kao osnovni kapital preduzeća.
18. Posebno je Okružni sud naveo da je odredbom člana 10. Zakona o stranim ulaganjima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/02) propisano da strana ulaganja neće biti nacionalizovana, eksproprisana ili podvrgnuta mjerama sa sličnim posljedicama, izuzev u javnom interesu i u skladu sa važećim zakonima i drugim propisima. Međutim, strani ulagač u skladu sa pozitivnim propisima nije postao vlasnik predmetnih nepokretnosti. Okružni sud je naveo da je „on samo zloupotrijebljen od strane izvršenika“ koji je „tražio načina da izbjegne ispunjenje svoje obaveze utvrđene predmetnim sudskim poravnanjem“ kojim se obavezao da tražiocima izvršenja isplati ukupan iznos od 59.601,00 KM sa zakonskim kamatama počev od 31. decembra 2002. godien pa do isplate.
19. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
20. Apelant navodi da je osnovan (kao d.o.o.) 28. januara 2001. godine a da su osnivači društva bili Dragutin Sančanin i Veljko Lazić. Osnovni kapital društva je bio iznos od 5.000,00 KM u novcu i 407.729,00 KM u stvarima. Nadalje, da je Rješenjem registarskog Osnovnog suda u Banjaluci, 29. januara 2007. godine, izvršen upis promjene osnivača tako da je jedini osnivač apelanta, Oto Marovt iz Republike Slovenije, na osnovu Ugovora o pristupanju od 20. novembra 2006. godine. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH je donijelo Rješenje broj 02-2-19- 12520/07 od 30. januara 2007. godine kojim se“registruje Odluka o izmeni i dopuni Odluke o osnivanju i Ugovora o organizovanju preduzeća „Demant“ i istim rješenjem je konstatovano da društvo nastavlja poslovanje u vlasništvu strane fizičke osobe Ota Marovta iz Republike Slovnije“.
21. Nadalje je naveo da je po prijedlogu tražilaca izvršenja, na osnovu izvršne isprave – sudskog poravnanja, Osnovni sud odredio izvršenje na nekretnini upisanoj u z.k.ul. broj 22. k.o. Kaoci, a „navedena imovina je vlasništvo apelanta“. U vezi s tim, apelant navodi da je izvršenik osporavao pravnu valjanost predmetnog sudskog poravnanja te da je u konačnici Vrhovni sud presudio da je ništavo predmetno sudsko poravnanje u dijelu koji glasi “sa pripadajućim obavezama, a u skladu sa našim zaključenim ugovorom“. Prema mišljenju apelanta, nakon donošenja ove presude, Osnovni sud je bio dužan da, u skladu sa članom 63. ZIP-a, obustavi izvršenje po službenoj dužnosti jer je izvršna isprava - sudsko poravnanje, preinačeno.
22. Osim toga, apelant opisuje hronologiju izvršnog postupka te ističe da je Osnovni sud donošenjem zaključka kojim ga je, kao treće lice uputio na parnicu, postupio suprotno uputama Okružnog suda i na taj način je povrijedio „pravila postupka na štetu apelanta“. Apelant smatra da ne „vidi svrhu zaključka suda ako izvršni sud provodi izvršni postupak“, odnosno da je Osnovni sud bio dužan da odloži izvršenje do okončanja parničnog postupka.
23. Nadalje apelant opisuje hronologiju donošenja sudske mjere obezbjeđenja i ističe da je Okružni sud „nezainteresovano rješavao po njegovoj žalbi“. Također ističe da je Okružni sud po njegovoj žalbi na rješenje od 19. novembra 2010. godine odlučio 19. aprila 2011. godine i odluku dostavio apelantu 30. maja 2011. godine, mada je odredbom člana 282. stav 3. ZPP-a propisano u kom roku je dužan da odluči, što upućuje na zaključak da je „drugostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.“
24. Prema navodima apelanta, sud je pogrešno primijenio materijalni propis u osporenom rješenju kada je konstatovao da apelant nije vlasnik nekretnina koje su predmet prodaje i u izvršnom postupku, već da je vlasnik nekretnina izvršenik, koji je upisan u zk.ul. broj 22. k.o. Kaoci, te da se „vlasništvo na nekretninama dokazuje izvodom iz zemljišne knjige a ne Ugovorom o istupanju, pristupanju i regulisanju međusobnih prava i obaveza“. Apelant ističe da je on “građenjem“ stekao pravo svojine na objektima koji su izgrađeni na nekretnini upisnoj u z.k.ul. broj 22. k.o. Kaoci. S tim u vezi navodi da je „pravo korištenja na objektima stečeno po zakonu i radi se o originarnom sticanju prava svojine a ne o sticanju prava svojine na osnovu pravnog posla, kada se to pravo stiče upisom u javnu knjigu“ Apelant smatra da se proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda u tome što je u osporenom rješenju Okružni sud zauzeo stav da se pravo svojine na nekretninama stiče upisom u javnu knjigu a apelant je stekao pravo svojine na nekretninama originarnim putem, jer je imovina koja je predmet izvršenja unesena kao osnivački ulog u preduzeće „Demant“ 2000. godine. Dalje apelant ističe da je dokazao da je predložena mjera obezbjeđenja osnovana i hitna te da bez predložene mjere obezbjeđenja postoji mogućnost da apelanta i osnivač ostanu bez nekretnina i pokretnih stvari čiji su vlasnici.
25. Apelant predlaže da Ustavni sud, u interesu apelanta, pravilnog vođenja postupka i nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica donese privremenu mjeru kojom će naložiti „Osnovnom sudu da obustavi izvršni postupak koji je vođen pod poslovnim brojem I-1077/05, a sada pod poslovnim brojem 72 0 I 010887 10 I, po prijedlogu tražioca izvršenja Vojina Stojića i Mileve Stojić protiv izvršenika Dragutina Sančanina na nekretninama upisanim u z.k. ul. br. 22. k.o. Kaoci, kao i sagrađenim objektima na navedenom zemljištu i pokretnim stvarima, koje se nalaze u navedenim objektima“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
26. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
27. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
28. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri razmatranju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga se razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, zbog čega apelant mora posebno obrazložiti i dokazati razloge zbog kojih traži donošenje privremene mjere.
29. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant, u suštini žali da su u izvršnom postupku a potom u parničnom postupku povodom njegovog zahtjeva za donošenje sudske mjere obezbjeđenja, povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, i u tom pravcu je apelant iznio svoje argumente. U vezi s tim, Ustavni sud prvo konstatira da je apelant kao osporene odluke označio odluke donesene u postupku donošenja sudske mjere obezbjeđenja, te da stoga navodi apelanta vezani za odluke donesene u izvršnom postupku, koji je prema stanju spisa pravomoćno okončan, ne mogu biti predmet ocjene u ovom apelacionom postupku.
30. Ustavni sud nadalje ukazuje da bi se udovoljavanje ovako postavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere („da obustavi izvršni postupak koji je vođen pod poslovnim brojem I-1077/05, a sada pod poslovnim brojem 72 0 I 010887 10 I,[ ] „) dovelo u pitanje pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke koje predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljene na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere isključivo cijeni razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, dakle razloge koji bi mogli voditi novom, ozbiljnom kršenju nekog od zaštićenih ljudskih prava, a opravdan je interes apelanata da se to spriječi. U nedostatku takvih navoda i dokaza, eventualni razlozi koje trebaju cijeniti nadležni sudovi u postupku propisanim ZIP-om i ZPP-om, kao ni navodi apelanta o kršenju njegovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim rješenjima, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere kojom bi se u postupku po apelacionoj nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odložilo izvršenje, niti opravdavaju postavljeni zahtjev Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere.
32. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere zasniva se na istim razlozima i činjenicama koje navodi kao razloge za usvajanje apelacije, pri čemu je kao dodatan razlog za usvajanje privremene mjere apelant naveo nenadoknadivu štetu koju nije obrazložio. Ustavni sud ističe da ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu za privremenu mjeru s obzirom da bi na taj način prejudicirao rješenje predmetne apelacije budući da navodi apelanta u vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere u svemu korespondiraju navodima u vezi sa meritumom apelacije. Ovi navodi bit će predmet rješavanja Ustavnog suda kada bude odlučivano o dopustivosti i meritumu predmetne apelacije. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
33. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
34. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović