Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3865/11 (L. T.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3865/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3865/11, rješavajući apelaciju Ljubiše Terzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubiše Terzića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001790 08 U od 26. jula 2011. godine i rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-9641/07 od 6.

decembra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubiša Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kanade, kojeg zastupa Vladan Mandić, podnio je 20. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001790 08 U od 26. jula 2011. godine i rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-9641/07 od 6. decembra 2007. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud usvoji privremenu mjeru «zabrane raspolaganja od strane Općine Stari Grad i zabranu otkupa susjednim stanom NSP-a Kulić Miše, sadašnjim višestrukim i protivzakonitim korisnicima i posjednicima Kadrić Sadiku i Almi, do meritornog rješavanja mog zahtjeva za povrat u posjed, odnosno do rješavanja ove apelacije».

2. Rješavajući po zahtjevu apelanta, Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) je donijela odluku broj 511-102984-1/1 od 8. oktobra 2002. godine, kojom je potvrđeno da je Vukosava Terzić (baka apelanta) na dan 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu u ulici Hajduk Veljkova broj 25 (nova adresa Muse Ćazima Ćatića broj 25).

3. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj R-511-102984-1/1-01-84/04 od 28. decembra 2004. godine, usvojeni su zahtjevi Općine Stari Grad i S.K. za ponovno razmatranje odluke CRPC od 8. oktobra 2002. godine, te je navedena odluka stavljena van snage. Istom odlukom zahtjev apelanta za potvrđivanje stanarskog prava nad predmetnim stanom je odbačen kao neblagovremen.

4. Komisija je, rješavajući po zahtjevu apelanta za ponovno razmatranje odluke, broj R-511- 102984-1/1-01-84/04 od 28. decembra 2004. godine, donijela Odluku, broj R-511-102984-1/1-01- 84-146/05 od 27. oktobra 2006. godine, kojom je zahtjev apelanta odbila kao neosnovan. U obrazloženju odluke je navedeno da se u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon), zahtjev za povrat stanarskog prava za stanove u Federacije Bosne i Hercegovine, trebao podnijeti CRPC do 4. oktobra 1999. godine. Također je istaknuto da je Komisija na osnovu priloženih dokaza i stanja u spisu predmeta utvrdila da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 25. augusta 2000. godine, te da mu se iz tog razloga ne može priznati pravo na povrat u posjed predmetnog stana u smislu navedenih odredbi Zakona, jer je zahtjev podnesen neblagovremeno, poslije roka utvrđenog navedenim Zakonom.

5. Prema stanju spisa proizlazi da je rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-9641/07 od 6. decembra 2007. godine poništen zaključak Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-63/00 od 25. oktobra 2007. godine, u cijelosti. Navedenim zaključkom od 25. oktobra 2007. godine, i to tačkom 1. dispozitiva, poništen je zaključak Uprave broj 23-04/I-23-63/00 od 5. maja 2003. godine, dok je tačkom 2. dispozitiva navedenog zaključka postupak izvršenja obustavljen. U razlozima osporenog rješenja, Ministarstvo je navelo da je uvidom u dokumentaciju spisa predmeta utvrđeno da je u upravnom sporu apelanta protiv Ministarstva radi poništenja rješenja broj 27/02-23-6328/06 od 27. jula 2006. godine, kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Uprave broj 23-04/I-23-63/00 od 5. aprila 2006. godine, kojim je obustavljena od izvršenja Odluka CRPC od 8. oktobra 2002. godine, dana 11. jula 2007. godine, od strane Kantonalnog suda donesena presuda broj 009-0-U-06-001087, kojom je tužba apelanta odbijena. Ministarstvo je istaklo da je stoga odlučilo kao u dispozitivu rješenja, s obzirom da je navedena izvršna stvar obustavljena zaključkom prvostepenog organa od 5. aprila 2006. godine, koji je postao i pravosnažan, a koji zaključak je donesen na osnovu konačne i obavezujuće odluke Komisije od 28. decembra 2004. godine, zbog čega nije ni bilo potrebe za poništenjem zaključka o dozvoli izvršenja Uprave od 5. maja 2003. godine, jer to nije ni propisano odredbama Zakona o upravnom postupku. Najzad, navode apelanta da je njegov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana od 30. oktobra 2000. godine, ostao neriješen, Ministarstvo smatra neosnovanim jer je prvostepeni organ postupio u skladu sa članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije, i spojio postupke ne donoseći poseban zaključak o tome.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 001790 08 U od 26. jula 2011. godine, u upravnoj stvari apelanta protiv Ministarstva, radi poništenja rješenja broj 27/02-23-9641/07 od 6. decembra 2007. godine, u predmetu izvršenja odluke Komisije broj 511-102984-1/1 od 8. oktobra 2002. godine, apelantova tužba je odbijena. U obrazloženju presude sud je naveo da je odredbom člana 14. stav 1. Zakona propisano da stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. Zakona, može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred Komisijom, kao i to da u slučaju da je takav postupak pokrenut, svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima, uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke Komisije, ali samo u slučajevima u kojima je nadležni organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i u kojima je Komisija zatražila obustavu. Stavom 2. navedenog člana Zakona je propisano da su odluke Komisije pravosnažne i obavezujuće, dok je stavom 3. propisano da u pogledu određivanja prava i obaveza iz stava 1. navedenog člana, odluka Komisije ima istu snagu kao i odluka bilo kojeg nadležnog organa donesena u saglasnosti sa navedenim Zakonom.

7. Shodno tome sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju Komisija svojim aktom od 22. aprila 2003. godine, prvostepenom upravnom organu dostavila obavještenje kojim traži od tog organa da obustavi postupak izvršenja navedene odluke CRPC od 8. oktobra 2002. godine, dok Uprava od Komisije ne primi obavijest o ishodu ponovnog razmatranja te odluke. Nadalje, sud je istakao da nije sporno da je Komisija donijela odluku od 28. decembra 2004. godine kojom je odluku CRPC od 8. oktobra 2002. godine stavila van snage i odbacila zahtjev apelanta za potvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu, jer je zahtjev za povrat podnesen neblagovremeno. Također, sud je naveo da je Komisija svojom odlukom od 27. oktobra 2006. godine odbila zahtjev apelanta za ponovno razmatranje odluke Komisije od 28. decembra 2004. godine. Najzad, sud je konstatovao da iz navedenog činjeničnog stanja, koje je utvrđeno u prvostepenom upravnom postupku, proizlazi da je odlukom Komisije od 28. decembra 2004. godine, stavljena van snage odluka CRPC od 8. oktobra 2002. godine i da se zahtjev apelanta za povrat stana u posjed odbacuje, zbog čega je apelant na osnovu konačne i obavezujuće odluke Komisije, izgubio stanarsko pravo, jer nije blagovremeno u zakonom predviđenom roku podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. U vezi s tim, sud je zaključio da upravni stambeni organ nije imao mogućnost da ponovo odlučuje o eventualno podnesenom zahtjevu apelanta za povrat u posjed stana podnesen pred tim organom, jer se ne mogu povodom iste pravne stvari voditi dva paralelna postupka pred različitim državnim organima. Kantonalni sud je, na kraju, istakao da je apelant u zahtjevu za preispitivanje odluke Komisije od 28. decembra 2004. godine, isticao prigovore da je zahtjev za povrat stana podnio u roku za devastirane stanove. Međutim, Komisija je odlukom od 27. oktobra 2006. godine odbila njegov zahtjev kao neosnovan, jer apelant, kako je navedeno u obrazloženju te odluke, na okolnost devastiranosti stana uslijed ratnih dejstava, nije ponudio dokaze u tom pravcu, te su iz navedenih razloga, prigovori tužitelja da je trebalo rješavati o njegovom zahtjevu za povrat stana u posjed od 30. oktobra 2000. godine, neosnovani.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelant navodi da se postupak povrata stana bez opravdanog i razumnog razloga vodi duže od deset godina, te zbog toga traži da mu se zbog kršenja ustavnog prava na pravično suđenje i prava na dom, a na ime nematerijalne štete, isplati novčana kompenzacija za svaku godinu neopravdano vođenog postupka (3.000,00 KM).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. Ustavni sud zapaža da se shodno odredbama navedenog Zakona zahtjev za vraćanje stana u posjed morao podnijeti najkasnije do 4. oktobra 1999. godine. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 25. augusta 2000. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje zahtjeva apelanta za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3865/11 (L. T.) | Sudska praksa | Aktio