Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2520/11 (A. V.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2520/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-2520/11, rješavajući zahtjev Alije Velić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Alije Velić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Velić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 169817 10 I od 4. februara 2011. godine i zbog dužine parničnog postupka koji je u toku pred Vrhovnim sudom Federacije (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) pod brojem 65 0 P 184282 11 Rev, kao i zbog dužine vanparničnog postupka koji teče pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 09 0 V 008293 07 Gž. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da ne provodi sudski izvršni postupak po rješenju o izvršenju broj 65 0 I 169817 10 I od 4. februara 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji.
Parnični postupak
2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-003870 od 1. augusta 2006. godine naloženo je apelantici da se iseli iz stana u prizemlju porodične stambene zgrade u Sarajevu, ulica Izeta Karšića broj 80, u vlasništvu tužitelja Mustafe Poljo (u daljnjem tekstu: tužitelj), te da predmetni stan oslobođen od stvari preda tužitelju, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je predmetnu presudu donio nakon održane glavne rasprave u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj vlasnik stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, da je tužitelj sa apelanticom zaključio brak 1984. godine koji je razveden 2000. godine, te da je pravomoćnom presudom Općinskog suda broj P-2576/01-B od 23. jula 2004. godine odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da joj po osnovu zajedničke tečevine u braku pripada pravo svojine sa dijelom 1/3 na predmetnoj porodičnoj stambenoj zgradi. Općinski sud je dalje naveo da s obzirom da je nesporno da je tužitelj vlasnik predmetne zgrade, te da se apelantica nalazi u posjedu dijela zgrade u prizemlju bez pravnog osnova, Sud je na osnovu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima donio predmetnu presudu.
4. Apelantica se žalila protiv navedene presude Općinskog suda. Odlučujući o žalbi apelantice Kantonalni sud je na sjednici vijeća donio presudu broj 09 0 P 009899 06 Gz od 27. augusta 2010. godine kojom je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom također, je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju zapravo vlasnička tužba koja se zasniva na odredbama člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Pri tome, kako je dalje navedeno, nije od uticaja na odluku u tom predmetu da li je posjed apelantice u prizemlju predmetne kuće zasnovan na pravnom osnovu. Odredbom člana 43. navedenog zakona propisano je da vlasnik može tražiti predaju u posjed svoje individualno određene stvari od posjednika, a pri tome se utvrđuje samo pravo vlasništva i postojanje posjeda nevlasnika. Vlasničkom tužbom se štiti vlasničko pravo kao jače pravo od prava korištenja, odnosno posjeda. Budući da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj vlasnik porodične stambene zgrade sa dijelom 1/1, a da je apelantica u posjedu prizemlja te zgrade, time su utvrđene odlučne činjenice za pravilnu primjenu odredbi člana 43. navedenog zakona. Dalje je navedeno da je apelantica u vanparničnom postupku podnijela zahtjev da joj se prizna pravo korištenja stana u prizemlju kao razvedenoj supruzi u smislu člana 63. Zakona o stambenim odnosima, pa će u vanparničnom postupku sud da odluči o osnovanosti tog zahtjeva apelantice. O takvom zahtjevu ne odlučuje parnični sud, kako je zaključio Kantonalni sud, a u postupku po vlasničkoj tužbi sud ne utvrđuje osnovanost posjeda, ni pravo na isti, već samo postojanje posjeda.
6. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu 1. decembra 2010. godine. Predmet je pred Vrhovnim sudom registrovan pod brojem 65 0 P 184282 11 Rev i postupak je u toku.
Izvršni postupak
7. Tužitelj kao tražilac izvršenja je protiv apelantice kao izvršenika, 22. novembra 2010. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda broj 065-0-P-06-003870 od 1. augusta 2006. godine, iseljenjem apelantice iz stana u prizemlju predmetne porodične kuće ..
8. Općinski sud je dozvolio predloženo izvršenje rješenjem broj 65 0 I 169817 10 I od 4. februara 2011. godine.
9. Apelantica je 14. juna 2011. godine, a apelanticin punomoćnik 15. juna 2011. godine podnio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju. Punomoćnik tražioca izvršenja je dostavio odgovor na prigovor 29. juna 2011. godine. Postupak je u toku.
Vanparnični postupak
10. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-V-06-000 524 od 14. februara 2007. godine odbijen je prijedlog apelantice da se obaveže protivnik predlagateljice Mustafa Poljo da prizna apelantici pravo korištenja dijela stambenog prostora predmetne stambene zgrade sve dok za to postoje zakonski uslovi, te da joj naknadi troškove vanparničnog postupka. Navedenim rješenjem apelantica je obavezana da protivniku predlagateljice naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu, dok je višak zahtjeva za naknadu troškova protivnika predlagateljice odbijen.
11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo, da iz provedenih dokaza, a posebno izjava stranaka nesporno proizilazi da je brak stranaka pravosnažno razveden, te da u braku nemaju zajedničku djecu. Apelantica živi sama, zaposlena je i ima plaću od oko 320,00 KM, a protivnik predlagateljice živi sam, penzioner je i ima penziju od 242,00 KM. Općinski sud je također, utvrdio da protivnik predlagateljice živi na spratu predmetne kuće, a apelantica drži u posjedu prostorije u prizemlju kuće bez struje i vode. Protivnik predlagateljice je tokom postupka tvrdio da apelantica ima na raspolaganju sestrinu kuću koju koristi za stanovanje. Svjedok S.D. je po ocjeni Općinskog suda jasno i uvjerljivo dao iskaz da je apelantica koristila sestrinu kuću, da je s njim dolazila u istu, te da je bio prisutan kada joj je sestra dala ključeve navedene kuće. Dalje je navedeno da protivnik predlagateljice nije u materijalnoj mogućnosti da apelantici obezbijedi drugi stan, a nema niti zakonsku obavezu za to, jer je apelantica zaposlena i njene materijalne mogućnosti su povoljnije za rješavanje njenog stambenog pitanja. Iz provedenih dokaza tokom postupka, kako je naveo Općinski sud, proizilazi jasan motiv apelantice da se utvrdi njeno pravo korištenja prizemnog dijela kuće protivnika predlagateljice, jer tvrdi da je učestvovala u izgradnji, odnosno adaptaciji predmetne kuće. Iz toga proizilazi i apelanticino odbijanje ili nepristajanje i neizjašnjavanje u vezi obaveznog plaćanja zakupnine i troškova režije za eventualno utvrđivanje prava korištenja kako to propisuje član 64. Zakona o stambenim odnosima. Općinski sud je istakao da apelantici ostaje pravo da svoj eventualni zahtjev za naknadu na ime izvršenih korisnih radova na objektu može eventualno postaviti u posebnom postupku kao obligaciono pravni zahtjev. Po ocjeni Općinskog suda u konkretnom predmetu nisu ispunjeni uslovi odnosno zakonski osnov za udovoljenje prijedlogu apelantice.
12. Apelantica se protiv navedenog rješenja žalila Kantonalnom sudu. Predmet je rgisrtriran pod brojem 09 0 V 008293 07 Gž i postupak je u toku.
Navodi apelacije
13. Apelantica se žali na povredu prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, se žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je također, navela i povredu odredaba Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kojim se zabranjuje svaki vid diskriminacije i garantuje ravnopravnost građana pred zakonom. Apelantica smatra da su u odlukama donesenim u parničnom i vanparničnom postupku pogrešno utvrđene činjenice i da je pogrešno primijenjeno pravo. Apelantica smatra da joj je onemogućeno da ostvari svoja zakonska, ustavna i temeljna ljudska prava da po osnovu bračne tečevine u braku sa tužiteljem koji je trajao 16 godina stekne pravo suvlasništva na predmetnoj porodičnoj kući, te da ima pravo da kao razvedeni bračni drug nastavi koristiti dio stambenih prostorija u prizemlju predmetne kuće. Dalje je navela da je nakon razvoda braka sa tužiteljem osposobila minimalnim uslovima za stanovanje prostorije u prizemlju predmetne porodične kuće. Međutim, tužitelj je naknadno skinuo prozore sa tog dijela kuće, isključio vodu i struju, tako da apelantica sada stanuje u apsolutno nehumanim uslovima za stanovanje, a nema nikakav alternativni smještaj u kojem bi mogla stanovati. Također, je istakla da i pored krunskih materijalnih dokaza provedenih u predmetnom vanparničnom postupku kojima je potvrđeno da apelantica nije korisnik ili vlasnik bilo koje druge nekretnine Općinski sud je odbio njen prijedlog navodeći da je u toku postupka dokazano da apelantica za svoj smještaj može koristiti sestrinu kuću. Apelantica ističe da je Kantonalni sud tokom donošenja odluke broj 09 0 P 009899 06 Gz od 27. augusta 2010. godine povrijedio pravila postupka iz člana 209. i 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog toga što se uopšte nije upuštao u ocjenu njenih žalbenih navoda. Dalje je istakla da je nezakonito postupanje Kantonalnog suda koji u žalbenom postupku nije zakazao niti održao javnu raspravu, na kojoj bi radi pravilne ocjene žalbenih razloga saslušao apelanticu i tužitelja, pogotovo što isti nisu saslušani ni u prvostepenom parničnom postupku, zbog čega su povrijeđene odredbe čl. 217. i 218. ZPP, kao i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica se dalje žali da su Općinski i Kantonalni sud nezakonito postupili jer nisu primijenili odredbu člana 44. stav 5. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima kojom je propisano da savjestan posjednik ima pravo zadržavanja stvari sve dok mu ne bude naknađen iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa njenim održavanjem, a povodom čega se pred Općinskim sudom vodi parnica broj 65 0 P 049833 05 P. Apelantica ističe da je ona bila savjestan posjednik predmetnog stana u prizemlju jer je u istom stanovala kao razvedeni bračni drug i smatrala je da joj po osnovu braćne tečevine pripada pravo suvlasništva na predmetnoj stambenoj zgradi. Donošenjem navedenih presuda u parničnom postupku, a zatim rješenja o izvršenju od 4. februara 2011. godine kojima je apelantici koja nema obezbijeđen nikakav drugi smještaj naloženo da iseli iz predmetnog stana, na štetu apelantice je povrijeđeno njeno pravo na dom zagarantirano članom 8. Evropske konvencije. Apelantica je navela praksu Ustavnog suda prema kojoj «držanje u posjedu određene nekretnine i boravak u njoj ukazuju da se ta nekretnina može smatrati domom koji se u najširem smislu može definirati kao mjesto gdje čovjek živi» (odluka Ustavnog suda broj AP-1049/05 od 14. marta 2006. godine, stav 42.). Također, je navela i predmet Ustavnog suda broj AP-663/04 od 13. oktobra 2005. godine, stav 23. u kome je zauzet stav da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove. Apelantica smatra da predmetni parnični i vanparnični postupci ne zadovoljavaju zahtjev iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da budu provedeni u razumnom roku i pri tome se pozvala na više odluka Ustavnog suda u kojima je utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku. Također, je navela da je dovedena u neravnopravan diskriminirajući položaj zbog toga što su svi postupci pred nižestepenim sudovima vođeni na njenu štetu, a u korist njenog bivšeg supruga, čime je povrijeđen član 14. Evropske konvencije i odredbe Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
14. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelantica je zatražila da Ustavni sud naloži Općinskom sudu da ne provodi sudski izvršni postupak po navedenom rješenju o izvršenju do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji, jer bi njegovim izvršenjem mogle nastupiti nesagledive i nenadoknadive štetne posljedice za apelanticu. Stoga apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji predloženu privremenu mjeru kao osnovanu.
15. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelantice tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. Ustavni sud zapaža da apelantica kao razlog za usvajanje privremene mjere navodi da bi izvršenjem pravomoćne presude Općinskog suda broj 065-0-P-06-003870 od 1. augusta 2006. godine, mogle nastupiti nesagledive i nenadoknadive štetne posljedice za apelanticu.
18. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i izvršna. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelantica ima pravo da prije sprovođenja izvršne radnje, koristi pravne lijekove u izvršnom postupku, prigovor, koji je već uložila, kao i pravo žalbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović