Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-266/11 (V. P.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-266/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-266/11, rješavajući zahtjev Vladimira Perića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Vladimira Perića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Perić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Momir Radulović advokat iz Bijeljine, podnio je 20. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-10-000 023 od 21. oktobra 2010. godine i presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kžk-08-000 017 od 8. aprila 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je presudu broj 012-0-K-07- 000 003 od 2. jula 2007. godine kojom je apelant oslobođen optužbi da je u noći između 11. i 12. januara 2007. godine u Balatunu, opština Bijeljina došao do kuće Angeline Kopilanović (u daljnjem tekstu: oštećena) i na način opisan u dispozitivu presude počinio radnje iz dispozitiva presude, čime bi počinio krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakobna Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ).

3. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da je oštećena navedenog datuma silovana i da je zadobila teške tjelesne povrede, ali se postavilo pitanje da li je to učinio apelant. Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti iskaz oštećene da je to učinio apelant, jer je iskaz prema mišljenju suda bio nelogičan i ne potvrđen drugim provedenim dokazima. Nadalje, Okružni sud je naveo da je iskaz oštećene mijenjan u toku postupka, a radi se o ženi koja ima 74. godine, pa obzirom da je bila noć nelogično je da je mogla da prepozna apelanta. Ovo pogotovo, prema mišljenju Okružnog suda, kada se ima u vidu da je počinioc (prema iskazu oštećene) na glavi imao kačket i čak i vintericu nabacio na glavu. Osim toga, prema mišljenju Okružnog suda, ako je oštećena već prepoznala apelanta (na način kako je navodila prvo po glasu a zatim kada je provukao glavu kroz rešetke prozora) nelogično je da bi isti izvrnuo osigurače a zatim joj i otkrio svoj identitet (spomenuvši svoju ženu), kako je oštećena navela u iskazu. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije logično da apelant oštećenu iznosi iz kuće i vodi do njive, kada su sami u kuću koja je od ostalih kuća udaljena 100 metara, a pri tome na odjeći apelanta nisu pronađeni tragovi zemlje.

4. Okružni sud je saslušao svjedoke, koji su čuli o događaju od oštećene, kao i nevjenčanu suprugu apelanta na okolnost njegovih seksualnih mogućnosti. Takođe, Okružni sud je saslušao vještake neuropsihijatre koji su cijelili strukturu ličnosti kod apelanta i oštećene. Okružni sud je naveo da je izvršeno vještačenje pronađene gardarobe koja je pripadala oštećenoj, gardarobe apelanta koju je nosio tog dana, (koju je dobrovoljno predao), kao i nalaz krvi koja je pronađena na ženskoj odjeći i vojnoj jakni a koja pripada krvnoj grupi „A“, koju imaju i apelant i oštećena. Okružni Sud je naveo da na odjeći apelanta nije pronađeno tragova krvi ili zemlje. Okružni sud je naveo da je urađeno i vještačenje vlakana te da je su na vešu oštećene pronađena ista vlakna kao na jakni koja pripadaju apelantu, ali ova vrste vještačenje samo a po sebi prema mišljenju Okružnog suda ne može predstavljati dokaz, pogotovo kada se vještak nije mogao izjasniti da li se radi o jakni apelanta. Okružni sud je naveo da nije izvršen pretres kuće apelanta, kao ni da nisu pronađeni tragovi papilarnih linija niti bilo koji materijalni dokaz na mjestu događaja.

5. Okružni sud je naveo da iz predloženih i izvedenih dokaza nije mogao van svake sumnje zaključiti da je apelant kriv za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret .

6. Okružno tužilaštvo Bijeljina (udaljnjem tekstu: Tužilaštvo) je podnijelo žalbu protiv presude. Vrhovni sud je donio rješenje 118-0-Kž-07-000 190 od 19. februara 2008. godine kojim je žalbu usvojio i ukinio prvostepenu presudu Okružnog suda i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

7. Vrhovni sud je donio presudu 118-0-Kžž-08-000 002 od 15. aprila 2008. godine kojom je apelanta oglasilo krivim da je na način opisan u dispozitivu presude drugoga prinudio na obljubu upotrebom sile i prijetnje da će je neposredno napasti na život i tijelo uslijed čega je nastala teška tjelesna povreda, čime je počinio krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ te je apelanta osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

8. Odlučujući po žalbi apelanta protiv navedene presude Vrhovni sud je donio rješenje 118-0- Kžž-08-000 014 od 6. novembra 2008. godine kojim je žalbu uvažio, ukinuo presudu od 15. aprila 2008. godine i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovni postupak.

9. Vrhovni sud je u ponovnom postupku donio presudu broj 118-0-Kžk-08-000 017 od 8. aprila 2010. godine kojom je oglasio krivim apelanta za počinjeno krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nalaz DNK bio neutralnog karaktera za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u ovom predmetu. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda iako rezultati ne ukazuju na apelanta kao izvršioca krivičnog djela istoga i ne isključuju. Vrhovni sud je zbog navedenog opet izvršio analizu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, a naročito ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećene.

11. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nasuprot zaključku Okružnog suda, cijeneći iskaz oštećene zasebno kao i u skladu sa ostalim provedenim dokazima, zaključio da se ovom iskazu može u potpunosti pokloniti vjera. Vrhovni sud je takođe naveo da je oštećena od samog početka bila jasna u pogledu počinioca, da ga je prepoznala po glasu pa zatim i liku, odnosno detaljno opisivala sve radnje, a njen iskaz potvrđen je i sa materijalnom dokumentacijom pronađenom na licu mjesta, kao i medicinskom dokumentacijom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je ovaj iskaz povtrđen i iskazom svjedoka koji je prvi pronašao oštećenu nakon događaja, kao i iskazom inspektora koji je rukovodio uviđajem. Vrhovni sud je naveo da je vještak neuropsihijatar u nalazu i mišljenju istakla da kod oštećene nisu pronađeni elementi koji bi ukazivali na trajnu ili privremenu duševnu bolest, privremenu duševnu poremećenost ili zaostali razvoj, kao ni postojanje psihopatoloških elemenata u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te imajući u vidu njen intelektualni potencijal koji odgovara starosti i naobrazbi objektivno ne postoji bilo kakav osnov za sumnju u njen iskaz.

12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da odbrana apelanta sumnju u pouzdanost izjave oštećene (a to je prihvatio i prvostepeni sud) gradi na izjavi vještaka o umanjenoj mogućnosti percepcije oštećene kao posljedice starenja. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je vještak pred prvostepeni sudom na izričit upit člana vijeća naveo da nema nimalo sumnje u pogledu mogućnosti oštećene da prepozna apelanta jer nije ni gluha niti slijepa.

13. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da okolnosti koje je oštećena opisala u toku događaja neosnovano se od strane apelanta i prvostepenog suda dovode u dilemu, u odnosu na ponašanje apelanta u iskazu oštećene (apelant nosio kačket koji inače ne nosi, otkrio identitet, iznošenje oštećene iz kuće). Vrhovni sud je naveo da nije neuobičajeno da silovatelj bude poznat žrtvi i da joj tokom izvršenja djela otkrije identitet. Činjenica da apelant inače ne nosi kačket prema mišljenju Vrhovnog suda ne znači da ga tada nije nosio. Takođe, Vrhovni sud je naveo da činjenica da nije pronađen trag zemlje na odjeći apelanta ne dovodi u sumnju njen iskaz, pogotovo jer se istan nije mogla izjasniti da li je apelant skinuo nešto od odjeće prije nego je nad njom ostvario nasilni spolni odnos. Osim toga, prema mišljenju Vrhovnog suda „neuobičajno ponašanje“ apelanta može se objasniti činjenicom (kako proizilazi iz nalaza vještaka neuropsihijatra) da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u stanju akutne i po tipu obične alkoholisanosti i uslijed toga smanjeno uračunljiv (ali ne bitno), kao i da je apelant alkoholičar kod kojega su utvrđene i specifičnosti u smislu poremećaja ličnosti. Činjenica da se vještak izjasnio da apelant ranije nije ispoljio sklonosti izvršenja ovakvog krivičnog djela, jer to ne znači ih nije bilo ili da su ostale neotkrivene, a čak i da nisu ranije ispoljene prema mišljenju suda ne isključuju apelanta kao počinioca ovog krivičnog djela. Osim toga, Vrhovni sud je cijeneći izjavu nevjenčane supruge apelanta (koja ga je ostavila 2000. godine i koja je izjavila da za nju apelant nije bio zainteresovan, te da je bio zainteresovan samo za alkohol i cigare) naveo da je svjedokinja dala svoje mišljenje i izašla van okvira svjedočenja, pogotovo kada se ima u vidu protek vremena.

14. Dakle, prihvatajući u u potpunosti iskaz oštećene i nalazeći njegovu potvrdu u ostalim provedenim dokazima Vrhovni sud je zaključio da je apelant na način opisan u izreci presudu počinio krivično djelo silovanja sa direktnim umišljajem.

15. Rješavajući po žalbi apelanta Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Kžž-10-000 023 od 21. oktobra 2010. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio presudu Vrhovnog suda od 8.aprila 2010. godine.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da žalba neosnovano ukazuje na zaključke u osporenoj presudu u pogledu ocjene iskaza oštećene. Vrhovni sud je s tim u vezi naveo da je oštećena dala jasan i detaljan iskaz, koji je doveden u vezi sa ostalim dokazima, u skladu sa članom 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Vrhovni sud je naveo da je oštećena detaljno opisala vrijeme, način, mjesto i okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, kao i da je oštećena doslijedna u pogledu prepoznavanja apelanta kao izvršioca. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da u pobijanoj presudu potvrda istinitosti iskaza oštećene pronađena je u ostalim materijalnim i subjektivnim dokazima, uz obrazloženje koje je u potpunosti prihvatio i ovaj sud.

17. Tvrdnje apelanta iz žalbe Vrhovni sud je cijenio uopštenim i da nisu „vrijedne komentara“, pogotovo navode o „odbacivanju oštećene od sredine“ i da je „poznaje bolje komšiluk nego psihijatar“, jer iste niti su utvrđene, niti imaju značaja. Vrhovni sud je naveo da čak i da postoji odbacivanje od sredine to ne znači da će odbačeno lice govoriti neistinu niti iskaz takvog lica ima manju dokaznu vrijednost. Vrhovni sud je takođe naglasio da iz nalaza vještaka proizilazi da bez obzira na skroman intelektualni potencijal oštećene ista je mogla reprodukovati ono što je doživjela. Osim toga, u vezi sa „odsustvom materijalnih dokaza“ na koje je žalba apelanta ukazivala (DNK analiza koja nije dala rezultata, nepostojanje blata na odjeći, kačket koji nije pronađen) Vrhovni sud je naveo da činjenica da ovi dokazi (ili njihovo odsustvo) ne ukazuju na apelanta kao izvršioca krivičnog djela ne upućuje na zaključak da apelant nije izvršio krivično djelo. Isti je stav Vrhovnog suda u vezi sa mišljenjem vještaka da apelant nije sklon izvršenju predmetnih krivičnih djela.

18. Osim toga, u vezi sa navodom apelanta da je oštećena „i u drugim postupcima protiv drugih lica za istovrsno krivično djelo imalo svojstvo oštećene“, prema mišljenju Vrhovnog suda, sve i da je tačna ne utiče na odlučenje u ovom krivičnom predmetu. Takođe, navod žalbe o „odsustvu motiva“ za izvršenje ovog krivičnog djela je prema mišljenju Vrhovnog suda neosnovan, jer nisu rijetki slučajevi polnog nasilja nad osobama starije životne dobi i u takvim slučajevima radi se o nedozvoljenom zadovoljavanju polnog nagona kao motivu izvršenja djela.

19. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni dva osnovna principa in dubio pro reo i testis unus, testis nullus. Ne poštujući ova načela prema mišljenju apelanta Vrhovni sud je proizvoljno primijenio materijalno pravo čime u je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant je u zahtjevu za donošenje privremene mjere naveo da se nalazi u teškom psihičkom stanju zbog ove odluke redovnog suda i činjenice da treba da ide u zatvor za djelo koje nije počinio. Apelant navodi da njegova odrasla kćerka koja živi u selu takođe trpi posljedice. Apelant predlaže da Ustavni sud odloži izvršenje kazne („na koju je već pozvan“), jer se odlaganje izvršenja „ne bi ništa izgubilo“.

20. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

21. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora, kako bi bilo zaštićeno ovo temeljno ljudsko pravo dok se meritorno ne okonča postupak po apelaciji. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora i da ta osoba tvrdi da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

22. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

23. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, te paušalnog navoda o „teškom psihičkom stanju“, kao i posljedicama koju trpi apelantova „odrasla kćer “, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

24. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

25. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-266/11 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio