Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2204/11 (S. K.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2204/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 2204/11, rješavajući zahtjev Sonje Kozomare, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sonje Kozomare, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sonja Kozomara (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000205 09 Rev od 6. januara 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1891/05 od 25. marta 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1305/03 od 9. marta 2005. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio „daljnje vođenje izvršnog postupka i prodaju njenog stana do donošenja odluke o apelaciji“.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1305/03 od 9. marta 2005. godine obavezana je apelantica da Mustafi Hodžiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 17.681,87 KM sa zakonskom kamatom. Sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen. Apelantica je također obavezana da tužitelju naknadi i troškove postupka u iznosu od 1.312,20 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj tužbom i preciziranim tužbenim zahtjevom tražio da se apelantica obaveže da mu na ime neosnovanog obogaćenja plati iznos od 21.773,74 sa zakonskom kamatom. Također, Općinski sud je naveo da je tužitelj svoj zahtjev temeljio na činjeničnim navodima da je apelantica bila nosiac stanaskog prava na stanu u Sarajevu, ulica Emerika Bluma broj 34/I (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se apelant uselio u taj stan u momentu kada je bio potpuno devastiran. Također, tužitelj je naveo da je izvršio adaptaciju predmetnog stana u koju je uložio iznos od 32.770,00 KM. Budući da je iz predmetnog stana prinudno iseljen 17. januara 2001. godine, a stan vraćen apelantici u posjed, tužitelj smatra da je njegovim ulaganjima u predmetni stan došlo do uvećanja imovine apelantice, te je predložio da sud primjenom odredbe člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obaveže apelanticu da mu nadoknadi troškove koje je imao tokom sanacije i adaptacije predmetnog stana i to u iznosu kako je precizirano tužbenim zahtjevom.

3. U obrazloženju presude je nadalje navedeno da je Općinski sud analizom provedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude, nesporno utvrdio da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je stan bio zapaljen i da je zbog visokog stepena devastacije zbog ratnih djelovanja bilo nužno izvesti radove radi adaptacije predmetnog stana. Također je nesporno utvrđeno da je apelant uselio u predmetni stan i izvršio potpunu adaptaciju stana kako bi obezbijedio normalne uslove za stanovanje. Općinski sud je nadalje utvrdio da je tužitelj 17. januara 2001. godine iselio iz predmetnog stana, a da je apelantica kao nosilac stanarskog prava na tom stanu uvedena u posjed stana. Budući da je predmetni stan vraćen apelantici u posjed, Općinski sud je utvrdio da je apelantica dužna naknaditi tužitelju vrijednost sredstava i radova koje je uložio i izveo radi sanacije i adaptacije predmetnog stana. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je proveo dokaz uviđajem suda na licu mjesta i vještačenjem putem sudskog vještaka građevinske struke Krešimira Filipovića, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da vrijednost uloženih sredstava i radova iznosi 17.681,87 KM. S obzirom na navedeno, Općinski sud je pozivajući se na odredbu člana 210. ZOO zaključio da je apelantica kao sticalac dužna vratiti stečeno bez osnova, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi u smislu navedenog člana. Nadalje, utvrđujući da je tužitelj kao bespravni korisnik stana, bio nesavjestan od momenta stupanja u posjed stana, Općinski sud je zaključio da mu pripada naknada za nužne i korisne troškove prema vrijednosti radova i sredstava u trenutku vraćanja stana u posjed apelantici, te mu je shodno odredbi člana 215. ZOO dosudio iznos od 17. 681,87 KM. Budući da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica savjestan sticalac, Općinski sud je zaključio da tužitelju pripada i zakonska kamata u smislu odredbi čl. 214. i 277. stav 1. ZOO. Odluku o troškovima postupka, Općinski sud je temeljio na odredbama čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-1891/05 od 25. marta 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za isplatu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da iz činjeničnih navoda datih u obrazloženju prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza, koji su i po mišljenju tog suda bitni za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari, pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO, te utvrdio da je djelimično osnovan tužbeni zahtjeva, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva tužitelj odbijen. Kantonalni sud je također zaključio da je prvostepeni sud dao valjane razloge, a koje je i taj sud u cijelosti prihvatio kao obrazloženje drugostepene presude.

5. U odnosu na žalbene navode apelantice koji se odnose na pogrešnu primjene materijalnog prava, Kantonalni sud smatra da su ti navodi neosnovani jer po mišljenju suda u konkretnom postupku nije presudno u kakvom je statusu tužitelj boravio u predmetnom stanu, jer se u konkretnom slučaju radi o naknadi-sticanju bez osnova, koja se utvrđuje u skladu sa odredbom člana 215. ZOO, a na koju odredbu materijalnog prava se pozvao i prvostepeni sud. Također, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan ni apelanticin prigovor pasivne legitimacije jer je u konkretnom slučaju riječ o radovima koje je tužitelj izveo i kojima je uvećao imovinu apelantice kao nosioca stanarskog prava.

6. U odnosu na žalbene prigovore apelantice koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je također zaključio da isti nisu osnovani jer je po mišljenju suda vještak dao jasan i potpun nalaz u pogledu visine troškova koji predstavljaju uvećanu vrijednost stana u trenutku vraćanja stana u posjed apelantici, smatrajući da su svi radovi izvedeni kako bi se osigurali normalni uvjeti za stanovanje. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je ovaj dokaz u saglasnosti i sa izjavom svjedoka Mersida Hašimbegovića koji je 1996. godine ulazio u stan, te svojim iskazom na raspravi potvrdio da je stan bio apsolutno devastiran prije započetih radova, a da je radove u stanu izveo tužitelj. Kantonalni sud je također naveo da je apelantica u toku postupka potvrdila da je stan bio uništen, ali prema njenoj tvrdnji ne u mjeri u kojoj tužitelj navodi. Međutim, Kantonalni sud je istakao da iz dokumentacije spisa ne proizlazi da je apelantica ponudila dokaze u prilog svoje tvrdnje da navedeni radovi za sanaciju i adaptaciju predmetnog stana nisu bili neophodni. Odluku o troškovima žalbenog postupka, Kantonalni sud je temeljio na odredbi člana 214. stav 1. ZPP.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 070 0 P 000205 09 Rev od 6. januara 2011. godine, odbijena je revizija apelantice. Sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova da je apelantica kao sticalac s obzirom na relevantne odredbe ZOO, dužna vratiti stečeno bez osnova, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Naime, Vrhovni sud je suprotno revizionim navodima, zaključio da su nižestepeni sudovi u provedenim dokazima imali sasvim valjan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka, pri čemu su po mišljenju suda dali razloge, koje, u potpunosti kao valjane i pravilne, a posebno potkrijepljene materijalno pravnim propisim, prihvata i revizioni sud. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili o visini naknadevrijednosti postignute koristi pozivajući se na odredbe čl. 210. i

215. ZOO.

8. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi uz pravilnu primjenu odredbe člana 214. ZOO pravilno donijeli i odluku o kamati.

9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 210. ZOO navodeći da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 211. ZOO kojom je propisano da „onaj ko izvrši isplatu, znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje“. Također, apelantica smatra da su sudovi bili dužni primijeniti i odredbu člana 226. ZOO jer je kako je navela „naglasak ove odredbe na savjesnosti“. S tim u vezi apelantica je navela da je tužitelj znao da je bespravni korisnik predmetnog stana jer stan nije bio njegov, niti mu je ikad nadležni organ svojim aktom predmetni stan dodijelio na privremeno korišćenje. Pored toga, apelantica je ukazala da je u konkretnom slučaju primjenjiva i odredba člana 227. ZOO kojom je propisano da „onaj koji vrši tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako zna da je posao tuđ, dužan je na zahtjev onoga čiji je posao položiti račun kao poslovođa bez naloga i predati mu sve postignute koristi“. Apelantica je tekođer istakla da sudovi nisu jasno obrazložili zašto su odbili navode apelantice da se u konkretnom slučaju „mora primjeniti institut poslovodstva bez naloga“ zbog čega smatra da dato obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, apelantica je istakla da sudovi nisu imali nikakvog pravnog osnova da dosude tužitelju naknadu po osnovu “neosnovanog bogaćenja“, te stoga smatra da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu. Pored navedenog, apelantica je istakla da joj je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao devet godina, pa budući da smatra da ona nije doprinijela navedenoj dužini postupka predložila je da joj Ustavni sud dosudi nematerijalnu štetu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 3.000,00 KM.

10. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je navela da je nakon donošenja osporenih presuda, tužitelj pokrenuo izvršni postupak u kojem je doneseno rješenje o izvršenju broj 65 01 182542 11 I od 15. februara 2011. godine, te je određeno izvršenje na predmetnom stanu. Apelantica je također navela da bi provođenjem navedenog rješenja o izvršenju njoj nanesena nenaknadiva šteta, pa je predložila da „Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će obustaviti daljnje vođenje izvršnog postupka i prodaju njenog stana, do donošenja odluke o apelaciji.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2204/11 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio