Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3844/11 (D. Č.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3844/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3844/11, rješavajući apelaciju Dragane Čanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragane Čanić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009062 07 Gz od 6. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-00586 od 20. aprila 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragana Čanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je 27. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 009062 07 Gz od 6. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-00586 od 20. aprila 2007. godine.
2. Apelantica je tužbom od 7. februara 2006. godine pokrenula parnični postupak protiv Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo i «Unis-Pretis» Vogošća (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaključenja ugovora o korištenju stana.
3. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-00586 od 20. aprila 2007. godine koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 06. aprila 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice koji je glasio: «Dužni su tuženici solidarno zaključiti sa tužiteljicom Ugovor o korištenju stana u Sarajevu na adresi Odobašina br. 55, broj ulaza 3. sprat VP, broj stana 2, površine 45 m2, u roku od 80 dana, te ukoliko ne zaključe navedeni ugovor u ostavljenom roku, ova presuda u cjelosti će zamijeniti Ugovor o korištenju navedenog stana. Dužni su tuženi solidarno naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.» Istom presudom apelantica je obavezana da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 2.165,73 KM. Iz uvoda osporenih presuda je vidljivo da je apelantica visinu spora označila sa 20.000,00 KM.
4. Prema stanju spisa i navoda apelacije proizlazi da apelantica nije izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) protiv osporene drugostepene presude Kantonalnog suda.
5. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantica osporava presudu Općinskog suda kojom je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev i koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća da je odredbom član 237. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude (stav 1.), dok je stavom 2. citiranog člana precizirano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Osim toga stavom 3. istog člana je predviđeno da izuzetno Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetimaa, ako ocjeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
9. U vezi sa gore navedenim Ustavni sud zapaža da je u konrektnom slučaju bio ispunjen i formalni uvjet za korištenje revizije kao vanrednog pravnog lijeka, u smislu odredbe člana 237. stav
2. ZPP-a, budući da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi limitirajući iznos od 10.000,00 KM (v.s. 20.000 KM), pa je apelantica bila dužna da prije podnošenja apelacije iskoristi taj dopušteni vanredni pravni lijek koji joj je bio na raspolaganju.
10. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Propustom da izjavi reviziju, apelantica je onemogućila Vrhovni sud da preispita osporenu presudu Kantonalnog suda u svjetlu revizionih navoda. Na taj način apelantica se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Na temelju navedenog Ustavni sud konstatuje da revizija, u konkretnom slučaju dopušteni vanredni pravni lijek, nije iskorištena, pa pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović