Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3466/11 (Dž. Č.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3466/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3466/11, rješavajući zahtjev Dž. Č. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dž. Č. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 31. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio protivizvršenje u predmetu Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 10 I do donošenja odluke o apelaciji.

Parnični postupak

2. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine obavezana je tužena Republika Srpska, Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime neisplaćenog regreesa za godišnji odmor za 2006. godinu isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom Osnovni sud je odbio kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva, kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade putnih troškova u visini cijene prevozne karte u javnom saobraćaju na relaciji Tuzla-Bijeljina i obrnuto za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 14. novembra 2008. godine kao dana sačinjavanja nalaza sudskog vještaka isplati precizirani iznos uz zakonsku zateznu kamatu, kao i da mu tuženi ubuduće na isti način plaća putne troškove.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je nesporno da je apelant sudija Osnovnog suda u Bijeljini, da je imenovan za sudiju tog suda i otpočeo sa radom 8. marta 2004. godine, da ima prijavljeno prebivalište u Tuzli, da svakodnevno putuje na posao i sa posla u mjesto prebivališta, te da mu tuženi ne isplaćuje troškove prevoza na posao i sa posla. Osnovni sud je dalje obrazložio da prema članu 8. stav 3. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj («Službeni glasnik RS» broj 115/05) apelantu pripada naknada za godišnji odmor, zbog čega je Osnovni sud usvojio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na regres za godišnji odmor. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, Osnovni sud je naveo da je 30. septembra 2003. godine u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima i sudskoj službi («Službeni glasnik RS» broj 85/03) izmijenjen član 93. tako što tom izmijenjenom odredbom nije propisana naknada troškova prevoza, a koja je do tada bila priznata kao pravo sudije. Stupanjem na snagu navedenog Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj 1. januara 2006. godine, prema članu 14. Zakona, sudije imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenim budžetom suda. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud navedena odredba upućuje na Pravilnik o unutrašnjem poslovanju suda i odobreni budžet suda. Izvjesno je kako je dalje utvrdio Osnovni sud, da tuženi nije Pravilnikom o unutrašnjem poslovanju suda predvidio sredstva za troškove prevoza na posao i sa posla, a Osnovni sud nije ovlašten da cijeni ustavnost i zakonitost pomenutog pravilnika. Iz navedenih razloga Osnovni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu troškova prevoza.

4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je donio presudu broj 83-0-P-001846-09 Gz od 24. septembra 2009. godine kojom je žalbu apelanta uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, tako što se tuženi obavezuje da apelantu isplati precizirani iznos na ime naknade putnih troškova putovanja na posao i sa posla, kako je apelant tražio u tužbenom zahtjevu i da mu ubuduće na isti način plaća troškove prevoza. Navedenom presudom tuženi je obavezan apelantu platiti troškove parničnog postupka. .

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da propisi na koje se pozvao prvostepeni sud ne isključuju pravo sudiji na naknadu troškova prevoza, nego upućuju na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi regulisanja svih drugih vrsta naknada. Ako se uzme u obzir da važeći Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS (član 14.) izričito ne isključuje obavezu plaćanja troškova prevoza, nego naprotiv ukazuje na obavezu donošenja drugog akta kojim bi se regulisala prava na ostale naknade, da navedeni zakon predviđa termin «putni troškovi» koji je širokog spektra značenja, navedeno po mišljenju Okružnog suda ukazuje da apelant ima legitimno očekivanje konkretnog regulisanja ovog prava i to na način koji ne smije biti diskriminirajući u odnosu na druge zaposlene u društvenom sistemu. Činjenica da propis nije donesen, po mišljenju Okružnog suda, ne može osloboditi tuženog obaveze plaćanja putnih troškova, jer upravo nedonošenjem propisa čini štetu apelantu, ograničivši tako njegovo pravo na imovinu. Okružni sud je istakao da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP- 2609/06. Do zadiranja u imovinu sudije (zarađenu platu, jer se u pravilu sudija ne smije baviti dodatnim poslovima), kako je dalje obrazloženo, dolazi s toga jer su ovi troškovi nužni i nezaobilazni, uslov su rada i moraju se podmiriti iz plate. Konkretan rezultat je da sudijska plata nema svoju realnu vrijednost (smanjena je za nužne troškove putovanja) i da je ekonomski status sudije izmijenjen na lošije, čime je obezvrijeđen i njihov položaj. Pri tome, ponašanje vlasti na takav način, neregulisanjem i neisplatom troškova putovanja samo sudijama (a ne i drugim kategorijama zaposlenika) nema obrazložen i u demokratskom društvu prihvatljiv i legitiman cilj. Na taj način po mišljenju Okružnog suda je došlo do diskriminacije sudija po imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja (sve kategorije zaposlenih imaju prava na ove i druge naknade) ali i diskriminacije sudija koji putuju na posao u odnosu na one koji ne putuju. Da bi ovakva situacija bila prevaziđena, kako je dalje naveo Okružni sud, jedina mogućnost, koja istovremeno predstavlja legitimno očekivanje apelanta, i koja ne bi bila diskriminirajuća, je analogna primjena postojećih zakona (Zakon o Vladi RS, Zakon o ministarstvima RS, Zakon o platama zaposlenih u organima uprave RS i dr.) ili kolektivnih ugovora, koji se odnose na druge slične kategorije zaposlenika, a koji daju jasno pravo zaposlenim na troškove putovanja-prevoza na posao i sa posla. Okružni sud je zaključio da se tuženi propuštanjem donošenja adekvatnog propisa nedozvoljeno umiješao u imovinu apelanta, prouzrokujući mu štetu koja se sastoji od nastalih troškova prevoza na posao i sa posla, pa ju je tuženi dužan naknaditi u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 154. u vezi sa članom 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Protiv navedene presude Okružnog suda tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presudu broj 83 0 P 001846 09 Rev od 14. juna 2011. godine, kojom je reviziju tuženog usvojio i presudu Okružnog suda broj 83-0-P-001846-09 Gz od 24. septembra 2009. godine preinačio tako što je žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda broj 83 0 P 001846 07 P od 25. marta 2009. godine u odbijajućem dijelu.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odredbom člana 14. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS propisano da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Vrhovni sud je dalje naveo da nije sporno da internim propisima, odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju tuženog, nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska i odlaska sa posla. Kod takvog stanja stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je stav prvostepenog suda da zahtjev apelanta nije osnovan, jer isti ne nalazi uporište niti u jednom pozitivnom propisu. Neprihvatljiv je stav drugostepenog suda, kako je dalje ocijenio Vrhovni sud, da se tuženi ne može osloboditi obaveze da naknadi apelantu putne troškove nastale prilikom odlaska i dolaska na posao samo zato što nije donio interne akte, odnosno propise o unutrašnjem poslovanju, kojima je to pravo regulisano, jer shodno odredbama člana 14. navedenog zakona, sudije imaju pravo na naknadu za putne troškove samo ako je to u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenim budžetom, iz čega proizilazi da apelantu to pravo pripada samo ako proizilazi iz propisa o unutrašnjem poslovanju suda, a ne zato što tuženi nije donio akt o unutrašnjem poslovanju suda kojim bi to pravo bilo regulisano.

Izvršni postupak

8. Apelant je 18. novembra 2009. godine podnio prijedlog za izvršenje navedene pravomoćne i izvršne presude Okružnog suda, kojim je tražio da se protiv tuženog kao izvršenika odredi izvršenje radi naplate apelantovih potraživanja kako su precizirana pomenutom presudom. Rješenjem o izvršenju broj 83 0 I 005223 10 I od 11. februara 2010. godine Osnovni sud je dozvolio predloženo izvršenje. Rješenjem broj 83 0 I 005223 10 I od 24. maja 2010. godine Osnovni sud je usvojio prigovor apelanta izjavljen na odluku o troškovima izvršnog postupka i apelantu dosudio troškove izvršenja u iznosu od 1.404,00 KM. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor izvršenika na rješenje o izvršenju. Nakon toga predmetno izvršenje je provedeno, tako što je apelant naplatio svoja potraživanja.

9. Nakon presude Vrhovnog suda, izvršenik je na osnovu člana 54. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku, navodeći da je izvršna isprava ukinuta, Osnovnom sudu podnio prijedlog za protivizvršenje od 19. jula 2011. godine i dopunu prijedloga od 26. jula 2011. godine, kojima je tražio da Osnovni sud naloži apelantu da izvršeniku vrati novčani iznos od 29.580,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. oktobra 2010. godine pa do konačne isplate, uplatom na žiro račun izvršenika.

Navodi apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama Vrhovnog i Osnovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i s tim u vezi pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Apelant se također, žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, na povredu člana 1. stav 1. tačka 14. Aneksa 6 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, zatim člana 2. stav 1. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i na povredu prava iz člana 127. Ustava RS. Apelant je istakao da je u okviru reforme pravosudnog sistema i uspostave nacionalnog balansa u pravosuđu, imenovan za sudiju u Osnovnom sudu u Bijeljini 8. marta 2004. godine, a zatim je 1. decembra 2010. godine imenovan za okružnog tužioca u Okružnom tužilaštvu u Bijeljini, gdje i sada radi. Dalje je istakao da ima prebivalište u Tuzli, gdje živi sa svojom porodicom, odakle svojim automobilom odlazi na posao u Bijeljinu. Apelant smatra da su mu neisplaćivanjem naknade troškova prevoza na posao i sa posla na relaciji Tuzla Bijeljina i obrnuto povrijeđena navedena prava. Navodeći razloge zbog kojih smatra da su mu povrijeđena navedena prava, apelant se pozvao na razloge date u predmetnoj presudi Okružnog suda. U odnosu na izvršni postupak, apelant je istakao da je Osnovni sud u Bijeljini kao tuženi, činio radnje kojima je odugovlačio postupak kako bi dočekao odluku po reviziji i time sačuvao rok za protivizvršenje od 1 godine (članom 54. stav 3. Zakona o izvršnom postupku je predviđen prekluzivni rok od jedne godine za protivizvršenje). Tako je, kako je dalje naveo apelant, tuženi u apelantovom predmetu bespotrebno vršio delegiranje drugog suda, dok to nije činio u druga dva slična predmeta. Zatim je zbog propusta određivanja troškova u rješenju o izvršenju, apelantu nametnuta potreba da uloži prigovor, pa je tim dvjema navedenim radnjama tuženi dovoljno usporio izvršenje i dočekao odluku po reviziji, a što ne bi mogao činiti da sam navedeni sud nije bio stranka u postupku. Na navedene radnje apelant nije mogao uticati i time mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na zabranu zloupotrebe prava, kao i pravo da ne bude diskriminisan. U vezi datuma od kojeg se računa zakonska zatezna kamata, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi da član 54. stav 2. Zakona o izvršnom postupku nije u skladu s članom 346. Zakona o obligacionim odnosima.

11. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant je zatražio da Ustavni sud privremeno obustavi protivizvršenje u predmetu Osnovnog suda broj 83 0 I 005223 10 I do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Provođenjem protivizvršenja gdje bi, kako je naveo apelant, trebao da vrati iznos u rasponu od 30.000 KM do 60.000 KM zavisno od toga da li će iznos zakonske zatezne kamate biti manji ili će protekom vremena rasti do visine glavnice, i prinudnom naplatom putem apelantove plate pljenidbom u visini 2/3 plate bila bi dovedena u pitanje egzistencija apelanta i njegove porodice.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se iz dokumentacije spisa ne vidi da li je Osnovni sud donio odluku o prijedlogu za protivizvršenje izvršenika. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3466/11 (Dž. Č.) | Sudska praksa | Aktio