Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3814/11 (MH ERS ZP «Elektrodistribucija» a.d. Pale)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3814/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3814/11, rješavajući apelaciju MH ERS ZP «Elektrodistribucija» a.d. Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MH ERS ZP «Elektrodistribucija» a.d. Pale podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000577 10 Rev od 6. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-09- 000 054 od 9. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-PS-07-000-073 od 10. januar 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. MH ERS ZP «Elektrodistribucija» a.d. Pale (u daljnjem tekstu: apelant) zastupan po direktoru Ljubomiru Mrdi, podnio je 23. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000577 10 Rev od 6. septembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-09-000 054 od 9. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-PS-07-000-073 od 10. januar 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-PS-07-000-073 od 10. januara 2008. godine koja je u ponovnom postupku u cijelosti potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Pž-09-000 054 od 9. decembra 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Kazneno-popravni dom Foča (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime duga apelantu isplati iznos od 270.706,80 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Rješenjem broj 118 0 Ps 000577 10 Rev od 6. septembra 2011. godine reviziju kao neblagovremenu odbacio. Kao prvo, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o privrednom sporu, u smislu odredbe člana 27b. tačka a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 119/08). Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 do 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je izmijenjena odredba člana 237. stav 1. ZPP-a, tako što je propisano da se revizija protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u privrednim sporovima može izjaviti u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude, ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude prelazi iznos od 20.000,00 KM. U obrazloženju je još istaknuto da je navadena izmjena stupila na snagu 18. juna 2009. godine. Nadalje, Vrhovni sud je iz dostavnice utvrdio da je apelantu drugostepena presuda Okružnog suda od 9. decembra 2009. godine uredno dostavljena 28. januara 2010. godine, a da je apelant reviziju predao na poštu 22. februara 2010. godine, preporučenom pošiljkom broj R 4 7 249 160 5 BA, dakle nakon proteka roka za blagovremeno izjavljivanje revizije budući da se revizija mogla blagovremeno izjaviti najkasnije sa 12. februarom 2010. godine ( petak).
4. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovni sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju povrijedio načelo zabrane retroaktivne primjene zakona. Naime, prema ocjeni apelanta Vrhovni sud je pri odlučivanju zanemario činjenicu da je apelant postupak protiv tuženog pokrenuo 2. maja 2007. godine, da je prvostepena presuda donesena 10. januara 2008. godine, da je u ponovnom postupku Okružni sud donio presudu 9. decembra 2009. godine koja je zaprimljena 28. januara 2010. godine, te da je revizija izjavljena 22. februara 2010. godine, blagovremeno, u roku od 30 dana, prema odredbi člana 237. stav 1. ZPP-a, prije nego je izmjenjena. Dakle, u predmetnom slučaju Vrhovni sud pogrešno primjenjuje rok od 15 dana za podnošenje revizije koji rok se primjenjuje tek od 18. juna 2009. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118 0 Ps 000577 10 Rev od 6. septembra 2011. godine revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 015-0-Pž- 09-000 054 od 9. decembra 2009. godine je odbačena kao neblagovremena. Naime, revizija apelanta je odbačena iz formalnih razloga tako da Vrhovni sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, odnosno njegovih navoda iz revizije, s obzirom na to da je apelant propustio da u zakonom propisanom roku izjavi reviziju, u smislu izmjenjene odredbe člana 237. stav 1. ZPP-a. Naime, izmjenama i dopunama ZPP-a, koje su stupile na snagu 18. juna 2009. godine, izmijenjena je citirana odredba na način da je za privredne sporove skraćen rok za izjavljivanje revizije na 15 dana. Imajući u vidu da je osporenu drugostepenu presudu Okružni sud donio 9. decembra 2009. godine u konkretnom slučaju se ne može govoriti o retroaktivnoj primjeni zakona, budući da je izmjena odredbe člana 237. stav 1. ZPP-a stupila na snagu prije odluke Okružnog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža i to da je u predmetnom slučaju bio ispunjen i formalni uslov za korištenje revizije kao vanrednog pravnog lijeka, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a, budući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude prelazi limitirajući iznos od 20.000,00 KM (v.s. 270.706,80 KM), pa je apelant bio dužan da prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu djelotvorno iskoristi taj dopušteni vanredni pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud je zaključio da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se stoga apelacija ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović