Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-113/09 (M. I.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-113/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 113/09, rješavajući apelaciju Milana Ivetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Ivetića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000269 09 Uvp od 5. jula 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000269 08 U od 25. novembra 2008. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci broj 1049711300 od 8. maja 2008. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banjaluka broj 1049711300 od 27. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Ivetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 13. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000269 08 U od 25. novembra 2008. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-
Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond) broj 1049711300 od 8. maja 2008. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala Banjaluka) broj 1049711300 od 27. februara 2008. godine.
2. Apelant je 1. februara 2010. godine i 23. avgusta 2010. godine dopunio apelaciju. Dopunom od 23. avgusta 2010. godine apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 000269 09 Uvp od 5. jula 2010. godine.
3. Rješenjem Filijale Banjaluka broj 1049711300 od 27. februara 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Fonda, apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije počev od 5. septembra 2007. godine u iznosu od 373,86 KM. Utvrđeno je da će se isplata penzije vršiti od 5. septembra 2007. godine. Konstatovano je da se penzija isplaćuje mjesečno unazad, u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, a usklađuje se mjesečno prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija. Također je konstatovano da se isplata penzije obustavlja ako nastupe zakonski razlozi zbog kojih se penzija ne isplaćuje.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud u Banjaluci Presudom broj 11 0 U 000269 08 U od 25. novembra 2008. godine odbio kao neosnovanu. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da mu Fond naknadi troškove upravnog spora.
5. U obrazloženju presude se navodi da apelant sa ukupno navršenom 41 godinom, devet mjeseci i tri dana penzijskog staža, u koji je uračunat staž osiguranja navršen u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj, ispunjava uslove iz odredbe člana 75. stav 3. a u vezi sa odredbom člana 241. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranja-prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) za ostvarivanje prava na starosnu penziju, i to počev od 5. septembra 2007. godine (kao dana podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na starosnu penziju), kako je to pravilno i utvrđeno u prvostepenom rješenju. Istaknuto je da, prema odredbi člana 75. stav 3. Zakona o PIO, osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života. Prema odredbi člana 241. tog zakona, penzijski staž koji su državljani Republike Srpske navršili u drugim republikama bivše SFRJ do dana njihovog državnog osamostaljenja i u Federaciji Bosne i Hercegovine se uzima samo pri utvrđivanju uslova za sticanje prava, a u pogledu priznavanja staža osiguranja koji je navršen u državama iz stava 1. tog člana poslije njihovog osamostaljivanja i u Federaciji Bosne i Hercegovine do zaključivanja odgovarajućih sporazuma sa tim državama i Federacijom Bosne i Hercegovine primjenjuje se princip reciprociteta.
6. Dalje je navedeno da se, prema odredbi člana 82. stav 1. Zakona o PIO, plate i osnovice osiguranja koje se, u smislu odredaba člana 77. do 87. tog zakona, uzimaju za utvrđivanje penzijskog osnova valorizuju prema kretanju prosjeka neto-plata svih zaposlenih u bivšoj BiH i Republici Srpskoj i na taj način dovode na nivo neto-plata u Republici Srpskoj u kalendarskoj godini koja prethodi godini početka primjene odredaba čl.77. do 87. tog zakona a to je 2001. godina koja se usklađuje svake godine prema stopi rasta plate u godini u kojoj osiguranik stiče pravo na penziju, a prema stavu 2. tog člana, mogućnost usklađivanja koeficijenata valorizacije iz stava 1. tog člana razmatra Upravni odbor Fonda svake godine. Navedeno, po shvatanju Okružnog suda, znači da se nesporno penzije valorizuju sa 2001. godinom, kako je pravilno utvrđeno u prvostepenom rješenju. Pri tome je istaknuto da je odredbom člana 237. stav 1. Zakona o PIO propisano da se spomenute odredbe čl. 77. do 87. tog zakona primjenjuju od 1. januara 2002. godine, tako da je pravilno uzeta 2001. godina kao godina valorizacije, mada je apelant pravo na penziju ostvario u 2007. godini.
7. Dalje, odredbom člana 83. navedenog zakona propisano je da koeficijente za valorizaciju plata, u smislu člana 82. tog zakona, utvrđuje Fond svake kalendarske godine na osnovu statističkih podataka o kretanju neto-plata koje objavljuje Zavod za statistiku Republike Srpske. Konstatovano je da je Fond Odlukom o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju plata za 2007. godinu („Službeni glasnik RS“ broj 22/07, u daljnjem tekstu: Odluka) uredio odnose koje je prema spomenutom zakonu i bio dužan da uredi a u okviru toga utvrdio i koeficijente za valorizaciju plata i osnovica osiguranja koji se uzimaju za utvrđivanje penzijskog osnova za određivanje starosne i invalidske penzije u smislu odredaba čl. 77. do 81. Zakona o PIO, a koje se valorizuju prema kretanju neto-plata svih zaposlenih u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj, shodno odluci o usklađivanju penzija za 2005. godinu, i dovode na nivo od 423,00 KM kao prosječne neto-plate u Republici Srpskoj u 2004. godini kao godini koja prethodi godini za koju su penzije usklađene.
8. Okružni sud je naveo da su navedeni koeficijenti kojim se preračunavaju plate i osnovice osiguranja zavisno od godine u kojoj su ostvarene prema obračunu Fonda, koji se nalazi u spisu predmeta, utvrđeni za period od 1970. do 2006. godine, a nisu uzete u obzir 1992. i 1993. godina, te da su zbog toga tužbeni navodi isaknuti u tom pravcu bez osnova.
9. Istaknuto je da je odredbom člana 4. spomenute Odluke propisano da danom stupanja na snagu te odluke prestaje da važi Odluka broj 02-1-3/07 od 27. februara 2007. godine Upravnog odbora Fonda s tim da se predmetna odluka primjenjuje na sve zahtjeve za ostvarivanje prava od 1. januara 2007. godine, kako je propisano odredbom člana 5. te odluke, zbog čega su u konkretnom slučaju pravilno i primijenjeni koeficijenti valorizacije navedeni u obračunu penzijskog osnova Fonda.
10. Po mišljenju Okružnog suda, proizlazi da su prilikom utvrđivanja penzijskog osnova apelantu pravilno uzete u obzir isplaćene plate i obračunati i uplaćeni doprinosi na plate za period od 1. januara 1970. godine do 2006. godine, valorizovani prema kretanju prosjeka plata svih zaposlenih u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj i dovedeni na nivo neto-plata u Republici za 2001. godinu s tim što su izuzeti lični dohoci ostvareni u 1992. i 1993. godini, u smislu odredbe člana 77. stav 1. Zakona o PIO, kao i godini u kojoj apelant ostvaruje pravo na penziju (2007. godina), u smislu odredbe člana 81. navedenog zakona. Dalje je navedeno da je valorizacija iznosa apelantovih plata, a prema podacima iz obračuna penzijskog osnova Fonda, izvršena u skladu sa navedenim odredbama Zakona o PIO prema koeficijentima utvrđenim u odredbi člana 3. spomenute odluke, koje tuženi utvrđuje svake godine shodno ovlaštenju iz odredbe člana 82. Zakona o PIO, zbog čega se navodi tužbe istaknuti u pogledu umanjivanja plata i penzija apelantu za 2005. i 2006. godinu ukazuju bez osnova.
11. Pri tome je, po mišljenju Okružnog suda, prilikom određivanja srazmjerne penzije u svemu pravilno primijenjena odredba člana 8. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja zaključenog između Fonda, Društvenog fonda za PIOBiH i Zavoda za MIO Mostar kojom je propisano da se srazmjerna penzija koja pada na teret svakog nosioca osiguranja određuje tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. Sporazuma podijeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju. Konstaovano je da se prilikom određivanja srazmjerne penzije penzijski staž do 15 dana zanemaruje a više od 15 dana uzima se kao jedan mjesec penzijskog staža zbog čega je, po mišljenju Okružnog suda, od prvostepenog organa i izračunat pravilno srazmjerni dio penzije u iznosu od 373,86 KM koji pada na teret Fonda.
12. Protiv presude Okružnog suda apelant je podnio zahtjev za preispitivanje koji je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 U 000269 09 Uvp od 5. jula 2010. godine odbio kao neosnovan.
13. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je penzijski osnov određen saglasno odredbama člana 77. u vezi sa članom 82. Zakona o PIO prema kojima se plate i osnovice osiguranja koji se, u smislu odredaba čl. 77. do 81. Zakona o PIO uzimaju za utvrđivanje penzijskog osnova, te valorizuju prema kretanju prosjeka neto-plata svih zaposlenih u bivšoj SRBiH i RS i na taj način dovode na nivo plata u RS u kalendarskoj godini koja prethodi godini početka primjene odredaba čl. 77. do 87. Zakona koji se usklađuju svake godine prema rastu plata u godini u kojoj osiguranik stiče pravo na penziju.
14. Dalje je Vrhovni sud naveo da mogućnost usklađivanja koeficijenata valorizacije iz stava 1. člana 77. Zakona o PIO razmatra Upravni odbor Fonda svake godine a on se obavezno usklađuje kada se steknu uslovi za to (član 82. stav 2. Zakona). Članom 2. Odluke propisano je da se plate i osnovice osiguranja iz člana 1. te odluke valorizuju prema kretanju neto-plata svih zaposlenih u bivšoj SRBiH i dovode na nivo od 423 KM - prosječne neto-plate u 2004. godini kao godini koja prethodi godini za koju su penzije usklađene. Koeficijent za valorizaciju plata za 2007. godinu je utvrđen navedenom odlukom i njegovom primjenom je utvrđen apelantov penzijski osnov kako proizlazi iz priloženog obračuna kao sastavnog dijela prvostepenog rješenja. Na tako utvrđen penzijski osnov određena je visina penzije koja apelantu pripada prema dužini penzijskog staža. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelantovo pozivanje na okolnost da odredbama Zakona o PIO i Odlukom nije razjašnjeno kad se stiču uslovi za usklađivanje koeficijenata valorizacije nije osnovano s obzirom na to da je navedenom odlukom utvrđen koeficijent valorizacije plata za 2007. godinu, a odredbom člana 237. stav 1. Zakona o PIO propisano da se odredbe čl. 77. do 87. tog zakona primjenjuju od 1. januara 2002. godine.
15. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Takođe, smatra da su mu povrijeđena prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Smatra da obračun njegovog penzijskog osnova nije zakonit, te da je u njegovom slučaju ignorisana odredba člana 83. Zakona o PIO.
16. U dopuni apelacije apelant navodi da u presudi Vrhovnog suda nije obrazloženo zašto se pri obračunu apelantovog penzijskog osnova nisu primijenile odredbe člana 83. Zakona o PIO. Navodi da je apelant stavljen u neravnopravan položaj pred Ustavom i zakonom u odnosu na neosigurana lica u pogledu ostvarivanja prava u slučaju starosti, smrti i invalidnosti. Ističe da članom 82. stav 2. Zakona o PIO nisu definisani uslovi kada i pod kojim okolnostima Fond ima ovlaštenja umanjivati koeficijente za valorizaciju plata. Navodi da se Odluke o utvrđivanju koeficijenata za valorizaciju Fonda PIORS zasnivaju na falsifikovanim statističkim podacima o kretanju plata u bivšoj SRBiH i RS od 1970. godine i dalje zbog čega iz njih nije moguće utvrditi za koje godine se apelantove plate usklađuju sa statističkim podacima o prosječnom porastu plata u bivšoj SRBiH i RS, što kao posljedicu ima umanjenje apelantovog penzijskog osnova.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. Razmatrajući apelantove navode koji se u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su upravni organi, Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 17. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud primjećuje da apelant posebno ne obrazlaže u čemu smatra da se sastoje povrede navedenih prava, ali da iz sadržaja apelacije proizlazi da smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak u vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede bilo kojeg od navedenih prava, odnosno da je povreda navedenih prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović