Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3861/11 (R. R.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3861/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3861/11, rješavajući apelaciju Rajka Rosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Rosića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 003793 11 Kž 11 od 23. septembra 2011. godine i broj 07 0 K 003793 Kv 8 od 13. septembra 2011. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Rosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Sajkovići, općina Livno, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 003793 11 Kž 11 od 23. septembra 2011. godine i broj 07 0 K 003793 Kv 8 od 13. septembra 2011. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 003793 10 K od 23. decembra 2010. godine apelant i M.K. (u daljnjem tekstu: II-optuženi) su proglašeni krivim što su na način pobliže opisan u izreci presude kao saučesnici počinili krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. a u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te ih je taj sud primjenom iste zakonske odredbe i člana 43. st. 1.i 6. i primjenom čl. 50. tačka b) i 51. stav 1. tačka b) KZ FBiH osudio i to apelanta na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i II-optuženog na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom odlučeno je da se apelantu izrečena kazna zatvora uračunava u vrijeme provedeno u pritvoru od 5. marta 2010. godine do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne, a ujedno je istom presudom djelimično odlučeno i o imovinskom zahtjevu oštećenih u postupku na način pobliže preciziran u izreci presude. Apelant i II-optuženi su istom presudom oslobođeni obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka.

3. Prema stanju spisa Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 003793 11 Kž 9 od 14. jula 2011. godine djelimično je uvažena žalba branilaca apelanta i II-optuženog, presuda Kantonalnog suda iz tačke 2. ove odluke ukinuta, te je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Prema navodima apelacije postupak je u toku.

4. Ispitujući razloge za produženje pritvora apelantu apelaciono vijeće Vrhovnog suda je Rješenjem broj 07 0 K 003793 11 Kv 8 od 13. septembra koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem apelacionog vijeća Vrhovnog suda broj 07 0 K 003793 11 Kž 11 od 23. septembra 2011. godine je produžilo pritvor apelantu za dva mjeseca, tako da mu pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 13. novembra 2011. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju je navedeno da je apelaciono vijeće izvršilo ponovnu kontrolu opravdanosti produženja pritvora apelantu budući da predmetni krivični postupak iz opravdanih razloga još nije okončan, te da mu ističe trajanje pritvora po ranijem rješenju. U skladu sa navedenim apelaciono vijeće je našlo da u konrektnom slučaju još uvijek postoje, kako opći, tako i posebni uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 37/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Prije svega u obrazloženju je istaknuto da postojanje osnovane sumnje da je apelant zajedno sa II-optuženim počinio krivično djelo razbojništa proizlazi iz dokaza u spisu predmeta koji su izvedeni na pretresu pred Vrhovnim sudom dana 12. septembra 2011. godine koji tu osnovanu sumnju ne dovode u pitanje. Osim toga, u obrazloženju je istaknuto da su u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni uvjeti za produženje pritvora propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Apelaciono vijeće je ponovo istaklo da iz provedenih dokaza jasno proizlazi osnovana sumnja da je apelant u saizvršilaštvu počinio krivično djelo razbojništva za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, da je pri tome bilo upotrebljeno vatreno oružje, da su počinitelji u banku upali zamaskirani, da su sa uperenim pištoljem prijetili uposlenicima banke prinudivši ih tako da ne pružaju otpor, potom uzeli novac iz kase i pobjegli. Prema ocjeni apelacionog vijeća navedene okolnosti nisu uobičajene okolnosti koje prate učinjenje krivičnog djela razbojništva, odnosno da se u konretnom slučaju radi o vanrednim okolnostima, u smislu člana 146. stav 1. tačka 9) ZKP FBiH, a iste opravdavaju zaključak da je produženje pritvora prema apelantu neophodno jer bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Osim toga apelaciono vijeće je uzelo u obzir i ličnost apelanta kao ranijeg počinitelja više krivičnih dijela za koja je procesuiran i oglašen krivim, pa su i te okolnosti dodatno učvrstile odluku apelacionog vijeće da apelantu produži pritvor.

5. Apelant se žali da je rješenjima kojima mu je produžen pritvor povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je, između ostalog, navedeno da su rješenja o pruduženju pritvora donesena suprotno odredbama ZKP FBiH, a pogotovo u suprotnosti sa odredbama Evropske konvencije, te da su rješenja činjenično potpuno neutemeljena budući da sud ni na koji način nije pružio dokaze da su se stekli osnovani i opravdani razlozi i pretpostavke za produženje pritvora: Zatraženo je ukidanje osporenih rješenja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

8. U vezi sa navedenim Ustavni sud podsjeća da krivični postupak protiv apelanta nije okončan i da je postupak, nakon ukidanja prvostepene presude, u toku pred Vrhovnim sudom.

9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

10. Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja kojima je apelantu produžen pritvor ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je istim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3861/11 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio