Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3868/11 (Z. T.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3868/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 3868/11, rješavajući apelaciju Zorana Tice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Tice podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000649 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-09-000 428 od 21. decembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj P-307/97 od 15. juna 2009.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Tica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozinaca, opština Gradiška, kojeg zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnio je 30. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000649 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000 428 od 21. decembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-307/97 od 15. juna 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-307/07 od 15. juna 2009. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 428 od 21. decembra 2009. godine odbijen je prijedlog apelanta za ponavljanje postupka koji je pokrenut po tužbi M. R. i mldb. J.R. protiv apelanta radi utvrđivanja očinstva i izdržavanja, a koji je okončan pravosnažnom Presudom tog suda broj P-307/97 od 24. juna 2003. godine. Istim rješenjem je odlučeno da pravosnažna presuda tog suda od 24. juna 2003. godine ostaje na snazi, a u pogledu troškova postupka da svaka stranka snosi svoj dio troškova. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je nakon razmatranja svih navoda učesnika u postupku sud stao na stanovište da je prijedlog za ponavljanje postupka neosnovan iz razloga što nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom člana 255. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP). Kako je navedeno u obrazloženju apelant je u prijedlogu naveo da ponavljanje postupka zahtjeva temeljem odredbe člana 255. stav 1. tačka 6. ZPP-a, što znači da je apelant saznao za nove činjenice ili je našao ili je stekao mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi za apelanta mogla biti donesena povoljnija odluka. Prema ocjeni suda, iz svih navoda koje je apelant iznio u prijedlogu ne proizlazi da je apelant saznao za bilo koju novu činjenicu, niti je stekao mogućnost da upotrijebi novi dokaz na osnovu kojeg bi za apelanta bila donesena povoljnija odluka, jer apelant nije podnio sudu niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da će na osnovu tog dokaza biti donesena drugačija odluka.

3. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja Vrhovni sud je Rješenjem broj 118 0 P 000649 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine reviziju odbio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se revizijom neosnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi došli do pogrešnog zaključka da apelant nije dokazao da je saznao za nove činjenice i stekao mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za njega mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice i dokazi bili upotrebljeni u ranijem postupku. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da osporena drugostepena odluka nema nedostatke na koje se ukazuje revizijom apelanta, niti one na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti.

4. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ističe da su osporena rješenja donesena kao rezultat bitnih povreda odredaba ZPP-a.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na rješenja postupajućih sudova u postupku koji je pokrenuo prijedlogom za ponavljanje postupka koji je pravosnažno okončan Presudom Osnovnog suda broj 307/97 od 24. juna 2003. godine.

7. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, odnosno osnovanosti krivične optužbe u postupku koji se okončao odlukama koje se osporavaju apelacijom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivčne optužbe), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizilazi da se u predmetnom postupku, pokrenutom po apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okonačanog postupka, nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima i obavezama, odnosno osnovanosti krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

8. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da su navodi apelanta u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom na akcesoran karakter tog prava, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3868/11 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio