Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3885/11 (N. V.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3885/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-3885/11, rješavajući apelaciju Nebojše Vasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Vasića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-000194 od 7. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 078 od 3.

marta 2006. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UPII-09-25-459/02 od 28. decembra 2005. godine i Rješenja Odjela za stambene poslove Grada Mostara broj 10-25-3-18/02 od 15. aprila 2004. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Nebojša Vasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kogej zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 3. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000194 od 7. maja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 078 od 3. marta 2006. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-25-459/02 od 28. decembra 2005. godine i Rješenja Odjela za stambene poslove Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 10-25-3-18/02 od 15. aprila 2004. godine.

2. Rješenjem Odjela broj 10-25-3-18/02 od 15. aprila 2004. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-25-459/02 od 28. decembra 2005. godine, odbijen je zahtjev za povrat stana nad kojim postoji stanarsko pravo broj 10-25-3-18/02 od 15. marta 2002. godine podnesen od strane apelanta kao nosioca stanarskog prava na stanu u ulici NBR broj 9, u Centralnog zoni Grada Mostara, te je određeno da apelant nema pravo na vraćanje predmetnog stana i pravo stupanja u njegov posjed, kad on bude obnovljen, kao i da žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

3. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj UPII-09-25-459/02 od 28. decembra 2005. godine, koju je Kantonalni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 007-0-U-06- 000 078 od 3. marta 2006. godine.

4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 078 od 3. marta 2006. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0- Uvp-06-000194 od 7. maja 2009. godine kojom je odbio zahtjev.

5. Apelant je protiv odluka navedenih u dispozitivu ove odluke ranije podnio apelaciju, koja je registrovana pod brojem AP-2515/09. Ustavni sud je na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine donio Odluku o dopustivosti AP-2515/09 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelaciju u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 078 od 3. marta 2006. godine, Rješenje Ministarstva broj UPII-09-25-459/02 od 28. decembra 2005. godine i Rješenje Odjela broj 10-25-3-18/02 od 15. aprila 2004. godine odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje apelacije, dok je u odnosu na Presudu Vrhovnog suda 070-0-Uvp-06-000194 od 7. maja 2009. godine odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkopaktibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U obrazloženju odluke je, između ostalog, navedeno: Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanta na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije niti o pravu na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

6. Apelant je 9. aprila 2010. godine podnio Ustavnom sudu zahtjev za preispitivanje Odluke AP-2515/09 od 11. marta 2010. godine. Ustavni sud je na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 70. st. 4. i 5. Pravila Ustavnog suda, zaključio da nema razloga koji bi opravdali razmatranje predmetnog zahtjeva jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 70. stav 1. Pravila Ustavnog suda i da zahtjev treba odbiti.

7. Apelant se u novoj apelaciji žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

9. Ustavni sud primjećuje da se predmetna apelacija odnosi na isto pitanje na koje se odnosila ranija apelacija AP-2515/09, kojom je apelant takođe osporavao Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000194 od 7. maja 2009. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-U-06- 000 078 od 3. marta 2006. godine, Rješenje Ministarstva broj UPII-09-25-459/02 od 28. decembra 2005. godine i Rješenja Odjela broj 10-25-3-18/02 od 15. aprila 2004. godine. Ustavni sud je, nakon što je razmotrio apelantove navode iz ranije apelacije, donio odluku broj AP-2515/09 od 11. marta 2010. godine, kojom je u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 078 od 3. marta 2006. godine, Rješenje Ministarstva broj UPII-09-25-459/02 od 28. decembra 2005. godine i Rješenje Odjela broj 10-25-3-18/02 od 15. aprila 2004. godine tu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje apelacije, dok je u odnosu na Presudu Vrhovnog suda 070-0-Uvp-06-000194 od 7. maja 2009. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je ratione materiae inkopaktibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP-2515/09 od 11. marta 2010. godine, koji je Ustavni sud odbio na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, konstatujući da ne postoje opravdani razlozi za usvajanje predmetnog zahtjeva jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 70. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud primjećuje da se predmetna apelacija odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i ranija apelacija AP-2515/09 o kojoj je Ustavni sud 11. marta 2010. godine donio konačnu i obavezujuću odluku, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3885/11 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio