Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-127/09 (A. F.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-127/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 127/09, rješavajući apelaciju Alije Fetibegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Fetibegovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 001192 08 Gž od 25. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 001192 08 P od 1. septembra 2008. godine u dijelu u kome je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu regresa i u odnosu na troškove postupka zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Fetibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, koga zastupa Darko Vidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 001192 08 Gž od 25. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 001192 08 P od 1. septembra 2008. godine u dijelu u kome je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu regresa i u odnosu na troškove postupka.
2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 001192 08 P od 1. septembra 2008. godine “Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime razlike plate za period od 16. avgusta 2004. godine do 1. novembra 2004. godine isplati iznose navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos počev od prvog dana narednog mjeseca za prethodni mjesec. Dalje je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade naknadi iznose navedene u dispozitivu presude za period od 1. marta 2005. godine do 30. juna 2008. godine sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos počev od prvog dana narednog mjeseca za prethodni mjesec. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM. Apelantov zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor za period od 1. marta 2007. godine do 30. juna 2008. godine je odbijen. Apelant je obavezan da tuženom vrati iznos primljene otpremnine od 4.142,95 KM sa zateznom kamatom od 7. maja 2008. godine do konačne isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak zahtjeva tuženog za isplatu zatezne kamate na navedeni iznos od 1. marta 2005. godine do 7. maja 2008. godine je odbijen.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi „da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog do 1. marta 2005. godine, kada je odlukom tuženog od 29. oktobra 2004. godine apelantu otkazan ugovor o radu“. Istaknuto je da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj Rs-96/05 od 13. jula 2007. godine poništena navedena odluka tuženog o otkazu apelantovog ugovora o radu kao nezakonita, te je tuženi obavezan da apelanta vrati na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Odluka prvostepenog suda je ukinuta u dijelu zahtjeva za isplatu neisplaćenih plata i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
4. Navedeno je da je nesporno da je apelantu tuženi 1. marta 2005. godine isplatio otpremninu u iznosu od 4.124,95 KM.
5. U odnosu na apelantovo potraživanje na ime regresa, Osnovni sud je naveo da pravo na regres proizlazi iz odredbi člana 55. stav 1. tač. 5. i 6. Opšteg kolektivnog ugovora koji propisuje isplatu ovih naknada na teret materijalnih troškova, i to u visini tri mjesečne cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja godišnjeg odmora. Ostvarivanje navedenog prava zavisi od korištenja godišnjeg odmora i ono je ustanovljeno da bi se radnicima omogućila reprodukcija radnih sposobnosti umanjena radom, te da je nesporno da u konkretnom slučaju apelant nije radio, niti koristio godišnji odmor, te mu zbog toga, po mišljenju Osnovnog suda, ne pripada ni pravo na naknadu tog potraživanja.
6. Protiv presude Osnovnog suda apelant i tuženi su podnijeli žalbe. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 001192 08 Gž od 25. novembra 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu u kojem je apelantov zahtjev za isplatu regresa odbijen, kao i u dijelu kojim je apelant obavezan na vraćanje isplaćene otpremnine. Odbijena je apelantova žalba za naknadu troškova žalbenog postupka. Žalba tuženog u pobijanom dosuđujućem dijelu je djelimično uvažena, tako da je presuda Osnovnog suda preinačena u odnosu na vrijeme od kada teku kamate na razliku neisplaćene zarade i na ime naknade štete po osnovu izgubljene zarade, tako da se zakonska zatezna kamata na te iznose dosuđuje počev od 15. u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, a u preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
7. U obrazloženju drugostepene presude u odnosu na apelantove žalbene navode u pogledu regresa Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjano i pravilno obrazloženje pri čemu je osnovni akcenat na posebnom karakteru ove naknade koja se radnicima isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja za korištenje godišnjeg odmora i koji ima određenu svrhu a to je, da se u određenom stepenu reprodukuju radne sposobnosti radnika, pa kako tužitelj u tom periodu nije radio, osnov za dosudu tog iznosa ne postoji.
8. Dalje je drugostepeni sud naveo da je nesporno da je otpremnina bila isplaćena u vrijeme kada je apelantu otkazan ugovor o radu, a kako je odluka o prestanku radnog odnosa poništena, s obzirom na djejstvo takvih odluka (da se smatra da ne postoje), prema mišljenju Okružnog suda, to znači da je prestao da postoji pravni osnov po kojem je otpremnina isplaćena. Prema tome, zaključeno je da su naknadnim prestankom pravne osnove ostvareni razlozi za primjenu instituta neosnovanog obogaćenja u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima.
9. U odnosu na troškove postupka, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno dosudio troškove krećući se u okviru zahtjeva stranke i primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) po tarifi broj 3, jer se radi o radnom sporu a potraživanja koja su predmet ove tužbe su akcesorne prirode i u zavisnoj vezi su sa osnovnim zahtjevom koji se odnosio na poništaj odluke o prestanku radnog odnosa. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, odluka o troškovima je donesena pravilnom primjenom odredbe iz člana 386. stav 2, 387. stav 1. i člana 388. Zakona o parničnom postupku.
10. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da je nesporno da je regres isplaćen svim radnicima tuženog. Smatra da su i troškovi parničnog postupka proizvoljno obračunati od suda, te da nije trebalo primijeniti tarifni broj 3. jer se u advokatskoj tarifi primjena odgovarajućeg tarifnog broja ne uslovljava pitanjem da li se radi o akcesornom ili glavnom potraživanju, nego da li se radi o procjenjivom ili neprocjenjivom potraživanju.
11. U Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) relevantna odredba glasi: Član 2.
Odvjetniku pripada nagrada za izvršeni rad:
Tar. br. 3
OSTALI POSTUPCI (u neprocjenjivim predmetima)
Sastavljanje podnesaka i zastupanje na ročištu:
U prijeporima zbog smetanja posjeda, o pravu službenosti, o drugim stvarnim pravima iz radnih odnosa, stambenog odnosa, kao i autorskih i drugih srodnih prava 100 bodova [...].
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Razmatrajući apelantove navode koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović