Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1032/11 (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Javne nabavke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1032/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 1032/11, rješavajući apelaciju Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 003754 10 U od 28. januara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ivana Terlać, tehnički sekretar direktora Uprave, podnio je 1. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 003754 10 U od 28. januara 2011. godine. Apelant je 18. aprila 2011. godine dopunio apelaciju i dostavio presudu Suda BiH broj S1 3 U 003754 11 Uvl od 6. aprila 2011. godine.

2. Rješenjam Kancelarije za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) broj U-1457/10 od 3. novembra 2010. godine usvojena je žalba ponuđača «InfoMap» d.o.o. Novi Grad i poništeni akti apelanta kao ugovornog organa i to: Odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača broj 21.04/951-27/08 od 12. augusta 2008. godine, te je poništena Tenderska dokumentacija i Obavještenje o javnoj nabavci u postupku javne nabavke izrade digitalne topografske karte, pa je konstatovano da će se o eventualnoj odgovornosti apelanta, kao ugovornog organa, zbog zaključenja ugovora odlučiti naknadno.

3. Rješenjem vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 003754 10 U od 28. januara 2011. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene broj U-1457/10 od 3. novembra 2010. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je u odredbi člana 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 19/02, 88/07 i 83/08; u daljnjem tekstu: ZUP) regulisano načelno pitanje legitimacije za pokretanje upravnog spora i uslovi pod kojima razne kategorije pravnih subjekata mogu pokrenuti upravni spor. Prema citiranoj odrebi ZUP-a, pravo na pokretanje upravnog spora imaju građani ili pravna lica, ako je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko njegovo pravo ili neposredan lični interes zasnovan na zakonu (stav 1. člana 2. citiranog zakona). Sud je također naveo da je odredbom člana 25. stav 1. tačka 3. ZUP propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da je očigleno da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo tužitelja ili njegov neposredan lični interes zasnovan na zakonu. Shodno navedenom, u upravnom postupku stranka može biti: aktivna stranka (stranka povodom čijeg zahtjeva je vođen upravni postupak), pasivna stranka (prema kojoj je tijelo po službenoj dužnosti vodilo upravni postupak) i zainteresnovana stranka (koja je u upravnom postupku sudjelovala radi zaštite nekih svojih prava ili pravnih interesa). Sud je dalje naveo da stranka u upravnom sporu ne može biti organ koji je donio prvostepeni upravni akt. U konretnom slučaju apelant je kao ugovorni organ u prvostepenom postupku javne nabavke izrade digitalne topografske karte donio Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača i rješenje o prigovoru postupajući po odredbama Zakona o javnim nabavkama BiH. Dakle, apelant kao organ koji je rješavao u prvom stepenu je neovlašteno lice za pokretanje upravnog spora budući da se upravnim aktom koji on donosi ne rješava o njegovom pravu ili pravnom interesu, već o pravu odnosno pravnom interesu stranke u upravnom postupku, tako da je tužba za pokretanje upravnog spora nedopuštena.

4. Sud BiH je u apelacionom upravnom vijeću, odlučujući o apelantovom zahtjevu za preispitivanje rješenja Suda BiH broj S1 3 U 003754 10 U od 28. januara 2011. godine, donio presudu broj S1 3 U 003754 11 Uvl od 6. aprila 2011. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev. U obrazloženju presude sud je naveo da nije osnovano pozivanje apelanta na odredbe Zakona o javnim nabavkama, jer je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove Suda BiH u pobijanom rješenju da je tim zakonom apelant, kao ugovorni organ, u smislu odredbe člana 51. stav 1. navedenog zakona, prvostepeni organ koji u postupku javne nabavke odlučuje o prigovorima ponuđača koji su podneseni protiv odluke o dodjeli ugovora, kako je slučaj i u ovom upravnom sporu, a da tuženi (Kancelarija za razmatranje žalbi BiH) kao drugostepeni organ, odlučuje o žalbama izjavljenim protiv odluka ugovornog organa. Sud je zaključio da je u odredbama navedenog zakona, koji uređuje postupak revizije (čl. 50. do 52. Zakona o javnim nabavkama), zaštićeno pravo dobavljača koji ima legitiman interes za konkretan ugovor o javnoj nabavci i da mu je dato pravo na prigovor, odredbom člana 50. navedenog zakona i postupak i rokovi razmatranja i odlučivanja o prigovoru, kao i pravo na žalbu drugostepenom organu u odredbi člana 51. stav 5. navedenog zakona.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pri tome apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, prije svega navodeći da povredu navedenog prava vidi u tome što smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1031/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 29. juna 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ccbh.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je naročito istakao da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu zbog čega je apelacija u odnosu na ove navode očigledno (prima facie) neosnovana.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1032/11 (Republička uprava za geodetske i… | Sudska praksa | Aktio