Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3878/11 (B. S.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3878/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3878/11, rješavajući zahtjev Bahrudina Sijahovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Bahrudina Sijahovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Bahrudin Sijahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja-Novi Šeher, kojeg zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnio je 1. oktobra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Pr 000078 11 Pžp od 21. septembra 2011. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-Pr-11-000 191 od 11. jula 2011. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «obustavio svako eventualno izvršenje rješenja Općinskog suda broj 042-1-Pr-11-000 191 od 11. jula 2011. godine do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji».
2. Rješenjem Općinskog suda broj 042-1-Pr-11-000 191 od 11. jula 2011. godine apelant je oglašen odgovornim što je 25. marta 2010. godine na način opisan u izreci navedenog rješenja izvršio prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 4. Zakona o javnom redu i miru, te mu je primjenom člana 6. stav 1. tačka 2. istog zakona i člana 14. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima FBiH) izrečena uvjetna osuda na način što je apelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, ali koja se neće izvršiti ukoliko apelant kao okrivljeni u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj. Istim rješenjem je određeno da se novčana kazna ima platiti u roku od petnaest dana od dana pravosnažnosti rješenja, u protivnom će se postupiti u smislu člana 79. do 81. Zakona o prekršajima FBiH. Apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Policijska stanica u Maglaju (u daljnjem tekstu: Policijska stanica) podnijela Općinskom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 08-03/9-2-82/10/TH od 24. maja 2010. godine protiv apelanta. Nakon održanog usmenog pretresa doneseno je rješenje broj 042-1-Pr-10-000 295 od 20. januara 2011. godine o obustavi prekršajnog postupka protiv apelanta, na koje je Policijska stanica izjavila žalbu Kantonalnom sudu. Odlučujući o navedenoj žalbi Kantonalni sud je rješenjem broj 04 0 Pr 00 3233 11 Pžp od 30. marta 2011. godine uvažio žalbu i ukinuo rješenje Općinskog suda broj 042-1-Pr-10- 000 295 od 20. januara 2011. godine, te predmet vratio na ponovni postupak.
4. U ponovnom postupku Općinski sud je na usmenom pretresu održanom 4. jula 2011. godine, saslušao apelanta u prisustvu njegovog branitelja kao i četiri svjedoka od kojih je jedan policajac N. DŽ., izvršen je uvid u izvještaj o počinjenom prekršaju broj 08-03/9-2-93/10 od 8. aprila 2010. godine i dvije službene zabilješke od 25. marta i 8. aprila 2010. godine. Navode dva saslušana svjedoka sud nije cijenio kao osnov da se apelant oslobodi odgovornosti za konkretan prekršaj, budući da su isti u srodstvu sa apelantom (supruga i kćerka), koje su opravdavale apelanta da nije počinio prekršaj. Također, iskaz trećeg svjedoka M.M. sud nije cijenio, jer isti nije mogao potvrditi da je bilo šta vidio, jer se nalazio u kući u vrijeme činjenja prekršaja. Apelantove navode da ne prihvata odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret, kao i da se u konkretnoj prekršajnoj stvari ne radi o prekršaju iz oblasti javnog reda i mira, nego o nepoštivanju suda, Općinski sud nije cijenio kao osnov da se apelant oslobodi odgovornosti za navedeni prekršaj, jer je sud iz iskaza saslušanog svjedoka N. DŽ. utvrdio da je apelant sam navedenom svjedoku kao službenom licu potvrdio «da je bio izrevoltiran prisustvom Enisa Muhamedovića (u daljnjem tekstu: oštećeni), te da je insistirao da napusti njegovo dvorište». Osnovni sud je zaključio da je nedvojbeno utvrđeno da je do narušavanja javnog reda i mira došlo u apelantovom dvorištu, te imajući u vidu bitna obilježja prekršaja kojima se i sa privatnog posjeda može ostvariti ugrožavanje sigurnosti ili izazvati osjećanje ugroženosti drugog lica prijetnjom da će napasti na život ili tijelo, sud je odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja.
5. Prilikom odlučivanja o prekršajnoj sankciji, sud je primjenom člana 10. u vezi sa članom 14. Zakona o prekršajima FBiH, imao u vidu okolnosti pod kojima je prekršaj počinjen, težinu učinjenog prekršaja i stepen odgovornosti okrivljenog, a od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta kao okrivljenog uzeo je u obzir da nije kažnjavan, da je nezaposlen, da je porodičan, dok otežavajućih okolnosti na strani apelanta nije našao, te je cijeneći navedene okolnosti, izrekao apelantu uslovnu novčanu kaznu, uvjeren da je ista adekvatna težini učinjenog prekršaja i stepenu odgovornosti apelanta i da se izrečenom prekršajnom sankcijom može postići svrha kažnjavanja.
6. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv navedenog rješenja Općinskog suda, rješenjem broj 42 1 Pr 000078 11 Pžp od 21. septembra 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda broj 042-1-Pr-11-000 191 0d 11. jula 2011. godine.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju navedenog rješenja, imajući u vidu sadržaj žalbenih navoda, naglasio da odredba člana 61. Zakona o prekršajima FBiH ne propisuje kao žalbeni osnov u prekršajnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zaključujući da se «ovakvi žalbeni navodi ne mogu razmatrati u pogledu njihove osnovanosti». U pogledu materijalnog propisa o prekršaju u smislu člana 63. točka 1. Zakona o prekršajima FBiH, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su radnjom apelanta ostvarena obilježja prekršaja iz člana 3. stav 1. točka 4. Zakona o javnom redu i miru, te istakao da s obzirom na mjesto izvršenja (mjesto provođenja izvršnog postupka) «sve i da se radi o nepoštivanju suda to u konkretnom slučaju nije od uticaja na postojanje predmetnog prekršaja i odgovornosti apelanta za isti». Također, Kantonalni sud je ocijenio da navedeno ne predstavlja i «nije osnov koji bi shodno članu 54. Zakona o prekršajima FBiH vodio obustavi prekršajnog postupka». U odnosu na povredu načela in dubio pro reo («u sumnji u korist okrivljenog»), Kantonalni sud je obrazložio da se i u tom smislu u konkretnom slučaju radi o navodima pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, imajući u vidu apelantove žalbene navode da nije zaprimio rješenje Kantonalnog sud broj 04 0 Pr 00 3233 121 Pžp od 30. marta 2011. godine, sud je naglasio da «predmet ovog postupka nije ispitivanje zakonitosti rješenja ovog-višeg suda, već rješenja prvostepenog suda broj 042-1-Pr-11-000 191 od 11. jula 2011. godine». Kantonalni sud je navedene žalbene navode ocijenio irelevantnim za ishod konkretnog postupka.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.st. 1. i
2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava apelant vidi, prije svega, u tome što nije dobio rješenje Kantonalnog suda broj 04 0 Pr 00 3233 11 Pžp od 30. marta 2011. godine, iako je članom 66. stav
2. Zakona o prekršajima FBiH određeno da drugostepeni sud putem pošte dostavlja strankama prepise svog rješenja. Apelant smatra da su sudovi time povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje-pravo na ravnopravnost stranaka, jer je «doveden u teži procesni položaj od Policijske stanice, budući da nije saznao za odluku iz koje bi vidio razloge koje je dao sud kada je ukinuo odluku». Također, apelant smatra da je «nepravilan stav Kantonalnog suda kada ističe da nema žalbenog razloga pogrešno i nepotpunog činjeničnog stanja, ukazujući na član 8. Zakona o prekršajima FBiH i član 313. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP)», naglašavajući da je trebalo primijeniti odredbe ZKP FBiH.
9. Apelant je naveo da je nepravilan i stav Kantonalnog suda da se nije u konkretnom slučaju moglo ući u ispitivanje da li je eventualno došlo do povrede načela in dubio pro reo, jer nije primijenio član 3. stav 2. ZKP FBiH, iako je vezan odredbom člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima FBiH, odnosno da se svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj smatra nevinim dok se ne dokaže njegova odgovornost. Općinski sud je zasnovao svoju odluku na iskazu svjedoka koji nije bio očevidac, a Kantonalni sud je odbio žalbeni razlog povrede načela in dubio pro reo, pri čemu su sudovi takvim odlučivanjem povrijedili apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti. Apelant smatra da je Kantonalni sud trebao donijeti odluku kojom će obustaviti prekršajni postupak. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno suđenje, a da naloži Federaciji Bosne i Hercegovine da apelantu naknadi troškove apelacije i pričinjene nematerijalne štete u iznosu od 5 000,00 KM.
10. Također, apelant je zahtijevao da Ustavni sud, «iz navedenih razloga po prijemu apelacije donese privremenu mjeru kojom će obustaviti do konačne odluke Ustavnog suda svako eventualno izvršenje rješenja Općinskog suda broj 042-1-Pr-11-000 191 od 11. jula 2011. godine».
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome , Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim rješenjima, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, samo po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga , apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka štetnih posljedica koje se ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i strana u postupku. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu navedenih ustavnih prava, zbog pogrešno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne i nepravilne primjene materijalnog i procesnog prava. Međutim, apelant osim navoda da Ustavni sud treba da donese privremenu mjeru kojom bi «obustavio do konačne odluke Ustavnog suda svako eventualno izvršenje rješenja Općinskog suda broj 042-1-Pr-11-000 191 od 11. jula 2011. godine» ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi kao posljedica nedonošenja privremene mjere mogla nastupiti šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koju bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju navedenih ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Naime, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge , a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović