Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-56/09 (D. K.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Izvršenje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-56/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-56/09, rješavajući apelaciju Dejana Kalema, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Kalema podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Kž-
08-000 040 od 20. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj Kv-42/07 od 18. juna 2007. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dejan Kalem (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Potoci, Mostar, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara podnio je 9. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Kž-08-000 040 od 20. novembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kv-42/07 od 18. juna 2007. godine.
2. Općinski sud na sjednici vanraspravnog vijeća (kojoj je prisustvovao apelant i njegov branilac) donio je presudu broj Kv-42/07, od 18. juna 2007. godine. Općinski sud je presudio da je apelant, koji je presudom Osnovnog suda u Kotoru broj K-439/99 od 26. marta 2001. godine proglašen krivim zbog izvršenja teškog krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 177. stav 4. u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Crne Gore (u daljnjem tekstu: KZCG) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, kriv što je na način opisan u dispozitivu presude ne poštujuću saobraćajne propise onemogućio prolaz motociklistima koji su uslijed radnji apelanta stradali, čime je počinio teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav
3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Općinski sud je apelantu primjenom odredbi čl. 6.,7.,42.,43. i 49. KZ FBiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od 4 godine u koje mu je u skladu sa članom 57. KZ FBiH uračunato vrijeme provedeno u Istražnom zatvoru u Podgorici od 16. septembra 1997. godine do 16. oktobra 1997. godine. Općinski sud je porodicu oštećenih uputio na parnicu sa imovinsko pravnim zahtjevom, a apelanta na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oslobodio plaćanja troškova krivičnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant pravosnažnom presudom suda u Kotoru, Crna Gora (koja je potvrđena presudom suda u Podgorici) proglašen krivim radi izvršenja krivičnog djela iz člana 177. stav 4. u vezi sa krivičnim djelom iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZCG i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
4. Općinski sud je naveo da je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine putem Federalnog ministarstva pravde, dostavilo Općinskom sudu pismeno Ministarstva Crne Gore, sa zamolnicom Osnovnog suda u Kotoru (i pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Kotoru) radi preuzimanja izvršenja kazne zatvora u trajanju od 4 godine, koja je izrečena apelantu pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Kotoru.
5. Općinski sud se pozavo na član 431. stav 2. ZKP FBiH kojim je određeno da će sud izvršiti inostranu pravosnažnu presudu u odnosu na sankciju koju je izrekao inostrani sud ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom i ako kaznu izrekne po krivičnom zakonodavstvu FBiH.
6. Općinski sud je naveo da postoji Međunarodni ugovor zaključen između Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima i Ugovor zaključen između Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima (objavljeni u „Službenom glasniku BiH“ –Međunarodni ugovori broj 11/05 ).
7. Općinski sud je naveo da je na sjednici vanraspravnog vijeća, u prisutnosti apelanta i njegovog branioca, izvršio uvid u spis krivičnog predmeta iz Crne Gore, te je naveo da postoji Međunarodni ugovor, pa je na osnovu navedenoga izrekao apelantu sankciju po krivičnom pravu FBiH na način naveden u dispozitivu presude. Općinski sud je naveo da je imajući u vidu činjenicu da je za ovo krivično djelo u KZ FBiH propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, smatrajući da će se ovom kaznom postići svrha kažnjavanja predviđena članom 42. KZ FBiH. Općinski sud je naveo da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela postupao iz svjesnog nehata. Nadalje, cijeneći sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti na strani apelanta u skladu sa čl. 43. i 49. KZ FBiH stepen krivične odgovornosti, kao i jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno kao i lične okolnosti apelanta izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine.
8. Na osnovu člana 202. st. 3. i 4. ZKP FBiH Općinski sud je odlučio o imovinskopravnom zahtjevu oštećenih i o troškovima postupka, a temeljem člana 57. KZ FBiH navedeno da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme proveo u Istražnom zatvoru u Podgorici.
9. Protiv prvostepen presude apelant je izjavio žalbu.
10. Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-Kž-08-000 040 od 20. novembra 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nije u pravu apelanta kada je naveo da je prvostepeni sud donoseći prvostepenu presudu počinio bitne povrede postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te povrijedio krivični zakon, te da je pogrešno odmjerena krivična sankcija. Kantonalni sud je istakao da je kao bitne povrede odredaba krivičnog postupka žalba navela da je povrijeđeno pravo na obranu, da je nepravilno odbijan prigovor stvarne nadležnosti, da presudom nije potpuno riješen predmet optužbe, da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te da presuda ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da je potpuno nepravilno prvostepeni sud primijenio sve odredbe ZKP.
12. Kantonalni sud je utvrdio da žalba (osim što neke od navedenih povreda ne predstavljaju bitne povrede kaznenog postupka navedene taksativno u članku 312. ZKP) samo parafrazira dio bitnih povreda navedenih u članku 312. stavak 1. tačka k) ZKP, a da pri tome ne objašnjava na koji način je počinjena bilo koja od navedenih povreda, te da istovremeno takve stavove ne konkretizuje, pa postojanje bitnih povreda postupka u pobijanoj presudi, u smislu takvih nejasnih navoda žalbe, Kantonalni sud nije ni mogao ispiti. Pri tome Kantonalni sud je naglasio, da pobijanu presudu ispituje u dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a nema ovlasti presudu ispitivati po službenoj dužnosti.
13. Nadalje, polazeći od žalbenog navoda je prvostepena presuda izrečena bez ikakvog postupka, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 431. ZKP nije propisan način provođenja postupka u slučaju traženja izvršenja kazne po presudi inozemnog suda, osim da odluku donosi izvanraspravno vijeće. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da apelant potpuno zanemaruje da pobijana presuda nije donesena u postupku u kojem bi se utvrđivala njegova krivica, već da je presuda donesena kao rezultat postupka preuzimanja kazne izrečene u pravomoćnoj presudi stranog suda. Pri tome, prema mišljenju Kantonalnog suda žalba se neosnovano poziva na odredbe čl. 276. i 292. ZKP FBiH navodeći da je prvostepeni sud trebao postupiti po navedenim odredbama, pa da je time povrijedio pravo na obranu i materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da odredbom člana 431. ZKP nije propisano takvo postupanje suda u smislu navedenih odredbi u žalbi, a na koje se žalba poziva.
14. Suprotno žalbenim navodima, drugostepeni sud je ukazao da u provedenom postupku prvostepeni sud uopšte nije bio ovlašten ocjenjivati činjenice koje su već utvrđene u pravomoćnoj presudi i na kojima se temelji odluka o krivičnoj odgovornosti apelanta, kojom je izrečena kazna čije se vršenje u postupku preuzimanja traži. U tom postupku, ukoliko su ostvareni ostali uvjeti za preuzimanje izvršenja kazne, sud je dužan prihvatiti sve činjenice koje su utvrđene takvom pravomoćnom presudom, pa tako i u dijelu činjenica koji se odnosi na proces individualizacije kazne. Kantonalni sud je naveo da je u smislu člana 431. ZKP prvostepeni sud proveo postupak preuzimanja izvršenja kazne izrečene u pravomoćnoj presudi Osnovnog suda u Kotoru, RCG, broj: K-439799 od 26.03.2001.godine, koja je potvrđena presudom Višeg suda u Podgorici, RCG, broj-Kž- 528/01 od 07.11.2002. godine, temeljem Međunarodnog ugovora između BiH i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima i Ugovora zaključenog između Srbije i Crne Gore i BiH, o međusobnom izvršenju sudskih odluka u krivičnim stvarima. Između ostalog, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na sjednici vijeća od 15. juna 2007. godine, upoznao apelanta i njegovog i branioca, sa zahtjevom za preuzimanje izvršenja iz pravomoćne strane odluke, te postojanje Međunarodnih ugovora, te da se nakon uzimanja osobnih podataka od apelanta branitelj osuđenog očitovao po prijedlogu za preuzimanje izvršenja.
15. Prema tome, po ocjeni Kantonalnog suda nisu tačni navodi žalbe kako je prvostepeni sud bez provedenog postupka jednostavno izrekao presudu, ne dajući mogućnost osuđenom i njegovom braniocu da izgovore i jednu riječ. Kantonalni sud je istakao kako obrana apelanta na sjednici vijeća pred prvostepenim sudom nije dovodila u sumnju ocjenu suda da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za preuzimanje izvršenja kazne na koju je apelant osuđen presudom suda u Crnoj Gori, a ni u žalbi a niti na sjednici vijeća pred ovim drugostupanjskim sudom obrana apelanta takve okolnosti (koje se odnose na postojanje uslova za preuzimanje izvršenja kazne u skladu sa odredbama članka
431. ZKP) nije pobijala.
16. Kantonalni sud je naveo da je rok za izradu prvostepene presude i postupak suca u slučaju prekoračenja roka, na koji je sa pravom ukazivala žalba, propisan odredbom člana 304. ZKP FBiH, kao i način dostavljanja i nisu predmet ni jednog žalbenog osnova, pa se navedenim pitanjem sud pri odlučivanju o žalbi nije ni bavio. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih apelant pobija prvostepenu presudu donesenu u postupku preuzimanja kazne izrečene u pravomoćnoj presudi stranog suda, te imajući u vidu da drugostepeni sud ispituje presudu u dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a da nema ovlasti presudu ispitivati po službenoj dužnosti, temeljem člana 328. ZKP FBiH donio je navedenu presudu.
17. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem taksu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da je sud odbio prigovor stvarne nadležnosti, da sud nije potpuno riješio predmet optužbe, što je izreka presude nerazumljiva i proturječna, odnosno uopšte ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Apelant navodi da „sud bez ikakvog provedenog postupka jednostavno izrekao presude“, bez mogućnosti apelanta da bilo šta kaže u svoju korist. Prema mišljenju apelant postavlja se pitanje kako je sud odlučio o olakšavajućim i otežavajućim okolnostima kada nije proveden postupak. S tim u vezi apelant se pozvao na odredbe čl. 276. i 292 ZKP FBiH (u vezi sa dokaznim postupkom). Apelant navodi da sud nije ispoštovao niti jednu odredbu ZKP niti je utvrdio činjenično stanje. Nadalje, apelant navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu člana 431. ZKP FBiH. Apelant je „pomenuo“ da je prvostepena presuda objavljena 18. juna 2007. godine, a pisani otpravak dostavljen je apelantu tek 29. februara 2008. godine. Zbog svega izloženog apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i ličnu sigurnost i prava na efikasan pravni lijek.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
19. Ustavni sud prvenstveno konastatira da se konkretni slučaj odnosi na postupak izvršenja strane sudske odluke kojom je odlučeno o apelantovoj krivici. Ustavni sud nalazi da se postupak koji se odnosi na postupak izvršenja strane sudske odluke u Bosni i Hercegovini, a po osnovu zamolnice stranog suda, kao i uz obavezni uslov saglasnosti apelanta, ne tiče „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta zaštićenih članom 6. Evropske konvencije. Ovim postupkom se samo odlučuje postoje li zakonski uvjeti za preuzimanje izvršenja strane sudske presude u Bosni i Hercegovini ili ne, po osnovu Ugovora zaključenog između Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju stranih sudskih odluka uz krivičnim postupcima. Osim toga, postupak preuzimanja izvršenja strane sudske odluke, na način kako je to regulisano Ugovorom zaključenim između Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju stranih sudskih odluka u krivičnim postupcima polazi od želje o pružanju uzajamne pravne pomoći među članicama potpisnicama, ali i od principa humanosti uzimajući u obzir da bi izvršenje krivičnih sankcija u državi čiji su državljani osuđena lica doprinijelo efikasnijoj i potpunijoj resocijalizaciji izvršilaca krivičnih djela. Stoga, postupak preuzimanja izvršenja strane sudske presude, kojim se „ide u korist“ apelantu kao i ostalim pravosnažno osuđenim licima koji su državljani jedne države a osuđeni u drugoj državi potpisnici ugovora na način da im omogućava da kazne izdržavaju u „svojim“ zemljama.
20. Dalje, postupak koji apelant osporava apelacijom temelji se na domaćem pravu (član 413. ZKP FBiH) i međunarodnom ugovoru kojim su se potpisnice obavezale da će na osnovu zamolnice međusobno izvršavati pravosnažne sudske odluke u krivičnim stvarima koje donose sud jedne države ugovornice protiv državljana druge države ugovornice i to tako što će izvršavati kazne zatvora. Osim toga, za postupak preuzimanja izvršenja stranih presuda pored postojanja formalnih uslova (propisanih domaćim zakonodavstvom i međunarodnim ugovorom) traži se uz suglasnost osuđenih lica, konkretno apelanta. Nadalje, sud države izvršenja, ukoliko preuzme izvršenje, izreče kaznu zatvora ili drugu kaznu prema svom pravu uzimajući u obzir kaznu izrečenu u državi izricanja. U slučaju preuzimanja izvršenja država izvršenja vezana je za utvrđeno činjenično stanje u državi izricanja, a sve eventualne promjene u odluci (zahtjev za ponavljanje postupka ili naknadno ukidanje presude) isključivo su vezane za državu izricanja presude. Osim toga, kako je Kantonalni sud u presudi naveo u postupku preuzimanja izvršenja strane presude „domaći sud“ je dužan (ukoliko su ostvareni ostali uvjeti za preuzimanje izvršenja kazne) prihvatiti sve činjenice koje su utvrđene takvom pravomoćnom presudom, pa tako i u dijelu činjenica koji se odnosi na proces individualizacije kazne. Zbog svega navedenog Ustavni sud primjećuje da osporene presude koje su donijeli redovni sudovi a na osnovu člana 431. ZKP FBiH i Ugovora zaključenog između Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju stranih sudskih odluka uz krivičnim postupcima u postupku ne potpada pod okvir člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Iz izloženog Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Nadalje, u vezi sa navodom apelanta o povredi prava na slobodu i ličnu sigurnost, Ustavni sud podsjeća da svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišene slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda.
22. Ustavni sud prije svega primjećuje da apelant nije lišen slobode. Osim toga, apelant osporava presudu Kantonalnog suda koja je donijeta u postupku preuzimanja izvršenja pravosnažne presude stranog suda na osnovu međunarodnog ugovora, a kojom je apelantu izrečena kazna u skladu sa krivičnim zakonodavstvom Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanta o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost u suštini svode na način donošenja osporene presude Kv-42/07 (odnosno prava na pravično suđenje), o kojima je Ustavni sud iznio mišljenje u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog navedenog, Ustavni sud primjećuje da isticanje povrede iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.a) Evropske konvencije nije primjenljivo u slučaju apelanta, zbog čega je ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. U vezi sa povredom člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se radi o paušalnom navodu apelanta. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanog Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju proizilazi da se navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose na povredu prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiaeinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović