Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-125/09 (D. R.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-125/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 125/09, rješavajući apelaciju Dobrinke Radulovski, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dobrinke Radulovski podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

08-001 523 od 31. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-07-000189 od 27. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dobrinka Radulovski (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 523 od 31. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-07-000189 od 27. juna 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-07-000189 od 27. juna 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi „Inter gas inženjering“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati na ime naknade troškova dolaska u Banjaluku i prenoćišta iznos od 1.173,00 KM, na ime naknade troškova za gorivo ukupan iznos od 1.800,00 KM, na ime troškova ishrane ukupan iznos od 300,00 KM, te na ime naknade štete zbog nemogućnosti izdavanja u zakup stana mjesečni iznos od 250,00 KM počevši od 1. februara 2006. do 1. novembra 2007. godine, sa zakonskim zateznim kamatama. U dijelu u kojem je apelantica tražila da se obaveže tuženi da joj preda u posjed predmetni stan, utvrđeno je da je tužba povučena. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelantica kao naručilac i tuženi kao graditelj zaključili Ugovor o građenju (pravilno ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje), ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-17176/05 od 15. novembra 2005. godine. Osnovni sud je naveo da iz predmetnog ugovora proizlazi da je tuženi preuzeo obavezu da za apelanticine potrebe izgradi stan, garažu i šupu, na lokaciji i sa karakteristikama pobliže navedenim u ugovoru, te preda ih apelantici u posjed do 4. februara 2006. godine. S druge strane, Osnovni sud je naveo da se apelantica kao naručilac obavezala da će isplatiti tuženom ukupan iznos od 107.123,79 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su apelantica i tuženi 15. novembra 2005. godine, dakle istog dana kada je zaključen predmetni ugovor, zaključili Aneks tog ugovora prema kojem ukupna cijena za stan, garažu i šupu iznosi 85.000,00 KM, s tim da taj iznos apelantica treba da isplati preduzeću „Komp-mat“ d.o.o. Doboj. Osnovni sud je naveo da je na osnovu potvrde preduzeća „Komp-mat“ d.o.o. Doboj od 11. aprila 2006. godine, kao i apelantivinog iskaza, utvrdio da je apelantica blagovremeno izvršila svoju ugovornu obavezu.

3. Osnovni sud je naveo da je apelantica 31. januara 2007. godine podnijela tužbu tom sudu sa zahtjevom da sud obaveže tuženog da joj preda u posjed predmetni stan na osnovu ispunjenja obaveze preuzete „ugovorom o građenju“. S obzirom na to da je tuženi u međuvremenu ispunio tu svoju obavezu, Osnovni sud je ukazao da je apelantica povukla tužbu u odnosu na taj dio zahtjeva, te precizirala tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci presude. Osnovni sud je naveo da je apelantica svoj tužbeni zahtjev temeljila na tome da je s ciljem obezbjeđenja urednog ispunjenja predmetnog ugovora više puta dolazila, zajedno sa suprugom, iz Sarajeva u Banjaluku, te da su po tom osnovu imali troškove za gorivo, prenoćište i ishranu, kao i da je izgubila korist u vidu zakupnine koju je očekivala ostvariti izdavanjem predmetnog stana. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da su ugovorne strane dužne da se u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza ponašaju u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Prema mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nije bilo nikakvog opravdanog razloga da apelantica, a još manje njen suprug koji nije ugovorna strana, dolazi iz Sarajeva u Banjaluku, te povodom toga da ima navedene troškove koje potražuje. Naime, Osnovni sud je naveo da apelantica ničim nije dokazala da su njeni dolasci u Banjaluku mogli prinuditi tuženog da uredno izvrši svoju obavezu. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da navedeni troškovi nisu opravdani troškovi, odnosno troškovi koji su nastali kao posljedica toga da tuženi nije uredno ispunio ugovor. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je bilo dovoljno da apelantica pisanim putem pozove tuženog da izvrši svoju obavezu uz ostavljanje primjerenog roka, a zatim da svoja prava zbog neurednog ispunjenja ugovora ostvaruje putem suda. U pogledu zahtjeva za naknadu izmakle koristi zbog nemogućnosti izdavanja u zakup predmetnog stana, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana

189. ZOO-a kojima je propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Osnovni sud je istakao da je to samo ona dobit koja se osnovano mogla očekivati, a da apelantica u predmetnom postupku to nije dokazala. Naime, Osnovni sud je naveo da apelantica nije ponudila sudu bilo kakav dokaz da je zaključila predugovor, odnosno ugovor o zakupu predmetnog stana za period za koji potražuje naknadu štete, tako da se u tom dijelu ne može utvrditi niti osnov niti visina tužbenog zahtjeva. Što se tiče odluke o troškovima postupka, Osnovni sud je naveo da bi apelantica imala pravo na naknadu troškova postupka do momenta predaje predmetnog stana u posjed, ali da je apelantica u toku postupka povukla tužbu u odnosu na taj zahtjev. S obzirom na to, te kako apelantica u nastavku postupka nije ni djelimično uspjela sa postavljenim tužbenim zahtjevom, Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, shodno odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 523 od 31. oktobra 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 262. stav 2. ZOO-a kojima je propisano da kada dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. Dalje, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a kojima je propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Takođe, Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 7. i 123. ZPP kojima je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, te da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je nesporno da je tuženi svoju obavezu iz ugovora o udruživanju sredstava radi izgradnje ispunio sa zakašnjenjem. Međutim, Okružni sud je naveo da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala osnovanost i visinu naknade štete koju potražuje zbog kašnjenja tuženog u ispunjenju obaveze. Naime, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin zahtjev kojim je tražila naknadu troškova za gorivo, prenoćište i ishranu, budući da navedeni troškovi nisu bili nužni i nisu utjecali na uredno ispunjenje ugovorene obaveze tuženog, s tim da se apelantica mogla i pisanim putem obratiti tuženom, što bi imalo istu posljedicu kao i usmeno obraćanje. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilo postupio kada je odbio apelanticin zahtjev za isplatu na ime zakupnine, budući da apelantica nije ponudila relevantne dokaze da je osnovano mogla očekivati dobitak, u smislu odredaba člana 189. ZOO-a. Naime, Okružni sud je ukazao da posjedovanje stana ne znači i postojanje namjere, te mogućnosti da se takav stan izda u zakup. Osim toga, Okružni sud je ukazao da apelantica nije ponudila ni relevantan dokaz o visini zakupnine, a da dopis Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica o cijeni zakupnine alternativnog smještaja koja je isplaćivana za stambene prostore nije odgovarajući dokaz u predmetnoj pravnoj stvari. U pogledu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud jasno i detaljno obrazložio odluku o troškovima postupka, te da razloge koje je naveo prvostepeni sud u cijelosti prihvata i taj sud.

5. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO-a i ZPP. Naime, apelantica smatra da je tuženi svojim ponašanjem, odnosno neizvršavanjem svoje ugovorene obaveze, prouzrokovao navedene troškove koje je u predmetnom postupku potraživala. Takođe, apelantica smatra da je u predmetnom postupku uspjela sa tužbenim zahtjevom jer je tuženi tek pred glavnu raspravu ispunio svoju obavezu u pogledu predaje predmetnog stana u posjed. Stoga, apelantica smatra da je osnovan njen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-125/09 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio