Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1171/10 (S. Š.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
  • Doživotno izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1171/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 1171/10, rješavajući apelaciju S. Š. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 866 od 4. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-06-001 371 od 10. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P 1350/04 od 10. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći, Kancelarija u Banja Luci, podnijela je 5. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 866 od 4. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž- 06-001 371 od 10. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 1350/04 od 10. aprila 2006.

2. Stavom I Presude Osnovnog suda broj P 1350/04 od 10. aprila 2006. godine utvrđeno je da se raskida ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 23. decembra 2003. godine između apelantice kao primaoca izdržavanja s jedne strane i tuženog Z. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) kao davaoca izdržavanja s druge strane, ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci pod brojem R- 1764/03 od 26. decembra 2003. godine, dok je stavom II presude odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključen između P. G. kao primaoca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja, kao i dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 3.371,00 KM kao previsoko postavljen. Stavom III iste presude tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.731,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do konačne isplate.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je 23. decembra 2003. godine zaključen Ugovor o doživotnom izdržavanju (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) između apelantice i P. G. kao primaoca izdržavanja s jedne strane i tuženog kao davaoca izdržavanja s druge strane, ovjeren kod ovog suda 26. decembra 2003. godine pod brojem R-1764/03 26. Temeljem izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tuženi u času zaključenja spornog ugovora primaocima izdržavanja na ime izdržavanja isplatio iznos od po 5.000,00 KM. Članom 1. i 2. ugovora tuženi se prihvatio dužnosti izdržavanja primaoca izdržavanja, na način što je dužan da im nabavlja lijekove, namirnice, da im pruža usluge oko podmirivanja režijskih troškova i druge usluge vezane za tekuće egzistencijalne potrebe primaoca izdržavanja, pomaganje za slučaj bolesti i da sahrani primaoce izdržavanja prema mjesnim i vjerskim običajima. Članom 4. Ugovora utvrđeno je da svaka od ugovornih strana može tražiti raskid ugovora, ukoliko se značajno promijene okolnosti u pravcu nemogućnosti izvrašavanja međusobnih prava i obaveza, dok je članom 5. definisano da su ugovorne strane saglasno procijenile vrijednost interesa iz ovog ugovora na iznos od 25.000,00 KM. Osnovni sud je takođe utvrdio da na spornom ugovoru stoji da je identitet ugovornih stranka utvrđen na osnovu ličnih karata, da je ugovor pročitan pred strankama i da su stranke propisano upozorene na odredbe čl. 120. do 125. Zakona o nasljeđivanju (Službeni list SRBIH“, broj 7/80 i 15/80, u daljnjem tekstu: ZON). Zauzvrat primaoci izdržavanja su se spornim ugovorom obavezali prenijeti tuženom u svojinu zajedničke pokretne stvari iz stana i svoje suvlasničke dijelove na stanu koji se nalazi u Banja Luci, u Ulici Marka Kraljevića broj 15, prizemlje, stan broj 3, površine 30 m2. Uvidom u ostavinski spis ovog suda broj O.1255/04 utvrđeno je da je nakon smrti primaoca izdržavanja P. G., 30. maja 2004. godine, završen ostavinski postupak-za raspravljanje zaostavštine umrlog, kojim je kao nesporno konstatovano da je P. G. zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa tuženim kao davaocem izdržavanja, i da iza njega nema druge imovine koja bi bila predmet raspravljanja, osim ½ vlasništva na spornom stanu koju polovinu stana je ostavio tuženom. Osim toga utvrđeno je da je brak između primaoca izdržavanja, apelantice i P. G. razveden Presudom ovog suda broj P-I-16/97 od 22. maja 1997. godine, pa je s tim u vezi ovaj sud ukazao, da pravo na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju nije lično već imovinsko pravo koje prelazi na nasljednike, odnosno ako u toku trajanja ugovora o doživotnom izdržavanju umre jedan bračni drug preživjeli bračni drug je ovlašten tražiti raskid ugovora u cijelosti ako za to postoje razlozi, međutim imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje ovaj sud je zaključio da apelantica nema aktivnu legitimaciju za vođenje spora radi poništenja spornog ugovora zaključenog između primaoca izdržavanja, pokojnog P. G. i tuženog jer apelantica nije njegov ni zakonski ni testamentarni nasljednik, pa je stoga odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za raskid ugovora zaključen između primaoca izdržavanja P. G. i tuženog. Članom 123. stav 1. ZON propisano je da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje, a stavom 2. je propisano da ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete, da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora. S obzirom da odredbama spornog ugovora, a u vezi sa odredbama navedenog zakona između primaoca izdržavanja i tuženog nije bila ugovorena zajednica života da bi postojali uslovi za raskid ugovora to je ovaj sud konstatovao da strana koja traži raskid ugovora potrebno je da dokaže da druga stana ne izvršava svoje ugovorene obaveze. Prema tome, Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postuka zaključio da je apelantica dokazala da je izostala ugovorena materijalna i životna egzistencijalna dužnost tuženog prema njoj u dužem vremenskom periodu, da je tuženi nakon smrti primaoca izdržavanja P. G. prestao da izvršava svoje ugovorene obaveze, pa je odlučio kao u izreci presude u dijelu kojim se ugovor zaključen između apelantice i tuženog raskida jer su po ocjeni suda ispunjeni uslovi za raskid ugovora iz člana 123. ZON. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredba člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS-a“, broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-001 371 od 10. aprila 2008. godine uvažio žalbu tuženog i Presudu Osnovog suda broj P 1350/04 od 10. aprila 2006. godine preinačio u osporenom dosuđujućem dijelu (stav I izreke) i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (stav III izreke), tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se raskine sporni ugovor zaključen 23. decembra 2003. godine između apelantice kao primaoca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci broj R-1764/03 od 16. decembra 2003. godine, kao i zahtjev apelantice za naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom je odbijena kao neosnovana žalba apelantice i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za raskid spornog ugovora zaključen između P. G. kao primaoca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja, kao i dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 3.371,00 KM.

5. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi te postupajući po službenoj dužnosti u skladu sa članom 221. ZPP-a Okružni sud je zaključio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelantice za raskid spornog ugovora koji je zaključen 23. decembra 2003. godine između nje i P. G. kao primaoca izdržavanja sa jedne strane i tuženog kao davaoca izdržavanja sa druge strane, ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci 26. decembra 2003. godine pod brojem R-1764/03. Imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku Okružni sud je ukazao na odredbu člana 123. stav 3. ZON kojom je propisano, da sud može donijeti odluku o raskidu ugovora na zahtjev jednog ili drugog ugovarača, ako ugovorne strane ne izvršavaju svoje ugovorene obaveze. Iz sadržaja spornog ugovora utvrđeno je, da među strankama nije ugovorena zajednica života u skladu sa stavom 2. navedenog člana ZON, niti je dogovoreno da postoji svakodnevno kontaktiranje između davaoca i primaoca izdržavanja, posebno što parnične stranke nisu živjele u blizini. Činjenica koju je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica snosila troškove sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika P. G. po ocjeni ovog suda sama po sebi nije odlučujući razlog zbog kojeg bi ugovor o doživotnom izdržavanju trebalo raskinuti. Naprotiv, ovaj sud smatra da je apelantica snosila troškove sahrane i izgradnje spomenika iako je znala da je to ugovorena obaveza tuženog, pa je na ovaj način postupala kao poslovođa bez naloga. Osim toga, na temelju iskaza svjedoka je utvrđeno da je tuženi bio prisutan sahrani P. G., da je nakon obavljene sahrane bio u kući apelantice i posluživao prisutne goste. Kako iz iskaza apelantice proizilazi da je tuženi prvih mjesec dana po zaključenju spornog ugovora redovno obilazio nju i P. G., a da to kasnije nije činio, sud je na tu okolnost izveo dokaze saslušanjem svjedoka koje je predložila apelantica, na temelju kojih je zaključio da sama činjenica da iz iskaza svjedoka proizilazi da isti nisu često viđali tuženog sama po sebi ne znači da tuženi nije izvršavao svoje ugovorene obaveze, jer bi u protivnom uvijek neko morao biti prisutan u njihovom stanu kako bi tuženi dokazao da je izvršavao svoje ugovorene obaveze. U prilog činjenici da spornim ugovorom nije ugovorena svakodnevna briga o primaocima izdržavanja, govori i to da je tuženi istog dana po zaključenju spornog ugovora primaocima izdržavanja na ime izdržavanja dao iznos od po 5.000,00 KM.. Na temelju iskaza same apelantice takođe je utvrđeno da kada je P.G. bio sam u stanu a ona nije mogla ući u stan, da je pozivala tuženog što opet sve ukazuje na činjenicu da su primaoci izdržavanja bili oslonjeni na tuženog, i da su ga mogli u svako doba pozvati u slučaju da im nešto nedostaje. Okružni sud je na kraju zaključio, da apelantica ničim nije dokazala da tuženi nije izvršavao ugovorene obaveze, a činjenica da je sama platila troškove sahrane i izgradnje spomenika iako je znala da je to ugovorena obaveza tuženog po ocjeni suda se ne može staviti na teret tuženom, jer je to apelantica uradila na svoju ruku te je na taj način tuženog onemogućila da izvrši svoju obavezu, pa stoga Okružni sud na temelju navedenog odlučio kao u izreci presude. Istovremeno ovaj sud je preinačio i odluku o troškovima parničnog postupka i odbio zahtjev apelantice za naknadu troškova parničnog postupka primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP, jer je apelantica u cijelosti izgubila parnicu, a tuženi kako u prvostepenom tako i u drugostepenom postupku nije tražio naknadu troškova parničnog postupka. Okružni sud je odbio kao neonovane žalbene navode apelantice u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan njen zahtjev za raskid spornog ugovora zaključen između primaoca izdržavanja, pokojnog P. G. i tuženog i suprotno njenim navodima zaključio da je prvostepeni sud na pravilan način raspravio istaknut prigovor tuženog nedostatka aktivne legitimacije na strani apelantice, koji kao takav prihvata i ovaj sud. Naime, kako su apelantica i primalac izdržavanja P. G. razvedeni bračni drugovi jer je presudom Osnovnog suda broj P-1-16/97 od 22. maja 1997. godine njihov brak razveden, to je ovaj sud ukazao da je pravo na raskid ugovora imovinsko pravo koje prelazi na nasljednike, a kako apelantica nije nasljednica bivšeg supruga, to nije ni aktivno legitimisana da traži raskid spornog ugovora koji je njen bivši suprug kao primalac izdržavanja zaključio sa tuženim.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 866 od 4. februara 2010. godine revizija apelantice izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001 371 je odbijena kao neosnovana.

7. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da spornim ugovorom nije ugovorena zajednica života primaoca i davaoca izdržavanja, te da tuženi kao davalac izdržavanja nije bio dužan svakodnevno boraviti kod primaoca izdržavanja, ali isto tako da se odazivao na pozive primaoca izdržavanja što proizlazi iz samog iskaza apelantice da je pozivala tuženog kada je to cijenila potrebnim, na koje pozive se tuženi odazivao. Dakle, Vrhovni sud smatra pravilnim stav drugostepenog suda da je spornim ugovorom definisana obaveza tuženog da svoje obaveze prema primaocima izdržavanja izvršava periodično i po potrebi, te da se ta obaveza periodičnog davanja izdržavanja kao i nepostojanje obaveze tuženog da primaoce izdržavanja obilazi svaki dan ogleda i u nespornoj činjenici da je tuženi u času zaključivanja spornog ugovora primaocima izdržavanja na ime izdržavanja isplatio iznos od po 5.000,00 KM, koja namjena davanja navedenih iznosa proizilazi iz potvrda od 23. decembra 2003. godine, u kojim je konstatovano da je tuženi navedene iznose dao primaocima izdržavanja upravo radi pomoći u rješavanju njihovih finansijskih obaveza, i da se taj iznos uračunava u obavezu tuženog prema njima. Prema tome, Vrhovni suda smatra da su primaocu izdržavanja bili upućeni na tuženog i da su ga u svakom momentu mogli pozvati ukoliko su to smatrali potrebnim. Okolnost koju je apelantica isticala da je sama platila troškove sahrane izgradnju spomenika P. G., po ocjeni suda ne ukazuje na izostanak izvršenja ugovorenih obaveza krivnjom tuženog, jer je apelantica znala da je to obaveza tuženog, pa je ipak sama preduzela navedene radnje čime je onemogućila tuženog da izvršava svoje obaveze. Cijeneći visinu troškova sahrane i izradnje nadgrobnog spomenika prema priloženim računima, koje je Vrhovni sud ocijenio jako visokim, pa je imajući u vidu apelantičino isticanje da je u teškoj materijalnoj situaciji, kao i kratak vremenski period od dana kada je tuženi primaocima izdržavanja dao iznos od po 5.000,00 KM, pa do smrti P. G., po ocjeni suda apelantica je navedene troškove platila upravo iz navedenih sredstava koje im je tuženi dao na ime izdržavanja. Kako je na temelju iskaza svjedoka utvrđeno da je tuženi bio prisutan na sahrani P. G., da je išao u nabavku i posluživao prisutne goste, Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak drugostepenog suda da apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje da tuženi nije izvršavao ugovorene obaveze, slijedom čega je postupajući prema odredbi člana 123. stav 3. ZON zaključio da nisu ostareni razlozi za raskid spornog ugovora između P. G. i tuženog, posebno imajući u vidu nespornu činjenicu da su se primaoci izdržavanja razveli 1997. godine, da su suvlasnici na spornom stani sa dijelom ½ što podrazumijeva da su njihovi suvlasnički dijelovi poznati, te da apelantica nije ni zakonski ni testamentarni nasljednik P. G.. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane revizione navode apelantice da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom, Vrhovni sud smatra da joj navedeno pravo nije uskraćeno budući da i dalje ima pravo da nesmetano koristi svoj dom, kao i navode da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, jer odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva njena imovina ni na koji način nije umanjena niti je tuženi ometa u vršenju tog prava u obimu koji joj pripada. Prema tome Vrhovni sud je postupajući prema odredbi člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

8. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su njeni razlozi za raskid spornog ugovora opravdani ali da ih sudovi nisu pravilno cijenili Apelantica predmetnom apelacijom u suštini ponavlja navode za raskid spornog ugovora koje je isticala tokom trajanja postupka pred redovnim sudovima; da je tuženi u kratkom vremenskom periodu nakon zaključenja spornog ugovora ispunjavao svoje obaveze, da nije snosio troškove sahrane ostavoca P.G., a što mu je bila zakonska obaveza, jer bez obzira što je znao da je ostavilac umro, nije poduzimao ništa da ispuni svoju ugovornu obavezu

9. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBIH“, broj 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:

Član 123.

Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.

Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete, da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.

Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po opštim pravilima imovinskog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente kojim bi opravdala svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1171/10 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio