Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2634/09 (M. Đ.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2634/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 2634/09, rješavajući zahtjev Milana Đekanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milana Đekanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Đekanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Milan Trbojević advokat iz Banja Luke, podnio je 18. augusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 000107 09 Rev od 2. jula 2009. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 000107 94 P od 3. novembra 2008. godine. Apelant je, također, 28. juna 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „Osnovnom sudu da obustavi sve radnje u izvršnom postupku u predmetu I 3578 09 I“ do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000107 94 P od 3. novembra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je ugovor o zamjeni nekretnina koji je 6. jula 1992. godine zaključen između apelanta i Stevana Đekanovića (apelantov otac), s jedne strane, i Hakije Kebića (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj), s druge strane, ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci pod brojem II-Ov-1044/92 od 10. augusta 1992. godine pravno valjan i da je apelant postao vlasnik nekretnina pobliže navedenih u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i da se naloži tuženom-protivtužitelju da u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude izda valjanu ispravu za upis i uknjižbu prava vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama u zemljišnim i drugim javnim knjigama a po proteku roka tu ispravu će zamijeniti presuda pod prijetnjom izvršenja te da tuženi-protivtužitelj naknadi apelantu troškove spora u iznosu od 8.112,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate. Presudom je obavezan apelant da tuženom-protivtužitelju preda u posjed predmetne nekretnine a tuženi-protivtužitelj je obavezan da istovremeno preda apelantu u posjed nekretnine koje se nalaze u Bjelovaru, Hrvatska a koje su pobliže navedene u presudi sve u roku od 30 dana. Također je naloženo Zemljiško-knjižnoj kancelariji Osnovnog suda i Katastru opštine Čelinac da izvrše brisanje zemljišno-knjižnog i posjedovnog stanja nastalog po presudi Osnovnog suda u Banaj Luci broj P-
1083/94 od 24. decembra 1996. godine i uspostave ranije zemljišno-knjižno i posjedovno stanje kako je bilo prije provođenja navedene presude.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku, nakon provođenja dokaza pobliže navedenih u presudi, utvrđeno da su apelant i njegov otac sa tuženim-protivtužiteljem 6. jula 1992. godine zaključili ugovor o zamjeni imovine-nepokretnih i pokretnih stvari u Bjelovaru, Republika Hrvatska za predmetne nekretnine u Čelincu i da je ugovor ovjeren u Osnovnom sudu u Banja Luci 10. augusta 1992. godine a nakon što su obje strane javno oglasile da mijenjaju nekretnine te da ugovorne strane prilikom sastavljanja ugovora kod advokata nisu imale dokaze o vlasništvu na nekretninama koje zamjenjuju. Utvrđeno je i da je prije zaključenja predmetnog ugovora u dvorište kuće tuženog-protivtužitelja bačena bomba, da je sin tuženog-protivtužitelja odveden u sabirni logor, da su spaljene kuće u blizini kuće tuženog-protivtužitelja te da se on sa porodicom krio nekoliko dana u kući svjedoka poimenično navedenog u presudi. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je tuženi-protivtužitelj napustio kuću u Čelincu u oktobru 1992. godine kada je u posjed predmetnih nekretnina stupio apelant sa svojim ocem dok je tuženi-protivtužitelj nakon napuštanja Čelinca otišao u Bjelovar i razgledao predmetne kuće u Bjelovaru u prisustvu svjedoka Dimitrija Miljanića te da su nakon toga predmetne kuće u Bjelovaru minirane i srušene. Utvrđeno je i da je Općinski sud u Bjelovaru donio pravosnažnu presudu po osnovu priznanja broj R-1089/92-3 od 18. decembra 1992. godine kojom je naložio apelantu i njegovom ocu (koje je zastupao Dimitrije Miljanić kao staralac za poseban slučaj) da tuženom-protivtužitelju izdaju tabularnu ispravu za prenos nekretnina u Bjelovaru a da će u protivnom ta presuda zamijeniti tabularnu izjavu. Nadalje je utvrđeno da je s druge strane Osnovni sud u Banja Luci donio presudu broj P.1083/94 od 24. decembra 1996. godine kojom je utvrdio da je pravno valjan predmetni ugovor o zamjeni na osnovu koje su apelant i njegov otac upisani kao suposjednici na predmetnim nekretninama u Čelincu ali da je predmetna presuda ukinuta rješenjem Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1144/02 od 12. decembra 2003.godine i predmet vraćen na ponovni postupak. Osim toga, utvrđeno je da je tuženi-protivtužitelj 17. augusta 1998. godine Županiji Bjelovarsko-bilogorskoj podnio zahtjev za obnovu porušenih kuća ali da je taj zahtjev odbijen kao i da je apelantov otac umro 2001. godine te da je apelant oglašen njegovim jedinim nasljednikom rješenjem donesenim u ostavinskom postupku i da je apelant nastavio sudski postupak za utvrđivanje valjanosti predmetnog ugovora.
4. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je, kao primarni, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan predmetni ugovor jer je, „iako je tužena strana na glavnoj raspravi smanjila zahtjev tako da ne traži utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni, sud po službenoj dužnosti u smislu odredbi člana 109. ZOO („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39,85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) pazio na ništavost predmetnog ugovora(...)“ te da je s obzirom na utvrđene činjenice zaključio da „iako su okolnosti rata i ratnog stanja koje su na području opštine Čelinac i čitave BiH egzistirale u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina, opštepoznate okolnosti koje imaju za posljedicu ličnu i imovinsku nesigurnost svih građana a ne samo tuženog kao pojedinca jasno je, a s obzirom na naprijed navedeno činjenično stanje, da je tuženi ugovor o zamjeni imovine zaključio usljed opravdanog straha od buduće opasnosti koja bi se mogla desiti njemu, njegovoj porodici i imovini. Proizilazi dakle da je ovakav strah kod tuženog bio od direktnog uticaja na zaključenje ugovora o zamjeni imovine sa tužiocem i njegovim ocem i da je ograničio slobodu volje tuženog pri zaključenju ugovora. Prema tome, zaključeni ugovor nije u skladu sa onim što bi bile želje tuženog da nije bilo rata (mora se pretpostaviti da je tužilac, koji je zajedno sa ocem bio u takvoj situaciji u Republici Hrvatskoj, bio svjestan razloga koji su naveli tuženog na zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina), a to ukazuje da je zaključeni ugovor protivan dobrovoljnosti i prinudnim propisima pa je time ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO u vezi sa članom 2a. stav 5. i članom 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 38/02, 64/02, 39/03, 96/03). Stoga je sud odbio prvi (primarni) tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dok će sud o sekundarnom tužbenom zahtjevu kojim je traženo uzajamno vraćanje nekretnina i da tuženi isplati tužiocu naime prouzrokovane štete i otklanjanja štete iznos od 50.000,00 KM sa zakonskim kamatama odlučiti nakon pravosnažnosti odluke kojom je odbio kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev.“
5. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 104. stav 1. ZOO propisano da „u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon šta drugo ne određuje.“ S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je tražio da mu apelant preda u posjed predmetne nekretnine u Čelincu a da on preda apelantu nekretnine u Bjelovaru. Nadalje, Osnovni sud je naveo da, kako su obje strane ušle u posjed zamijenjenih nekretnina, a činjenica da je tuženiprotivtužitelj preuzeo ključeve od kuća koje su nakon toga minirane i porušene ne znači da nije stupio u posjed tih kuća jer se posjed tuženog-protivtužitelja, prema navodima Osnovnog suda, treba cijeniti prema životnoj situaciji i njegovoj mogućnosti da koristi zamijenjene kuće jer je svoj posjed manifestovao uzimanjem ključeva. Prema obrazloženju Osnovnog suda tuženi-protivtužitelj nije u mogućnosti da apelantu vrati predmetne kuće u Bjelovaru u stanju u kakvom ih je primio jer su one porušene „ali bi zato mogao dati naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, kako je to propisano drugim dijelom člana 104. stav 1. ZOO. Time tužilac ne bi bio doveden u diskriminatorski položaj u odnosu na tuženog. Pa kako je drugim, sekundarnim tužbenim zahtjevom tražena naknada u novcu to će sud, nakon pravosnažnosti sudske odluke o primarnom zahtjevu (i protivtužbenom zahtjevu) odlučiti u ovom dijelu restitucije. Stoga je sud usvojio protivtužbeni zahtjev kao osnovan a potpuna restitucija bit će postignuta nakon odlučivanja o sekundarnom tužbenom zahtjevu“.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 73 0 P 000107 08 Gž od 30. januara 2009. godine žalbu apelanta uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev usvojio i utvrdio da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina pravno valjan i naložio tuženom-protivtužitelju da apelantu u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude izda valjanu ispravu za uknjižbu prava vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama u zemljišnim i drugim javnim knjigama s tim da će po proteku tog roka ispravu zamijeniti predmetna presuda, ta da nadoknadi apelantu sve troškove parničnog postupka u iznosu od 7.025,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja.
7. U obrazloženju presude Okružni sud naveo da je održao sjednicu vijeća te je ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i naveo da predmetni ugovor o zamjeni nekretnina odgovara svim uvjetima ugovora o razmjeni koje ima u vidu odredba člana 552. ZOO jer sadrži sporazum kojim se ugovorne stranke obavezuju prema svom ugovaraču da predaju stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo raspolaganja odnosno pravo svojine. „Ako je zaključen između fizičkih lica ovaj ugovor je punovažan ako je zaključen u pismenoj formi a potpisi ugovarača ovjereni kod suda (član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti-„Službeni list SR BiH“ br. 38/79, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94).“ S tim u vezi Okružni sud je obrazložio da predmetni ugovor ispunjava sve formalno-pravne uvjete i da je sa tog aspekta zaključen u zakonom propisanoj formi. Okružni sud je naveo da, međutim, za nastajane ovakve vrste ugovora forma predstavlja samo jedan od uvjeta jer je zasnivanje ugovornog odnosa o zamjeni nekretninasaglasnost stvarne volje ugovornih strana o bitnim elementima ugovora (član 26. ZOO) iz čega proizilazi da izjava volje ugovarača mora odgovarati stvarnoj unutrašnjoj volji koja se iskazuje u zakonom propisanoj formi a izjava volje mora biti zaključena slobodno i ozbiljno (član 28. ZOO) te da se pri ocjeni dejstava izjave volje koja vodi zaključenju ugovora mora voditi računa o poštovanju principa savjesnosti i poštenja u ponašanju stranaka (član 12. ZOO). S tim u vezi, a imajući u vidu utvrđene činjenice, između ostalih, i da je tuženi-protivtužitelj u Hrvatskoj vodio sudski spor u cilju priznavanja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave za nekretnine koje se nalaze u Bjelovaru, Okružni sud je zaključio da je predmetni ugovor o zamjeni nekretnina proizveo pravno dejstvo time što je tuženiprotivtužitelj vodio navedeni sudski spor te postupak oko sanacije porušenih objekata čime je stupio u posjed nekretnina u Bjelovaru. Sud je istakao da iz navedenog proizilazi da je predmetni ugovor zaključen slobodnom voljom ugovarača i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO u vezi sa članom 26. istog zakona te da je zbog toga protivtužbeni zahtjev tuženogprotivtužitelja neosnovan. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je obrazložio da je na sjednici vijeća, „drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi, valjalo je žalbu tužitelja uvažiti, preinačiti prvostepenu presudu na način naveden u izreci ove presude, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.“
8. Protiv navedene presude tuženi-protivtužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 73 0 P 000107 09 Rev od 2. jula 2009. godine reviziju uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako da je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo činjenice utvrđene u postupku pred nižestepenim sudovima i propise na osnovu kojih su nižestepeni sudovi donijeli svoje odluke. Nadalje je naveo da je odredbom člana 552. ZOO propisano da se ugovorom o razmjeni jedna ugovorna strana obavezuje da drugoj ugovornoj strani preda stvar koja se razmjenjuje tako da ona stekne pravo svojine na toj stvari a da je osnovi uvjet kod zaključenja bilo kojeg obligacionog ugovora da su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora i da je izjava ugovornih strana učinjena slobodno i ozbiljno. Navedeno je da odsustvo slobodno izraženih volja jedne ili obje strane čini ugovor ništavim i on ne proizvodi pravno dejstvo od momenta nastanka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju kod tuženogprotivtužitelja nije postojala slobodna volja prilikom zaključenja ugovora jer je samom zaljučenju ugovora prethodilo bacanje bombe u dvorište tuženog-protivtužitelja, odvođenje njegovog sina u sabirni logor i spaljivanje kuća u blizini kuće tuženog-protivtužitelja, usljed čega je navedeni ugovor u suprotnosti sa odredbama čl. 26. i 28. ZOO jer ono što predstavlja suštinu ovog ugovora nije u saglasnosti sa pravom voljom ugovornih strana. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da činjenica da je tuženi-protivtužitelj vodio sudski spor za izdavanje tabularne izjave i da je tražio obnovu oštećenih stambenih objekata ne znači da se tuženi-protivtužitelj time saglasio da je predmetni ugovor zaključen slobodno izraženom voljom kako to zaključuje drugostepeni sud., Prema obrazloženju Vrhovnog suda, drugostepeni sud zanemaruje činjenicu da je tuženi-protivtužitelja aktivnosti oko uknjižbe ugovora u javnim knjigama na osnovu predmetnog ugovora vodio u toku 1992. godine neposredno nakon njegovog zaključenja, odnosno u okolnostima koje su prethodile samom zaključenju ugovora, kako bi zbog nastale situacije u Čelincu gdje više nije mogao da boravi obezbijedio u Bjelovaru uknjižbu nekretnina na svoje ime. Navedeno je da drugostepeni sud zanemaruje i činjenicu da tuženi-protivtužitelj od dana zaključenja ugovora pa nadalje nije u posjedu nekretnina u Bjelovaru i da nije izvršio sanaciju oštećenih objekata te da se činjenica da je tražio obnovu navedenih objekata od državnih organa R Hrvatske može smatrati kao postupanje „dobrog domaćina“.
9. Vrhovni sud je naveo da opisane okolnosti u kojima je zaključen predmetni ugovor imaju za posljedicu obostranu i istovremenu restituciju (član 104. ZOO) koja se u konkretnom slučaju sastoji u uspostavljanju u imovini apelanta i tuženog-protivtužitelja stanja kakvo je bilo prije zaključivanja ništavog ugovora na način što svaka strana vraća ono što je po osnovu ništavog ugovora primila. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je preinačio drugostepenu presudu i potvrdio presudu Osnovnog suda.
10. Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju na koje je apelant izjavio prigovor koji je rješenjem tog suda odbijen. Apelant je nakon toga, uz žalbu protiv navedenog rješenja, podnio Osnovnom sudu i prijedlog za donošenje privremene mjere obezbjeđenja koji je Osnovni sud odbio kao nedozvoljen. Obrazloženo je da se o prijedlogu za donošenje privremene mjere koji je podnesen prije podnošenja tužbenog zahtjeva odnosno nakon donošenja odluke o tužbenom zahtjevu raspravlja u parničnom postupku, a kako je apelant prijedlog za privremenu mjeru podnio u izvršnom postupku koji ne poznaje mjeru obezbjeđenja to je apelantov prijedlog odbijen.
11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Osnovnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljenjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da su sudovi čije presude osporava pogrešno cijenili situaciju u kojoj je predmetni ugovor zaključen jer nije tačno da su bombe, logori i paljevine uticali na tuženog-protivtužitelja da zaključi predmetni ugovor već činjenica da je supruga tuženog-protivtužitelja iz Hrvatske pa je htjela biti u blizini svojim roditeljima. Navodi i da su pogrešno sudovi postupili kada su odbili njegov tužbeni zahtjev jer je očito da se tuženi-protivtužitelj saglasio sa predmetnim ugovor jer je vodio sudski postupak u kojem je tražio mogućnost da se uknjiži kao vlasnik nekretnina u Bjelovaru i jer je tražio obnovu predmetnih nekretnina. Također smatra da su ga, suprotno zakonskim odredbama, sudovi osudili na snošenje štetnih posljedica zbog propasti predmetnih nekretnina u Bjelovaru za šta on ne može nikako odgovarati a ostat će bez imovine. Iz navedenih razloga apelant traži i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se obustavio postupak izvršenja presude Osnovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji jer bi u suprotnom ostao sa porodicom na ulici bez ikakvih sredstava za život i pretrpio ogromnu štetu.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da apelant, osim navoda koji se tiču merituma ove apelacije i navoda da bi izvršenjem predmetne odluke ostao sa porodicom na ulici bez ikakvih sredstava za život, nije ponudio nikakve druge razloge niti dokaze koji bi rukovodili Ustavni sud da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna.
15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović