Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3093/10 (T. K.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3093/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3093/10, rješavajući zahtjev Tatjane Kahrimanović, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Tatjane Kahrimanović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Tatjana Kahrimanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke sa boravištem Sjedinjenim Američkim Državama, koju zastupa punomoćnik Stratimir Popović iz Prijedora, podnijela je 21. jula 2010. godine apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002340 09 U od 19. maja 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R 491/09 od 28. oktobra 2009. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 05-050-02-02-6763/99 od 25. augusta 2009. godine. Apelantica je 18. februara 2011. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio zaključenje Ugovora o otkupu stana u Banja Luci u ulici Radoja Domanovića broj 13/2 stan broj 30 ( u daljnjem tekstu: predmetni stan) između Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) i Dragice Popratin (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 05-050-02-02-6763/99 od 25. avgusta 2009. godine, donesenog u ponovnom postupku odbijen je zahtjev apelantice za povrat u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ uprave analizom provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženjurješenja, utvrdio da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelanticina baka Ljubica Bajić koja je umrla 13. jula 1988. godine. Također je utvrđeno da je apelantica nakon smrti svoje bake, pokrenula postupak radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Nadalje je navedeno da je rješenjem prvostepenog organa uprave nadležnog za stambene poslove Opštine Banja Luka broj 04-372-
1143/88 od 27. juna 1989. godine, odbijen navedeni apelanticin zahtjev sa nalogom da se apelantica iseli iz predmetnog stana u roku od 30 dana, te stan preda u posjed vlasniku. Navedeno rješenje od 27. juna 1989. godine postalo je pravosnažno 12. novembra 1989. godine. Također je utvrđeno da je Odlukom Komisije za rješavanje stambenih potreba korisnika penzije opštine Banja Luka broj 02-
313/1-92 od 3. oktobra 1992. godine, apelantici dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje, te da je apelantica 14. oktobra1992. godine zaključila ugovor o privremenom korištenju stana sa SIZ stanovanja Banja Luka. Također je navedeno da je apelantica sa svojom porodicom napustila predmetni stan tokom 1993. godine. Budući da je u toku postupka na osnovu akata nadležnih općinskih organa utvrđeno da je prije 1991. godine vođen postupak za iseljenje apelantice iz predmetnog stana jer nije udovoljeno njenom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, prvostepeni organ uprave je zaključio da u smislu odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) apelantica nije bila zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na dan 30. aprila 1991. godine. S tim u vezi, prvostepeni organ uprave je naveo da je odredbom člana 14. Zakon o prestanku primjene propisano da „nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) ima pravo da se vrati u stan ukoliko je isti napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira da li je stan bio napušten ili ne i bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio, a lica koja su stanove napustila u tom periodu smatraju se izbjeglim ili raseljenim licima. Da bi podnosilac zahtjeva za vraćanje u posjed stana ispunio uslove da mu se vrati stan, neophodno je u postupku utvrditi da je na dan 30. april 1991. godine bio zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu čije se vraćanje zahtjeva, odnosno da je taj stan bio njegov dom iz 1991. godine. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje prvostepeni organ uprave je primjenom odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene, a u vezi sa članom 6. stav 2. ZSO zaključio da apelantici ne pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana.
3. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P 491/09 od 29. oktobra 2009. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je Ministarstvo u cijelosti prihvatilo činjenične i pravne zaključke iz prvostepenog rješenja, te je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu.
4. Okružni sud je u upravnom sporu po tužbi apelantice protiv rješenja Ministarstva od 28. oktobra 2009. godine, donio presudu broj 11 0 U 002340 09 U od 19. maja 2010. godine, kojom je tužba odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da su nakon podnošenja zahtjeva apelantice za povrat predmetnog stana, nekoliko puta poništavana rješenja oragana uprave, presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda, kojima su drugostepenom organu data jasna uputstva i smjernice za daljnje postupanje u konkretnoj upravnoj stvari. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se u tim odlukama drugostepenom organu ukazivalo na primjenu odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene, dakle da pravo na povrat stana ima samo lice koje je 30. aprila 1991. godine bilo zakoniti nosilac stanarskog prava, a to je lice koje se zakonito uselelilo u stan na temelju ugovora o korištenju stana. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je Ugovor o privremenom korištenju stana kojeg je apelantica zaključila 14. oktobra 1992. godine sa vlasnikom stana, a koji je priložila uz svoj zahtjev za povrat u posjed od 12. novembra 1999. godine, shodno odredbi člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene po sili zakona prestao da važi, ukazujući pri tome da je navedenom odredbom propisano da „svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi“ i to je po mišljenju Okružnog suda nesporna činjenica koja se ne može promijeniti posebnim tumačenjem privremenog ugovora, kako je to apelantica navela u tužbi. Također, Okružni sud je naveo da je u svim ranijim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda, drugostepenom organu uprave ukazano da pravo na povrat stana po odredbama čl. 14. i 17. Zakona o prestanku primjene, imaju i članovi porodičnog domaćinstva, dakle i unuci u smislu odredbe člana 6. ZSO, ukoliko su taj status imali 30. aprila 1991. godine. Okružni sud je nadalje naveo da je u konkretnom slučaju od suštinskog značaja za rješenje predmetne upravne stvari utvrđenje činjenice da li je apelantica imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje bake Ljubice Bajić kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da li je posle smrti njene bake vođen postupak između apelantice i vlasnika predmetnog stana radi prenosa stanarskog prava na apelanticu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz dokumentacije predmetnog spisa također proizlazi da je rješenjem Izvršnog odbora Skupštine opštine Banja Luka broj 03- 372-1143/08 od 10. septembra 1992. godine odbijena kao neosnovana žalba apelantice koju je izjavila protiv rješenja Opštinskog sekreterijata za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Opštinski sekreterijat za privredu) broj 04-372-1143/88 od 23. aprila 1992. godine, a kojim je odbijen apelanticin zahtjev za izmjenu pravosnažnog rješenja Opštinskog sekreterijata za privredu broj 04-372-1143/88 od 27. juna 1989. godine. Naime, Okružni sud je također naveo da je tim rješenjem od 27. juna 1989. godine, a koje je postalo pravosnažno 12. novembra 1989. godine, naloženo apelantici da se iseli iz predmetnog stana, te stan preda u posjed SIZ-u PIO Filijala Banja Luka, jer je u toku postupka utvrđeno da apelantica u smislu odredbe člana 6. ZSO nije bila član porodičnog domaćinstva svoje umrle bake Ljubice Bajić, budući da s njom nije trajno stanovala i živjela u zajedničkom domaćinstvu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da postojanje pravosnažnog rješenja od 27. juna 1989. godine kojim je apelantici naloženo iseljenje iz predmetnog stana, a koje apelantica nije mogla izmjeniti ni u postupku pokrenutom kod nadležnog općinskog organa tokom 1992. godine, u cijelosti lišava apelanticu statusa zakonitog korisnika-lica koje ima pravo na povrat stana. Budući da iz činjenica i dokaza utvrđenih u upravnom postupku, proizlazi da apelantica nije bila zakoniti korisnik predmetnog stana na dan 30. april 1991. godine, Okružni sud je zaključio da u skladu sa odredbom člana 14. Zakona o prestanku primjene, apelantici nije ni mogao biti vraćen u posjed predmetni stan, a što je po mišljenju Okružnog suda, u upravnom postupku pravilno utvrđeno, te obrazloženo u osporenom aktu Ministarstva.
5. Vrhovni sud je odlučujući o zahtjevu za vanredno prispitivanje presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 002340 09 U od 9. maja 2010. godine donio presudu broj 11 0 U 002340 10 Uvp od 27. aprila 2011. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je potvrdio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zakonitost rješavanja konkretne upravne stvari na osnovu pravilno provedenog upravnog postupka
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo iz 1.1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH- Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama. Apelantica smatra da su osporene odluke nezakonite jer su po njenom mišljenju činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene te pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, apelantica je navela da se shodno odredbi člana 14. Zakona o prestanku primjene, obratila zahtjevom za povrat stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva svoje bake, a na osnovu činjenice faktičkog posjeda stana na dan 1. aprila 1992. godine, te da je stan od strane apelantice i njene porodice napušten u periodu od 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine. Na osnovu navedenog apelantica smatra da je stekla svojstvo izbjeglog lica koje u skladu sa Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, te s tim u vezi smatra da ima pravo da se vrati u posjed predmetnog stana. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica je istakla da je osporenom presudom Okružnog suda od 19. maja 2010. godine, okončan predmetni upravni postupak, pa s tim u vezi smatra da je Dragica Popratin kao privremeni korisnik predmetnog stana stekla mogućnost pokretanja postupka nadovjere ugovora o korištenju stana zaključenog 26. juna 1997. godine pod brojem 0303-2506/97, a po odluci Fonda PIO RS Komisije za rješavanje stambenih potreba korisnika prava Opštine Banja Luka broj 01-313/97 od 6. juna 1997. godine. Naime, apelantica smatra ukoliko bi Dragica Popratin izvršila otkup predmetnog stana, za nju bi „nastupile nesagledive posljedice jer bi ona nakon što joj stan bude vraćen morala pokrenuti sudski spor radi poništenja tog ugovora o otkupu stana“.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali na presudu Okružnog suda i rješenja organa uprave, kojima je njen zahtjev za povrat stana odbijen. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je navela da je nakon donošenja presude Okružnog suda od 19. maja 2011. godine pravosnžno okončan predmetni upravni postupak, te da stoga „po okončanju upravnog postupka povrata stana privremeni korisnik stana stiče mogućnost pokretanja postupka nadovjere ugovora o korištenju stana koji je zaključila sa vlasnikom stana 26. juna 1997. godine“ i s obzirom na tu činjenicu predlaže Ustavnom sudu da donese Odluku o privremenu mjeru kojom će se odložiti zaključenje Ugovora o otkupu predmetnog stana između vlasnika stana i privremenog korisnika Dragice Popratin“. Apelantica, dakle, osim ovih navoda nije ponudila nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koju bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Ovo osobito imajući u vidu da upravo apelanticini navodi da bi, ukoliko joj stan bude vraćen, „morala pokrenuti sudski spor radi poništenja tog ugovora o otkupu stana“ ukazuju da se ne radi o neotklonjivim štetnim posljedicama. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelantice koji se odnose isključivo na kršenje ustavnih prava u odnosu na meritum osporenih odluka ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije, te smatra da donošenje privremene mjere ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka, a u skladu sa odredbama člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović