Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3770/11 (JP Zavod za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3770/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3770/11, rješavajući apelaciju JP Zavod za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Zavod za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000636 10 Uvp od 13.
jula 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000636 10 U od 16. juna 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Zavod za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 22. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 000636 10 Uvp od 13. jula 2011. godine i rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 000636 10 U od 16. juna 2010. godine.
2. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 U 000636 10 U od 16. juna 2010. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta podnesena protiv dopunskog rješenja Skupštine Opštine Pale (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-475/156 od 29. marta 2010. godine, kojim su dopunjena rješenja br. 05-475/268 od 26. maja 1998. godine i 36-475-2-130/02 od 10. decembra 2002. godine na način da je apelant obavezan tuženoj platiti naknadu za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište u iznosu od 41.360,00 KM i naknadu za pogodnost-rentu u iznosu od 211.760,38 KM. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant osporeno rješenje tužene primio 12. aprila 2010. godine, a predmetnu tužbu podnio putem preporučene pošte 14. maja 2010. godine. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je odredbama člana 15. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 109/05 i 63/11: u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. S obzirom da je tužba u konkretnom predmetu podnesena nakon zakonom propisanog roka, odnosno neblagovremeno, Okružni sud je u skladu sa odredbom člana 22. stav 1. tačka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci rješenja.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 000636 10 Uvp od 13. jula 2011. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda broj 14 0 U 000636 10 U od 16. juna 2010. godine. U obrazloženju presude je navedeno da apelant nije predložio izvođenje dokaza na okolnost prijema dopunskog rješenja od strane lica čije ime ne navodi, te da nije istakao na koji način je došao u posjed dopunskog rješenja, pa je sud zaključio da apelant nije dokazao da je dopunsko rješenje zaprimljeno kod apelanta od strane neovlašćenog lica. Iz navedenog proizilazi da je dopunsko rješenje primljeno kod apelanta 12. aprila 2010. godine, zaključio je Vrhovni sud. Vrhovni sud je istakao da ostali navodi apelanta koji se odnose na pošiljaoca dopunskog rješenja, kao i navodi tužene da apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, nisu od značaja za pravilnu odluku o tome da li je tužba u predmetnom upravnom sporu blagovremeno podnesena imajući u vidu da dopuskim rješenjem nije odlučeno o tužbi kao podnesenoj od neovlaštenog lica već se odlučivalo o njenoj blagovremenosti.
4. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud zapaža da ni Okružni sud u postupku po tužbi, niti Vrhovni sud u postupku po izjavljenom vanrednom pravnom lijeku nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije, u smislu odredbe člana 15. stav 2. ZUS-a, blagovremeno podnio tužbu nadležnom sudu, čime je propustio da ostvari zaštitu svojih prava u upravom sporu, te izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja iste, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Okružnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o tužbi apelanta, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović